Veliki novogodišnji razgovor s akademikom Kuzmom Kovačićem: Nisu li važniji narod i Hrvatska od stranaka?

0

Poštovani gospodine Kovačiću, nedavno ste postali redovitim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), u Razredu za likovne umjetnosti. Kako gledate na današnji položaj HAZU-a u hrvatskom društvu i smatrate li da bi se HAZU trebao možda više uključiti u rješavanja pitanja koja zahtijevaju ekspertizu i iskustvo? Koliko se danas u Hrvatskoj uopće cijeni stručnost, znanje i rad?

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, kao najviša nacionalna znanstvena i umjetnička Kuzma Kovacic3ustanova, čuvar je i promicatelj hrvatskoga nacionalnog identiteta, hrvatskoga kulturnog bića i našega svekolikog nacionalnog interesa od svojega osnutka 1861. godine. U tome svjetlu vidim i moje redovito članstvo u Hrvatskoj akademiji i radujem se tome sudjelovanju. Svatko je od nas sudionika odgovoran za djelovanje Akademije u takvome poslanju.

Nisu sva razdoblja života Akademije bila takva u punini značenja, ponajprije zbog političkih prilika u kojima je djelovala, kao što je bilo doba komunističkoga jugoslavenskog nasilja.

Danas je Hrvatska akademija jedna od temeljnih institucija hrvatskog naroda i njegove države i njezina je zadaća jasna, nezamjenjiva i naglašeno zahtjevna, baš zbog takvoga svoga poslanja i odgovornosti. Čini mi se da bi tu njezinu zahtjevnu ulogu hrvatsko društvo i država trebali cijeniti i više podupirati ako se hoće zaista cijeniti vrijednosti stručnosti, znanja i rada, što nam je danas potrebno u velikoj mjeri.

Pretpostavljamo da uspijevate pratiti i društveno-političku situaciju u Hrvatskoj. Što biste izdvojili kao najveće probleme hrvatskoga društva i države danas?

Kao osnovno, nepostojanje nacionalnog zajedništva. Hrvatsko je društvo raslojeno odnosno dijelovi su se hrvatskog naroda međusobno udaljiti na osnovi političkih i svjetonazorskih, pače ideoloških razlika do mjere koja je veoma štetna za život naroda u cjelini. Na tome zdušno rade protivnici hrvatstva. Te razlike i udaljenosti mogu se prevladati samo istinom, koju su mnogi dužni tražiti u svojoj savjesti. A država je dužna osigurati slobodno istraživanje Saborpovijesnih prijepora, založiti se za istinu i pravdu. U tome je uloga umjetnosti velika i nezaobilazna, jer ona često povijesne prijepore raspliće i prije znanosti.

Kao posljedica te podjele i zbivanja njome uzrokovanim, nastao je najveći problem naše države – nedostojan odnos prema hrvatskom iseljeništvu, izvandomovinskoj Hrvatskoj, bez koje naš narod i država teško mogu uspraviti lađu nagnutu pod udarima silnih vjetrova – demografskih, političkih, gospodarskih i drugih nevolja, kojima svjedočimo i ovih dvadeset godina nakon slavnih devedesetih godina. Nedostaju nam ljudi. Domovinsku i iseljenu Hrvatsku treba potpuno povezati i žurno otvoriti vrata našim ljudima koji žive izvan Hrvatske, ponajprije omogućiti im stvarno sudjelovanje u hrvatskom političkom životu putem odgovarajućega, novoga izbornog zakona, a zatim i u gospodarskom, kulturnom, znanstvenom i svakom drugom području života našega naroda. Nisu li važniji narod i Hrvatska od stranaka?

Na političkom polju osjeća se gubitak orijentacije i vraćanje na neke zasade na kojima je vegetirala bivša, nesretna država, pa to ponovno ohrabruje ono duhovno siromaštvo izniklo upravo na tome otrovnom humusu, koje pronose Iseljavanjebaštinici jugoslavenskoga komunističkog grijeha, ujedno baštinici materijalnoga bogatstva, novca – baštine hrvatskoga naroda, koju su oni oteli.

Problem iseljavanja mladih ljudi već sada nam je došao na naplatu. Naime, u mnogim strukama već se danas osjeća golem manjak kadrova. Nedostaje nam profesora, pogotovo u STEM područjima, liječnika, bolničkih sestara, da ne nabrajamo previše, nedostaje nam čak i građevinskih radnika. Vaš komentar?

Hrvatsku su kroz dugo razdoblje naši ljudi morali napuštati, zbog političkih, a time i gospodarskih razloga, prije zadobivanja nezavisnosti, ali to, na žalost, čine i u vrijeme nezavisnosti, i to baš u razdoblju od 2000. godine, razdoblju hrvatske političke smućenosti. Znamo da postoje neke objašnjive nepovoljne okolnosti i razlozi odlaska mladih u druge zemlje, ali hrvatska državna vlast morala bi učiniti puno više da se ta negativna zbivanja zaustave. Često se moramo čuditi zašto je tako teško hrvatskim vlastima donijeti jasne i neskrivene odluke u korist Hrvata, svoga čovjeka. Da Hrvatska ostane hrvatska, ne smijemo dopustiti nekontrolirani prihvat stranaca kao tobože nužne radne snage.

Od našega posljednjega razgovora za Portal HKV-a u listopadu 2016. nastavio se Vaš umjetnički rad, pa je tako 2017. u Rimu, pod visokim pokroviteljstvom Papinskoga vijeća za kulturu, održana izložba „Hrvatski kipar Kuzma Kovačić – hodočasnik u kiparstvu“. Nastavile su se i izložbe po Hrvatskoj: Hvar, Split, Grobnik, i u Širokom Brijegu… Jeste li zadovoljni recepcijom tih izložaba?

Vrlo sam zadovoljan njihovom recepcijom, govoreći o publici, kulturnoj javnosti u najširem smislu, ali govoreći o medijskoj i određenoj ideologiziranoj, ljevičarski stručnoj „recepciji“ u Hrvatskoj, bilo je  očekivati „prigušenu“ recepciju, svojevrsnu šutnju. Mislim da je razlog (politički) takvome odnosu već poznat čitateljstvu, pa neka na rečenome i ostane.

Izložba u Rimu, kojom sam želio pokazati i to da se danas u Hrvatskoj kršćanska vjera dostojno ispovijeda i umjetnošću, priređena je 2017. u lijepoj, velikoj galeriji Musei di San Salvattore in Lauro (Museo Donazione Umberto Mastroianni), u središtu Rima, u organizaciji Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, Galerije Ivana Meštrovića u Splitu i samoga domaćina. Bila je veoma posjećena i mnogi su je doživjeli kao iznenađenje. Vidjeli su je stručnjaci, svjetovni i crkveni, kulturna publika središta katoličanstva, a u talijanskim medijima bila je lijepo i opširno predstavljena.

Katalog rimske izlozbe 2017jpg
Katalog rimske izložbe
Kardinal Mamberti s autorom na rimskoj izloºbi koju je otvorio
Kardinal Mamberti s autorom na rimskoj izložbi koju je otvorio

Hvarska, pak, velika monografska izložba održana je 2018. u mome rodnom gradu, u drevnome Arsenalu, kao i na velikome glavnom gradskom trgu i u hvarskoj katedrali. Tu izložbu vidjelo je oko 70.000 posjetitelja, najviše turista, tijekom tri ljetna mjeseca. Mislim da je to bila jedna od najposjećenijih izložbi ikad održanih u Hrvatskoj, ali naši mediji nisu pohitali na otok. Posebnost je ove izložbe i u tome što smo je priredili zajedničkim nastojanjem i doprinosom mi dvojica otočkih suzavičajnika – Tonko Maroević, koji je tu izložbu poticao i napisao u katalogu iscrpan, lijepi predgovor i ja kao ispovjedalac u svome zavičajnom gradu. Ta izložba, izabrana djela, prenesena je zatim u Široki Brijeg, na poziv voditelja Franjevačke galerije fra Vendelina Karačića.

S izlozbe u hvarskome Arsenalu 2018jpg
S izložbe u hvarskome Arsenalu

Rimska akademija „La Sponda“ dodijelila Vam je 2017. međunarodnu nagradu Fontane di Roma, za osobite doprinose na polju umjetnosti, kulture i solidarnosti (humanosti), za samostalnu izložbu u Rimu. Dobitnik ste i Prve nagrade Salona kršćanske likovnosti „Velika nagrada Salona Ivo Dulčić“, 2019. na Danima kršćanske kulture. Raduju li Vas priznanja Vašemu radu?

Ta rimska međunarodna nagrada veoma me raduje radi afirmacije našega kiparstva u svijetu, posebno umjetnosti kršćanskoga nadahnuća. Istu nagradu dobili su prije toliki poznati umjetnici, kao na primjer kipar Giacomo Manzu, glumica i glumac Claudia Cardinale i Marcello Mastroianni, te ugledni javni djelatnici, svjetovni i crkveni uglednici – političari, pisci, kardinali… kako iz Italije, tako iz zemalja cijeloga svijeta.

Velika nagrada Salona Ivo Dulčić“ na Danima kršćanske kulture 2019. donijela mi je samostalnu izložbu na idućem salonu, 2020. godine. Izložba i katalog bili su pripremljeni, ali je u zadnji čas izložba morala biti odgođena do 2021. zbog pandemije. Nadam se da će se ovaj put održati. Raduje me veoma i ta nagrada, iz istoga razloga.

Naravno, raduju me priznanja, jer ona potvrđuju i zajedničke naše vrijednosti koje umjetnošću ispovijedamo. U kiparstvo sam uložio cijeli život. Umjetnost je upućena na druge, nije samo autorova radost, nego, velim, zajednička, pa zato i postaje naše narodno i općeljudsko bogatstvo i baština.

Od Vaših posljednjih radova treba izdvojiti Poprsje dominikanca Rajmunda Kuparea i Poprsje Ivana Lupisa Vukića (2017.), Reljef Gospe Sinjske – Majke od Milosti (2018.) i Spomenik prvomu hrvatskomu predsjedniku dr. Franji Tuđmanu (2018.), koji je izazvao najviše medijske pozornosti, ali i napada. Možete li nam reći nešto više o nastanku tih radova?

O stotoj obljetnici rođenja Rajmunda Kuparea, svećenika dominikanca, filozofa – glasovitoga estetičara, pjesnika – pisca i skladatelja, čileanskog akademika koji je djelovao dva desetljeća u Čileu na Papinskome katoličkom sveučilištu u Santiagu, bio sam pozvan od dominikanaca oblikovati mu spomen-bistu, koja je 2014. postavljena u Vrboskoj na otoku Hvaru, njegovu rodnom mjestu, pred poznatom crkvom-tvrđavom sv. Marije. Kupareo je zaslužan za naš obnovljeni pogled na umjetnost, oslobođen od svih vulgarnih komunističkih i nekomunističkih materijalističkih ideja.

Spomenik Rajmundu Kupareu
Spomenik Rajmundu Kupareu, Čile, 2017.

Stoga smo uznastojali, akademik Radoslav Tomić, njegova kći Marta, hispanistica, i žena Dragica te moja žena Barbara i ja, zajedno s tadašnjim voditeljem glasovitoga Instituta za estetiku Gabrielom Castillom Fadićem, po majci Hrvatom iz Supetra na Braču, da se i u Čileu, upravo na Papinskome katoličkom sveučilištu na kojemu je Kupareo osnovao spomenuti Institut za estetiku, bio profesorom, dekanom i vicerektorom, postavi isti spomenik. To se ostvarilo na jesen 2017., i tome smo činu mi nazočili. Okupilo se tada mnogo naših sunarodnjaka iz Čilea te više Kupareovih suradnika i poštovatelja, a svečanost je održana pod pokroviteljstvom Sveučilišta, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i hrvatskoga veleposlanstva u Čileu. Time smo izrazili zahvalnost Kupareu i naglasili važnost povezanosti iseljene i domovinske Hrvatske. Njegovu važnu knjigu Estetička aksiologija, koju smo upravo tada odlučili prevesti na hrvatski i približiti je hrvatskoj javnosti, posebno akademskoj zajednici, uskoro predstavlja izdavač Ogranak Matice hrvatske u Hvaru, u znak zahvalnosti velikome Hvaraninu.

Otkrivanje Spomenika Rajmundu Kupareu u ¼ileu2017JPG
Otkrivanje spomenika Rajmundu Kupareu, u Čileu 2017.

Izraz zahvalnosti bio je i postavljanje spomen-biste Ivanu Lupisu Vukiću u Vignju na Pelješcu, njegovu rodnom mjestu, zahvalnosti prvom hrvatskom iseljeničkom novinaru i prvome izvjestitelju iz Sjedinjenih Američkih Država, koji je radio za interese hrvatske domovine u svijetu. Zapravo, on je i pravi začetnik osnivanja Hrvatske bratske zajednice u Pittsburgu. Na izradbu spomenika pozvala me njegova obitelj.

Brončani reljef Gospe Sinjske – Majke od Milosti postavljen je, na poticaj fra Mira Modrića, 2018. u Svetoj Zemlji, u dvorištu Bazilike Marijina Navještenja u Nazaretu, gdje su postavljene najpoznatije, osobito čašćene Gospine slike (mahom kao mozaici) iz čitavoga svijeta. Bio je to veliki trenutak za hrvatski narod.

Uz Spomenik Franji Tuđmanu u Zagrebu, podignutom iste, 2018. godine i svečano otkrivenom 10. prosinca, posebno sam vezan i na to djelo sam veoma ponosan. Taj spomenik, izraz umjetničke pučke zahvalnosti, simbol je ljubavi prema hrvatskoj domovini, a mjesto na kojemu je podignut postalo je simbolom hrvatske slobode. Odatle i tzv. prijepori, nekompetentna problematiziranja što proizlaze iz neznanja, sračunata suprotstavljanja potaknuta od onih kojima nije stalo do hrvatske države i slobode, ali i sramotna suprotstavljanja hranjena mržnjom prema Hrvatskoj.

Spomenik Franji Tu manu u Zagrebu 2018jpg

Oblikovao sam spomenik nakon provedenog natječaja i odluke da se izvede moje predloženo rješenje. Oblikovao sam ga u svojem atelieru što sam ga sagradio na padinama Mosora ponad Solina, a to je trajalo oko pola godine. Bio je to vrlo zahtjevan posao, ali pun radosti. O tome spomeniku i njegovu nastanku objavljena je godinu dana kasnije spomen-knjiga s fotografijama Gorana Vranića i riječima Ivana Aralice, Ivana Rogića i Milana Bešlića (izdavač, Nova Stoljeća) i predstavljena 11. prosinca u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Pandemija je spriječila njezino predstavljanje po Hrvatskoj, ali predstavljanja će se nastaviti čim bude moguće, jer naša zahvalnost tvorcu hrvatske države je neprolazna.

Hvarska katedrala Vratnice desno krilo 1990. bronca foto G. Vraniå
Hvarska katedrala, Vratnice, desno krilo, 1990., bronca (foto: G. Vranić)

Nakon nekoliko desetljeća vrlo plodnoga umjetničkoga rada, koji Vas je svrstao u najveće suvremene hrvatske kipare, kako gledate na svoje dosadašnje umjetničko djelovanje i možemo li jednako plodan rad očekivati i u budućnosti?

Hvala Vam! Prošlo je gotovo pola stoljeća od mojih kiparskih početaka. Čitavo moje kiparsko nastojanje bilo je svojevrsna obrana, pa i obnova kiparstva u vremenu koje za kiparsku umjetnost više nije odveć marilo. Nastojao sam probuditi u svojoj generaciji težnju da ta stara i vječno mlada umjetnost, koja je krasila povijest hrvatske umjetnosti kroz stoljeća, bude živa i djelotvorna i u naše dane.

Medvedgrad Oltar Hrvatske domovine 1994jpg
Medvedgrad – Oltar hrvatske domovine, 1994.

