Šiljo: Kazneno gonite one koji kleveću HOS i Domovinski rat!

Zbog svega rečenoga, potrebno je pozvati vladajući HDZ, počevši od predsjednika i zamjenika predsjednika HDZ-a, Plenkovića i Medveda, koji su i predsjednik odnosno potpredsjednik aktualne Vlade RH, da se odlučno suprotstavi zakonskom i svakom drugom diskvalificiranju slogana „Za dom spremni“ kao ustaškoga. Oni bi trebali posegnuti za odgovarajućim ustavnim i zakonskim člancima i za Deklaracijom o Domovinskom ratu te zatražiti kazneno gonjenje svih onih koji sudionike Domovinskog rata izjednačuju s ustašama opečaćenima pečatom fašizma, svih onih koji ih diskvalificiraju na temelju pukih podmetanja koja počivaju na nominalnoj istosti i sličnosti njihova slogana sa sloganom upotrebljavanim u razdoblju prije 75 i više godina. Na taj način HDZ-ova vlada i saborska većina dužna je zaštititi od kaznenog progona i javnog klevetanja ne samo postrojbe HOS-a koje su g. 1991. junački sudjelovale u obrani od agresora, i čiji su pripadnici ili skupine i poslije toga sudjelovali u obrani i oslobađanju okupiranih hrvatskih teritorija, nego i čitavu Hrvatsku vojsku i Domovinski rat, po kojemu je Hrvatska opstala kao država i ostvarila svoju teritorijalnu cjelovitost.

Postoji latinski izraz koji glasi: Si duo dicunt idem, non est idem – Ako dvoje kažu isto, (jedno i drugo) nije isto. U kraćem obliku sličan izraz poznat je u skraćenom obliku: Idem, non idem – Isto, a nije isto. Slobodnije i slikovito protumačimo to na jednom primjeru. Kada jedan čovjek kaže drugomu: „Ti si lud!“, to može imati više značenja. Prvo: Ti nisi razuman. Drugo: Ti si (ludo) hrabar – ili „ludo“ pametan. Treće: Pada ti na pamet nešto jako teško ostvarivo i povezano s opasnošću. Četvrto: Vidim da me jako voliš (kada „Ti si lud!“ veli djevojka svom udvaraču kada ovaj izvodi kakvu vratolomnost ili krši određena pravila da bi pokazao koliko mu je stalo do nje).

Takvih primjera istih izraza koji imaju djelomice ili posve različita, pa i međusobno suprotna značenja, može se iz jezične prakse navesti nebrojeno. Svaka riječ ili izraz može se u danom prostornom, vremenskom, jezičnom i značenjskom kontekstu upotrijebiti drukčije nego što su bili upotrijebljeni od koga drugoga, pa i od istog govornika, ali u nekoj drugoj situaciji. 

Mora se razlikovati forma od sadržaja i smisla iskaza!

Svjesni toga, mnogi filozofi, logičari, lingvisti, semiotičari i drugi teoretičari posvetili su veliku pozornost tom ozbiljnom problemu. Bilo im je kristalno razvidno da se u razumijevanju rečenoga mora razlikovati puka forma iskazanoga od pojma, sadržaja, značenja i smisla na koji se to što je istom riječju ili izrazom iskazano odnosi.

Tom problematikom različitog značenja istih riječi i izraza bavili su se u novomu vijeku veliki umovi kao što su Gottfried Leibniz, John Stuart Mill, Charles Sanders Peirce, Bertrand Russel, Ferdinand De Saussure, Gottlob Frege, Ludwig Wittgenstein, Roland Barthes, Jacques Derrida, Roman Ingarden i mnogi drugi. Iako su svi suglasni da je spomenuta izreka o različitosti značenja istih riječi točna, razlikuju se u razumijevanju toga što treba razumjeti kao isto, a što kao različito. No tumačenja koja su iznosili i rasprave u koje su se upuštali odviše su teške za veliku većinu ljudi. A pogotovu su teške za osobe kao što su Ognjen Kraus, Milorad Pupovac, Furio Radin ili Zoran Milanović. Makar neki od njih nosili i doktorske titule, pa i predavali studentima lingvistiku, njihovo poznavanje ili priznavanje dometa svih tih velikih mislilaca toliko je skromno da ga možemo nazvati primitivnim i ignorantskim. Zašto?

Hoće li se većinski HDZ dokraja prostrti pod Pupovčeve i Krausove manjinske noge?

Središnji je, za njih, kao što čitamo, opet problem triju riječi koje su ispisane na ratnim odorama pripadnika i na barjacima ratnih postrojbi Hrvatskih obrambenih snaga HOS-a. Taj izraz od triju riječi sastoje od jednog prijedloga, jedne imenice i jednog pridjeva: „Za dom spremni!“ Oni žele da se posve zabrani uporaba tog izraza i da se kažnjava njegove uporabitelje. O tom njihovu inzistiranju pisalo se je ovih dana i izjavljivalo jako mnogo, pa se time ne ćemo baviti. Na jednu vrlo krupnu nelogičnost, nedoličnost, dvoličnost i deplasiranost upozorio je autor „Dnevnog bljeska“ na ovom portalu:

Koja sve obilježja kažnjavati, čime se baviti?

O svemu skupa nastavit će se, na žalost, i rasprave i najavljene zakonske procedure, pri čemu je realno očekivati da će se i većinski HDZ dokraja prostrti pod Pupovčeve i Krausove manjinske noge, spremno udovoljiti njihovu još jednom bezočnom ultimatumu, skupa s SDP-om, Mostom i ostalom anacionalnom ili ’politički korektnom’, a svakako povlaštenom i od većine naroda otuđenom zastupničkom svjetinom. Ovdje ostanimo samo na razini značenja spomenutog izraza, za koji se uporno i stalno iznova tvrdi da je „ustaški pozdrav“, „ustaška parola“ ili „ustaški izraz“.

Kao kad bi se Staljinu tumačilo jezikoslovne finese

O porijeklu i povijesnoj ukorijenjenosti tog izraza odnosno dijelova toga izraza u hrvatskoj kulturi prije pojave ustaškog pokreta ili u prvim godinama postojanja ustaškog pokreta u emigraciji, kao slobodarskog pokliča u kojemu zasigurno tada nije bilo ničega ni nacionalističkoga ni antisemitskoga ni fašističkoga, pisalo se dosad vrlo mnogo, pak su objavljene na tu teme i čitave knjige. No badava onima koji ne priznaju nikakve argumente išta pisati i tumačiti. Njima bilo što tumačiti podsjeća na zamišljene jalove pokušaje da se Staljinu, staljinistima i titoistima protumače neke filozofske, etičke, historiografske, ekonomske, sociološke ili jezikoslovne finese. Ma da ne bi! Znali su oni svoja „znanja“ i njih su se držali, a intelektualci su mogli ili im se pokloniti ili završiti u Sibiru, na Golom otoku, u Staroj Gradiški ili negdje pod zemljom, izvan zemlje ili bez zemlje.

Da bi se što okvalificiralo kao „ustaški pozdrav“, za to treba imati malo jačih dokaza od ovih jezično-nominalističkih. Svaki ustaški pozdrav, da bi doista bio ustaški, morao bi se izgovarati svjesno u ime ustaša, u ime ustaške vlasti, u ime ustaške države ili u ime ustaškog vladara odnosno zapovjednika. Zato je u NDH često i korišten pozdrav „Za Poglavnika i Dom spremni!“ On je bio propisan, kao što je u državi nakon propasti NDH-a bio propisan i na dokumentima potpisivan pozdrav „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“ Ovaj drugi  možemo s pravom nazvati jugoslavenski komunistički pozdrav. No ako tko danas izgovori „Sloboda narodu!“ ili „Smrt fašizmu!“, nama to ne daje pravo automatski zaključiti da je u svakom takvu iskazu riječ o jugoslavenskom komunističkom pozdravu ili takvu sloganu. Njime se mogu služiti i demokršćani i liberali, i plavi i zeleni i žuti, i crni, svatko imajući pred očima neki svoj međusobno različit pojam „naroda“, viziju „slobode“ ili predodžbu o „smrti“ odnosno o ubijanju protivnika, neprijatelja ili o uništenju njihovih pokreta i formacija. Domovinski pokret mogao bi recimo sasvim legitimno upotrebljavati slogan „Sloboda narodu“, a žrtve velesrpske fašističke agresije imale bi pravo od agresora se braniti i sloganom „Smrt fašizmu!“

Pretpostavke da se slogan „Za dom spremni!“ okvalificira kao ustaški

Da bi se slogan „Za dom spremni!“ izgovoren g. 1991. ili g. 2021. smjelo okvalificirati kao ustaški, moralo bi dakle biti s punom sigurnošću utvrđeno i dokazano da: 1) postoje ustaše, 2) da riječ „dom“ znači „država“ i da je ta država sa svojom vlašću ustaška. U protivnomu, ako ustaša nema, i ako današnja hrvatska država nije ustaška, kako te „tri slatke riječi“ mogu biti smatrane „ustaškim pozdravom“. Takvih izraza ima naime u uporabi i danas u raznim drugim narodima, pa tako i u uporabi njemačkog jezika, gdje sličan ili istovjetan izraz glasi „Für die Heimat!“, ili „Für die Heimat – Bereit!“. Postoji iz razdoblja I. svjetskog rata i pozdrav „Alles für die Heimat! – Sve za domovinu!“ Svaka vojska i svaka država imala je svoje pokliče i pozdrave. I njemački jezik Bismarcka, Hitlera i Angele Merkel uglavnom je isti njemački jezik. Kada bi se iz njega htjelo izbaciti ili zabraniti sve izraze kojima se služio Hitler – što bi od tog jezika uopće ostalo odnosno što ne bi bilo zabranjeno!

No, kao što rekosmo na početku, u jeziku je bitan govornik, onaj tko nešto izgovara. Jabuke iz latinskog izraza kojim se opisivao redoslijed objedovanja „Ab ovo usque ad mala – Od jajeta pa sve do jabuka“ koje je imao pred očima Rimljanin koji je taj izraz smislio sigurno nisu jabuke istovjetne s onima koje su u svojoj mladosti ili starosti promatrali ili ih grizli Kraus, Radin, Pupovac i Milanović. Pa makar i one i ove jabuke bile crvene. Život koji je živio otac Kraus, državni tužitelj uključen u pravosudni progon nadbiskupa Stepinca, i život sina Krausa sigurno nisu istovjetni jedan s drugim, iako je prezime njihovih nositelja isto, a ima sinova i očeva čije je i ime i prezime isto – pa to opet i nipošto nisu iste osobe. 

U tom je smisao one latinske izreke da ako dvojica kažu isto, odnosno ako nešto glasi ili zvuči isto, nije ili nipošto ne mora biti isto. Ovisi to o izgovaratelju riječi ili pozdrava, ovisi o njegovu značenju i smislu, o okolnostima, ovisi o tomu čime je tko motiviran da nešto kaže, ovisi o tomu na što je pri tom mislio ili imao za cilj. A ovisi i o tomu u kojem je razdoblju i u kakvim političkim i ratnim okolnostima nešto izgovoreno ili napisano. 

To pak znači da bi se za pozdrav „Za dom spremni!“ smjelo tvrditi da je ustaški samo pod pretpostavkom: a) da ga izgovaraju ili ispisuju oni koji su nedvojbeno ustaše, b) da ga se izgovara u istom povijesnom, semantičkom i simboličkom kontekstu, c) da ima iste konotacije koje je imao u dvama posve različitim razdobljima postojanja ustaškog pokreta, koji je osnovan 7. siječnja 1929., a praktički nestao i bio ugašen poslije 8. svibnja 1941. Ako takve pretpostavke ne postoje, posve je neosnovano tvrditi da bi u današnjoj uporabi bila riječ o „ustaškom pozdravu“. 

Nije riječ samo o udaru na spremnost za dom, nego i na Domovinski rat!

Ako su slogan „Za dom spremni“ ispisivali na svoje odore pripadnici HOS-a g. 1991., u sasvim drukčijim okolnostima od onih 1941., ako su ga ispisivali domoljubni branitelji koji nisu bili organizirani ni u kakav ustaški pokret ili stranku (stranka osnivačica zvala se je Hrvatska stranka prava), ako je njihov cilj bio obrana domovine odnosno vlastitih prostora od velikosrbijanskog i jugoslavensko-komunističko-fašističkog napadača i agresora, ako u pogledu HOS-a nema na terenu nikakvih potvrda o pristajanju uz ustašku ideologiju, doktrinu, ciljeve ili metode, po čemu bi se taj slogan smjelo (dis)kvalificirati kao „ustaški“. Time se naime nanosi nepravda svim braniteljima kojima je taj slogan bio sastavni dio njihove junačke i požrtvovne borbe za svoj Dom, u značenju: Domovina, u kojoj su stotine njih na žalost i poginule. Oni se nisu služili sloganom „Za dom spremni“ kao ustaškim, nego kao svojim vlastitim sloganom. Kao što Milanović kada izgovori „sapun i parfem“ nipošto ne misli na ono isto niti ima na umu ono isto na što su pomislili njegovi rasrđeni bošnjački kritičari.

Riječ dom u korijenu je i službenog naziva toga obrambeno i oslobodilačkog i antifašističkog rata, koji je nazvan Domovinski rat. I kakav bi to onda bio hrvatski borac koji bi sudjelovao u ratu za Domovinu, a za nju ne bi bio spreman boriti se, nastradati, pa i poginuti? I koji je upravo zato, a ne radi čega drugoga, sebe i druge, u suočenju s opakim i opasnim neprijateljem, hrabrio pokličem „Za dom (boriti se i poginuti) spremni“.

Neka HDZ posegne za ustavnim i zakonskim odredbama i za Deklaracijom o Domovinskom ratu!

Dokazali smo, dakle, da slogan „Za dom spremni“ ispisivan ili izgovaran u razdoblju od 1991. do 1995., a i poslije toga, nije po svom sadržaju, po političkom kontekstu, po sudionicima, po ideološkom backgroundu, po vremenu uporabe, po vremenu i naraštaju ni po svojim ciljevima bio niti je mogao biti „ustaški“ pozdrav. U Hrvatskoj tada nisu bili na vlasti ustaše, niti su ustaše postojale kao politički ili vojno-politički pokret, niti je bila u primjeni ustaška ideologija,  niti su se ostvarivali ustaški ciljevi niti su se opetovali ustaški postupci. Na vlasti je bila demokratski izabrana i poslije međunarodno priznata vlast međunarodno priznate države, glavni politički pokret bio je HDZ, jedna od legalnih oporbenih stranaka bio je HSP, ustašku ideologiju nije zastupao nitko, osim što je o teritoriju NDH s granicom na Drini jedno vrijeme bulaznio šef HSP-a Dobroslav Paraga, a ustaški politički i vojni ciljevi nisu pripadnicima HOS-a bili ni poznati, a kamoli da bi oni za takve ciljeve polagali prisegu.

Zbog svega rečenoga, potrebno je pozvati vladajući HDZ, počevši od predsjednika i zamjenika predsjednika HDZ-a, Plenkovića i Medveda, koji su i predsjednik odnosno potpredsjednik aktualne Vlade RH, da se odlučno suprotstavi zakonskom i svakom drugom diskvalificiranju slogana „Za dom spremni“ kao ustaškoga. Oni bi trebali posegnuti za odgovarajućim ustavnim i zakonskim člancima i za Deklaracijom o Domovinskom ratu

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_10_102_1987.html

ZASTUPNIČKI DOM HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

1987

Ističući da su pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski narod i građani potvrdili svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuva­nje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne suverene i demokratske države,

smatrajući da su teme­ljne vrijednosti Domovinskog rata jed­no­značno prihvaćene od cijeloga hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske,

polazeći od potrebe da Republika Hrvatska upravo na zna­čaju i teme­ljnim vrijednostima Domovinskog rata osigura svoj miran i nesmetan sveukupni demokratski razvitak,

potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj,

izražavajući vo­lju Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, da nakon što je Republika Hrvatska postala samostalna i suverena država nije spremna stupati ni u kakve jugoslavenske ili balkanske državne saveze,

radi zaustav­lja­nja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabri­njavajuće­g polarizira­nja hrvatskoga društva, što može imati dalekosežne pos­ljedice, Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora donosi

 DEKLARACIJU

O DOMOVINSKOM RATU 

1. Stvara­njem Republike Hrvatske, kao samostalne i suverene države u međunarodno priznatim granicama, ostvarene su sto­ljene tež­nje hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske za svojom državom na teme­lju zajedništva hrvatskog naroda u Domovini i svijetu s plebiscitarno izraženom vo­ljom u Ustavu iz 1990. godine da teme­ljne vrednote ustavno-pravnog poretka budu sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštova­nje prava čovjeka.
2. Republika Hrvatska vodila je pravedan i le­gitiman, obrambeni i oslobodite­ljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.
3. Uspješna obrana u Domovinskom ratu s konačnim oslo­bo­dilačkim vojnoredarstvenim operacijama »B­ljesak« i »Oluja« te kasnijom mirnom reinte­gracijom hrvatskog Podunav­lja, stvorila je sve pretpostavke za skladan razvitak Republike Hrvatske kao zem­lje koja prihvaća demokratske standarde suvremenoga zapadnog svijeta i otvara brojne mogućnosti približava­nja tom svijetu u političkom, sigurnosnom, gospodarskom i kulturnom smislu.
4. Teme­ljna vrijednost Domovinskog rata jest uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog inte­griteta Republike Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za djelova­nje pravne države i vladavine prava te zakonito funkcionira­nje državnih tijela kao najbo­lji način za da­lj­nju afirmaciju dostojanstva Domovinskog rata.
5. U skladu s teme­ljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim hrvatskim branite­ljima, obite­ljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za ­njezino stvara­nje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.
6. Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina poči­njenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primje­njujući načela individualne odgovornosti i kriv­nje.
7. Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite teme­ljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.

Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branite­lja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.

Klasa: 021-16/00-04/06
Zagreb, 13. listopada 2000.

ZASTUPNIČKI DOM
HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

Predsjednik
Zastupničkog doma
Hrvatskoga državnog sabora
Zlatko Tomčić, v. r.

_________________________________________________________________

te zatražiti kazneno gonjenje svih onih koji sudionike Domovinskog rata izjednačuju s ustašama opečaćenima pečatom fašizma, svih onih koji ih diskvalificiraju na temelju pukih podmetanja koja počivaju na nominalnoj istosti i sličnosti njihova slogana sa sloganom upotrebljavanim u razdoblju prije 75 i više godina. Na taj način HDZ-ova vlada i saborska većina dužna je zaštititi od kaznenog progona i javnog klevetanja ne samo postrojbe HOS-a koje su g. 1991. junački sudjelovale u obrani od agresora, i čiji su pripadnici ili skupine i poslije toga sudjelovali u obrani i oslobađanju okupiranih hrvatskih teritorija, nego i čitavu Hrvatsku vojsku i Domovinski rat, po kojemu je Hrvatska opstala kao država i ostvarila svoju teritorijalnu cjelovitost.

 Šiljo/Hrvatsko nebo