Veliki intervju s Markom Franovićem iz Sydneya: Nisam ja postao Hrvat 1991. godine kao neki!

Govoriti o hrvatskoj dijaspori zadnja bar tri desetljeća u Australiji je nemoguće a da se ne spomene ime Marko Franović. Tko je zapravo Marko Franović? Možda je najbolji njegov opis u ove tri kratke slike 2021 godine.

Prvog siječnja Nove 2021. godine Hrvati iz Sydneya na prvom sastanku za skupljanje novaca za potresom opustošenu Banovinu u sat vremena skupili su $500 000. Od toga je taj dan Marko Franović dao $250 000 (dodatnih $100 000 je dao prije za potres u ožujku u Zagrebu) a Markov brat Božo dao je $100 000 tu istu večer a Ivan Špehar $50 000.

Slika druga. Dan kasnije, 2. siječanj 2021. u pola noći dok svi spavaju u kući Marka Franovića grupa katoličkih muškaraca zajedno jasno s Markom moli krunicu u sklopu pobožnosti “Krunice Hrvata cijeloga svijeta” sa Sisačkim biskupom Vladom Košićem (krunica počinje po hrvatskom vremenu u dva poslijepodne a pošto je Sydney deset vremenskih zona ispred to je tamo točno pola noći).

Slika treća. Svi se gromoglasno smiju nakon netom završene molitve krunice. Naime jedan od prisutnih pita Marka Franovića (Marko će imati 8.5.2021. punih 80. godina) kako se osjeća nakon preboljene bolesti uzrokovane Covidom 19 kada je bio mjesec dana bez svijesti na respiratoru u teškom stanju u ožujku i travnju 2020. godine i da li ima kakvih posljedica i promjena, a on odgovara da jasno ima, i kaže – “…prije sam radio šest dana tjedno po desetak i više sati te sam se ustajao svako jutro u pet minuta do četri (3.55AM) a sada to više nije tako – sada radim šest dana po opet desetak sati i više ali se ustajem u – četri i dvadeset (4.20 AM).”

S gospodinom Franovićem razgovaram u njegovoj kući i koje li simbolike (koju kasnije otkrivam) u subotu, 16.siječnja – datum na koji je Australija prije 29 godina priznala Hrvatsku samo dan nakon zemalja Europske unije.

Domovina – Gospodine Franović vaša nesebična novčana donacija za potresom opustošenu Banovinu i grad Zagreb te mnogobrojni medijski komentari oko nesnalažanja Vlade Republike Hrvatske i izvanredna reakcija hrvatskih građana na potres povod je da vas upitam kako to sve komentirate?

Marko Franović – Reakcija Hrvatica i Hrvata običnih tzv. “malih ljudi”, nogometnih navijača, hrvatske mladosti, malih poduzetnika na potres me je ugodno iznenadila s obzirom da je Hrvatska podijeljena na domoljube i izdajice. Domoljubi su ustali odmah što se je moglo i vidjeti, svatko je mogao biti svjedok toga jer su bili za Dom spremni, evo što sama ta riječ i činjenično pokazuje. Svaki onaj koji je skočio u pomoć ljudima na Banovini – bio i danas jest – za Dom spreman. Oni drugi – kukavice nisu bili za Dom spremni.

Kako je bilo 1991., kako je bilo 1941. godine, tako je dakle bilo i 2020., a evo i ove 2021.godine. Hrvati su uvijek bili spremni za pomoć. Što se tiče pomoći koju smo počeli skupljati ovdje u Australiji ili bolje rečeno u Sydneyu (jer ne znam kako druge hrvatske zajednice ovdje to prikupljaju), mislim da je ovo malo što smo počeli u Sydneyu dobro počelo. Mislim i vjerujem da će se prikupiti još puno više novca. Žalosno je da je bilo žrtava, da su razaranja bila velika, no sve će se to obnoviti, važno je da se ljudi vrate u te krajeve a ne da se svi naseljavaju u Zagreb ili njegovu okolicu. Nažalost evo primjera Vukovara, vratiti se u Vukovar poslije onakve tragedije nije bilo lako i ne može se zamjeriti ljudima koji su ga napustili. Nisam bio na Banovini no vidio sam Vukovar koji je prilično dobro obnovljen no kada sam vidio dijelove Borovog naselja u Vukovaru – tek onda sam shvatio koliko su nas i kako kao i danas naši susjedi iz Srbije mrzili – no naš narod je uvijek za Dom spreman i zato se ne bojim za opstojnost Hrvatske.

Domovina – Hrvatska vlada se oko potresa na Banovini baš u početku i nije snašla no izgleda da Hrvatska u usporedbi s drugim Evropskim zemljama oko Covida 19 vodi dobru politiku jer Hrvatska je u odnosu na druge najmanje i najslabije “zaključana” a brojevi bolesnih i mrtvih već danima padaju. Što kažete na to?

Marko Franović – U vezi bolesti uzrokovane virusom Covida 19 mogu nešto reći jer sam je prošao i to na težak način. Čitao sam da se prije par mjeseci Plenković hvalio da je pobjedio koronu, no to je bacanje prašine u oči ljudima. Hrvatska vlada nije napravila ništa u vezi toga, mislim da su možda i više škodili nego dobro napravili. Korona je opasna ali gledao sam statistiku umrlih zadnjih deset godina u Hrvatskoj a i drugim zemljama uključujući i Australiju, i brojevi su sve godine otprilike isti tako da je to sve prenapuhano u cijelom svijetu. U medijima se diže strašna panika i histerija a brojevi ne lažu. Korona je virus koji je među nama već dugo godina i stalno se vraća neki put jače kao prošle godine a nekada slabije i gotovo neprimjetno. Politika i masovni mediji, tj. televizija, novine i internet su ljude zaludili strahom od korone i taj strah i sve uzrokovano njime imati će i već ima teške zdravstvene i materijalne posljedice širom svijeta pa i ovdje u bogatoj Australiji.

No da se vratimo na hrvatsku politiku. U politiku tamo idu uglavnom oni ljudi koji vide da se tamo puno ne radi, dobro se jede, a velike su mogućnosti i privilegije za obogatiti se i okoristiti, za sebe i svoje prijatelje i obitelji te kumove, tako da čovjek koji nema neku želju da postane i nešto napravi sa svojim rukama i svojim radom najbolje i najlakše mu je dizati ruku u saboru(parlamentu). I sami Milorad Pupovac podiže svoju ruku u parlamentu, doduše ne visoko, ne voli on podizati ruku za Hrvatsku, no podigne je toliko malo, da se ipak može prebrojiti. Nažalost puno je više takvih naših Hrvata, jer i oni koji su u našem Saboru nisu to sve domoljubi. Opet ponavljam, ljudi koji nisu spremni za ništa, tj. da zasuču rukave idu u politiku. Ima jasno poštenih i domoljuba koji misle i žele stvarno pomoći no čim ste vi u jednoj današnjoj hrvatskoj stranci koja god ona bila vi morate raditi onako kako šef kaže, a mi znamo tko je i što je šef.

Hrvatski šef je trenutno jedan obični Juda koji je izdao HDZ dr. Franje Tuđmana koji je izdao čitavu Hrvatsku i koji samo gleda što je za njega bolje i uvijek prvo gleda što i kako misli Evropa.

Nama nikada i nije trebala Evropa, mi smo u Ujedinjenim narodima, mi smo u NATO savezu, priznata smo država i to je nam je bilo dovoljno. Nama nitko ne treba davati lekcije niti tko da nas hrani jer teško onome – koga drugi hrani. Nitko nikoga nije hranio bez interesa, dobro znamo onu narodnu poslovicu- nema besplatnog ručka. Sve se mora platiti. Nitko ne kaže koliko mi financijski moramo svake godine kao članovi Evropske unije staviti svoj udio u zajedničku kasu.

Evropa je idealna za one zemlje koji su je pokrenuli tj. Njemačku i Francusku. Jedina zemlja na svijetu od bogatih zapadnih zemalja – koja ima suficit u trgovanju s Kinom, tj. da više izveze u Kinu nego sto iz nje uveze je Njemačka. Francuski car Napoleon je pokušao svojevremeno osvojiti Evropu pa nije uspio. Hitler je pokušao isto pa nije uspio. U Drugom svjetskom ratu poginuli su desetci milijuna ljudi, u Napoleonovo doba riječ je takođe bila o milijunima ljudi, a danas isti ti – Njemačka i Francuska osvojili su Evropu a da nisu morali opaliti ni jedan metak. Osvojili su je sa svojom industrijom i bogatstvom. I danas Njemačka i njen privredni stroj iz cijelog svijeta uvozi radnu snagu . Oni su dakle za sebe pametni, neću reći da ni onaj bandit Hitler nije bio pametan, ali je bio bandit koji treba da ostane kao primjer našeg najvećeg neprijatelja jer on u svoje vrijeme nije pomagao Hrvatskoj on je uništio Hrvatsku. Njegova vojska kao i talijanska se borila s četnicima protiv NDH i ustaša što se danas ne spominje glasno da se ne bi zamjerili današnjoj njemačkoj politici.

Hrvatska nikada nije imala prijatelja, naš najveći prijatelj bio je papa Ivan Pavao II. Drugi pape baš i nisu bili veliki prijatelji Hrvatske niti interesa hrvatskog naroda. Papa Ivan Pavao II je bio taj koji je srušio komunizam, on je bio taj koji je službeni Vatikan pogurao i natjerao da prizna Hrvatsku prije službene Evrope.

Kada govorim o tome, sjećam se te 1991. godine bio sam u jednoj grupi ljudi u australskom parlamentu koja se borila za priznanje Hrvatske, pa sam pitao jednog australskog političara – zašto Australija ne prizna Hrvatsku?

On mi je tada odgovorio – mi ćemo to učiniti kada to Evropa napravi. Bio sam ljut pa sam rekao – Evropa nam ne želi pomoći, nama treba sada oružje da se obranimo, Evropa nam to neda, a kada uspijemo što kupiti na crno prodaju nam to po trostruko većim cijenama, a Australija nam nažalost zbog embarga na oružje ne može pomoći osim da nam proda vunu, no nama ne treba vuna, treba nam oružje i službeno priznanje Hrvatske neovisnosti.

No ono što mi je tada taj australski političar rekao doista je tako i bilo – 15. siječnja 1992. kada u sve članice tadašnje Evropske unije priznale Hrvatsku, dan kasnije 16. siječnja 1992. i Australija je priznala Hrvatsku.

Hrvatska tada – 1990. i 1991. te prve dvije ratne godine nije imala prijatelje u svijetu, osim Ivana Pavla II, sami smo se borili, a ovi koji nam nisu htjeli pomoći su to sve zapravo usporavali i na njihovim rukama je bila prolivena hrvatska krv.

U pismima koje sam tih prvih godina rata slao raznim državnicima u Evropi i svijetu tako sam pisao, da nam pomognu inače će biti krivi za nevinu prolivenu hrvatsku krv. Neki su mi govorili da pretjerujem, neki da nisam u pravu, ja to sve primam pozitivno, jer znam da sam bio u pravu, ja investiram ZA HRVATSKU a ne za sebe a to sam dokazao ne danas nego onih prvih dana kada je Hrvatska počela da krvari – i to s dokumentiranim podatcima koje mogu pokazati bilo kome, neki to znaju, neki ne znaju, no to i nije važno tko zna, glavno je da ja znam što sam radio.

Pisao sam jasno i samom papi Ivanu Pavlu II, sve te kopije pisama i danas imam, mnogi su bili začuđeni kada su vidjeli kome sam sve pisao, no kada sam pisao papi Ivanu Pavlu II njemu jasno nisam spominjao ni pisao …” da će imati hrvatsku krv na svojim rukama…” jer je on nama bio najveći a možda i jedini prijatelj u ono vrijeme, u odnosu na sve one koji su glumili da su prijatelji, a okretali su glavu od nas.

Domovina – Kako gledate na aktualnu poltičku situaciju u Hrvatskoj, na razjedinjavanje desnice ovim zadnjim izlascima Karoline Vidović Krišto i dr. Milana Vrkljana iz Domovinskog pokreta, nesuradnjom MOSTA i Domovinskog pokreta, a pogotovo u kontekstu lokalnih izbora koji će biti u svibnju ove godine u Hrvatskoj?

– Ujediniti hrvatsku desnicu dosada su mogli jedino dr. Ante Pavelić i dr. Franjo Tuđman. Ja trećega nažalost za sada ne vidim, no sutra je novi dan pa se možda nešto i promijeni. Ja sam bio nekada za HDZ i ja sam i dalje za HDZ, ali ne za ovaj HDZ koji vode hrvatske Jude. Oni ne vode državu nego samo vode politiku, odnosno bore sa za svoje sadašnje i buduće fotelje. Trenutna hrvatska politika me razočarala, a što se tiče stranaka desnice u Hrvatskoj mislim da više neću ni jedan australski dolar dati za bilo koju stranku. Ne kažem za Domovinu! Ja sam uvijek za Dom spreman dati. Mi imamo dobrih i kvalitetnih ljudi i to u svemu, a ne samo u politici.

– Hrvatska povijest je bila teška i uvijek nas je netko napadao, točnije isti neprijatelj i 1941. i 1991. godine. Da bih ovo malo bolje objasnio, ispričat ću vam zgodu iz svog djetinjstva.

– Kada sam bio u osnovnoj školi, star jedanaest godina, u tadašnjem četvrtom razredu u mojoj maloj školi gdje su sve četri razreda bila u istoj, jedinoj učionici, trebao sam nastupiti na školskoj priredbi sa jednom recitacijom čijih se stihova i danas dobro sjećam. Neki od njih su ovako zvučali:

“…nikada nas više neće zateći gole, bose i same, nikada neće niknuti koljačko sjeme iz tame…”

– Tu recitaciju sam i tada kao djete tumačio na moj način. Za recitaciju me je pripremao moj tri godine stariji školski prijatelj Rade Perković, koji je kasnije bio ravnatelj HNK-a u Splitu. Moj prvi učitelj bio je Kruno Krželj, koji je tamo došao po kazni u naše malo selo, te smo išli na tadašnju proslavu 29. studenog, odnosno Dana Republike u susjedno mjesto, a tamo je bio učitelj po prezimenu Barbić, imena se više ne sjećam, koji je ljude za vrijeme Drugog svjetskog rata zvao organizirao da idu u četnike iz tog mjesta.

– I dakle, taj ravnatelj Barbić je prvi imao govor na početku te akademije, sjećam se između ostalih njegovih riječi: “Naš najveći neprijatelj je najmanja država na svijetu sa najviše vojnika, a to je Vatikan. Mi se moramo boriti protiv nje!”

– Nakon njega su doveli mene na pozornicu da recitiram svoj tekst. Ja sam malo prije samog nastupa rekao da ne znam recitaciju. “Ma kako ne znaš”, ljutito su me gurnuli na pozornicu i otvorili zastor. Ja sam stao i ukipio se poput vojnika pred svima, no šutim i ništa ne govorim. Sa strane su mi počeli šaptati dijelove teksta: “… Federativna” – a ja to ponovim pa stanem, a oni dalje: “… narodna…” – a ja to opet ponovim i stanem. Kada su vidjeli o čemu je riječ, zatvorili su zastor, došla je jedna učiteljica i odvalila mi jaki šamar. Malo je trebalo da nisam pao od siline udarca. No vrijedilo je.

– Ja nisam dakle postao Hrvat 1990. godine. Iako sam bio samo jedanaest godina star, znao sam tko sam i što sam, i odbio sam recitirati. Oni su dakle htjeli naše svećenike okrenuti protiv Vatikana, da se odreknu Vatikana, što su uostalom tražili i od kardinala Stepinca. Našeg lokalnog svećenika su zatvorili na godinu dana u zatvor i puno su ga puta fizički zlostavljali, no nisu mu mogli ništa. Stalno su tražili lažne svjedoke protiv njega, no nisu uspijeli nijednog pronaći, iako je kod nas bilo više pravoslavnih nego katolika. On je uvijek i stalno pomagao, i to svima, bez razlike na nacionalnost i vjeru. Tako su njihovi napori da ga osude na veću i dužu kaznu ostali bez uspjeha, jer nitko nije htio svjedočiti protiv njega.

– Naši svećenici ne uče da treba mrziti, kao što nažalost najveći dio njihovih prvoslavnih to radi, tako da je to samo još jedan dokaz što su sve radili da bi svećenike slomili i uključili u njihova državna svećenička udruženja, nastojeći ih dobiti i “kupiti” novčanom pomoći, tj. plaćama na koje su pristali svi pravoslavni tadašnji svećenici.

– Svi su tada, tih poratnih godina nakon Drugog svjetskog rata, loše i oskudno živjeli, a svećenici i još lošije. Jer kada ljudi nemaju, kako da što daju za druge, tj. za crkvu i njihove svećenike?

– Sjećam se jednom kada je jedan svećenik išao brodom iz Korčule za Dubrovnik. Tukli su ga cijelo vrijeme puta iz Korčule, da bi ga malo prije nego što je brod pristao u Dubrovnik, bacili u more. To je samo još jedan dokaz da je njima najveći protivnik bila Katolička crkva, a Katolička crkva je zapravo vratila i pomogla uspostavi Hrvatske države. Svi oni koji su ostali uz našu crkvu i našu vjeru, oni su prvi krenuli u obranu Domovine – kao što je to bio HOS. To su bile prve snage, prva pomoć, odnosno, čim je krenuo napad na Hrvatsku i pokolji, oni su se među prvima odazvali i njima se uvijek treba pokloniti, a ne misliti o zabrani toga imena i pozdrava te HOS-ovih obilježja.

– Puno toga bi dakle mogao reći u vezi naših dobrih, a i loših ljudi, koji su gledali ići linijom manjeg otpora, kako je najlakše ići kroz život. Tako su ljudi postajali izdajice i suradnici UDBE i KOS-a. Kod nas u mom mjestu, u zaljevu Boke Kotorske, pedesetih godina prošlog stoljeća nitko nije za sebe govorio da je Srbin, već su se nazivali među sobom pravoslavcima, a danas su oni svi odjednom postali Srbi. Mi svi dobro znamo što se događalo kod ovih zadnjih izbora u Crnoj Gori, gdje je Srpska pravoslavna crkva otvoreno stala protiv nove i mlade crnogorske demokracije i Mila Đukanovića. Ja znam što je Milo Đukanović tada govorio, na samom početku rata protiv Hrvatske.

– Nikola Samardžić, kojega sam upoznao ovdje u Sydneyu i koji je bio vrlo korektan u svakom pogledu, pričao mi je o situaciji u Crnoj Gori. On je bio u tim prvim ratnim godinama ministar unutarnjih poslova Crne Gore. Kada je došao lord Carrington u Crnu Goru u rujnu 1991. kao jedan od tadašnjih posrednika međunarodne zajednice za prostore bivše Jugoslavije, nedugo nakon toga istog dana zovu ministra Samardžića u tadašnju crnogorsku skupštinu, a Milo Đukanović govori “Jugoslavija i Srbija se brane na liniji Karlobag i Virovitica” kao i “40 000 tisuća Zengi, tj. hrvatskih gardista pripadnika Zbora narodne garde (ZNG ili “zenge”), dolazi u napad na Crnu Goru”: “Ja sam mislio da je to stvarno i istina, a ja sam bio ministar unutarnjih poslova te sam i sam bio zaveden tim propagandističkim lažima srpske medijsko- vojne mašinerije”, govori mi Nikola Samardžić o tim vemenima.

– Slobodan Milošević je htio prevariti cijeli svijet. Prvo je prevario svoj narod, a onda je pokušao i sve ostale. To mu je zapravo donekle i pošlo za rukom te je uspijevao u tome. Međunarodna zajednica je dobro znala što se događa. U to vrijeme su pitali tadašnjeg američkog ambasadora u Beogradu što misli na to da se Hrvatska buni i želi izdvojiti iz tada zajedničke države Jugoslavije, a on je rekao ‘’ako treba neka se malo i upotrijebi oružje da se smiri ove u Hrvatskoj”.

– Kada dakle netko počne spominjati upotrebu oružja, to je loše i to je sramota, tako da mi ne smijemo vjerovati više nikome, nego biti neutralni i gledati svoje, hrvatske interese. Tito je prevario čitavi svijet, on je trgovao s Rusima, Amerikancima i sa crnim vragom. Taj je sve prevario, slično kao što je htio i Milošević ratnih devedesetih prošlog stoljeća.

Nastavit će se…….

Domovina/https://domovina.info/Hrvatsko nebo