Šiljo: U obranu HDZ-a

A svima onima koji se po desnim ili „desnim“ medijima, društvenim mrežama i u zapjenjenim komentarima samo natječu u tomu tko će žešće raspaliti pod HDZ-u, po Plenkoviću i njegovim odabranicima, i koji misle da tako vode korisne političke bitke na dobrobit hrvatskog naroda i njegove politike, mora se u brk reći sljedeće: To čime se tolike godine bavite obični je i kvazi-intelektualni dim, magla, tmuša i ništa. Pucanje ćorcima iz komotne zavjetrine. Pokraj vas svekolikih može se i dalje u HDZ-u gasiti i ubijati duh tuđmanizma i hrvatske samosvijesti i čestitosti, i može se voditi kadrovsku politiku kakvu se vodi. Ako pak naposljetku uspijete pa HDZ izgubi vlast, nadomjestit će ga gori ili mnogo gori, znatno nehrvatskiji i neusporedivo nesposobniji od Plenkovića i njegovih! Je li to izbor do kojega ste nas vodeći godinama i desetljećima po medijima svoje virtualne političke „bitke“ i dokazujuću sebe uspjeli dovesti? I dokle mislite tako i samo tako nastaviti?

Zagreb – Vidikovac,  19. siječnja 2021.

Naslov ove kolumne mnoge će zasigurno začuditi, presenetiti, možda i ogorčiti. Izgledat će na prvi pogled nelogičan i nedosljedan onomu što se do sada u ovoj kolumni i drugdje zastupalo. 

U dosadašnjih 136 kolumni Šiljo je o HDZ-u iznio brojne kritičke i nepoštedne ocjene i raščlambe, zauzimajući se za stvaranje nečega novoga mimo HDZ-a. Istodobno su se nizali pokušaji stvaranja nove, alternativne političke opcije ili pokreta koji bi svim nezadovoljnicima HDZ-om koji misle i osjećaju hrvatski, pravednički, kršćanski i ljudski omogućili da se u njoj izraze, s njome poistovjete, za nju glasuju i od nje očekuju zaustavljanje i promjenu negativnih procesa i trendova koji se događaju pod vlašću ili pod vodstvom (Plenkovićeva) HDZ-a.

Nakon intenzivna razdoblja takvih nastojanja i očekivanja, došao je trenutak da se ispod svega dosadašnjega podvuče crta i da se otvoreno suočimo s rezultatima svih pokušaja, sa stanjem kakvo jest i kakvo je izgledno odnosno moguće u sljedećem razdoblju, a koje već počinje, i koje će na prvu političku skretnicu naići na područnim i mjesnim izborima u svibnju.

HDZ se ne mijenja nabolje, radikalni ljevičari jurišaju, a desnice nema

Troje se odmah mora na najsažetiji mogući način reći.

Prvo je to da HDZ ne pokazuje spremnost korigirati nabolje svoju orijentaciji i svoju politiku, koja je i dalje uvelike anacionalna, lijevo-liberalna i opterećena dugim repovima nepoštenja, korupcije i iznevjere ideala nacionalizma, demokršćanstva i vladavine prava. 

Drugo je to da je započeo medijsko-ljevičarski udar i na takav HDZ, kojemu pod Plenkovićem jest uvelike nagore izmijenjena „krvna slika“, ali u kojem još ima prejakih „ostataka“, kako su komunisti govorili i kako misle i sada, kleronacionalizma, nazadnjaštva, filoustaštva, konzervativizma i ostaloga s čime se oni ne mire niti će se ikada pomiriti. Zašto sada otvorena ljevica, pa i ona ljevija odnosno nehrvatskija od SDP-a, ne bi otvoreno prigrabila vlast?!

Treće je to da žuđena desna (nacionalnija, suverenističkija…) opcija nije u međuvremenu uspjela nastati. Prvu je šansu g. 2015. i 2016. prokockao destruktivni Most. Poslije toga šansu su prokockali i ostali. Posljednje što je preostalo bio je Domovinski pokret Miroslava Škore, no čini se da se ni u njega nije pouzdati, pogotovu ne kao u desno-nacionalnu opciju. O „saboru ujedinjenja“ nacionalno-pravaško-suverenističko-demokršćanske alaternative nitko više i ne govori, a kamoli da bi što ozbiljno na tomu i radio.

Četvrtoga nema!

Ako dakle nacionalna desnica i dalje ne uspijeva nastati ni zaprijetiti HDZ-u tako da mu na izborima oduzme znatan dio mandata i prisili ga na promjene unutarnje i koalicijske, ako ljevica juriša na vlast da bi ovu pretežno anacionalnu i lijevo-liberalnu zamijenila radikalnom anacionalnom ili protunacionalnom lijevo-liberalnom vlašću, što da čine hrvatski domoljubi kojima se nimalo ne sviđa takva perspektiva?

To je pitanje s kojim se moramo suočiti licem u lice, oči u oči. Realistički i realpolitički gledano, za sve nas koji hrvatski i katolički razmišljamo i osjećamo otvaraju se tri moguća pristupa: 1) dignuti ruke od HDZ-a ne uzdajući se ni u što drugo, ne izlaziti na izbore i ostalima prepustiti da među sobom odluče hoće li na vlasti biti ovi ili oni; 2) ustrajati u nastojanju da se stvori što novo iako takvo što nije u dogledno vrijeme izgledno, a praktički ni moguće; 3) taktički se zauzeti za HDZ kao, za sada, jedinu opciju kroz koju se može makar ’prošvercati’ ponešto od onoga što se ni ’prošvercati’ sigurno ne će moći dođu li na vlast posve anacionalno-ljevičarske i protukršćanske stranke?

Svatko bi normalan volio da imamo neku bolju, neku četvrtu opciju. No mi ju, iskreno rečeno, nemamo. Četvrtoga nema! Quadrium non datur!

Istina je da je HDZ glavni krivac, ali krivi su i drugi

Istina je da je HDZ glavni krivac što je stanje takvo kakvo jest. On je kriv i za stanje u vlastitim redovima, ali i za stanje nacionalne desnice. Umjesto da je potpomagao opstanak, napredak ili nastanak neke razumne i umjerene desnice kao strateškog partnera (krajem 1990-ih to je bilo realno planirati s HSP-om i HSS-om), činio je sve suprotno. Dr. Ivo Sanader ugušio je sredinom prvog desetljeća ovog stoljeća uz pomoć Ante Đapića tada razmjerno jak i sve jači HSP. Poslije toga HDZ je razbijao nastajanje i jačanje desnih koalicija, osim što je Tomislav Karamarko okupio neke od tih stranaka u predizbornu Domoljubnu koaliciju, pri čemu je razbio Hrast, a neke iz njegovih redova stavio pod tutorstvo Milijana Brkića. To nije bio pošten ni zdrav ni politički pametan pristup; time je nanio dugoročnu štetu jačanju tadašnjega Hrasta kao realne snage. HDZ je zatim, kako tvrde upućeni, lažirao rezultate europskih izbora, na kojima je čelnik Hrvatske zore dr. Milan Kujundžić ni kriv ni dužan izvisio – ostavši bez mandata u Europskom parlamentu, što je tu stranku koštalo opstanka. Poslije toga miješanje HDZ-ovih ’specijalaca’ u zbivanja na desnom obodu nastavljena su. Još nije razvidno koliko su prsti nekih ljudi iz vrha HDZ-a bili upetljani u stvaranje i profiliranje Miroslava Škore i njegova Domovinskog pokreta. A ni to koliko su HDZ-ovi prsti bili ili jesu upetljani u susljedno razbijanje Domovinskog pokreta, koji se nije pokazao dovoljno politički mudrim da bi ušao u koaliciju s HDZ-om i pritom postupao pametnije i za narod korisnije od Mostovih pubertetskih ili provincijskih ili teledirigiranih destruktivaca, koji su uglavnom vodili neke svoje ratove.

Unutar ostatka na desnici imamo mnoštvo strančica i zvjezdica koje ne uspijevaju ni u ionako slabašne Hrvatske suvereniste integrirati ni njegove osnivače (Hrast, Hrvatska konzervativna stranka – koji se i dalje ne gase, nego čuvaju svoj još minorniji „identitet“), a kamoli privući neke druge skupine i jače pojedince kako bi ojačali tu opciju. Penava razmišlja o vlastitoj listi ili stranci, a Hasanbegović ne gasi svoj „Hrvatski blok“. Sve sami mali hrvatski feudalac do malog hrvatskog feudalca. Sve skupa praktički u korist još uvijek velikog feudalca i veleposjednika zvanog HDZ. Dok HSP više nije vrijedan ni spomena, a slično se može reći i za demokršćanske i neke druge stranke i frakcije toga usmjerenja.

Kakvo članstvo, takav i HDZ, kakav „narod“, takva i vlast!

U obranu HDZ-a mora se reći sljedeće: Da je glavnina njegova članstva imala petlje, pameti i dostojanstva, ne bi bila dopustila da po njihovoj stranci vedre i oblače tuđinski ili vlastiti nečisti duhovi i njima svima nameću svoje politike. Gledano tako, za HDZ se s pravom mora primijetiti da je on, koliko god „otet“ i uzurpiran, ujedno i odraz stanja većine svoga članstva, koja nije dorasla ozbiljnoj politici i koja svoju nezrelost, pohlepu, sebičnost ili neslogu prikriva zvučnim programskim frazama i opetovanim pozivanjem na Franju Tuđmana, na povijesne zasluge HDZ-a, na svoju domoljubnu i prokatoličku orijentaciju. 

Netko će reći da takva ocjena nije nikakva obrana HDZ-a, nego potvrda njegove dokazane nevjerodostojnosti i njegovih pronevjera.  Da, za stranku je to točno, no točno je i za široko članstvo, za „narod“. Kako očekivati da HDZ bude bolji, ako ni sam „narod“ (široka baza) nije bolji? Kakvi članovi, takve i stranke. Kakav narod, takva i vlast!

Da nije tako, da ima dovoljno onih koji će se pod cijenu gubitka stečenih pozicija suprotstaviti Plenkoviću ili Jandrokoviću ili Reineru ili Koržinek ili Šujici ili županijskim šerifima i mjesnim moćnicima…, HDZ bi morao postati drukčiji i bolji. No takvih čini se da nema. Od sto glasa… 

Na slabljenju ili slomu HDZ-a profitirat će anacionalna radikalna ljevica

Postoje naravno mnogi pravednici i ogorčenici, bivši članovi, nestranački ljudi, slobodni strijelci i misleći individualci koji su HDZ „definitivno prekrižili“. To je njihovo pravo, i za to imaju dovoljno razloga. Hoćemo li biti pravedni, svi bismo nekako tako trebali postupiti. No prekrižiti ono što postoji u ime nečega što ne postoji niti je izgledno da će nastati nije više politika, takvo što nije izraz nikakve političke mudrosti. Takvim pristupom „dokazuje“ se vlastita ispravnost i časnost, ali se u sferi stvarne politike ne rješava ništa. Dapače, bude li sve više birača koji dižu ruke od HDZ-a, time će se samo olakšati da umjesto lošeg HDZ-a vlast prigrabi još lošija i za nacionalne interese pogubnija ljevičarska koalicija. Koja prvo čega se sjeti jest diskreditiranje Domovinskog rata, tuđmanizma i samog domoljublja, zahtijevanje raskidanja ugovora sa Svetom Stolicom, izbacivanje vjeronauka iz škola, jokićevsko-divjakovsko-goldsteinovsko-klasićevska reforma školstva, pravopisa, jezika, svijesti, baštine, vojske, diplomacije, zauzimanja u prilog hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini i… u konačnici… opstrukcija same hrvatske države kao države.

Realpolitički gledano, slabljenje HDZ-a imalo bi dovoljno opravdanja i smisla pod pretpostavkom da se time širi prostor za nastanak neke nove nacionalne političke kvalitete, opcije u kojoj bi se mogli pronaći HDZ-om sada nezadovoljni i nesretni Hrvati. No slabljenje HDZ-a da bi na vlast – ne u vlast, kao što je sada u vlasti sada SDSS, nego na vlast – došle spomenute neokomunističke, neojugoslavenske, velikosrbijanske, liberaloidne i globalističke sablasti – nema političkog smisla. Politika odbacivanja logike po kojoj se odlučujemo za „manje zlo“ ima smisla samo dotle dokle postoje izgledi da nastane „veće dobro“. No kada „manje zlo“ biva istiskivano od „većeg zla“, a „većega dobra“ nema na vidiku, stanje je ipak drukčije. Osim toga, HDZ je makar u nekom postotku „veće dobro“ od onoga što mu je realna konkurencija i alternativa.

Samo izazov na razmišljanje!

Ovo je samo izazov na razmišljanje, nakon što sve dosad primijenjene metode nisu polučile željene rezultate. U svomu članstvu i među biračima HDZ ima još dovoljno hrvatski svjesnih ljudi koji mogu i koji bi morali izvršiti mnogo jače „pritiske odozdol“ kako bi se stanje u njihovoj stranci počelo mijenjati nabolje. I ne samo to. Moralo bi se političku orijentaciju iznova strateški zasnovati. Tako da se za budućnost inzistira na bezuvjetnom poslijeizbornom koaliranju s nekom umjereno desnom i razumnom opcijom, a ne s kojekakvim bandićevcima, čačićevcima, pupovčadi i sdp-ovskim „žetončićima“. Dapače, da ima dovoljno odlučnih desničara u HDZ-u, oni bi već davno napustili HDZ, skupa s ostalima utemeljili svoju vlastitu opciju, a onda HDZ prisilili na poslijeizbornu koaliciju, unutar koje bi u makar nekim segmentima mogli mijenjati stvari koje je realno mogao promijeniti i Most, da njegovim čelnicima neke druge stvari nisu bile pred očima. 

A svima onima koji se po desnim ili „desnim“ medijima, društvenim mrežama i u zapjenjenim komentarima samo natječu u tomu tko će žešće raspaliti pod HDZ-u, po Plenkoviću i njegovim odabranicima, i koji misle da tako vode korisne političke bitke na dobrobit hrvatskog naroda i njegove politike, mora se u brk reći sljedeće: To čime se tolike godine bavite obični je i kvazi-intelektualni dim, magla, tmuša i ništa. Pucanje ćorcima iz komotne zavjetrine. Pokraj vas svekolikih može se i dalje u HDZ-u gasiti i ubijati duh tuđmanizma i hrvatske samosvijesti i čestitosti, i može se voditi kadrovsku politiku kakvu se vodi. Ako pak naposljetku uspijete pa HDZ izgubi vlast, nadomjestit će ga gori ili mnogo gori, znatno nehrvatskiji i neusporedivo nesposobniji od Plenkovića i njegovih! Je li to izbor do kojega ste nas vodeći godinama i desetljećima po medijima svoje virtualne političke „bitke“ i dokazujuću sebe uspjeli dovesti? I dokle mislite tako i samo tako nastaviti?

Šiljo/Hrvatsko nebo