Ponos, predrasude i državni zombiji: Tridesetogodišnja povijest Hrvatske ne ulijeva nadu

Nevrijeme se može izbjeći. Požar ugasiti. Poplava zaustaviti. Potres se ne može čak ni predvidjeti. On je nepredvidiv u iskonskom smislu nesigurnosti. Slučajnost njegova slučaja u potpunosti je izvan našeg nadzora i mogućnosti upravljanja. On je divlja neukroćena priroda.

No, kao i većina nedaća 2020. godine u Hrvatskoj i ovaj potres ima debeli dossier u novijoj tridesetogodišnjoj povijesti Hrvatske, ali i u starijoj povijesti od 1909. i 1880. uzročno povezanoj s novijom poviješću.

Ipak, nismo ovdje kako bismo propitivali zašto 30 godina seizmolozi nemaju najsuvremeniju opremu u dostatnim kolikoćama, zašto 30 godina ne postoji sustav ranog obavještavanja o potresu, zašto su 30 godina loše obnavljane kuće u trusnom području, zašto 30 godina središnjim službama za krizna stanja rukovode stranački, a ne stručni kadrovi, zašto nakon 30 godina država i dalje reagira tek nakon pojedinačnih građana, ad hoc oblikovanih skupina i organiziranih skupina građana, zašto je vrijednost pomoći pojedinačnih građana, ad hoc skupina, stranih državljana i drugih država kudikamo veća i brža od pomoći države, zašto ne zna upravljati zalihama, zašto gradonačelnika Gline, HDZ-ovca, čovjeka koji tvrdi da volontira, a prima 5300 kuna honorara i 7999 kuna mirovine, nije bilo za vidjeti na terenu?

Nismo ovdje niti kako bismo rekli da se visoko korumpiranom društvu u slučaju katastrofe čovjek nalazi u dilemi iracionalnosti.

Iracionalno mu je vjerovati kako postoje službe i ljudi izuzeti od opće korumpiranosti, oaze poštenja u pustinji omražene korupcije i kako su baš te službe i ti ljudi oni koji baš njemu/njoj trebaju pomoći. No iracionalno je i ne vjerovati tim službama i ljudima i istovremeno vjerovati nestručnim ljudima ili samom sebi.

To je izbor pred kojim se nalazi potresen čovjek Banovine. Ako ga se pita tko mu je dao krov na glavom, kontejner, montažnu ili kamp kućicu, onda je činjenica kako su mu je u 99% slučajeva dali sugrađani iz cijele Hrvatske i drugih država, ali ne i Hrvatska.

Od velikog potresa 29/12/2020 do 02/01/2021 16 europskih država Hrvatskoj je poslalo 207 kontejnera, 1003 šatora, 5570 kreveta, 3685 vreća za spavanje i 501 grijalicu, dok je iz hrvatskih robnih zaliha poslana sramotna količina. I tako za prvu bocu pitke vode i tako za prvi obrok nakon potresa.

Ovdje smo jer moramo reći ono što mora biti rečeno. Moramo reći stanovnicima Petrinje, Gline i cijele Banovine kako nisu sami. Kako smo uz njih djelima i duhom. Moramo reći kako nemamo nikakvog razloga vjerovati da će obnova biti napravljena na vrijeme, protupotresno i kvalitetno ako gledamo kako je napravljena nakon rata. Moramo reći kako će Banovina biti ono što je i bila posljednjih 30 godina. Moramo reći kako neće niti okom trepnuti, a već će biti zaboravljena ili to tek treba vidjeti. Moramo reći kako je vladi trebalo čak sedam dana da proglasi katastrofu i samo sedam dana da proglasi potresni stožer za koji nemamo nikakvog razloga vjerovati kako će biti imalo bolji od pandemijskog. Tridesetogodišnja povijest Hrvatske ne ulijeva nadu. Osim onima koji ju napuštaju, izbjegavaju, zaustavljaju i gase.

Nevrijeme se može izbjeći. Požar ugasiti. Poplava zaustaviti. Pred potresom nema bijega. On uzrokuje dva urođena straha. Strah od pada gubitkom tla pod nogama. Strah od buke trešnjom i lomljavom krova nad glavom. Ono pod nama izmiče nam se. Ono nad nama pada na nas. Potres je doslovno propast. Propast za preminule. Propast za one koji su ostali bez nekretnine. Propast za one koji u 21. stoljeću nadomak glavnog grada članice EU nakon potresa noći provode vani, na kiši, uz vatru, sami.

Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Hrvatska danas/https://hrvatska-danas./Hrvatsko nebo