Dio I: Period prije parlamentarnih izbora

Ulazak M. Škore na političku scenu kao nezavisni kandidat i “treći” put

Kada se o Miroslavu Škori kao kandidatu na predsjedničkim izborima počelo sondirati raspoloženje javnosti, mnogi su bili iznenađeni jer se ni po čemu iz njegovog prethodnog djelovanja nije činilo da je on to sam poželio, već je ostao upitnik da je to netko drugi osmislio, a njega uspio nagovoriti, ali kako je javnost zasićena postojećim političkim  establišmentom i podjelom državne uprave između dviju najvećih stranaka te željna novih prikladnih kandidata, a i zbog njegove estradne popularnosti, naišao je na izvrstan prijem kod nemalog dijela građana. Isprva se činilo da Škoro ni sam nije siguran u tu kandidaturu, ali vremenom se uživio u tu ulogu i išlo mu je sve bolje (osim onog prvog sučeljavanja na HRT-u kada je bio zatečen i zbunjen, a koje ga je možebitno stajalo ulaska u drugi krug, ali to nikada nećemo saznati). Ukratko, kao nezavisni kandidat, bez potpore neke od glavnih političkih grupacija, i netko tko je u kampanju ušao kratko prije izbora, Škoro je postigao impresivan izborni rezultat i oprostio se od birača riječima da će temeljem takvoga rezultata ozbiljno razmotriti organiziranje stranke za izlazak na predstojeće parlamentarne izbore. I to je zvučalo dovoljno dobro u tom trenutku…

Nedovoljno iskorišteno vrijeme prije parlamentarnih izbora

Isprva, bilo je normalno pustiti mu da poslije predsjedničkih izbora izvrši “dekompresiju” neko vrijeme te razmisli hoće li pokušati dalje ili stati… To vrijeme si je Škoro i uzeo i potom ipak odlučio krenuti u organizaciju stranke i pripreme za parlamentarne izbore. S obzirom da je početnu logistiku oko sebe već imao od predsjedničkih izbora, a očito mu niti financijskih sredstava nije manjkalo, s dobrim planom kako to organizirati i graditi, vremena je bilo i više nego dovoljno, no, nažalost, već se tu počeo osjećati gubitak momentuma koji je imao tijekom kampanje za predsjedničke izbore, kao i jasne vizije kako želi graditi novu političku opciju.

Prva faza predizbornih priprema

U početnom periodu priprema za parlamentarne izbore, Škoro je nastavio podgrijavati svoje simpatizere i potencijalne birače objavama na Facebooku i izjavama za medijske kuće, ali nekakva konkretnija akcija prema razvitku stranke je izostajala. Ono što je mogao učiniti i prije registracije stranke (ili pokreta, kako god već to željeli zvati) jest preko svoje web stranice pozvati simpatizere iskazati interes za uključenje u organizacijsku strukturu buduće stranke (koristeći prikupljene podatke o njihovom prebivalištu, stupnju naobrazbe, zanimanju, afinitetima itd.) i iz toga bazena početi neformalno organizirati buduće lokalne organizacije i prije formalne registracije stranke te tako iskoristiti vrijeme dok se priprema Statut stranke i potom čeka državnu upravu na formalnu registraciju. Neki su mu to benevolentno i sugerirali putem komunikacije na Facebooku, ali on je na to – odšutio. Već se tada moglo slutiti da ili on i njegovi najbliži suradnici nemaju ideju kako to organizirati…ili imaju neku svoju drugu ideju oko toga. Uglavnom, ta je njegova organizacijsko-medijska anemičnost trajala relativno predugo vrijeme, kada su se svi – i oni naklonjeni tome, kao i oni maliciozni prema tome – pitali gdje je i što se zbiva… Ipak, 29. veljače 2020. godine, na osnivačkom saboru stranke [1], javnosti je predstavio inicijalni osnivački odbor u kojemu je, za naše prilike, bio dovoljno privlačni tim sastavljen od sveučilišnih profesora, poduzetnika, liječnika, umjetnika, ratnih veterana…

Druga faza predizbornih priprema

Škorin pokret dobiva željenu registraciju stranke 3. travnja 2020. [2]… Premda je on u javnosti potom govorio da se nije moglo organizirati ranije, dok stranka nije registrirana, i da ga je u tome usporio proljetni lockdown zbog Covida-19, to je netočno iz razloga koje sam već naveo (vidi: prva faza). On je sa svojim suradnicima mogao pokrenuti okupljanje voljnih ljudi na neformalnoj osnovi ne čekajući službenu registraciju, baš kao što se i inače slobodni ljudi mogu organizirati u razne interesne, hobističke i volonterske udruge (što se vidi i sada nakon potresa u Banovini kako su se brojne grupe građana diljem zemlje brzo povezale i organizirale) putem današnjih tehnologija (online obrasci, Facebook i sl.), a nemogućnost fizičkih kontakata tijekom lockdowna se mogla kompenzirati online susretima putem videokonferencijskih platforma koje su danas dobro razvijene i u zadovoljavajućem dijelu besplatne te dobro služe kako lokacijski distribuiranim tvrtkama za održavanje sastanaka njihovih timova, tako i sada masovno za obrazovne svrhe u online okruženju. Trebalo je samo imati volje i agilnosti u tome smjeru…i možda za tehničku pomoć uključiti kompetentne ljude koji bi to organizirali. Nažalost, u tom se trenutku već vidjelo divergiranje od proklamiranih ideja, bilo zbog manjka organizacijskih sposobnosti, bilo zbog manjka iskrenosti i nekih drugih ciljeva i metoda kojima se on sa svojim suradnicima priklonio. Jer, uz današnje računalne tehnologije, doista ne trebate neke novce da biste pripremili web obrazac za prikupljanje podataka od zainteresirane javnosti, a obrazac se može pripremiti u 30-tak minuta. I to je Škori isto bilo sugerirano od dobronamjernih ljudi, ali nije naišlo na plodno tlo.

Treća faza priprema

U nastavku djelovanja, pokazalo se da je Škoro vrijeme koristio za privlačenje nekih “poznatih lica” za svoju stvar. Pa se pri tome, na iznenađenje mnogih, u medije probilo da na liste misli staviti Dreleta i Pervana (milodari za njihovu potporu u predsjedničkoj kampanji), a animirao je i iz HDZ-a ispisanog vukovarskog gradonačelnika Penavu [3], novinare Vidović Krišto [4], Josipa Jovića, Igora Peternela…pa je onda na red došlo i troje razočaranih MOST-ovaca [5], s najpoznatijim među njima Prof. Dobrovićem… Premda je medijski i marketinški obično korisno regrutirati neka široj javnosti “poznata” imena, da se pokaže kako te i oni vole i podržavaju, to može imati i kontra-efekt i odbiti neke ranije simpatizere, što se Škori i dogodilo u količini koju je teško utvrditi (takvim je potezima prije pribjegavao i HDZ u vrijeme Tuđmana, ali njih to nije koštalo s obzirom na široku potporu koju su imali te su si mogli priuštiti nekoliko takvih populističkih poteza poput pretvaranja sportaša i pjevača u saborske zastupnike), a iz sljedećih razloga:

a) premda su neka od tih imena znana u široj javnosti, to ne znači automatski da u javnosti imaju laskav imidž;

b) uspjeh na izborima se ne ostvaruje malim brojem nekih nazovi-“celebrityija”, već solidno organiziranom mrežom lokalnih organizacija u kojima djeluju ljudi koji su već izgradili karijeru prije ulaska u politiku, imaju solidnu reputaciju u svojoj sredini i znaju raditi;

c) ozbiljna politika, kao služenje javnosti, vodi se marljivim i suvislim radom ljudi na svim stranačkim razinama, a ne paradiranjem pred kamerama s nekoliko “poznatih” imena.

Nadalje, Škoro je tim potezom pogazio ono što je najavljivao nakon predsjednčkih izbora – da će, ako bude išao u osnivanje stranke, svoju stranku graditi na običnim čestitim ljudima koji su postigli nešto u životu svojim radom i žele društvu ponuditi svoja znanja i iskustvo, te da pri tome nemaju hipoteku prošlosti (otprilike sam parafrazirao njegovu poruku, nap.a.). Ne da neki od prethodno spomenutih ne spadaju u taj opis, ali izostanak angažiranja kvalificiranih ljudi iz šire javnosti i tek učestalo paradiranje s “poznatim” licima pred kamerama, u javnosti je ostavljalo negativni dojam da nas je Škoro na jeftini način htio zašarmirati s nekoliko poznatih lica, pri tome ignorirajući moguću pomoć brojnih obrazovanih i već realiziranih ljudi koji su mogli i htjeli pomoći na tom deklariranom putu borbe protiv političke i svake druge korupcije, rastvaranja sadašnjega političkog dipola koji hrvatsku drži u pat-poziciji već godinama te stvaranja svekolikih uvjeta za dizanje političke i komunikacijske kulture u javnosti, a poglavito i brže stvaranje uvjeta za ekonomski uzlet Hrvatske. Dakle, već u začetku organiziranja stranke, Škoro je skrenuo s pohvalne načelne ideje na koju su mnogi benevolentni “zagrizli” i bili spremni uključiti se u taj pokret ili stranku.

Kako su se parlamentarni izbori bližili, tako je Škoro počeo sklapati predizborne sporazume s raznim “srodnim” strankama, kako bi se, izborna mudrost kaže, manje raspršili glasovi unutar istoga dijela političkoga spektra. Tako su se onda tu našli opet političari koje možda pobornici jednog novog pokreta okupljenog oko Škore nisu baš htjeli imati uključene u Domovinski pokret (DP) jer su se mnogi nadali promociji nekih novih lica koja uživaju reputaciju u svojoj lokalnoj sredini i nemaju raniji politički angažman ili nekih otegotnih činjenica u svojem životopisu. Umjesto toga, vodeća mjesta na listama su u duhu koalicijskih sporazuma prepuštena nekim već recikliranim političarima, što je dodatno oslabilo početni entuzijazam dijelu članova i simpatizera DP-a. Zbog neslaganja oko takvih kontroverznih odluka o predizbornim koalicijama, viđeni član DP-a, i član Domovinskog odbora (glavnog odbora stranke, nap.a.), poznati vinar Ivan Enjingi, istupio je iz stranke [6].

U konačnici, Škorine izborne liste, umjesto novih respektabilnih lica, bile su, s jedne strane, sastavljene od već tri puta recikliranih političara i onih koji su nekoliko puta mijenjali stranku u nadi za lukrativnijim angažmanom (mada u tome ima i idealista), do, s druge strane, nikada realiziranih političara, kao i jednog broja onih estradnih, tzv. poznatih, lica poput Dreleta, Pervana, a i Ante Prkačina, kojega se Škoro valjda sjetio izvući iz neke slavonskobrodske birtije u pet ujutro, kao i vukovarskoga gradonačelnika Penave, koji je netom bio izišao ih HDZ-a i nije znao kuda bi sa sobom za izbore pa shvatio da mu je za početak najbolje prihvatiti Škorinu ponudu [7], dok eventualno ne smisli nešto bolje (u međuvremenu je smislio za predstojeće izbore izići sa svojom vlastitom nezavisnom listom).

U svakom pogledu, taj cijeli predizborni proces i konačno sastav izbornih lista DP-a nisu odražavali onu ideju koju je Škoro svojevremeno najavljivao da će biti njegov pristup u okupljanju jedne nove političke opcije za kakvom mnogi vape, a što je snažno pridonijelo nevjerici i razočarenju Škorinim postupanjem kod brojnih početnih simpatizera i neizbježnom splašnjavanju početnoga entuzijazma za taj pokret.

Izborna kampanja

Izbornu kampanju obilježilo je Škorino osciliranje od snažnih i privlačnih nastupa do prilično nemotivirajućih nastupa, ali još uvijek su simpatizeri dobrim dijelom ostajali uz njega, opraštajući mu određeno neiskustvo, osjetljivije zdravlje zbog teške operacije i drugo čega se već možemo dosjetiti da bi se opravdale njegove slabosti. Uostalom, nitko nije savršen i svakome se pod povećalom može naći manje blistave trenutke. Njemu se možemo sjetiti one nesigurne i prijeporne izjave kako se žena treba savjetovati s ukućanima oko pobačaja (osobno bih dobronamjerno rekao da, kada se posluša cijela izjava, to nije bilo tako skandalozno kako su to u medijima htjele prikazati zadrte feministice i tzv. progresivne političke opcije, ali da nije bilo spretno sročeno, nije). Zatim je i njegova nositeljica liste iz Rijeke, Carla Konta, također imala neku rigidnu izjavu o pravu na pobačaj, čime su i u dijelu podržavatelja unosili nemir oko njihovih mogućih politika ako dođu na vlast. Istovremeno je bilo i drugih nespretnosti u komunikaciji prema svojim simpatizerima, kao što je npr. da ne bi obavijestili simpatizere (a u tom trenutku su kontakte imali kroz prijave koje su dobili preko svojega online obrasca koji su napokon bili lansirali) da se DP dolazi predstaviti u njihov grad, pa umjesto da korzom prošeću s masom ljudi oko sebe, tamo se pred kamerama našlo njih tek nekolicina, a njihovi simpatizeri bi tek u večernjim vijestima vidjeli da je Škoro bio u njihovom gradu… Također i oni koji su sudjelovali na izbornim listama DP-a svjedoče da je tijekom kampanje interna komunikacija između kandidata na listi, kao središnjice stranke prema njima, bila kao raštimani orkestar.

Sve te slabosti su se sve više javno osjećale među simpatizerima i potencijalnim glasačima DP-a, koji su malo po malo, ali kontinuirano, počeli sumnjati je li DP baš opcija kakvoj su se nadali i zaslužuje li njihov glas na izborima. Na kraju je sve to rezultiralo podbačajem u izbornom rezultatu te “desne” koalicije koja se nadala dosegnuti oko 24 mandata [8], a osvojili su 16, od čega je na DP otpalo 12 mandata. Škoro je u izbornoj noći teško skrivao razočarenje, ali taj mršaviji rezultat i nije došao kao iznenađenje uzimajući u obzir sve propušteno vrijeme za sastavljanje atraktivnijih izbornih lista, pogrešne taktičke poteze u biranju ljudi i sklapanju koalicija, kao i predizborne gafove raznih članova DP-a. Još uvijek je to ispao dobar izborni rezultat za jednu novokomponiranu političku opciju i solidna startna pozicija za izgradnju stranke.

No, uskoro zatim će se i na ovom slučaju pokazati da nerijetko bolje mišljenje o nekome imamo dok ga manje poznamo i promatramo u svjetlu naših nada i želja, nego kada ga počnemo bolje upoznavati kroz njegovo stvarno postupanje. Ono što slijedi poslije izbora, prolog je u daljnju eroziju ove političke opcije, koja se za sada još diči da je treća opcija u Hrvatskom saboru.

Dio II: Škoro i Domovinski pokret nakon parlamentarnih izbora

Nakon parlamentarnih izbora održanih 5. srpnja 2020. godine, osim opravdanog ushićenja novoizabranih saborskih zastupnika, odmah su se počele događati i neželjene situacije koje su dodatno poljuljale imidž DP-a, ali kako siješ, tako i žanješ: zastupnik DP-a Davor Dretar (Drele) je u zahvalu svojim biračima, od svega što je poželjno mogao reći, pred kamerama tek podrignuo kao pajcek [9], Prkačin je na konstituirajuću sjednicu Sabora došao razdrljene košulje i bez maske, kao da je opet do zore bio u birtiji, Vidović Krišto je provocirala [10] uporno odbijajući poštovati saborski dogovor o nošenju zaštitnih maski, prvak kvizova, Robert Pauletić, u Dalmaciji se natezao s listom Ruže Tomašić o tome kome pripada mjesto u Saboru [11]… Ali pustimo sada to i okrenimo se razvojnom potencijalu DP-a.

Ime stranke: kao Škorina privatna tvrtka ili prćija

Škoro se prije parlamentarnih izbora nemušto opravdavao da je svoje ime ugradio u naziv pokreta/stranke zato što po izbornom zakonu nema pravo biti nositeljem svih lista u izbornim jedinicama (kako je svojevremeno bio predsjednik Tuđman) da bi se po njegovom imenu bolje prepoznalo njegovu stranku na glasačkom listu. Dobro – prošli i izbori i do danas je, da je imao ikakvu namjeru to maknuti, bilo obilje vremena da svoje ime ukloni iz imena stranke, jer takvo što nije uobičajeno u parlamentarnim demokracijama (a i šire). Ali to je ostalo i očito to ne misle mijenjati.

U demokratskom svijetu, praktično je nemoguće naći parlamentarnu stranku koja nosi ime svojeg živućeg predsjednika. To ne postoji čak ni u zemljama slabo razvijene demokracije na čelu kojih su apsolutistički vladari. Vučić u Srbiji ima svu vlast, ali stranka ipak ne nosi njegovo ime. U Rusiji je Putin apsolutni vlastodržac, ali ni njegova stranka ne nosi njegovo ime niti nakon svih njegovih mandata. Niti Orbanova stranka u Mađarskoj ne nosi njegovo ime. Čak ni komunističke partije u Kini i Koreji ne nose ime po svojim vođama, već nose neka narodna imena, baš kao što ni za vrijeme Tita partija nije nosila njegovo ime čak i u uvjetima kada su se neki gradovi tzv. “narodnom voljom” nazvali njegovim imenom. Pa ni HDZ-u (srećom) nije palo na pamet imenovati stranku po zaslužnom predsjedniku Tuđmanu, premda bi za to imali mnogo više razloga od Škore. Jedini primjer koji se u susjedstvu može naći jest stranka Milana Bandića. A o Bandiću je već sve rečeno te on i dalje govori sam za sebe pa ne moram ja.

I tko bi se normalan u DP-u ikada, recimo, kandidirao za predsjedničku dužnost u konkurenciji sa živućim i djelatnim predsjednikom stranke koja nosi njegovo ime? Škoro je ugradio svoje ime u naziv stranke da lagodno može dovijeka, ako želi, biti predsjednik stranke, ako već ne po svojoj karizmi, onda barem po imenu stranke.

“Mišići” u vodstvu stranke

Možda su tijekom predizborne kampanje HDZ-ovi i ini trolovi uspjeti Škori nabiti kompleks dezerterstva pa, kada već ne može izmijeniti svoju biografiju, onda se odlučio okružiti ljudima s ratnim biografijama, gdje god je moguće, čime s jedne strane želi posredno ojačati svoju biografiju i imidž, a s druge strane povećati svoje izglede kod veteranske populacije koja inače pretežito podupire HDZ. Uvriježeno je mišljenje da ako su ljudi koji su sudjelovali u ratu znali u napetim ratnim vremenima organizirati timove i donositi odluke, da će onda i u miru znati tako postupati (pitanje je, doduše, je li itko od tih Škorinih pobočnika ikakve odluke donosio ili tek samo vojnički disciplinirano provodio). No, to se u demokraciji ne može samo tako preslikati jer ti su ljudi u svojem odnosu prema višim instancama naučili bespogovorno izvršavati zadaće, bez imalo kritičkog propitivanja i razmišljanja, a u odnosu prema podređenim instancama isto tako očekuju bespogovornu poslušnost, baš kao u vojsci. Međutim, (demokratska) politička stranka je forum različitih (ne)kritičkih mišljenja, a ne vojna hijerarhija, što je razlogom zašto postavljanje takvih profila na neka čelna mjesta u hijerarhiji stranke može imati štetni efekt na razvoj stranačke demokracije.

No, kao što je u Kumu 1, notorni Luca Brasi bio “mišić” za smekšavanje neistomišljenika i po terenu nosio ponude koje si ljudi nisu mogli priuštiti odbiti, tako je i Škoro pribjegao istoj taktici pa za svoga “mišića”, formalno na mjestu “organizacijskoga” tajnika, uposlio Darija Žepinu, bivšeg policajca iz službe osiguranja, koji, u situacijama kada Škoro ide nekamo na teren, služi kao njegov vozač i tjelohranitelj, a u situacijama kada po Škorinom nalogu ide po terenu organizirati ogranke, nastupa s gardom nekog vojnog zapovjednika i političkog komesara nekadašnje KP Jugoslavije, koji očekuje od članova i simpatizera bespogovornu poslušnost, čak i kada mu u lokalnim organizacijama sjede ljudi s daleko više naobrazbe, osobne kulture i životnoga iskustva od njega. Kako neki u šali kažu, Žepina kod Škore ima ekvivalentnu ulogu kao u nekadašnjem HDZ-u Milijan Brkić – koji je dugo vremena, kako stranačka legenda kaže, bio “mišić” iz stranačkog vodstva za održavanje stranačke stege na terenu i slovio za dobrog terenskog organizatora – sve dok se ta stranačka legenda nije rasplinula na posljednjim unutarstranačkim izborima i pokazalo da te ljudi hoće poslušati samo dok njuše da im donosiš pobjedu, a uvijek se okreću prema onome za koga procijene da će pobijediti, a to više nije bio on i više mu imidž čovjeka “kojeg stranačka baza sluša” nije pomogao.

Žepina je za svoj angažman kao miraz Škori donio praksu sigurnosne provjere većine ljudi koji se učlanjuju u stranku, koristeći neke svoje tajne veze, što bi inače i bila poželjna praksa onemogućavanja ulaska u politiku problematičnim kadrovima, ukoliko je provjeru moguće izvršiti legalnim kanalima, ali ta legalnost u ovom slučaju nije zajamčena budući da Škorin tajnik ne spada u krugove koji službeno mogu naručiti sigurnosnu provjeru nekih ljudi.

Ono što su neki također našli jest da je Škorin organizacijski tajnik bio suvlasnikom tvrtke koja je na kraju završila dosta visoko na Top 200 listi najvećih neplatiša poreza koju je objavila Porezna uprava, s nezavidnih 1.293.091 kuna duga PDV-a. O detaljima i povijesti toga nismo upoznati, niti nas previše zanimaju (što bi rekli: nek’ ustanove pravne države rade svoj posao), ali lista velikih poreznih dužnika i tvrtki u stečaj je javno dostupna ovdje [12], a tvrtka “Nexilis” [13] organizacijskog tajnika DP-a u ovom trenutku na 198. poziciji u Top 200 dužnika. Škori je očito dovoljna dobra preporuka za posao njegovoga organizacijskog tajnika bilo to da je čovjek arogantni bivši policajac s iskustvom obavljanja poslova tjelesnog osiguranja dužnosnika, a to što je vodio tvrtku koja je otišla u stečaj sa skoro 1,3 milijuna kuna duga PDV-a, Škorim proklamiranim idealima nije bila toliko relevantna referenca. A neće organizacijski tajnik istraživati i diskvalificirati samoga sebe, to bi bilo protuprirodno, zar ne? Toliko o Škorinom prilogu smanjenju korumpiranosti u društvu, izboru najpoštenijih i najkompetentnijih ljudi za upravljanje državom.

Statut Domovinskog pokreta Miroslav Škore

Eh, statut DP-a [14] moja je omiljena tema. Dok sam ga čitao, čudio sam se koliko je loše i površno napisan (nedorečen, dvosmislen, interno neusklađen), kao i svi malobrojni koji su ga također pročitali. Pravnici koji su ga pročitali, među kojima je i iskusni odvjetnik koji je u svojoj praksi pisao statute nekih društava, kao i bivša sutkinja jednog općinskog suda, kažu da u životu nisu vidjeli lošije pisan statut neke organizacije i da bolji statut pišu i lovačka društva te se čude da je kao takav uopće i dobio odobrenje nadležnoga ministarstva [2]. Ipak, tražio sam racionalno opravdanje za tako napisan Statut, želeći vjerovati da je pisan na brzinu tek da se stvore formalni uvjeti da se stranka registrira, ali unatoč tome, teško je naći opravdanje za tako loše pisan tekst statuta čak i prije registracije, a potom i da ga takvim ostave i ovoliko mjeseci nakon registracije.

Naime, nakon dvadeset godina parlamentarne demokracije u Hrvatskoj, postoji dovoljno stranačkih statuta koje osoba može uzeti u obzir kao podlogu za pripremu statuta svoje stranke. Racionalna osoba kojoj se još uz to i žuri registrirati stranku, makar bi pragmatično uzela statute HDZ-a i SDP-a, kao dviju vodećih i relativno najrazvijenijih stranaka, i bez obzira na njihove ideološke razlike, ih tih statuta usvojila za svoje potrebe sve ono što u dobrim statutima treba postojati – struktura, stranačka organizacija, unutarstranačka demokracija i reprezentativnost – i onda to prilagodila svojim razmišljanjima o ustroju i organizaciji stranke, kao i prilagodila terminologiju. Da je DP samo to učinio, Statut bi im već bio daleko bolji. Ali nisu. Ako je to doista nehotično učinjeno, onda to samo pokazuje koliko su u svom radu bili površni i neprofesionalni te koliko im nedostaje stručnih ljudi koje su mogli angažirati, a propustili su. Na drugu stranu, sve sam više uvjeren, kao i neki drugi sugovornici, da tako pisan Statut nije samo rezultat nestručnosti i površnosti, već rezultat perfidne namjere da Škoro i par ljudi oko njega vedri i oblači (tj. kadrovira po diskrecijskim pravu) kompletnom strankom kao svojom privatnom tvrtkom.

Na Škorinu sreću, malo ljudi i inače pročita statut organizacije kojoj pripadaju. No, čak i da su ga ljudi na vrijeme pročitali, s obzirom na priču o organizaciji stranke u zadnji tren pred izbore, većina ne bi odmah “cjepidlačila” o odredbama Statuta (a niti stvarno bila u prilici), nadajući se da će se to urediti nakon izbora. No, po svemu sudeći, Škoro i najuži krug suradnika o tome i ne razmišlja. A evo kakve su sve nedemokratske mehanizme ugradili u Statut DP-a [14]:

• Predsjednika temeljnih ogranaka bira predsjedništvo podružnice (čl. 40.), a ako na području podružnice postoji manje od 3 temeljna ogranka, onda predsjednika i članove predsjedništva temeljnog ogranka bira Predsjedništvo stranke (Škoro sa suradnicima koje je prethodno sam birao) (čl. 40).

• Članove predsjedništva podružnice (podružnica je županijska razina organizacije, nap.a.) i predsjednika podružnice bira (opet) Predsjedništvo DP-a koje čine: predsjednik DP-a (Škoro) i njegova dva tajnika (politički i glavni tajnik te do šest članova koje na prijedlog predsjednika bira Domovinski odbor). Dakle, u svakom slučaju predsjednika svakog temeljnog(!) ogranka de facto bira predsjednik stranke – bilo izravno putem Predsjedništva DP-a, koje si je prethodno sam odabrao, bilo putem predsjednika pripadne podružnice, kojega je također sam “birao” (čitaj: imenovao) posredno preko Predsjedništva DP-a. Toliko, za početak, o demokratičnosti DP-a kod biranja čak i vodstva temeljnih ogranaka. Škoro iz Zagreba zna tko treba upravljati pojedinim temeljnim ogrankom u Hrvatskoj i neće to dopustiti lokalnim ljudima da između sebe izaberu. A za primarnu selekciju lokalnih ljudi, na teren pošalje svog “mišića”, organizacijskog tajnika, koji prije toga “pripremi teren”.

• Usput rečeno, u Statutu ne postoji instanca “organizacijskog tajnika” (vidi čl. 28. Statuta), već samo glavni tajnik i politički tajnik, a DP uporno u objavama za medije navodi da je negdje bio prisutan i njihov organizacijski tajnik. Toliko o tome koliko i sami poznaju terminologiju svojeg Statuta.

• Domovinski odbor (čl. 23.) čine članovi Predsjedništva (tj. Škoro i od njega odabrani ljudi), predsjednici podružnica i organizacija (pojam “organizacija” je ovdje nejasan na što se odnosi tj. gdje je i kako definirano što je to “organizacija”, osim tamo gdje se spominju inozemne organizacije, a predsjednici podružnica smo već rekli da su opet od Škore odabrani ljudi), do 20 članova odabranih od sabora DP-a te članovi stranke koje na prijedlog Predsjedništva kooptira Domovinski odbor, a kooptiranih članova može biti čak do polovice(!) od ukupnog broja predsjednika podružnica i organizacija. Da dalje ne detaljiziramo, i Domovinski odbor je preko izravnih i neizravnih imenovanja popunjen članovima koje je osobno birao predsjednik stranke (Škoro), a ne kroz izbore u bazi.

• Sud časti (čl. 34): Sud časti arbitrira u prvom stupnju, a Predsjedništvo u drugom stupnju… ali Sud časti čine predsjednik i 2 člana koje iz redova članova bira Domovinski odbor (sastavljen pretežito od ljudi biranih od strane Predsjednika stranke, nap.a.) na prijedlog Predsjedništva (koje opet čine od Škore odabrani ljudi).

• Nadzorni odbor (čl. 36.): Nadzorni odbor (NO) i opet čine neki predsjednik i 2 člana koja na prijedlog Predsjedništva bira Domovinski odbor. Dakle, Škoro u NO postavi ljude koji mu odgovaraju i potom oni kao trebaju kao nadzirati vodeća tijela stranke i o tome izvješćivati.

• Unutarstranački izbori (čl. 43.): Zanimljivo, nakon prethodnih odredaba koje svu “izbornost” svode na osobni izbor Predsjednika DP-a po vlastitoj volji, u čl. 43. stoji ovako jedna simpatična demokratska deklaracija da “Svaki član Stranke ima pravo sudjelovati, birati i biti biran na unutarstranačkim izborima sukladno Statutu i Pravilniku o postupku provedbe izbora.” Jedino u Statutu ne pojašnjavaju kako to svaki član Stranke može birati i biti biran kada o članovima predsjedništva i predsjedniku temeljnoga ogranka, kao i podružnice, ne odlučuje članstvo toga ogranka ili podružnice, već Predsjedništvo DP-a?

• Sastav Sabora DP-a (čl. 19.): Čak i sastav Sabora DP-a slijedi liniju strogo kontroliranih uvjeta tj. od Škore odabranih i kooptiranih članova te zastupnici Hrvatskog sabora (koji su u hrvatskom Saboru zahvaljujući što ih je Škoro stavio visoko na izbornu listu) te, za kraj, izaslanici ustojstvenih oblika u Republici Hrvatskoj i inozemstvu prema kriterijima koje utvrđuje Predsjedništvo. Dakle, u Statutu nije čak unaprijed definirano po kojem kriteriju će u sabor DP-a dolaziti izaslanici s terena, da se unaprijed načelno zna, nego prema kriterijima koje Predsjedništvo može od prilike do prilike utvrditi prema potrebama trenutka.

Ukratko, ovaj statut DP-a je, osim što je nomotehnički loše pisan uradak, i jedan perfidno pisani dokument koji stvara privid demokratski ustrojene stranke, a zapravo čvrsto kontrolira imenovanja (koje oni zovu biranja) od strane predsjednika DP-a i njegova dva tajnika, po svim razinama stranke. Za razliku od toga, što god inače mislili o unutarstranačkoj demokraciji u HDZ-u ili SDP-u, njihovi su statuti u odnosu na statut DP-a oličenje demokracije, barem formalno-pravno – na papiru! A to je nužni preduvjet za stranačku demokraciju i aktivnosti.

Držanje saborskih zastupnika DP-a

I sada je pitanje, a kako to da na ovako katastrofalno pisan Statut šute i ne reagiraju viđeniji saborski zastupnici DP-a (drugi članovi do sada i nisu viđeni). U redu, oni mogu reći da to komentiraju interno između sebe, ali da je to tako i da im je stalo, valjda bi do sada rezultat toga bila neka nova verzija Statuta izglasana kroz neki izvanredni sabor DP-a koji se u proteklom vremenu nakon izbora u srpnju već mogao organizirati. Meni je jasno da su oni skoro svi novi u Saboru, da se još uče raditi, žele predstaviti biračima i afirmirati kroz svoj saborski rad pa spontano nemaju potrebu analizirati Statut (ako su ga i sami uopće do sada pročitali?). A i zašto bi ga čitali kada bi im to samo moglo potaknuti kritiku prema Predsjedniku stranke zahvaljujući volji kojega su i dospjeli u Sabor? No, kada su već tako kritični prema svemu što radi Vlada i vladajuća većina, red bi barem bio da za početak urede svoje “dvorište”. Zanimljivo, čak i sveprisutna Karolina Vidović Krišto (KVK) koja o svemu ima što za predbaciti vladajućima, baš ništa nema za reći o ovako katastrofalno pisanom Statutu stranke kroz koju je dospjela u Hrvatski sabor?! Eh, ali KVK ima vrlo komfornu poziciju koju obilato koristi: dok je za druge teme jako vokalna, kada se nešto predbaci stanju u DP-u, ona tek lakonski uzvrati kako ona nije članica DP-a – i time si umiri savjest odnosno abolira od odgovornosti za anomalije u DP-u. Kako lagodna pozicija KVK! Tko to ne bi volio! A čak ni postojano principijelni i logični Zlatko Hasanbegović ne nalazi potrebu revizije statuta DP-a (u redu, ne mogu znati je li interno nešto rekao, ali i tu im je pozicija isto lagodna da uvijek mogu reći kako su interno o tome nešto rekli, ali čisto sumnjam).

Nametanje lokalnih dužnosnika od strane središnjice DP-a

Kako smo već prethodno naveli, demokracija je u Domovinskom pokretu u ovom trenutku čista fikcija, odnosno igrokaz u režiji predsjednika stranke i njegovog glavnog tajnika (na kojega se oni nestatutarno referiraju kao na “organizacijskog tajnika” – pojam koji ne postoji u Statutu). A modus operandi je da “organizacijski tajnik” (da se podsjetimo: to je onaj Škorin prvi suradnik kojemu je tvrtka u stečaju sa skoro milijun i tristo tisuća kuna neplaćenoga PDV-a) dođe na teren i nađe osobu koja je njemu i Škori po mjeri – nekoga tko je spreman bez pitanja lokalno provoditi njihove naputke iz Zagreba u zamjenu za to da ga oni putem odredaba nedemokratskoga Statuta “izaberu” (čitaj: imenuju) za predsjednika podružnice ili ogranka. I tako je u tijeku širenje mreže Škorinih poslušnika po Hrvatskoj. A ukoliko pri tome još negdje mogu naći i nekog umirovljenog policajca ili vojnika, još i bolje – takvi su zbog svoje vojničke poslušnosti vrlo kvalificirani u Škorinom ustroju biti imenovani (ili kako oni kažu – “birani”) za predsjednika podružnice, kao npr. u Primorsko-goranskoj županiji gdje su se odlučili upravo za takvu osobu – koja se s glavnim tajnikom i vrhuškom DP-a sada može dobro “razumjeti” slijedom svojih starih navika nekritičkoga provođenja zapovijedi, baš kako su ih učili u vojsci i policiji. Time je Škoro postigao odljev ljudi koji su inače DP-u mogli nemalo pomoći svojom reputacijom, znanjem i kvalitetnim radom, ali Škori i njegovim najbližim suradnicima to očito nije bitno, već im je više bitna vojska poslušnika po temeljnim ograncima diljem Hrvatske, koji će imati osjećaj da su za nešto bitni, a zapravo će zajedno sa svojim obiteljima DP-u tek trebati donijeti izborne glasove, dok poslije toga više nisu bitni. A ni prije toga nisu bitni – jer si ni predsjednika ogranka i članove predsjedništva ogranka ne mogu izabrati sami, već to za njih obavi predsjedništvo podružnice ili predsjedništvo DP-a.

Sličnosti i razlike prema MOST-u

Ne mogu odoljeti primijetiti dosta sličnosti između DP-a i MOST-a. Kao prvo, i jedni i drugi su nastali u trenutku općeg nezadovoljstva i zasićenja javnosti vodećim dvjema političkim strankama i nemogućnošću postojećih ostalih stranaka da išta promijene na političkoj sceni, neki čak i da prijeđu izborni prag, i kada je javnost vapila za nekom trećom političkom opcijom koja bi promijenila odnos političkih snaga.

I jedni i drugi su na scenu ušli s najavama borbe protiv korupcije, uključivanju poštenih, sposobnih i stručnih ljudi u obnašanje javnih funkcija.

I jedni i drugi su se (donekle osnovano) plašili da im se u stranku ne ubace provokatori angažirani od drugih stranaka koji bi podrivali stranku iznutra. Razlika je u tome što je MOST u svojoj paranoji to rješavao tako da uglavnom nije ni primao u stranku ljude koje nisu poznavali, dok DP to radi tajnom sigurnosnom provjerom ljudi u režiji njegovog glavnog (“organizacijskog”) tajnika.

I MOST i DP su na svom prvom izlasku na parlamentarne izbore ostvarili laskav rezultat (MOST čak i bolji jer je samostalno osvojio 19 mandata), ali ni jedni ni drugi ni prije ni nakon izbora ne znaju graditi stranku, s tom razlikom da se MOST do ove godine nije ni trudio osnivati županijske i gradske organizacije, već su cijelo vrijeme egzistirali tek s nekolicinom ljudi u većini mjesta, koji su se smatrali MOSTovcima za potrebe izbora, a bez istinske stranačke infrastrukture, dok DP osniva podružnice i ogranke, ali na način da stvaraju stranačke ćelije poslušnika koje neće imati nikakve samostalnosti u radu, već tek služiti kao stranačka mašinerija da stranačkoj središnjici osigura glasove u pojedinoj izbornoj jedinici. A da bi stranački vladar Škoro nekoga počastio postavljanjem na izbornu listu (čl. 25. Statuta), nastat će višemjesečno (ili višegodišnje) ulizivanje i laktanje svih onih sa saborskim apetitima. Oh, već sve tako viđeno svih ovih godina. Dakle, unatoč proklamacijama kako žele biti bolji od postojećih stranaka, i DP je u Statut ugradio mehanizam da predsjednik stranke formira stranačke liste, baš kao i u drugim strankama o kojima se tako negativno izjašnjavaju. Da su imali zrno pameti više kod osmišljavanja Statuta, ugradili bi mehanizam predizbora temeljem kojih bi se kandidati predstavljali, natjecali i bili birani u svojoj bazi, što bi onda zaista bio jedan kvalitativni iskorak na hrvatskoj političkoj sceni.

I vodstvo MOST-a i vodstvo DP-a zapravo se boji zdrave konkurencije pri vrhu stranke. Petrov i Grmoja nisu dali nikome blizu za koga su pomislili da bi se svojim radom mogao nametnuti kao novi vođa u čelništvu stranke. Članstvo nisu širili, a svoj su re-izbor osiguravali pro-forma stranačkim konvencijama na koje bi došlo nekoliko autobusa iz Metkovića (kažu bolji poznavatelji prilika) i nekakvim reda-radi izborima im dali novi mandat na čelu stranke. Škoro se, za razliku od toga, štiti statutom po kojem on imenuje praktički sve dužnosnike u stranci po svim instancama.

MOST je, unatoč svojim slatkim riječima o stručnosti i kvalifikacijama, na mjesto zamjenika direktora Hrvatskih voda htio dovesti kuma Bože Petrova [15], zbog čega su čak pokrenuli i izmjene statuta tvrtke, budući da je kum imao višu stručnu spremu, što mu po važećem statutu Hrvatskih voda nije bilo moguće. Škoro, koji za razliku od MOST-a, nije dobio priliku sudjelovati u vladajućoj garnituri, za sada se zadovoljio tek postavljanjem na mjesto glavnog tajnika DP-a čovjeka koji je bio jedan od dvojice suvlasnike tvrtke koja je na kraju državi dužna malo manje od 1,3 milijuna kuna neplaćenog PDV-a.

MOST je takvim postupanjem kontinuirano gubio svoje članove, čak i saborske zastupnike (u redu, ne zamjeramo im prebjege Drage Prgometa i onih par zastupnica u samom početku) pa su s 19 zastupnika padali otprilike na 16, 14, 12, 7 (koji manje ili više). Pri tome su biračima pokazali da je stranačko vodstvo zapravo nesposobno organizirati stranku i ne poštuje stranački Statut (prema navodu Prof. Dobrovića kada se priključio DP-u), već dvojac Grmoja-Petrov arbitrarno donosi odluke, kao što je MOST i nespreman preuzeti odgovornost za upravljanje državom pa je njima zapravo lakše izazvati sukob zbog kojega bi otišli ili ostali u oporbi gdje za slično dobru plaću nemaju nikakvu odgovornost i mogu biti aktivni kada hoće i koliko hoće na temu po svojem izboru, što si ljudi koji obnašaju vlast ne mogu priuštiti.. Dobiva se dojam da je MOST-u intimno draže biti u oporbi, a tek radi opravdanja pred javnošću, povremeno se sukobljavati s vladajućima. MOST je tek pred ove posljednje izbore shvatio da će nestati s nacionalne političke scene ako nešto ne učine i u “5 do 12” uspjeli privlačnim ponudama angažirati bračni par Selak-Raspudić, Troskota i onog riječkog vjeroučitelja, koji su ih u zadnji tren spasili od potopa. Bio je to čisto marketinški potez u pravom trenutku, a za njega su se na ružan način bili spremni odreći i Slavena Dobrovića i Ines Strenje. Grmoja i Petrov su tako pred izbore, bez ikakvih pristojnih međusobnih konzultacija s dr. Strenjom, odlučili potisnuti nju, ratnu i mirnodopsku liječnicu, u korist vjeročitelja koji ih se eto dojmio svojim neurotičnim ispadom za vrijeme prosvjeda prosvjetnih radnika u Zagrebu – ispadom zbog kojeg ga je i tradicionalno spora crkvena vlast ekspresno smijenila s tadašnjeg namještenja i premjestila na drugo mjesto, brzinom kakvom ne reagiraju ni u slučajevima svećenika-pedofila. S druge strane, iako će par Selak-Raspudić brzo shvatiti da im Sabor nije emisija Peti dan, ako već nisu, oni jesu svojim nastupima povukli MOST s crte predizbornog debakla u komfornu zonu iznad praga. Riječkom vjeroučitelju je s MOST-om sada trenutačno tako naglo “krenulo u životu”, da je odmah odustao od svojeg višegodišnjeg vjeroučiteljskog poziva i postao agilni saborski zastupnik. Ali ni taj mu streloviti uzlet nije zadovoljio njegovu maštu i apetit, pa se odmah prepoznao i kao kvalificirani kandidat za gradonačelnika Rijeke i nesebično ponudio Riječanima sebe kao njihov spas na izborima za gradonačelnika. U njegovom se strelovitom usponu baš oslikava parodija političkog uspona u Hrvatskoj: dok je bio predani vjeroučitelj, nitko u javnosti za njega nije znao osim njegovih učenika na satima Vjeronauka u školi. Ali nakon što je na danu prosvjeda prosvjetnih djelatnika imao onu neurotičnu eskapadu, odmah se svidio Grmoji i Petrovu koji su u njemu prepoznali kapacitet za revitalizaciju MOST-a. Dodijeljeno mu je prvo mjesto na izbornoj listi, što mu je osiguralo saborski mandat, a tek nekoliko mjeseci nakon njegova saborskoga mandata, tijekom kojih je uspio imati nekoliko saborskih nastupa, u MOST-u ga promoviraju u potpredsjednika stranke i on već žurno grabi prema izborima za gradonačelnika Rijeke.

Trend pada interesa i potpore birača za DP

Uz ovakvu perfidnu nedemokratsku praksu nametanja kandidata na lokalnim razinama, odustajanja simpatizera i članova od DP-a u raznim ograncima diljem zemlje, a koji su DP-u mogli donijeti kvalitetu za ozbiljan politički rad te Škoru koji, dok želi biti neupitni vođa ne samo svoje stranke, već i cijelog bloka “desnih” stranaka, u ovom trenutku više nema karizmu i sposobnost galvanizirati potencijalne birače u korist DP-a, za očekivati je da će i DP u nadolazećim izbornim ciklusima osvajati sve manje glasova, poput MOST-a do prošlih izbora, uz možda nešto blaži pad broja mandata nego je to bio iskusio MOST, a s obzirom na činjenicu da su, za razliku od MOST-a, u DP-u ipak osnovali neke ogranke i podružnice diljem zemlje. Tek dio tih problema u DP-u i nezadovoljstva članova radom vodstva DP-a povremeno izbije u medije (npr. Sisak [16], Split [17], Zadar [18]), dok dosta toga prođe medijski nezabilježeno u organizacijama u kojima su članovi tiho napustili DP, bez javne objave nezadovoljstva. Međutim, negativni trend će im se nastaviti sve do trenutka neke njihove katarze i možebitne revitalizacije nekim marketinškim potezom, kakav je MOST napravio na posljednjim izborima, ali po sadašnjem djelovanju DP-a, prije bi se reklo da će se oni koji su sada u Saboru uglavnom pomiriti s tim jednim saborskim mandatom, a poslije će u životu raditi nešto drugo. Osim agilne KVK i ponešto posustaloga Z. Hasanbegovića, ostali su prilično nevidljivi i svode se na otrcani kliše kritiziranja svega što naprave vladajući, bez da valjda i sami vjeruju u to što govore, a svakako bez plana što bi i kako oni činili da su u prilici. Škoro po skupovima svojih podružnica s oktroiranim predsjednicima i dalje nastavlja držati motivacijske govore kakve je držao još dok je bio predsjednički kandidat i ne vidi se da donosi ikakav drugi ozbiljniji sadržaj. A da nemaju ideje niti namjere nešto ozbiljnije raditi, ukazuje i činjenica da u Statutu DP-a nisu čak predvidjeli ni nekakve stručne odbore ili savjete kakve imaju HDZ i SDP, a koji bi bili stvarali stručnu podlogu za pripremu stranačkih politika. Dok Škoro ističe kako su osnovali puno ogranaka u kratkom roku, istina je zapravo obrnuta – da su zapravo bili prilično spori i propustili puno vremena za iskoristiti nalet i dobru atmosferu među simpatizerima koje su nakon predsjedničkih izbora imali kao zalog za dodatno ljude motivirati i organizirati na terenu. Umjesto toga, svojim su ponašanjem uspjeli nepovratno razočarati, ohladiti i odbiti od DP-a nemali broj ljudi te sa svakim novim proteklim mjesecom, birači vide sve manje potencijala u DP-u.

Perspektiva opstanka na sceni

Ono što je jasno jest to da na našoj političkoj sceni nema mjesta i za MOST i za DP, a zbog sličnosti njihovih političkih profila. Desni centar čvrsto drži HDZ. U krajnji desni spektar smjestile su se stranke poput HRAST-a, Hrvatskih suverenista i stranke Ruže Tomašić (kako god da se zove) te još poneka arhaična tzv. “pravaška” stranka – uglavnom stranke koje imaju ozbiljan problem prijeći izborni prag, a do sada im je to uspijevalo jer su se pred izbore prikrpili HDZ-u kroz nekakvu predizbornu koaliciju. Između HDZ-a i potonjih, nema još mjesta i za MOST i za DP te ili će jedni politički neutralizirati druge ili će u nekom trenutku doći do fuzioniranja tih dviju stranaka slično fuziji koja se nedavno dogodila na ljevici u suradnji stranaka Pametno i Start. Škorin je problem što si je, ponesen relativnim uspjehom na predsjedničkim izborima, umislio da bi on morao biti vođa desnice, a MOST ga, opčinjen svojim novim entuzijazmom nakon dobrog izbornog rezultata na parlamentarnim izborima, nimalo ne zarezuje, te su bez konzultacija i pregovora s DP-om istaknuli svog kandidata za gradonačelnika Zagreba te planiraju samostalno izići na izbore. Škoro je sada na muci jer ne želi novi poraz na izborima, i to ne samo u srazu s Bandićem i kandidatom HDZ-a, već i u srazu s kandidatom MOST-a. Ne bi mu to nikako valjalo za njegov politički ego pretpostavljenog vođe desnice. A ne zna koga bi sada gurnuo u izborni ring izbora u Zagrebu da preuzme rizik umjesto njega….Pri tome ga ni ovi s krajnje desnice baš nešto ne konzultiraju, premda će se i sami boriti za prelazak izbornog praga.

Naposljetku, reklo bi se da baš dok Škoro osnuje sve te njemu poslušne ogranke i podružnice diljem zemlje, one mu više puno neće ni pomoći jer teško će više pobuditi interes birača za svoju stranku, kao i članova DP-a za nekakav predani rad s takvim neiskrenim odnosom prema članskoj bazi i nedemokratskim uvjetima za unutarstranački rad. A za izborni uspjeh, od samog broja članova, važnije je koliko netko ima simpatija među biračima.

Za kraj, možda tu nedosljednost najbolje opisuje tekst s portala DP-a koji kaže:

“Što mi u Domovinskom pokretu želimo? Prije svega želimo u politiku vratiti odgovornost. Domovinski pokret želi voditi politiku u kojoj će ljudi biti spremni polagati račune onima koji ih izaberu. Želimo stvoriti pokret koji će ispravljati pogreške i nepravde, a ne proizvoditi ih. Želimo slušati svoj narod i dopuštati referendumske inicijative.”

