Ne pravite mučenike!

0

 

 

U posljednje vrijeme, malo-malo, pa se posvećuje neka nova crkva ili kapelica u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje među hrvatskim narodom. Vrlo je čest slučaj da se pritom u oltar ugrađuju moći naših svetih mučenika: najčešće bl. Alojzija Stepinca i bl. Miroslava Bulešića (moći Drinskih mučenica, nažalost, nemamo, odnijela ih hladna Drina). Neprijatelji ih nisu mogli podnositi; htjeli su ih zauvijek ukloniti iz sjećanja i štovanja naroda, zabranjujući i sam spomen na njih. Smjelo ih se samo klevetati i blatiti, a ako si rekao dobru riječ za njih, bio si narodni neprijatelj. Koliko je samo svećenika i svećeničkih pripravnika u onoj vojsci dopalo u zatvor jer su se usudili osporiti da je Stepinac zločinac!

Kad je Stepinac umro, vlasti su se našle u muci gdje ga pokopati. U Krašiću, malom mjestu, u kojem je preminuo, to bi bilo prenapadno, postalo bi hodočasničko mjesto, što se ne bi dalo sakriti, u Zagrebu u katedrali – kako ga mrtvog vratiti onamo, gdje mu živom nisu dali boraviti? Ipak su se odlučili za ovu drugu varijantu, jer – nadali su se – dolazak hodočasnika će se izgubiti u veliku gradu. Tako su računali i preračunali se, jer tako je njegov grob samo bio dostupniji svima. Sjećam se kako je to bilo onih „olovnih“ godina. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio sam student u Austriji. U Zagrebu sam često koristio kraću stanku u proputovanju, da pođem u prvostolnicu na Grob. Baš tako, pisano velikim slovom, kao što Dubrovčani svoj voljeni grad nikad ne bi napisali malim slovom, nego Grad, ili kad Padovanci svoga omiljenog sveca ne zovu Sveti Anto, nego jednostavno Il Santo – Svetac, a svakomu je jasno na koga se misli. To sam nastavio i kasnije kao svećenik kad god mi se pružila prilika. Za mene je on bio svet, a Crkva mi je 1998. to samo potvrdila. Naravno, da sam na dan njegova proglašenja blaženim hodočastio u Mariju Bistricu.

A neprijatelji vjere ne samo da su mučenike ubijali fizički, nego su nastojali učiniti ih i moralno mrtvima. Blaženog Stepinca ubili su trovanjem, blaženog Bulešića nožem. Ali to im nije bilo dosta. Proglašavali su ih zločincima, ozloglašavali, branili pristup njihovu grobu, progonili one koji su ih spominjali, ali sve uzalud. Dok su bili živi, mogli su ih držati pod kontrolom, ali nad njima mrtvima su je posve izgubili. Po svojim moćima ugrađenima u oltare naših crkava i kapelica oni su sada ne samo duhom nego i djelićima svojih kostiju, tom svetom baštinom, nazočni širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svuda među hrvatskim vjerničkim narodom. Mrzitelji Crkve, evo vam savjet: Ne ubijajte Božje ljude! Ne pravite mučenike od njih! Evo, njihove se moći raznose po cijeloj zemlji kao što vjetar raznosi sjeme maslačka. I svuda će procvjetati novom snagom vjere, baš onim što ste vi htjeli uništiti. Sad naše blažene mučenike Stepinca i Bulešića nemamo samo u Zagrebu ili istarskom Svetvinčentu; imamo ih posvuda. Jer istinu i svetost ne može se ubiti. A mučenika, svojih žrtava, ne trebate se bojati. Oni su vam već davno oprostili vaša zlodjela. I trajno mole Boga da vam i On oprosti. Za to mole i mnogi štovatelji naših mučenika na njihovim grobovima i pred njihovim moćima.

A vode se postupci za proglašenjem blaženima još nekih mučenika: za čak 66 hercegovačkih franjevaca: „Fra Leo Petrović i 65 subraće“, za sestru Žarku Ivasić i još šest hrvatskih susestara milosrdnica, među kojima su i one tri nedužne bolničarke, nedavno  ekshumirane iz Jazovke na Žumberku, za banjolučkog svećenika vlč. Antu Dujlovića … Što mislite, kad se stanu u nove oltare ugrađivati moći onolikih hercegovačkih franjevaca (jer mnogi su ipak ekshumirani i identificirani!), nakon što budu proglašeni blaženima i svetima, i to počevši od Širokoga Brijega, za koje jedan bivši hrvatski predsjednik još i danas tvrdi da su bili legitiman cilj za vojno djelovanje (čitaj: ubijanje!), kako će se to raširiti po cijelom hrvatskom narodu i ojačati njegovu vjeru. Nikad se to ne bi dogodilo da ih neprijatelji nisu učinili mučenicima; živjeli bi, Bogu bi se molili, bili pobožni ili manje pobožni, i pomrli, pa, kao i toliki drugi, polako pali u zaborav. Ovako im je spomen osiguran – zauvijek. A ja imam jednu posebnu želju: Boga molim da toga bivšeg predsjednika prije smrti ispovjedi baš jedan hercegovački franjevac – subrat tih „legitimnih vojnih ciljeva“. Mučenici se drugačije i ne znaju „osvetiti“.

KT, 36, 2020, str. 41

Mons. Anto Orlovac/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara