CRKVA Uzdignite čelo! (Prvi dio)

Postoji puno prilika za obeshrabrenje kroz život ako izgubimo (ili nikada ne dobijemo) odgovarajuću perspektivu…

Čuo sam jednom zgodom priču o tome kako je odlučeno da pakao ostaje bez posla, i zbog toga su svi vražji alati stavljeni na prodaju.

Svi njegovi omiljeni instrumenti zla su izloženi na najatraktivniji način – zloba, mržnja, ponos, zavist, ljubomora, požuda, bijes, prijevara i nepoštenje – zajedno s mnogim drugima alatima, a svaki je imao prilično visoku cijenu.

Ali u posebnoj vitrini ležao je klinasti alat bezopasnog izgleda koji se očito koristio više od ostalih i imao je višu cijenu od svih ostalih.

Na pitanje što je to, vrag je ponosno odgovorio da je to klin obeshrabrenja, a zatim je rekao zašto ima tako visoku cijenu. „Korisniji mi je od bilo kojeg drugog alata“, rekao je vrag. „Pomoću njega mogu otvoriti i ući u čovjekovu dušu kada sve drugo zakaže. Kada jednom uđem, mogu ga koristiti na koji god način želim, a alati koje nisam mogao dobiti za rad izvana odjednom počinju raditi prilično dobro iznutra. Stvar je toliko izlizana jer je koristim na gotovo svima, jer vrlo malo ljudi shvaća da taj alat pripada meni“.

Ovo je izmišljena priča, ali je poanta dobro postavljena jer je obeshrabrenje jedna od stvari s kojom se svi moramo nositi u određenoj mjeri tijekom života.

Odnosi se na naša duhovna traganja kao i na materijalna; ponekad obeshrabrenost može poslužiti kao poziv na uzbunu za preslagivanje naših prioriteta, posebno onih koji su previše svjetovni i imaju malo mjesta za Boga. Ono zbog čega se obeshrabrimo može biti korisno u otkrivanju onoga što držimo važnim. Unatoč tome, možemo se susresti s obeshrabrenošću i bez naše krivnje; ponekad dolazi kao posljedica naših osobnih ograničenja, zbog ograničenja okolnosti u kojima se nalazimo ili kombinacije toga dvoje.

Istina, što je pothvat važniji to riskiramo susretanje s većom obeshrabrenošću, jer čini se da nas neuspjeh košta više ako smo se za nešto osobno založili. Budući da znamo da je najvažniji pothvat spas naše duše, obeshrabrenje koje dolazi s ovom potragom može nas prilično teško pogoditi.

Toga je vrag prilično svjestan i zato će učiniti sve što može kako bi nas natjerao da napustimo pothvat. Prikazi života svetaca često pokazuju da je obeshrabrenost bila česta napast dok su u drugim pogledima stjecali vrline. Morali su se boriti protiv pomisli da su njihova nastojanja bezvrijedna, da ih je Bog napustio ili da su pogriješili i moraju drastično promijeniti svoj put i nastaviti nešto drugo, pogotovo kada se žetva činila tako oskudnom u usporedbi s uloženim trudom.

Unatoč tome, obeshrabrenost predstavlja sukob u nama tijekom cijelog našega života kada je riječ o obavljanju Božjeg djela, bez obzira na što nas Bog može pozvati. Zbog toga je vrijedno pažnje spomenuti da Crkva moli u podnožju oltara: Quare tristis es, anima mea, et quare conturbas me (zašto si tužna, dušo moja, i zašto se uznemiruješ?).

Dakle, iako možda imamo raznolike poslove za Božje kraljevstvo, od krštenja dijelimo odgovornost kao članovi Crkve. Svi moramo održavati stanje milosti, ali ne samo to, nego bismo ga trebali povećati u našoj duši, uz Božju pomoć kroz molitvu i sakramente, kao i kroz okolnosti koje On daje nama kako bi ih strpljivo podnosili.

Kroz okolnosti ponekad postavljamo sami sebi izazove, dok najbolji Božji darovi uvijek nadilaze naše prirodne sposobnosti upravljanja (pitajte svakoga tko podiže obitelj koliko je to istina). Darovi su tu da nas podsjete kako je to Božje djelo, a ne naše, i Bog može u granicama svoga prava učiniti djelo koje na bilo koji način smatra prikladnim za našu korist.

Postoji puno prilika za obeshrabrenje kroz život ako izgubimo (ili nikada ne dobijemo) odgovarajuću perspektivu.

Kada pritisak postane prevelik onda obeshrabrenost doista postaje dio načina na koji rješavamo neuspjeh, stvarni ili opaženi, kao pokušaj da prebrodimo grijeh koji nikada ne možemo nadvladati, kao i one oko kojih bismo se trebali brinuti, na primjer kada se supružnici moraju pomiriti sa vlastitim ograničenjima-  ali i onog drugog i voljeti se.

Nakon toga, učinkovito suzbijanje obeshrabrenosti podrazumijeva razumijevanje kako Bog nastoji ugraditi uspjeh u neuspjehe, čime stječemo realnu perspektivu o Njegovim očekivanjima, a uvijek nam ostavlja prostor za rast.

Nastavlja se …

Izvor

Quo vadis Croatia/https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo