Čime bi se perići i pupovci trebali baviti?

Milorad Pupovac nedavno se osvrnuo na izjavu biskupa Vlade Košića, koji je kazao da se protiv “potresa ne možemo boriti kao protiv Turaka, Srba i komunista”. Rekao je i ovo: “Neki ljudi nažalost imaju zarobljen um, a neki imaju i zagađen um. Neovisno o tome što su na tako prestižnoj i uglednoj poziciji, kao što je pozicija episkopa ili biskupa, jedne od najuglednijih religijskih zajednica u svijetu, izgovoriti takve stvari je izraz i posljedica činjenice ozbiljne zarobljenosti uma i ozbiljne zagađenosti uma”. 

Jučer je Pupovac optužio sisačkog biskupa da mu je na jednom primanju rekao “do kad se vi Srbi mislite vraćati u Hrvatsku?” 

https://www.vecernji.hr/vijesti/pupovac-biskup-kosic-me-pitao-do-kad-se-srbi-planiraju-vracati-1462285 – www.vecernji.hr

Naravno da nije odgovorio biskupu koji mu nije postavio nimalo bezrazložno pitanje. No to ne ćemo danas analizirati, nego ćemo se samo osvrnuti na Pupovca kao predstavnika jedne kontinuirane politike, na koju moramo odgovarati. 

Nije potrebno nabrajati sve bisere Milorada Pupovca od početka 90-ih do danas. Naime, on je samo jedno od vidljivih lica jedne politike koja je iznad svega antihrvatska i traje jedno stoljeće (da ne idemo dalje u prošlost). No da bi se razumjelo njegove današnje nastupe, dovoljno je vratiti se na prvu polovinu 90-ih godina prošlog stoljeća.   

Tuđman je od početka Srbima u Hrvatskoj pružao ruku, ali to što je nudio bio je na njihovu žalost sustav u kojem nitko ne bi doduše bio diskriminiran, ali isto tako ni povlašten. No tadašnji glavni hrvatski Srbi nisu prihvatili Tuđmanovu pruženu ruku. Na primjer: srpsko-pravoslavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan Pavlović, iako je pozvan na prvu sjednicu novoizabranog Sabora Republike Hrvatske da uz ostale vjerske velikodostojnike nazoči izboru predsjednika i Predsjedništva (Socijalističke) Republike Hrvatske, odbio je poziv; predsjednik Srpske demokratske stranke Jovan Rašković odbio je Tuđmanovu ponudu da bude potpredsjednik Republike, odnosno da Srbi budu dio vlasti u Hrvatskoj, a ne opozicija ili manjina koja bi se morala boriti za svoja temeljna prava. 

Unatoč kninskoj pobuni i utjecaju onih protuhrvatskih ostataka komunističke vlasti koji su se uvukli u novu hrvatsku vlast, nije došlo do izazivanja Srba ni napada na njih ni do ustavne diskriminacije. No u u članku 14. Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. između ostaloga piše: „Svi su pred zakonom jednaki”. To izjednačavanje s položajem Hrvata i pripadnika drugih narodnosti mnogi su Srbi doživjeli kao ugrozu jer su u Titovoj Jugoslaviji bili povlašteni te su htjeli zadržati povlastice u novoj Republici Hrvatskoj. No još važniji motiv od toga bio je taj što su bili dio velikosrpskog projekta i što im je ostvarenje tog projekta bilo važnije od svega ostaloga. I vjerovali su da je on ostvariv, mnogo više no što su vjerovali da je ostvariva suverena, samostalna i cjelovita Republika Hrvatska kao matična država hrvatskog naroda, država etničkih manjina i država svih svojih ravnopravnih građana. Krivo su procijenili, i na hrvatsku, a i na svoju štetu.

Nisu tada slušali ni svog sunarodnjaka dr. Bogoljuba Kočovića, koji im je još g. 1989. poručio da je “Srbin u Hrvatskoj ipak hrvatski građanin i mora prvo da poštuje zakone države-članice u kojoj živi, ili jedan Hrvat u Vojvodini, on je građanin Srbije i mora da bude privržen toj jedinici. Ali na Hrvatskoj i na Srbiji je da poštuju njihovu ravnopravnost” (magazin „Start” 30. rujna 1989.). Nisu željeli shvatiti da za istinski suživot Srba u Hrvatskoj s hrvatskom većinom nije dovoljno da se Srbi u Hrvatskoj prestanu smatrati produženom rukom Beograda, nego je potrebno da i oni postanu svjesni da zbog postojanja srpske manjine u Hrvatskoj hrvatski narod nije izgubio pravo da izgradi svoju hrvatsku narodnu državu, jednako kao što zbog različitih etničkih manjina u Srbiji srpski narod nije izgubio pravo na stvaranje srpske narodne države. 

Nisu prihvatili ni Plan Z-4 Kontaktne skupine (zapravo Galbraithov), iako im je davao „državu u državi”. A danas? Nakon poraza u ratu nastavljaju rat političkim sredstvima i na neki način korak po korak proširuju Plan Z-4 na cijelu Republiku Hrvatsku. U kojoj, mutatis mutandis [promijenivši i prilagodivši ono što je bilo nužno promijeniti i prilagoditi], mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić igra ulogu svog prethodnika Jovana Pavlovića, a Milorad Pupovac ulogu pokojnog Jovana Raškovića. 

Kako se postaviti? Starčević je definirao Hrvatsku kao slobodnu političku zajednicu svih njezinih državljana, kojima ova jamči slobodu i posebnosti, a od njih traži samo da rade “za općenito dobro svega naroda i cijele domovine”. Starčevićevo prihvaćanje vjerskog i etničkog pluralizma može nam danas, kada se zbog Pupovca i sličnih pitamo je li uopće moguć suživot sa Srbima, zvučati u najmanju ruku nerealno. No takve su sumnje najveće pobjede raznih perića i pupovaca, koji nastoje izazvati kod Hrvata mržnju na sve što je srpsko da bi zadržali svoje pozicije, da bi Srbe mobilizirali uza se u nepovjerenju, strahu ili mržnji. Da bi ih prisiljavali da se iz umjetno stvorenog straha od Hrvata ne integriraju u Hrvatsku, nego da nastave gravitirati prema Srbiji. Dakle prema drugoj državi s kojom ih, osim identitetskog pravoslavlja i imena, ništa drugo ne veže. 

A za Starćevićevo poštivanje etničkih, vjerskih i pokrajinskih posebnosti moramo pripomenuti da ono nije znak slabosti, nego pokazatelj snage i rodoljublja i dio njegovih etičkih pogleda na hrvatsku državu koju je želio obnoviti. Ono je znak općenito dosegnute civilizacijske razine. Dosezanje te razine među čitavom zajednicom etničkih Srba u Hrvatskoj trebala bi biti glavna tema pupovaca i perića! A ne ono čime Srbe vuku unatrag, pa eventualno i prema povijesno dokazanom barbarstvu.

MO/Hrvatsko nebo