DP dakle u politiku želi vratiti odgovornost, ali pri tome ima

• glavnoga tajnika (odnosno organizacijskog tajnika, kako ga oni zovu nestatutarnim terminom) kojemu je tvrtka u stečaju jer je državi dužna oko 1,3 milijuna kuna neplaćenog PDV-a;

• saborskog zastupnika koji umjesto zahvale prijateljima i biračima za potporu na izborima, jedino što smisli jest snimiti video u kojem podrigne kao debeli pajcek;

• saborsku zastupnicu koja je predugo vremena u sabornici odbijala nositi zaštitnu masku zbog njenih osobnih stavova o Covidu-19, već se nekako usiljeno prekrivala velom i šalom, i koja o svemu što vladajući naprave ima glasnu kritiku, ali kada se radi o DP-u, onda lakonski kaže kako ona nije članica DP-a…pa ju se to onda valjda ne tiče…

Nadalje, DP želi voditi politiku u kojoj će ljudi polagati račune onima koji ih izaberu….osim što se to ne tiče glavnog tajnika stranke za njegov dug PDV-a prema državi, a i Nadzorni odbor DP-a će teško nadzirati Predsjednika i Predsjedništvo kada su ih oni izabrali u taj Nadzorni odbor.

DP želi i ispravljati pogreške i nepravde (recimo neplaćanja PDV-a u iznosu od skoro 1,3 M kn).

I DP želi slušati svoj narod i dopuštati referendumske inicijative….premda ne vjeruje svojem narodu kada treba birati predsjednika i članove predsjedništva nekog temeljnog ogranka DP-a.

Toliko o Domovinskom pokretu Miroslav Škore.

Miroslav Joler

Reference

[1]  Petar Tauković, “U Zagrebu održan osnivački sabor Domovinskog pokreta Miroslava Škore”, Osijek News, 29. veljače 2020., Dostupno na: https://osijeknews.hr/u-zagrebu-odrzan-osnivacki-sabor-domovinskog-pokreta-miroslava-skore/

[2]  Domovinski pokret, “Domovinski pokret je registriran, pristupnica dostupna online”, Domovinski pokret, 3. travnja 2020., Dostupno na: https://www.domovinskipokret.hr/blog/Domovinski_pokret_je_registriran__pristupnica_dostupna_online/56

[3]  Drago Hedl, “Prelazi li zbilja Penava Škori? ‘Pokušava HDZ-u pokazati da ga netko želi’“, Telegram, 9. svibnja 2020., Dostupno na: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/prelazi-li-zbilja-penava-skori-pokusava-hdz-u-pokazati-da-ga-netko-zeli/

[4]  Dnevnik.hr, “Domovinski pokret predstavio novo pojačanje: ”Uz Božju pomoć borit ću se protiv pedofilije“”, dnevnik.hr, 27. svibnja 2020., Dostupno na: https://dnevnik.hr/vijesti/parlamentarni-izbori-2020/karolina-vidovic-kristo-novo-pojacanje-domovinskog-pokreta-miroslava-skore—606991.html

[5]  Josip Senjak, “Dobrović, Vukovac i Marić priključili se Škorinom Domovinskom pokretu, svi su naveli različite razloge za ovaj potez”, Direktno.hr, 2. lipnja 2020., Dostupno na: https://direktno.hr/direkt/dobrovic-vukovac-i-maric-prikljucili-se-skorinom-domovinskom-pokretu-svi-su-naveli-razlicite-razloge-za-ovaj-potez-196081/

[6]  Zlatko Šimić, “Ivan Enjingi o odlasku iz Domovinskog pokreta”, Jutarnji list, 19. svibnja 2020., Dostupno na: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/ivan-enjingi-o-odlasku-iz-domovinskog-pokreta-otisao-sam-od-skore-jer-oko-sebe-okuplja-propale-politicare-zekanovica-hasanbegovica-markic-10322827, Posljednji pristup: 3.1.2021.

[7]  Hina, “Penava na izborima kao neovisni kandidat na listi Domovinskog pokreta”, N1 info, 30. svibnja 2020., Dostupno na: https://hr.n1info.com/vijesti/a513504-penava-na-izborima-kao-neovisni-kandidat-na-listi-domovinskog-pokreta/

[8]  Totalno.hr, “Ruža Tomašić: Vjerujem da će Domovinski pokret osvojiti 24 ili 25 mandata“, Totalno.hr, 3. srpnja 2020., Dostupno na: https://www.totalno.hr/video-ruza-tomasic-vjerujem-da-ce-domovinski-pokret-osvojiti-24-ili-25-mandata/

[9]  Telegram, “Video: Drele na Facebooku sam sebi čestita na ulasku u Sabor, eksa gemišt i, da oprostite, podriguje “, Telegram.hr, 6. srpnja 2020., Dostupno na: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/drele-na-facebooku-sam-sebi-cestita-na-ulasku-u-sabor-eksa-gemist-i-da-oprostite-podriguje/

[10]  Božena Matijević, “Svađa u Saboru: Vidović Krišto ponovno odbila nositi masku. Reiner: ‘Vi je jedini ne nosite’“, Večernji list, 28. srpnja 2020., Dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/svada-u-saboru-vidovic-kristo-ponovno-odbila-nositi-masku-reiner-vi-je-jedini-ne-nosite-1420284

[11] Marinko Jurasić, “Ruža Tomašić: Ne dam svoj mandat Pauletiću, idem u Sabor“, Večernji list, 18. srpnja 2020., Dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/ne-dam-svoj-mandat-pauleticu-idem-u-sabor-1418133

[12] Republika Hrvatska, Porezna uprava, “Popis dospjelih i neplaćenih dugova.”, Objavljeno: 31.10.2020, Dostupno na: https://duznici.porezna-uprava.hr/po/3022/2.html. Posljednji pristup: 2.1. 2021.

[13] Fininfo, “Nexilis d.o.o. u stečaju.” Dostupno na: https://www.fininfo.hr/Poduzece/Pregled/nexilis-u-stecaju/Detaljno/251273. Posljednji pristup: 2.1.2021.

[14] Domovinski pokret Miroslava Škore, “Statut – Domovinski pokret”, domovinskipokret.hr, Objavljeno: 25. ožujka 2020., Dostupno na:  https://www.domovinskipokret.hr/statut. Posljednji pristup: 2 1 2021.

[15] Portal Dnevnik.hr, “Tko je kum Bože Petrova kojeg Most želi postaviti u Hrvatske vode?“, dnevnik.hr, Dostupno na: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/tko-je-kum-boze-petrova-kojeg-most-zeli-postaviti-u-hrvatske-vode—458235.html

[16] Dražen Ciglenečki, “Problemi kod “domovinaca” u Sisku: Predsjedniku s vrha nametali tajnika, pa dao – ostavku“, Novi list, 31. prosinca 2020., Dostupno na: https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/problemi-kod-domovinaca-u-sisku-predsjedniku-s-vrha-nametali-tajnika-pa-dao-ostavku/

[17] Slobodna Dalmacija, “Škorina stranka u Splitu već se raspada, a tek se osnovala: Napuštamo Domovinski pokret, čelnici ne žele ozbiljno ući u politički život grada“, Slobodna Dalmacija, 26. studenog 2020., Dostupno na: https://slobodnadalmacija.hr/split/skorina-stranka-u-splitu-vec-se-raspada-a-tek-se-osnovala-napustamo-domovinski-pokret-celnici-ne-zele-ozbiljno-uci-u-politicki-zivot-grada-1060050

[18] Dalmacija danas, “Dio članova u dalmatinskom gradu napustio Domovinski pokret Miroslava Škore“, Dalmacija danas, 25. studenog 2020, Dostupno na: https://www.dalmacijadanas.hr/dio-clanova-u-dalmatinskom-gradu-napustio-domovinski-pokret-miroslava-skore/