Na franjevačkom samostanu i posjedu Hrvatinića nastao je „još stariji“ srpski manastir iz doba Nemanjića

0

 

Gradnja vjerskih objekata na temeljima starijih koji su pripadali „drugima“, ima za cilj, ako ne eliminirati, u najmanju ruku potisnuti svijest o njihovom postojanju i istodobno učvrstiti ideju o vlastitoj historijskoj utemeljenosti iz mitološkog vremena.

Piše: dr. sc. Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis

Na cesti između Jajca i Banje Luke, u mjestu Krupa na Vrbasu (poznatom i po nogometnom premijerligašu), ne može vam promaći putokaz za srpski manastir i crkvu s natpisom o starosti iz 13. stoljeća.

U suvremenim tekstovima srpskih autora o tom manastiru i crkvi piše da je crkva obnovljena i dozidan joj zvonik 1889. te da je na istom mjestu postojao manastir iz 13. st. o kojem se navodno „malo zna“, osim da je „iz doba Nemanjića“ i da je srušen u osmanlijskom razdoblju.

I sada, kao i do 1992., bilo je poznato da je tu postojao franjevački samostan sa samostanskom crkvom. Crkva je preinačena u pravoslavnu na kraju 19. stoljeća, a nedavno je dodatno podignut zvonik te na temeljima samostana izgrađen pravoslavni manastir.

Krupa na mjestu Grebena

Karakteristična masivna stijena iznad i uzvodno od današnje Krupe na Vrbasu, u obliku grebena koji se nadvio nad Vrbasom, dala je naziv tom mjestu u prošlosti – Greben. Tu su se nalazili jedni od najznačajnijih fortifikacijskih i sakralnih srednjovjekovnih objekata u Povrbasju. U prošlosti su u Grebenu bili:

1. posjedi i utvrda Hrvatinića, srednjovjekovnih gospodara Donjih Krajeva
2. franjevački samostan i sjedište Grebenske kustodije
3. jedna od ključnih obrambenih utvrda Jajačke banovine

Današnje ime, mjesto niže ostataka Greben-grada, duguje rijeci Krupi, koja tuda teče prije nego se ulije u Vrbas.

Franjevačko prisutnost

U red sv. Franje vrlo brzo su se uključili mladići na istočnojadranskoj obali. Do 1239. među 32 franjevačke provincije postoje Slavonska i Ugarska provincija. Poslije 1288. novoosnovane teritorijalne jedinice nazivane su vikarije. U Bosnu je prvi poznati franjevac kročio 1248.

Majka srpskog kralja Uroša II. i njegovog brata Dragutina, abdiciranog kralja Srbije, bila je katolkinja. Dragutin je oženio katolkinju, kćer ugarsko-hrvatskog kralja Stjepana V. (1270.-1272.), a i svoje je kćeri udao za katoličke banove. Kralj Ladislav IV., sin Stjepana V., šurjaku Dragutinu je dao na upravu mačvansko-bosansku vojvodinu (Banovinu Usoru sa Soli, Banovinu Mačvu te Srijem i Braničevo). Dragutin, i sam postavši katolik, zbog pojave krivovjerja pozvao je 1291. papu Nikolu IV. da pošalje u dijelove Bosne pod njegovom vlašću svećenike koji govore narodni jezik. Te godina službeno je počelo djelovanje franjevaca u Bosni.

Grebenska kustodija i samostan

U 13. stoljeću prostor između Ukrine i Une pripadao je Hrvatskom kraljevstvu. Na dio tog prostora kasnije širi vlast bosanski ban. Ban Stjepan II. Kotromanić (1314.-1353.) diplomatski je otklonio politički motivirane ugarske vojne pohode pod izlikom iskorjenjivanja krivovjerja. U skladu s tim, utemeljena je franjevačka Bosanska vikarija 1340. za čiji osnutak je trebalo postojati barem dvije kustodije sa šest do dvanaest samostana. A bilo ih je više. Godine 1375. postojalo je sedam kustodija i 35 samostana. Sjedište jedne od kustodija, kao i mjesto samostana, bio je Greben. Ta je kustodija uglavnom bila izvan Bosanske banovine, a u crkvenom smislu na području Zagrebačke biskupije.

Već 1437. Turci su razorili 16 franjevačkih samostana u Kraljevini Bosni. Šest godina poslije pada Bosne, 1469. franjevci su pred Osmanlijama morali sklanjati dragocjenosti iz deset zapadnijih samostana. Među njima i Grebena.

Zbog osmanlijske okupacije, podijeljena je 1514. Bosanska vikarija na Vikarije Bosnu Srebrenu (ili Srebreničku) i Bosnu Hrvatsku, kojoj je pripao Greben, a 1517. Vikarija Bosna Srebrena postat će Provincija Bosna Srebrena. Grebenski samostan pripadao je Jajačkoj kustodiji do pada Jajačke banovine 1527./28., kada su ga osmanski Turci spalili. Franjevci su se u ruševine crkve i grebenskog samostana sklanjali na pastoralnim putovanjima do kraja 18. stoljeća. Fra Ambroža Radmanović zabilježio je 1867. da su zidovi grebenskog samostana još dosta visoki, crkva povezana sa samostanom čitava, ali bez krova.

Strateška uloga Grebena

Srednjovjekovna velika utvrda Greben nastala u 12. st., u 14. st. pripadala je Hrvatinićima, a privremeno i kralju Ludoviku. Tu se nalazilo trgovište, a most je povezivao dvije obale Vrbasa. Franjevački samostani su bili uz dvorove velikaša. Veličina grebenskog u odnosu na druge, odgovarala je jačini utjecaja Hrvatinića u 14. i početkom 15. stoljeća.

Poslije pada Bosanskog Kraljevstva 1463. i protudjelovanja ugarsko-hrvatskog kralja, Greben je predstavljao važnu fortifikaciju u Jajačkoj banovini između Zvečaja i Jajca i bio predutvrda Jajca. Utvrđeni objekti i samostan bili su u funkciji održavanja koridora za opskrbu Jajca, ali i konsolidacije obrane na rijeci Vrbas sve do pada banovine 1527./28.Tada su Turci opustošili cijeli kraj.

Došljaci s istoka

Prostor koji će se kasnije nazivati Turskom Hrvatskom, zbog višedesetljetnog iscrpljivanja svake vrste u borbama s Osmanlijama, znatno je ispražnjen. Starosjedioci koji nisu izginuli ili zasužnjeni, spas su našli uglavnom u krajevima ugarsko-hrvatskog i habsburškog područja. Dio se islamizirao. Važan aspekt osmanlijske strategije bila je naseljivanje novog stanovništva iz zaleđa na osvojenu zemlju i njihovo korištenje u napadima na kršćanski teritorij. Tako u 16. st. ovdje stižu pravoslavni Vlasi i Srbi, dajući nova imena mjestima, pa tako i Grebenu.

Pretvaranje katoličke crkve u pravoslavnu bogomolju

Zaravan na kojoj se nalazio grebenski franjevački samostan, stoljećima je zvana „Zidine“, a njegove ruševina narod je zvao „Namastir“ (inačica od manastir, grčke riječi koju su koristili i katolici do druge polovice 19. stoljeća, prije prihvaćanja hrvatske riječi „samostan“).

Mitropolit Sava Kosanović je od austrougarskih vlasti tražio dozvolu za popravak i korištenje crkve sv. Ilije. Za crkvu je naveo da su joj zidovi sačuvani do visine iznad prozora. Potpuno očuvani kameni okviri prozora bili su uski i visoki preko dva metra, a dovratne pragove od zapadnih i južnih vrata, kao i jednu ploču iz crkve s natpisom „odnijeli su Turci i upotrijebili pri zidanju jedne džamije“ (Šematizam, Srpska pravoslavna eparhija banjalučka).

Srbi su katoličku crkvu 1889. obnovili, a od samostanskih zidova, koje su „velikom mukom porušili“, sazidali zvonik. Prepravili su i zadnji dio crkve, tj. ozidali polukružnu apsidu od porušenog pravokutnog kora i svetišta. Ustaše su crkvu zapalili 1941. Krov i unutrašnjost crkve obnavljani su 1960-ih.

Arheološka istraživanja oko crkve odvijala su se 1986.-1991. Voditelj iskopavanja, Boris Graljuk opisao je strukturu monumentalne građevine franjevačkog samostana i kompleksa, podne grobnice starosti od početka 14. do kraja prve trećine 16. stojeća, čiji su sadržaj lopovi stoljećima prekopavali, te materijalne ostatke izvorne građevine čija arhitektura pokazuje umijeće majstora iz primorja i Dubrovnika.

Riječ struke

Zdravko Kajmaković, profesor historije umjetnosti i vodeći poznavatelj graditeljstva i zidnog slikarstva pravoslavnih manastira u BiH, konstatirao je 1971.: „Prisustvo katoličkih bogomolja u Bosni prije gubljenja njene samostalnosti nije sporno. One su postojale u Sutjesci, Srebrenici, Zvorniku, Bijeljini, Tuzli, Bihaću, Grebenu (danas Krupi na Vrbasu), Podmilačju kod Jajca, Glamoču, Teočaku, Lašvi i još ponegdje. … Nešto veća je bila katolička crkva u Krupi na Vrbasu, od koje se vide još uvijek sačuvani bočni zid s visokim romaničkim prozorima.“ Nekadašnja crkva franjevačkog samostana Krupa (Greben) na Vrbasu … s gotičkim prozorima bila je u Registru zaštićenih spomenika kulture SR BiH u Jugoslaviji.

Đuro Basler je 1990. zapisao da je crkva na Zidinama u Krupi na Vrbasu „jedna od najvećih srednjovjekovnih jednobrodnih propovjedničkih crkava s izduženim korom u kontinentalnom prostoru hrvatskog katoličkog entiteta XIV/XV stoljeća.“ (citati prema B. Graljuku). Ljiljana Ševo kaže: „Crkva duga 24 i široka 12 m, najmasivnije je sakralno zdanje u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Uz sjevernu stranu crkve u Krupi se nalaze prostrani temelji čitavog kompleksa objekata“.

Kulturocid i memoricid

Budući da u 21. stoljeću arheološko nalazište nije moglo poslužiti potvrdi srednjovjekovnog srpskog kulturnog i duhovnog identiteta, umjesto konzervacije i restauracije najsigurnije ih je bilo sakritii „poklopiti“ drugom građevinom – srpskim manastirom, stvoriti mit bez ikakvog pokrića o postojanju srpskog manastira i crkve u vrijeme Nemanjića te postaviti putokaze koji kao i papir trpe svašta.

Razlog tvrdnje da je crkva nešto starija nego ima dokaza da jeste, pokušaj je vremenskog povezivanja s Nemanjićima. Tu ne predstavlja problem ni to što Dragutin Nemanjić nije doveo srpske monahe već franjevce u Bosnu, niti to da Grebenom nije ni upravljao. Mitološka konstrukcija također je i poveznica „manastira u Krupi na Vrbasu“ s onim u Krupi kod Obrovca.

Kulturocid i memoricid u Krupi na Vrbasu, poput rušenja crkve sv. Ive u Podmilačju ili Ferhadije u Banjoj Luci, postavlja pitanje je li riječ o istinskom slavljenju Boga svih stvorenja ili boga vlastite nacije i tek izvanjskim obredima na starom katoličkom i hrvatskom kultnom mjestu. Prema modelu prenošenja vlastite prošlosti na tuđi povijesni teritorij, ne bi bilo iznenađenje da se otkrije kako su Nemanjići graditelji i crkve sv. Spiridona u Trstu ako Talijani dopuste arheološka istraživanja na tom mjestu.

 

HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara