Damir Pešorda: Zapanobalkanski Me Too pokret
Vrijeme:5 min, 22 sec
Godinama već Hrvatsku se sve više medijski, sportski, kulturno, pa i politički uvezuje u region. Prostor bivše Jugoslavije postojano se pokušava proturiti kao samorazumljivi okvir u kojemu bismo se trebali osjećati kao u proširenoj domovini. Neki se uistinu tako i osjećaju, ali svojevrsna je tortura nametati osjećajnost te jedne manjine većini. Sukladno tomu, ovu bi temu širenja svojevrsnog zapadnobalkanskog Me Too pokreta možda bolje bilo zanemariti i pisati o nečemu drugom. Međutim, tema će ionako imati odjeka u hrvatskoj javnosti, odnosno već ga ima, a s druge strane prikladna je da se na njoj pokaže obrazac kako odjeci globalnih trendova dolaze na ”ove prostore” te kako se reflektiraju na srpsku a kako na hrvatsku sredinu. I kako regionašima služe kao dodatno materijal za uvezivanje postjugoslavenskih prostora i država u jedinstveni kulturni prostor. A u perspektivi možda i politički, tko zna?
Sve je pokrenula srpske glumica Milena Radulović istupom u medijima da ju je silovao Mika Aleksić, redatelj i vlasnik najcjenjenije glumačke škole u Beogradu. Cijela stvar je očito bila dobro pripremljena, medijski i u svakom drugom pogledu. Uz Milenu prijavu je podnijelo još šest djevojaka, a kasnije se navodno javilo još dvadeset djevojaka, slučaj je imao snažnu medijsku potporu, a policija je reagirala, po riječima same Milene Radulović, promptno i profesionalno. Zlostavljač je u pritvoru, a javnost maksimalno senzibilizirana za cijeli slučaj. Stvorena je takva atmosfera da se na one iz filmske i kazališne branše već gleda poprijeko ako se još nisu javno solidarizirali sa žrtvama i osudili nasilnika. Upravo ta sveobuhvatna pripremljenost i koordiniranost ponukala je neke novinare, primjerice Milomira Marića, da nagađaju kako sve to zapravo svojevrsna vježba za budući odstrjel neke zvjerke puno važnije od Mike Aleksića.
Nakon beogradskog slučaja u Sarajevu četiri bivše studentice tamošnje Akademije scenskih umjetnosti pokreću Facebook grupe “Nisam tražila” na kojoj su zlostavljane bivše i sadašnje studentice mogle iznositi svoja traumatična iskustva. Tako je jedna anonimna studentica napisala: ”Na prijamnom ispitu za glumu, ja i još desetak djevojaka koje smo prošle u uži krug, sjedile smo samo u gaćicama i jedna po jedna je ustajala i stajala dok je profesor kružio oko nje, dodirujući je štapom, a potom i rukom po leđima, nogama, vratu i ramenima.” Bez imalo ironije može se reći da je trnovit put od prijemnog do glumačke zvijezde. Ista studentica na kraju svoje ispovijesti kaže: ”Taj čovjek ne da nije kažnjen, nego je danas prodekan za nastavu na istom fakultetu.”
Ne čekajući inicijativu odozdo, na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti sama je dekanica otvorila nekoliko kanala za prijave seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja. Već prvi dan stiglo im je jedanaest prijava. Među navodnim zlostavljačima su četiri još aktivna profesora te jedna profesorica. Uz pohvalu ženskoj hrabrosti i odlučnosti da stanu na kraj seksualnom zlostavljanju u glumačkom svijetu u cijeloj ovoj priči prisutna je i još jedna nota koja postaje sve naglašenije kako vrijeme prolazi i stvar se zahuktava. To je to isticanje regionalne komponente cijele priče, apsurdno građenje novomilenijskog bratstva i jedinstva kroz borbu protiv seksualnog zlostavljanja.
Znakovito je da se zakašnjeli Me Too na ”ovim prostorima” događa po principu spojenih posuda, da sve pršti od ”međurepubličke” solidarnosti i da je, naravno, predvodnik u svemu tomu Srbija. Ipak, kad se malo razmisli, nije nelogično da se i borba protiv zlostavljanja žena koristi kao gorivo za rasplamsavanje bratstva i jedinstva. Naime, unatoč imperativu osude bilo kakvog obliku zlostavljanja – mora se priznati da je narativ o muškarcu kao zlostavljaču dio suvremene ljudskopravaške agende koja je pak najvažnija poluga i toljaga suvremene ideologije globalizma. U devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća jugoslavenstvo se gradilo na tada prevladavajućoj ideologiji nacionalizma, tako je nastao jugoslavenski nacionalizam koji je omogućio stvaranje prve Jugoslavije. Četrdesetih se godina Jugoslavija stvarala na tada popularnoj ideologiji komunizma, a danas se jugoslavenska ideja pokušava provući kroz suvremene ideološke trendove.
Zanimljivo su i neke razlike između ovoga ovdje onoga ”tamo daleko” koje se očituju i u ovom slučaju. Školu Mike Aleksića pohađala su mahom djeca beogradske elite, polaznici njegove škole, kako stoje stvari, imali su gotovo zajamčen upis na beogradski Fakultet dramskih umetnosti na kojemu je kao profesorica radila Aleksićeva supruga Biljana Mašić. Mikine pedagoške metode bile su malo neobične, postoje snimke koje su svojedobno kao nešto normalno prikazane na televiziji, na kojima on jednom dječaku govori da je glup, drugome da je debeo, trećega s naočalama naziva ćoro itd. Nastava je u Aleksićevoj školi počinjala Očenašem, učenici su morali biti propisno odjeveni, roditeljima je pristup bio zabranjen. Inače, Mika je Aleksić bio oduševljen Arkanom, učlanio se u njegovu gardu, a režirao je i njegovu svadbu s pevaljkom Cecom. Zamislite sada da zagrebačka elita upisuje svoju djecu u školu nekog lika koji nastavu počinje molitvom Oče naš, vrijeđa djecu i fura se na hrvatski nacionalizam. Nezamislivo, zar ne!? Eto to je jedna od bitnih razlika između Zagreba i Beograda.
Srpski je povjesničar Bojan Drašković u listu Objektiv iznio tezu da je Aleksić tipičan proizvod ”Službe državne bezbednosti, koja je preko takvih mefistofelovskih ličnosti vladala kulturnom scenom Srbije i Jugoslavije”. Drašković drži da je Udba nadzirala glumačke i slične škole angažiranjem zlokobnih tipova poput Mike Aleksića kao učitelja upravo stoga što su djeca jugoslavenske elite najčešće težila umjetničkim zanimanjima te su se preko djece dobro mogli nadzirati roditelji da ne bi skrenuli s pravoga puta. Također, modeliranjem i programiranjem polaznika takvih škola, koji će kasnije dominirati kulturnom i umjetničkom scenom u zemlji, stjecali su posredno i gotovo potpuni nadzor nad tom scenom.
Prije desetak godina regionskim portalima proširila se vijest o tome kako je jugoslavenska SDB kontrolirala i kreirala jugoslavensku r’n’r scenu. Priča je počela na portalu Urbana Srbija tekstom “Velika zavera YU roka”. Redakcija portala je dobila mail izvjesnog Živana Velisavljevića, navodnog ”službenika DB Jugoslavije”, u kojem se ovaj ispovjedio kako je SDB imala odjeljenje za kreiranje događanja na lakoglazbenoj sceni te kako su neki od najuspješnijih njihovih proizvoda npr. bili Goran Bregović i Zdravko Čolić. Iako cijela ta priča podsjeća na svojevrsnu mistifikaciju, to ne znači da mistifikacija nije nastala na temelju nekih stvarnih događaja. U svakom slučaju, dobro se slaže s ovom Draškovićevom tezom, a otvara i neka bitna pitanja vezana uz suvremena događanja. U kojoj mjeri funkcioniraju danas te neke davno uspostavljene relacije? Tko danas povlači konce? I tko su samo lutke na koncu, a tko samosvojne osobnosti u medijima i kulturi?
I na kraju: u kojoj mjeri i ovo koordinirano širenje zapadnobalkanskog Me Too pokreta ima veze s tim zakulisnim igračima?
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
