Klijentelističko-koruptivni monstrum

Deutsche Welle nedavno je izvijestio o reformi pravosuđa u Slovačkoj, ali i o velikim antikorupcijskim akcijama slovačke policije koje su od proljeća prošle godine iza rešetaka smjestile velik broj visokopozicioniranih dužnosnika u policiji, pravosuđu i ekonomiji. Među uhićenima imamo dva bivša direktora policije, više odvjetnika, među kojima i bivši glavni tužitelj Dobroslav Trnka, 15 sudaca, ali i moćnih poduzetnika.

Nova vlada napravila je sustavnu reformu pravosudnog sustava Slovačke. Od siječnja tako su stupili na snagu paketi zakona koje je pripremila ministrica pravosuđa Maria Kolikova. Bitna novost koju donosi reforma pravosuđa je ograničavanje imuniteta slovačkim sucima, a ispitivat će se i njihova imovina.

Kako je došlo do reforme pravosuđa?

Stimulans je dao jedan tragični događaj: ubojstvo novinara Jana Kuciaka i njegove zaručnice Martine Kušnirove. Kuciak je kao istraživački novinar istraživao korupciju te je nakon višemjesečnih istraga uhićen utjecajni poduzetnik Marian Kočner koji je navodno naredio ubojstvo. Nakon zaplijene mobitela policija je otkrila njegovu komunikaciju s tadašnjim glavnim tužiteljem Dobroslavom Trnkom. Utvrđeno je da je Kočner Trnki doslovno dao nalog da utječe na sudove u njegovu korist.

Na jesen 2019. godine slovački mediji su izvještavali o detaljima telefonskih razgovora između ove dvojice. Razmjere „Kočnerove mreže“, koja se protezala do vrha slovačkog pravosuđa, državnog odvjetništva i politike, poljuljala je povjerenje građanki i građana u stanje u pravosuđu u zemlji, piše za Deutsche češki novinar Luboš Palata.

Pred nekoliko godina sadašnja je europska javna tužiteljica Laurda Codruta Kövesi kao tadašnja najmlađa državna tužiteljica u povijesti Rumunjske bila na čelu antikorupcijske čistke koja je u toj državi obuhvatila desetke gradonačelnika i sudaca, pa čak i premijera Victora Pontu. Dvadesetak ministara koji su bili na vlasti od 2004. je optuženo ili osuđeno radi korupcije, kao i tisuće političara, medijskih mogula, sudaca i poduzetnika.

Kako u Republici Hrvatskoj stojimo s pravosuđem i borbom protiv korupcije i kriminala?

Naslijeđe totalitarnog sustava iz komunističke Jugoslavije

Za početak treba istaknuti kako je Hrvatska naslijedila pravosudni sustav iz bivše Jugoslavije kao totalitarne komunističke države. U Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“. A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“. Jugoslavenski poglavar Josip Broz Tito govorio je kako se ne treba držati zakona kao pijan plota, a jedna od poznatijih izreka u bivšem sustavu bila je ona snađi se druže.

Jugoslavija je bilo duboko koruptivna tvorevina, što je priznao čak i Tito kad je na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. rekao: „Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Sticanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekog drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene. Jer, mase u toj korupciji vide da se tu manipulira sa onim sredstvima koja je radni čovjek zaradio. Netko je na nečijim leđima morao biti. To fali onda zajednici, to fali običnom radniku koji ima niski prihod, niska primanja itd. Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest. Ali, tamo se korupcija često svršava sa gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo, niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo dosad. I ne trebamo samo čekati dok se otkrije sve do kraja, nego čim naši organi dobiju signal treba odmah poduzeti mjere protiv toga“.

Korupcija je u Jugoslaviji bila na neki način i državno poticana i tolerirana (organiziranim kriminalom upravljala je Udba), tako da je Titov antikorupcionaški govor najobičnije licemjerje. Međutim, sam Tito priznaje kako je korupcija u Jugoslaviji predstavljala masovnu pojavu. A takav sustav je naslijedila i Hrvatska. I koruptivne mreže i navike i pravosuđe. Devedesete godine Hrvatska je dočekala upravo s tim i takvim korupcionaškim i mafijaškim sustavom, koji je poticao korupciju, kriminal, nerad i provodio negativnu društvenu selekciju.

Vrijedi spomenuti kako je notorni Ivan Fumić 1986. imenovan republičkim sekretarom za pravosuđe tzv. Socijalističke Republike Hrvatske, gdje je djelovao kao glavni kadrovik u sudstvu i tužiteljstvu. S obzirom na to da u Hrvatskoj nije provedena lustracija/dekomunizacija komunističkih kadrova nije teško zaključiti kako su upravo Fumićevi kadrovi drmali pravosuđem svih ovih godina. „Plodovi otrovne voćke“, da se poslužimo pravosudnim vokabularom, obilno zriju svih ovih godina. Definicija zakona kao sredstva za uništavanje političkih protivnika i Titova izjava da se zakona ne treba držati kao pijan plota su i u temeljima pravne filozofije koju zastupaju brojni pravosudni dužnosnici danas u Hrvatskoj.

Pokradeni novci nisu vraćeni u proračun

O kvaliteti borbe protiv korupcije u Republici hrvatskoj ponajbolje svjedoči činjenica da unatoč više od deset godina postojanja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem do sada niti jedna lipa nije vraćena u proračun kad su u pitanju kazneni postupci protiv velikih riba. Takvi ishodi ohrabruju i stimuliraju političke kriminalce koji vrlo lako mogu ukalkulirati moguće pravosudne posljedice (broj godina u zatvoru ako ih se otkrije) i količinu zamračenog novca koja je obično dovoljna da doživotno zbrine kriminalne aktere i njihove potomke.

Onda kad se u Hrvatskoj i vode procesi protiv počinitelja kaznenih djela obično se radi o međustranačkim i unutarstranačkim obračunima gdje pravosuđe postaje politički instrument. Umjesto da se kazneni postupci protiv počinitelja kaznenih djela iz područja korupcije i organiziranog kriminaliteta vode isključivo na temelju važećih načela kaznenoga procesnog prava – pri čemu je posebno važno načelo legaliteta kaznenog progona koje propisuje da je državni odvjetnik dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i ako nema zakonskih smetnji za progon te osobe – postupanje državnog odvjetništva vrlo često ukazuje na selekciju kaznenog progona prema političkim kriterijima.

Politička instrumentalizacija nigdje se tako jasno ne očituje kao u tajminzima uhićenja i podizanja optužnica protiv počinitelja kaznenih djela. Nerijetko se radi o predizbornim vremenima čime se pravosuđe direktno upliće u izbore. Za pravosudne organe često postoje oni koji su na vlasti i oni koji više nisu na vlasti. A postoje i instrukcije da, primjerice, ne treba dirati bivše pobunjenike, pa i one koji su silovali po Vukovaru, pa tako i danas silovane Vukovare na ulicama gledaju svoje silovatelje.

Kad je Mladen Bajić (koji je, prema pisanju Wikileaksa redovito podnosio izvješća američkom veleposlanstvu, što samo po sebi govori o neovisnosti i samostalnosti hrvatskog pravosuđa) svojedobno započeo određene postupke (Sanader itd.) tadašnji predsjednik države Ivo Josipović, kao kaznenoprocesni stručnjak, plastično je opisao kako funkcionira hrvatsko pravosuđe kad je rekao da bi Bajić završio u loncu da je ranije zakukurikao.

Utjecaj na mentalni sklop ljudi

Posljedice nekažnjavanja kriminala počele su imati utjecaj i na mentalni sklop ljudi. Koliko se samo često čuje ona rečenica: „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao?! Nisi valjda budala?!“. Dakle nije problem što je ukradeno, nego što ja nisam ukrao. Filozofija lake zarade postala je primamljiva mnogima. Takav moralno-etički relativizam generira posvemašnji društveni rasap i truljenje. A tome je tako jer pravosuđe ne funkcionira što stvara ozračje i pravne nekažnjivosti za povlaštene kriminalce.

U Hrvatskoj je danas stvoren jedan koruptivno-klijentelistički sustav u kojemu temelj napredovanja nisu kompetencija i honoriranje izvrsnosti, nego su temelj napredovanja kronističke, koruptivne i nepotističke veze što stvara sustav negativne selekcije i potiče slabljenje društvenog povjerenja i kohezije. A na žalost, temelja takvoga sustava je sitna korupcija koja je kapilarno prožela hrvatsko društvo. Opseg kriminala i korupcije je takav da dovodi u pitanje nacionalnu sigurnost.

Zbog takva sustava gube se milijarde kuna godišnje. Koji to strani investitor želi doći u državu u kojoj ne će dobiti valjanu sudsku zaštitu u slučaju da će mu biti potrebna? Jedino onaj koji eventualno želi prati novac i koji je i sam muljator i prevarant. Čestit nitko. U državi u kojoj se ne sankcionira gospodarski kriminal, dakako, teško je očekivati bilo kakve investicije zbog izostanka pravne sigurnosti. Nitko ne želi investirati u državu u kojoj suluda birokracija uništava male i srednje poduzetnike koji jedini mogu biti stvarni temelj ekonomskog razvoja. Ovih dana u Hrvatskoj je aktualna obnova potresom porušenih kuća i objekata. Za podnijeti zahtjev za obnovu u Zagrebu potrebno je pribaviti 90 dokumenata. Je li to normalno? To je izrugivanje s unesrećenim ljudima!

Nije nikakvo čudo što su sve ozbiljnije strane investicije zaobišle Hrvatsku. U drugim srednjoeuropskim državama danas cvjeta automobilska i ne samo automobilska industrija. Tako je moglo biti i u Hrvatskoj da strane investitore nije odbijao klijentelističko-koruptivni model poslovanja. A i biti domaći poduzetnik nije lako. Profitu se mogu nadati jedino oni koji posluju s državom, dok drugi mogu očekivati jedino visoke poreze, kojima se održava klijentelistički model, i reketarenje od strane inspektora.

U Hrvatskoj je, kao što često ističe ekonomski analitičar dr. sc. Andrej Grubišić više od 60 posto ljudi direktno vezano uz proračunske transfere i taj podatak jasno eksplicira zašto se ljudi boje političkih promjena. Boje se jer ih je klijentelistički sustav učinio neslobodnima. I nema pritom naznaka da će se išta promijeniti. Postoji opravdana bojazan se da će se i novac iz EU-a koji bi trebao stići za obnovu od potresa i saniranje šteta izazvanih korona-krizom iskoristiti za daljnje jačanje klijentelističkoga sustava i rast državnog i paradržavnog sektora. Ulaganja u područja koja bi već sada trebalo prepoznati kao ključna za razvoj u budućim desetljećima bit će vrlo vjerojatno minimalna.

Kako je prošao Tihomir Orešković

Jedini političar koji je do sada bio na vlasti, a nije bio dio klijentelističkoga sustava bio je Tihomir Orešković. Zanimljivo je što je nedavno u Slobodnoj Dalmaciji o uzrocima njegova vrlo kratkoga mandata napisao dr. sc. Ivica Šola: „Zašto je tako kratko trajao? Interpretacija ima mnogo. No ja sam se osvjedočio o jednu. On je bio jedini premijer od osamostaljenja koji je došao izvan sustava duboke države koja korijene vuče još iz prošlog sustava. S njim sam se sastao u hotelu Westin na rubu jedne međunarodne konferencije, gdje je govorio kao hrvatski premijer. Njegovi problemi s hrvatskim sustavom počeli su kada je počeo čačkati po sustavu nabave u državi, ili, kolokvijalno rečeno, lopovluku. Nakon što bi obavio svoj posao u uredu i došao kući, Orešković bi, kada je vidio po koliko novca mu nabavljaju stvari, od laptopa do ostalih, privatno zvao trgovine i provjeravao za koliko novca se taj artikl može nabaviti. Uglavnom za znatno nižu cijenu. Tada je rekao, to je moje prepričavanje dugog razgovora na kojem su bile još dvije osobe, među kojima i njegov savjetnik Stjepo Bartulica, danas saborski zastupnik Domovinskog pokreta, da kada bi samo sredio javnu nabavu, lopovluk ogromnih razmjera, da bi BDP skočio za više posto. A kada mu je, kao osobi koja nije bila dio sustava duboke države, koji je došao izvan sustava iz međunarodnog sređenog sustava, pokušano podvaliti na važno mjesto za sigurnost države osobu, blago rečeno, dvojbene biografije, tu je počeo njegov kraj“.

Ovdje se vraćamo na početak ovoga članka. Dok god u Hrvatskoj u Remetincu i drugim zatvorima po nizu hrvatskih gradova ne završi velik broj političara, sudaca, državnih odvjetnika i psuedo-poduzetnika, kao što smo to imali u Slovačkoj i Rumunjskoj, Hrvatska će nastaviti tapkati u mraku balkanske krčmetine bez ikakvih izgleda da postane uređena srednjoeuropska država.

Upravo je geopolitička pre-orijentacija Hrvatske od srednje Europe prema Balkanu 1918. dovela do toga da je korupcija u ovome obimu – do razine nacionalnog športa – prožela hrvatsko društvo.

Mira Kolar Dimitrijević, istaknuta gospodarska povjesničarka, ovako opisuje te promjene: „Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“.

Sav kasniji politički razvitak, od komunizma kao sustava laži, inverzije i perverzije, izokrenutih vrijednosti, preko kriminalnih pojava devedesetih godina (embargo na naoružanje i šverc oružja otvorili su vrata kriminalu, a tu je bila i kriminalna privatizacija itd.) pa sve do danas klijentelistički monstrum usisavao je sve veći broj ljudi u svoju mrežu.

A tu mrežu nemoguće je potrgati bez samostalnog i neovisnog pravosuđa.

Pravosuđe je rak rane hrvatske države i pra-uzrok većine hrvatskih problema. Bez čišćenja Augijevih štala hrvatskog pravosuđa Hrvatska jednostavno ne može naprijed.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo