Nenad Piskač: Za dom ili za „sabirni centar“ spremni?!

Identitet i imunitet, sloboda i ropstvo, nisu obični termini. Oni ulaze u egzistencijalnu bit svakog čovjeka i naroda. Odreknućem od identiteta čovjek postaje zombi. Odreknućem od prirodnoga imuniteta čovjek postaje bolesnikom. Odreknućem od slobode, ili njezinom nasilnom uskratom, osoba postaje rob, objekt umjesto subjekta. Prihvaćanjem ropstva kao normalnoga stanja ljudske egzistencije čovjek postaje razbožanstvenim i dehumaniziranim – slučajnom nakupinom „visoko organizirane materije“ s kojom Zlo radi što i kako hoće.

Hej Slaveni: Proklet bio izdajica svoje domovine

Imali smo prigode vidjeti kako virus raščovječenja osobe i cijeloga naroda izgleda na okupiranim hrvatskim područjima u razdoblju od 1991. do 1998. Agresor je dehumanizirao nesrpsko pučanstvo. Oduzeo mu pravo na obrambeni imunitet. Zgazio mu identitet – porušio ili oštetio sve katoličke sakralne objekte na svom rušilačkom putu. Slobodu mu ukinuo i uveo ga u ropstvo, progonstvo ili smrt. Isto se dogodilo i u srbijanskim logorima namijenjenim Hrvatima. Na to me podsjetila knjiga što mi je tijekom predbožićnih dana došla u ruke. Riječ je o knjizi autora Dominika Vorgića pod naslovom „Srpski logor Begejci – sjećanja jednog logoraša“ (Rama Penava, Zagreb 1996.,101 str., ISBN 953-6502-03-8).

U taj koncentracijski logor („sabirni centar“, termin agresora) odvedeni su, među ostalima, zarobljeni mještani hrvatskoga Tovarnika, rodnoga mjesta velikoga pjesnika Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.). I autor Vorgić nasilno je odveden u Begejce. Srećom je izvukao živu glavu i u progonstvu zapisao sjećanja na dane provedene u „sabirnom centru“. Osim fizičkoga i psihičkoga maltretiranja zatočenici su bili tretirani tako da im je sustavno oduziman ljudski, nacionalni i vjerski identitet, ali i prirodni imunitet lošom prehranom, nikakvim higijenskim uvjetima i na druge načine. Primjerice, „sabirni centar“ je prokišnjavao, a krevet je glumila slama na betonu. Povijesnoga podsjetnika radi: Tijekom Drugoga svjetskoga rata u okolici Beograda bilo je četiri „sabirna centra“ namijenjena većinom Židovima. Ni za ondašnje, ni za nedavne „sabirne centre“ nitko u Srbiji nije odgovarao.

U psihološko ispiranje identiteta zatočenika u Begejcima spadalo je, uzmimo samo jedan primjer, svakodnevno jutarnje postrojavanje uz zapovijed: „Minut šutnje za poginule vojnike, oficire i rezerviste JNA, dobrovoljce i za sav nedužni srpski narod, kojeg smo pobili mi i sva druga gamad slična nama“. Zamjenica „mi“ odnosila se na zatočene Hrvate, hrvatske državljane bilo koje nacionalnosti, a osobito hrvatske. Zatim je slijedio „pozdrav zastavi“ okupatora. A onda i kolektivno pjevanje jugoslavenske himne „Hej Slaveni“. Autor se prisjeća: „Ukoliko nije zadnja kitica ‘Proklet bio izdajica svoje domovine’ jako glasna otpjevana… ponavljali smo himnu i po više puta“ uz povike „Jače – jače – jače!“.

S Tanjugovom provokacijom na Banovinu po reakciju „ustaša“

U zaostalo nametanje zloćudnih podjela spada i prebrojavanje po nacionalnosti žrtava nedavnoga potresa. U tome se istaknuo (opet) vladajući Milorad Pupovac. Demonstrirao je svoju užu specijalnost u intervjuu Tanjugu. Nedvojbeno je u potresu na Banovini stradalo nekoliko hrvatskih državljana. Jesu li ove ili one nacionalnosti uopće nije bitno u kontekstu tragedije. Ali je podrivačima ustavnopravnoga položaja Republike Hrvatske bitno u kontekstu činjenice da je veliki dio Banovine bio okupiran u velesrbijanskoj agresiji čiji su kreatori i izvršitelji smatrali da je Banovina „srpska zemlja“, kako je to u okupiranoj Glini svojedobno objasnio golobradi četnik Aleksandar Vučić, sada aktualni predsjednik Srbije. I da to okupirano hrvatsko područje mora biti jednonacionalnoga srpskoga sastava stanovništva.

Veliki dio Banovine okupator je uveo u neustavnu Republiku srpsku Krajinu. Na okupiranom se području itekako pazilo tko je koje nacionalnosti. Tko nije bio srpske nacionalnosti bio je protjeran, maltretiran ili ubijen. Čiju, dakle, politiku vodi Pupovac kad na kraju 2020. godine, trideset godina poslije srbijanske agresije, pleše isto ono kolo nacionalne podjele koje je pokrenulo već ranije osmišljenu i pripremljenu agresiju? To što on već godinama radi i za što od Hrvatske dobiva nemali novac, nije hrvatska politika. A hrvatskom politikom ne može se nazvati ni njegovo uključivanje u vladajuću koaliciju. Što bi on još trebao napraviti, a da već nije učinio, kako bi ga se HDZ odrekao kao nepoželjnog koalicijskog partnera? Jedino što još nije učinio odnosi se na odlazak u šumu kako bi iz nje vodio borbu za oslobođenje „svih srpskih zemalja“ u kojima je „nedužni srpski narod“, ugrožen od „gamadi“, odnosno genocidnih Hrvata i „ustaša“.

Došavši s Tanjugovom i svojom provokacijom na Banovinu, Pupovac je isprovocirao reakciju „ustaša“. Nema toga događaja u kojemu on ne će primijeniti istu taktiku, kako bi u Hrvatskoj na površini održavao tzv. „srpsko pitanje“ (riješeno Bljeskom, Olujom i reintegracijom Podunavlja). Zato i jest pozvan u vladajuću koaliciju.

Politika i taktika stara „dva veka Vuka“

Režimu nije uopće sporno Pupovčevo prebrojavanje hrvatskih državljana po velesrpskom ključu. No, izuzetno mu je zasmetalo što je jedan dobro informirani državljanin poslije Pupovčeva intervjua Tanjugu s pripadajućom provokacijom koja vrišti do neba, dobacio Pupovcu tijekom njegove šetnje po stradalome području – za dom spremni. I ja iskreno vjerujem da bi i Pupovac bio za dom spreman kad bi mu dom bio ugrožen, ta, tko ne bi bio kad vidi sve te srušene domove. On je, međutim, spreman, čini se, srušene domove prije obnove podijeliti na jednonacionalne i mješovite domove – što bi mu, ako uspije a nema razloga vjerovati da ne će uspjeti, pribavilo dodatna sredstva i paralelnu crtu zapovijedanja u obnovi Banovine i Sisačke biskupije. Za kriterij svih domova on još nije spreman. Njegov mentalni dom je negdje drugdje.

Zaostao je u razvoju „građanske Hrvatske“, nije se „suočio s prošlošću“, a čini se da je sklon srpskoj Hrvatskoj iz jugokomunističkog doba i strateških dokumenata Srbije novijega doba. Hrvate, pripadnike srpske nacionalne manjine, uz pomoć svojih slugu sklonih jugokomunističkim zabludama, stoga uvodi u stanje neprestane „ugroženosti“, kako bi istodobno bila stalno „povlaštena“, a on na toj podlozi stolovao kao neizabrani gubernator Hrvatske i skupo a zastarjelo brojilo „krvnih zrnaca“. Iako neupućenima i kuhanim žabama tako izgleda, ovo uopće nije njegova i Plenkovićeva originalna politika i taktika. Stara je već „dva veka Vuka“ i u tom razdoblju ništa dobroga nije donijela srpskoj nacionalnoj manjini, ni ostalim manjinama, niti hrvatskoj većini, kako u monarhističkim, banovinskim, endehaškim, komunističkim, tako ni u sadašnjim okolnostima neoproštene nam pobjede nad politikom srpskoga poretka na Balkanu.

Orwellova sigurna Hrvatska: Mržnja je ljubav, ljubav je mržnja

U svakom slučaju, mediji javljaju, policija je „uhitila 25-godišnjaka sa zadarskog područja koji je u Glini poticao na mržnju i vrijeđao Milorada Pupovca“. Policija, dakle, nije uhitila 65-godišnjaka sa zagrebačkoga područja rođenoga u zadarskom zaleđu, zatečenoga u Glini, koji je u inozemstvu neposredno pred dolazak u Glinu poticao na nacionalnu segregaciju žrtava potresa u Hrvatskoj, a potom izazivao reakciju na stradalome području. Bit će da je šezdesetpetogodišnjak poticao na ljubav. Ali, to još nije utvrđeno. Kao ni to da ga je netko „iz mržnje“ krivo pogledao i dobacio mu krilaticu koja je primjerena vremenu katastrofe razrušenih domova – za dom spremni.

Svjedočimo kako su mnogi hrvatski državljani ovih dana na Banovini i za razrušeni dom spremni spavati u automobilima, čak i na otvorenome. Ne vjerujući svojim očima, baš kao i tijekom velesrpske agresije, da su ostali bez doma i da ih očekuje još jedna obnova. A pravo na dom u Hrvatskoj je opća, zajednička, vrjednota. U okolnostima porušenih domova nitko nije protiv njega. Svi su normalni ljudi bez obzira na vjersku, nacionalnu ili rasnu pripadnost spremni svoje domove braniti, obnoviti, raščistiti, pospremiti i urediti izvana i iznutra po vlastitoj volji. I svaki čovjek koji zna važnost doma spreman je pomoći drugome kad ostane bez doma. Tako je i zadarski mladić došao pomoći drugome u nevolji ne pitajući vlasnike razrušenih domova jesu li pripadnici većinskoga političkoga naroda ili neke od nacionalnih manjina. A na poprištu katastrofe prepoznao je provokatora i manipulatora nad razrušenim domovima hrvatskih državljana. Reakcija je gotovo pa neizbježna. Pupovac je, dakle, uspio i potres prepjevati u „srpsku ugroženost“ i hrvatski „ustašluk“.

Dvostruki kriteriji prema navodnim i stvarnim prekršajima „iz mržnje“ sramota su politike neoproštene hrvatske pobjede. Jednome zapt, drugome vlast. Takve se teške stranputice rješavaju na izborima. Srećom, nismo još došli do faze da uhićenoga 25-godišnjaka spremnoga za dom, neuhićeni 65-godišnjak spreman za segregaciju – pošalje pod pratnjom dugih cijevi policije u srbijanski ili neki hrvatsko-srpski „sabirni centar“ na „prevaspitavanje“. Onaj „centar“ i onaj preodgoj za „gamad“, kakve je iz prve ruke opisao Dominik Vorgić. I tak dok su jedni službeno „iz mržnje“ spremni u boju za svoj i susjedov dom umirati, drugi im iz čiste ljubavi priželjkuju „sabirne centre“ i preodgoj.

Do Pupovčeva intervjua i njegova dolaska na Banovinu nikakvih trzavica između Hrvata i nacionalnih manjina nije bilo. Pametnomu dovoljno za ispravan zaključak.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo