Tko su, zapravo, glavni „kuhari“ na Banovini?
Vrijeme:3 min, 20 sec
Uredništvo Hrvatskog neba zaprimilo je ovaj nepotpisani tekst, koji otvara neka sasvim druga pitanja od onih koja se tiču župana Žinića i ostaloga što se vrti u cijelom medijskom prostoru. Bez jamčenja za točnost iznesenih podataka, tekst koji kruži po mrežama prenosimo radi javne provjere iznesenoga te molimo one koji poznaju situaciju na Banovini da iznesene informacije ili potvrde ako su točne ili demantiraju ako nisu. Ovo su tvrdnje, a za neke se općenito zna da su istinite, koje su od osobitog interesa javnosti i zaslužuju javnu provjeru.
Darko Daran Bašić, gl. urednik portala Hrvatsko nebo
Uskoro će možda splasnuti interes medija i javnosti za Banovinu, tako da je bolje ovo napisati sada, nego za tjedan dana. Oduvijek sam bio protivnik teze o dogovorenom ratu, a i danas smatram kako je u pitanju banalizacija i relativizacija vrlo kompleksne i opširne tematike s ciljem usađivanja osjećaja bezvrijednosti same ideje hrvatske državnosti. Ipak, neke stvari koje su se događale imaju jasan kronološki slijed, sve do današnjih dana i one ukazuju da postoje paralelne strukture, pa i profili ljudi koji se u praksi ponašaju na način da najgore moguće situacije i okolnosti, tragedije, masakre i razaranja, koriste za povećanje vlastitog utjecaja i bogatstva.
U srpnju 1991. posredstvom tadašnjeg političkog i gospodarskog moćnika, Borislava Mikelića, „Drvoplast Petrinja“ prešao je iz društvenog vlasništva u privatne ruke. Novi vlasnik usred rata postaje Dragan Čičić, koji nakon toga postaje i jedan od glavnih financijera velikosrpske pobune na Banovini. Sve do Oluje, Čičić je jedna od najvažnijih figura na ovom području u takozvanoj SAO Krajini gdje podupire razne političke opcije, opskrbljuje vojsku i utječe na donošenje gospodarskih planova. Nakon Oluje, Čičić svoje aktivnosti premješta na okupirano područje Istočne Slavonije, Baranje i Srijema. Tamo u partnerstvu s Arkanom, organizira sječu stoljetnih slavonskih šuma. Ove aktivnosti prestaju mirnom reintegracijom Podunavlja i tu dolazimo do nečega što je vrlo teško objasniti, odnosno opravdati. Čičić se vraća u Petrinju. Republika Hrvatska priznaje njegovu privatizaciju „Drvoplasta Petrinja“ i on postaje jedan od najbogatijih poduzetnika na Banovini. Osniva i udruge „Petrinjci za Petrinju“ , ali i sufinancira političke stranke, između ostalih i SDP. Drvoplast gomila dugove, što dovodi do blokade svih računa tvrtke, ali onda se događa nešto nevjerojatno. 2003, Republika Hrvatska, prema HBOR-a odobrava Čičiću kredit za Drvoplast u iznosu od 4,5 milijuna eura. U Nadzornom odboru Drvoplast, sjedila je Marina Lovrić Merzel. Kako je račun Drvoplasta pod blokadom, novac se uplaćuje na račun Čičićeve tvrtke u Kraljevu. Čičić napušta Petrinju, krade sve strojeve i trajno seli u Kraljevo.
Slične kombinacije, Čičić je izveo u Republici Srpskoj, uz pomoć Milorada Dodika, kao i u samoj Srbiji. Imovina Drvoplasta, za 5,5 milijuna kuna, prodaje se Ivici Ljubanoviću, koji je prije rata glasio za desnu ruku ranije spomenutog Borislava Mikelića, kojeg je Hrvatska prvo osudila na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina, da bi ga kasnije oslobodila zbog nedostatka dokaza. Isti taj Mikelić, bio je i predsjednik Vlade SAO Krajine tijekom razdoblja 1994-1995.
Što se tiče Ljubanovića, koji je i član Čičićeve udrugu „Petrinjci za Petrinju“, on navodno, nikada nije isplatio 5,5 milijuna kuna državi za Drvoplast, već je vlasništvo prebacio na sina Alena Ljubanovića, dok je on postao šef gradskog groblja.
Inače, pored Čičićeve vikendice, streljano je i zakopano 17 hrvatskih gardista. O svemu što pišem, pisali su brojni mediji u posljednjih dvadesetak godina, ali u ovom kaosu i prostituciji ljudske patnje prouzrokovane potresom, jednu stvar nitko nije spomenuo, a to je sljedeći detalj. Centralno skladište sveukupne pomoći i svih donacija za Petrinju i njenu okolicu, nalazi se u prostoru tvorničke hale „Drvoplasta“, a prema navodima ljudi s terena, čovjek koji vodi glavni riječ, nije nitko drugi, nego Alen Ljubanović.
Prijatelji mi pričaju da je Petrinja mrtav grad, koji se neće oporaviti idućih dvadeset godina. Na žalost, to je vjerojatno točno. S druge strane, duh Borislava Mikelića, koji je umro 2018, i dalje živi i vlada nad Petrinjom, baš kao što i neke bivše strukture i dalje vladaju Hrvatskom. (N.N.)
Hrvatsko nebo
