Državna psihijatrija

U današnje doba državnih fact checkera, ministarstava istine i općeg javnog ismijavanja/blokiranja ljudi koji se usude proturječiti službenom narativu, valja se podsjetiti na komunističku praksu SSSR-a jer sličnosti s ovime što nam se događa su očite. Razlike su u nijansama – za sada.

Naime, dok balon nije puknuo, u SSSR-u su putem jake indoktrinacije mnogi stvarno bili uvjereni da je komunizam prirodan slijed evolucije društvenog poretka, znanstveno utemeljen, racionalan, pravedan, jednom riječju, najbolji društveni-politički sustav.

Na primjer, Hruščov je javno izjavio da ljudi koji se protive komunizmu nisu mentalno zdravi!

Oni (rijetki) koji nakon par desetljeća njegova postojanja nisu vjerovali u taj sustav i bili su u bilo kakvom sukobu s političkim autoritetima, vrlo lako mogli su biti proglašeni psihičkim bolesnicima i poslani na prisilno liječenje. Dijagnoze su bile razne i rastezljive, naravno, sve u službi zdravlja naroda i države! Tako su “oboljele”, „paranoidne osobe“ npr. patile od „deluzijskih težnji za istinom i socijalnom pravdom“, imale su „patološke želje za reformom“ i sl. Bilo je tu svega.

Npr. 1960-ih, taj je „napredni društveno-politički sustav“, među ostalim, dijagnosticirao shizofreniju i Vladimiru Bukovskom.

Kad ih je krenulo, par godina kasnije, ruski su komunisti psihijatriju prepoznali kao vrlo učinkovit alat za obračunavanje s političkim disidentima. Ustanovljena je mreža novih psihijatrijskih bolnica s oko 400.000 kreveta. Komunistički-totalitarno perverzno, osnivanje tih bolnica reklamirano je kao briga za narod.

Poput liječnika koji danas iskreno (?) vjeruju u opću opasnost Covida, opravdanost cijepljenja protiv te „bolesti“ i suludih mjera kojima se maltretira /disciplinira narod i uništava gospodarstvo, tako su i tada, prije 40-50 godina mnogi ruski psihijatri bili uvjereni da pomažu „oboljelima“, dok su neki od njih ipak znali da se sve svodi na suradnju s tajnim službama i obračun s neistomišljenicima.

Naravno, šutjeli su.

Ruski komunisti liječnicima su naređivali koga trebaju pregledati, a ako bi se “bolesnik” opirao pregledu, policija bi ga prisilno odvela u bolnicu. Po dobivanju dijagnoze jadni ljudi su zatvarani i tretirani teškim antipsihoticima, a redovito su bili na istim odjelima kao i ubojice. Ista shema kao u Jugoslaviji kad su naši politički zatvorenici (pjesnici, pisci, znanstvenici) završavali u tamnicama s razbojnicima i ubojicama. Sjetimo se samo Vlade Gotovca! No, preskočimo to, Hrvatima je Jugoslavija ionako i dalje u srcu, a dijelom čak i u Ustavu!!!

Naravno, pored KGB-a, KP-a i vjernih liječnika, dijagnoze psihijatara nisu trebali potvrđivati sudovi što je bilo vrlo zgodno jer su politička zatvaranja bila manje vidljiva. Itd., itd., . . . mnoštvo knjiga je napisano o komunističkim torturama, ali ta znanja nisu toliko popularna i probitačna poput onih o zločinima druge strane.

Ovdje sam samo htio natuknuti nešto malo o komunističkim (totalitarnim) obrascima koje samo politički nepismeni ljudi ne mogu prepoznati u svemu što nam se događa danas – od Australije preko Amerike do Europe. Znači, valja biti na oprezu.

Ali ako padne Amerika – mi se nemamo čemu nadati. Na žalost.

Hrvoje Pende/Hrvatsko nebo