Zdravko Gavran: Miroslav Škoro – pronevjeritelj ideje Pokreta za hrvatsku budućnost!

Zdravko Gavran: Miroslav Škoro – pronevjeritelj ideje Pokreta za hrvatsku budućnost!

 

Ovotjedno prokazivanje Domovinskog pokreta od dvoje bivših pripadnika toga i inače šarena društva ima i imat će teže i dublje učinke i posljedice od učinaka i posljedica personalnog razlaza nekih političara-zastupnika. 

Odlazak dosadašnjeg predsjednika Kluba „Domovinskog pokreta Miroslava Škore (DPMŠ)“ u Hrvatskom saboru, liječnika dr. sc. Milana Vrkljana,  izvornog člana HDZ-a i sudionika Domovinskog rata, te zastupnice-članice toga kluba, neokrunjene zastupničke „kraljice“ što se tiče dosljedne i odlučne i žestoke kritike vlasti (HDZ-ove), alternativne vlasti ili tajno-pričuvnog partnera HDZ-a za slučaj potrebe (SDP-a) te kritike općeg stanja u Hrvatskoj, novinarke Karoline Vidović-Krišto, ima veće značenje od „odlaska“ dvoje ljudi iz najveće opozicijske ili „alternativne“ skupine u Hrvatskom saboru.

Da stvar bude gora, odlazak dvoje uglednih zastupnika iz Kluba mosta, a jednoga od njih i iz članstva DPMŠ-a, pojačao je sumnje među mnogim prijašnjim ili dosadašnjim pristašama i glasačima te opcije, koju se realno moglo smatrati jedinom alternativnom opcijom bilo HDZ-u, bilo SDP-u s ove hrvatski svjesne i nacionalno-domoljubno-nacionalistički-desno-starčevićansko-identitetsko-konzervativno-tradicijski orijentirane strane.

S tim događajem poklopila se je i objava solidno i argumentirano načinjene analize iz pera sveučilišnog profesora i doktora tehničke struke iz Rijeke Miroslava Jolera:

 

Domovinski pokret Miroslava Škore: tek još jedna obmana birača

 

Autor te analize pobrojio je većinu onoga što je i prije žuljalo i mučilo pristaše dotad estradnog umjetnika i čovjeka koji se rado šalio služeći se dvosmislenim iskazima, Miroslava Škore, koji je doktorirao i ekonomiju. No od tih njegovih ekonomsko-doktorskih znanja nije se dosad ništa prelilo ni u njegovu političku retoriku, a još manje u programsko-političku pragmatiku.

Najneugodnije je za dr. Škoru to što se u ovom trenutku može objektivno i u retrospektivi sagledati njegova dosadašnja putanja, što se može u miru raščlaniti i protumačiti i slijed njegovih činjenja i nečinjenja, i nedemokratska narav statuta njegove stranke i njezina samog imena (on i Milan Bandić imaju valjda jedini u Europi stranke nazvane po svom osobnom imenu i prezimenu), i modus operandi te iste stranke, pokreta, projekta, poduzeća, ekspoziture, što li je to uopće.

Ovakvim kritičkim postavljanjem ne želi se obeshrabriti Hrvate niti im izravno ili neizravno reći (kao što su to prošle godine činili Marko Ljubić, Kazimir-Kazo Mikašek, Ivica Šola, Nada Prkačin, Tihomir Dujmović, Anto Đapić, dr. Matko Marušić i mnogi drugi) da je HDZ relativno dobar i da je stoga HDZ za pravog hrvatskog domoljuba i državotvorca i dalje – unatoč svemu – jedini realan, racionalan i odgovoran izbor, jedina „naša“ opcija, i jedini moćan stijeg koji doista imamo. Ne to! Kada vidimo stanje na hrvatskoj desnici, istina je da HDZ izgleda relativno (u usporedbi s ostalima) solidan, pa i njima kvalitativno nedostižan. No istina je i to da pod krilima te relativne solidnosti HDZ skriva i šlepa veliku količinu relativne malignosti. Relativne zloćudnosti. Relativnog štetočinstva. Relativnog korupcionaštva i sprječavanja istraživanja i ratnih i gospodarskih zločina. Relativne nedemokratičnosti i relativnog gaženja ustanovnisti i zakonitosti. Relativnog dakle iznevjerenja, zatajenja i (vele)izdaje.

Najveća šteta koju je dr. Miroslav Škoro skupa sa svojim doglavnicima ili naredbodavcima (sam vrag, a možda i Udba, KOS, BIA, možda i KGB ili CIA, zna tko je u tim odnosima gore, a tko dolje!) nanio hrvatskoj nacionalnoj politici – koja se nakon smrti Franje Tuđmana i slijedom sve zamašnije detuđmanizacije HDZ-a i Hrvatske pokušava nanovo na nečemu zasnovati – jest iznevjera ideje širokoga i odlučnoga i čestitoga i čvrsto zasnovanoga nacionalnog pokreta. To što je dr. Škoro učinio: sadržajno, metodološki i kadrovski, to je jako, jako daleko od minimalnih zahtjeva nacionalnog pokreta te vrste.

Istina je da ni dr. Škori ni njegovim ortacima nije bilo jednostavno. Nikomu u ovoj i ovakvoj nam domaji nije jednostavno. Hrvati su raspršeni i rasuti, svaki je dovoljno pametan za sebe, dva Hrvata – tri stranke, a dio ih svjesno ili plaćenički radi na tomu da spriječi konsolidaciju i re-nacionalizaciju hrvatske politike. Napose se boje njegove domoljubno-braniteljske populacije, koja jedina može imati stvarnu moć i odlučnost potrebnu za svrgavanju onih koji su uzurpirali vlast i praktički ukinuli neke bitne demokratske pretpostavke za demokratsku promjenu vlasti. Pa ipak, pitanje je s kojom je zadaćom, s kojim motivima i razlozima dr. Škoro uopće ušao u političku pozornicu. Manje je vjerojatno da su oni bili dobri, a mnogo je više vjerojatno da su bili dubiozni.

U srpnju 2018. nas određeni broj obratio se je javnosti Proglasom hrvatskomu narodu u kojem su izloženi zamisao i programska polazišta Pokreta za hrvatsku budućnost

 

Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB): PROGLAS HRVATSKOMU NARODU

 

No tada  budući političar dr. Škoro nije na to „trznuo“, nije se na ideju pokreta dao „upecati“, a nisu ni mnogi drugi. Na europskim izborima nije se uspjela ostvariti ne-hadezeovska sinergija, pa je najveći dio domoljubno-desnih glasova bačen u vjetar, a mandati su osim jednoga pripali drugima. A tada putem režimskih medija na pozornicu izlazi dr. Škoro – kao kandidat za predsjednika Republike. Unatoč određenim sumnjama i dvojbama, dobio je načelnu potporu ili glasove nas mnogih. No on očito nije smio postati predsjednik, pa je i uspio to ne postati. A onda je najavio svoj pokret – ne pokret za hrvatsku budućnost, ili za hrvatsku obnovu, ili za hrvatski preobrat – nego pokret definiran njegovim imenom i prezimenom. Glavom i bradom donedavno estradnog pjevača koji desetljećima nije ni o čemu imao ikakva određena politička stajališta. Ili je imao neka čudna stajališta.

Stvarajući taj svoj pokret, nije se konzultirao ni s inicijatorima PHB-a ni s ljudima iz niza drugih inicijativa, stranaka i udruga. Zaobišao je u velikom luku mnoge. I na kraju, s velikim zaostatkom u vremenu, stvorio je svoj brand-mark, svoj patent, vlastitim imenom zaštićeni proizvod, i zaštitio ga svojim imenom i prezimenom, ovjerio svoje vlasništvo u ministarstvu uprave?

No mnogi lakovjerni i srčani domoljubi vjerovali su mu tada ili mu vjeruju još. Zapravo su mnogo više vjerovali u ideju Pokreta, misleći da će ga dr. Škoro i ostvariti. Za razliku od nas raznih drugih, on je imao i popularnost i medijsku potporu i određena financijska sredstva, a i određene ljude i resurse „na raspolaganju“.

Na kraju toga jednogodišnjeg luka od najave osnivačke skupštine Škorine stranke do danas imamo gorko-kisel okus u ustima. I duboku razočaranost, ne samo njime, i ne samo njegovom strankom, i ne samo njegovim leadershipom. Duboku razočaranost mora se osjećati zato što su i on i neki drugi kao što su Petrov i Grmoja iz Mosta, druge da sada ne imenujemo, uspjeli zajedničkim snagama pronevjeriti i samu ideju Pokreta za hrvatsku budućnost odnosno svaku ideju objedinjavanja Hrvata u novu alternativnu – a ne demagoško-antiprotivnu ili prirepaško-uguznu (neka  mi oproste na izrazu ludi istančanijeg ukusa) – opciju. 

Škoro nas je sa svojim pokret uspio ostaviti u neizmjenjivoj sadašnjosti, u kojoj vedri i oblači HDZ sa svojim trabantima i kontrolorima samih sebe. A uspio nas je time uvelike ostaviti i u prošlosti, koja je ionako i dalje neraščišćena i time neprevladana.

 

Zdravko Gavran/PHB-Pokret za hrvatsku budućnost/Hrvatsko nebo

Facebook Comments