Kiparstvo je veliki posrednik najdubljih zajedničkih ljudskih osjećanja i vrijednosti, možda i najveća među umjetnostima. Od početka sam svoje nagnuće kiparstvu doživljavao kao mogućnost pogleda „s onu stranu“, pogled koji mogu podijeliti zatim s drugima, a najprije sa svojim sunarodnjacima. Ako Bog da, tako će se nastaviti u ljetima koja su pred nama.

Split Papa sv. Ivan Pavao II. 2016. posrebrena bronca Nadbiskupska palaƒa u Splitu foto Z. Alabeg
Split – Papa sv. Ivan Pavao II., 2016., posrebrena bronca, Nadbiskupska palača u Splitu (foto: Z. Alajbeg)

Na svečanosti otkrivanja jednoga od svojih reljefa, a i inače ste to mnogo puta isticali, rekli ste da svoju kršćansku vjeru izražavate likovnim jezikom, u svojem kiparstvu svjedočeći da je riječ djelom postala. Kako u tom surječju gledate na hrvatsku suvremenu umjetnost u cjelini? Koliko su djela kršćanskoga nadahnuća prepoznata i priznata od (stručne) javnosti? Dojam je kao da se tim djelima niječe to da su ona sastavni dijelovi hrvatske suvremene umjetnosti i da ih se smješta u neke zasebne sustave kao nešto retrogradno, staromodno…

Zivot sv. Franje Asitkoga 1982. muransko staklo u boji foto G. Vranic
Život sv. Franje Asiškoga, 1982., muransko staklo u boji (foto: G. Vranić)

Zanimljivo je, ujedno tragično i smiješno do karikaturalnosti, to nijekanje, distanciranost od umjetnosti koja priznaje nadahnuće, pogotovo od umjetnosti kršćanskoga nadahnuća. To se pogotovo odnosi na likovne umjetnosti, a osobito na kiparstvo. Meni se već odavno čini da se tu radi o teškome duhovnome boju. Likovne umjetnosti, naime, a kiparstvo baš naglašeno, postoje po bitnom određenju svoje naravi, a to je utjelovljenski princip, dosljedno – istina Utjelovljenja.

Capljina Spomenik hrvatskoj slobodi 2002. 2003. dio foto G. Vranic
Čapljina, Spomenik hrvatskoj slobodi, 2002./2003., dio (foto: G. Vranić)

Kiparstvo je najjasnije očitovanje istine da se duh utjelovljuje u materiji. Ta istina smeta vizijama „novoga čovjeka“. Takva nas umjetnost, naime, sve, ne samo umjetnike, ako je umjetnost općeljudska povezujuća vrijednost, nepogrješivo i neporecivo usmjeruje i vraća Izvoru, Bogu. Pojavu nijekanja umjetnosti kršćanskog nadahnuća vidimo i u književnosti, glazbi, a o kazalištu i filmu da ne govorimo. U svijetu u kojem živimo, u kojem „pravda gine, ljubav stine, tma ishodi“, kako pjeva danas aktualna pjesma Svit se konča iz 13. stoljeća, svjedočenje umjetnošću nadahnuća bit će presudno, jer umjetnost svjedoči za Život i slobodu.

Suton u Zaljevu hvratskih svetaca 2009. bronca foto G. Vraniå
Suton u Zaljevu hrvatskih svetaca, 2009., bronca (foto: G. Vranić)

 

Iz katakombi 2000. foto G. Vraniå
Iz katakombi, 2000. (foto; G. Vranić)
Velegorko 1988. drvo ºeljezni ƒavli i boja foto G. Vraniå
Velegorko, 1988., drvo, željezni čavli i boja (foto G. Vranić)
Nalicje 1 kune slavuj
Nalicje 1 kune slavuj
Lice 1 kune
Lice 1 kune

U medijima često pozornost dobivaju određeni suvremeni umjetnici (ne samo likovni) koji ne privlače ljepotom, vrijednošću ili uzvišenošću svojega djela (ono kao da je stavljeno u drugi plan) nego spektaklom, performansom, pričom koju stvore oko tog djela, i istovremeno nas uvjeravaju da je upravo to prava suvremena umjetnost. Tumače nam da suvremena umjetnost treba šokirati, provocirati, rušiti tabue, biti angažirana, npr. progovarati o feminizmu, seksualnosti, rodnoj ravnopravnosti… No koliko je takva umjetnost i dalje umjetnost kad ju je teško staviti u okvire umjetnosti na koju smo naviknuli? Kao da se odmetnula sama od sebe i postala najobičniji aktivizam…

I meni se čini da je danas umjetnost samu sebe dovela u pitanje. Ili točnije, da su neki pogledi na umjetnost, sad možda prevladavajući, umjetnost namjerno doveli pred ponor. Kad bi se moglo prihvatiti da je bit umjetnosti u socijalnoj ili političkoj dimenziji (angažiranosti), pače ideologizaciji, onda bi se takvi pogledi mogli razumjeti. Ali, takvo što bilo je već mnogo puta u povijesti prokazano kao stranputica, umjetnička laž. Zato takva tumačenja umjetnosti i takvu umjetničku „praksu“ vidim upravo kao – suvremeni kič.

Naravno, nikome ne želim osporiti pravo na drukčiji umjetnički izričaj ni razumijevanje umjetnosti. Uostalom, među suvremenim umjetnicima, kako se sami rado nazivaju, mnoga su očitovanja istinske duhovne opredijeljenosti za dobro, uzvišene upravo po tome. Samo, to onda mora vrijediti za sve. U Hrvatskoj se na tome polju zbiva isto što i Medijidrugdje po svijetu, osobito na Zapadu, s tim da ovdje imamo „dvostruki salto mortale“ – na komunističko nasilje sad nacijepljeno ono „slobodarsko“, jedno i drugo otvoreni protivnici čovjekove slobode.

Kakva je općenito po Vašem mišljenju uloga medija u Hrvatskoj? Ne smijemo zaboraviti da su oni mahom u stranom vlasništvu. Koliko takvi mediji mogu biti senzibilizirani za naše hrvatske teme, kulturu, identitet?

Nisu, srećom, svi mediji u Hrvatskoj u tuđim rukama. Uloga glavnih, tzv. mainstream medija je potpuno negativna za Hrvatsku, posebno za našu kulturu koja je branitelj hrvatskoga identiteta. Stranac gleda svoje interese, a da bi ih ostvario mora oslabiti onoga u čijoj kući svoj interes ostvaruje. Ali, zar se ne bi domaćin trebao tome suprotstaviti, ako je svoje kuće gospodar? Zato je još tužnije govoriti o stanju u državnim medijima. Valjda nisu i oni u rukama stranca?

Možemo li zaključiti da nam nedostaje više onoga pobjedničkoga duha koji je krasio uspostavu i prve godine moderne hrvatske države?

Možemo zaključiti sa psalmistom: „I bezakonja naša kao vjetar nas odnesoše“. Naša i bezakonja stranaca. Sva ta Tuđmanbezakonja prihvatili smo kao politički dobitak, gotovo kao nagradu. I zaboravili na istinski, glavni dobitak – slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu, koja je dobivena žrtvom tolikih naših ljudi kroz povijest i u naše dane. Sjetimo se sudbine generala Praljka i drugih naših junaka! Zatim sudbine Oltara hrvatske domovine, spomenika podignutog svima koji su se kroz povijest žrtvovali za Hrvatsku – simbola hrvatske državnosti, kao i slavodobitnog odricanja od kune, hrvatskoga novca – simbola hrvatske suverenosti. O sudbini kune mora se provesti svenarodni referendum!

Ali, ne vjerujem da u nama više nema žara naših djedova i otaca, sućuti za naše mučenike i zahvalnosti junacima. Sjetimo se riječi sv. Ivana Pavla, koje nam je uputio kad je bio s nama u Hrvatskoj: „Vi ste narod nade“. To smo sad u ponovno teškom času dužni i potvrditi.

Ovo je mnogim našim sugrađanima bila teška godina, pogotovo što se tiče koronavirusa i potresa. Što biste poželjeli našim čitateljima u novoj 2021. godini?

Ova pošast velika je nevolja. A k njoj i strašni potresi! Ta velika nevolja, zaraza, ima, međutim, i svoju drugu, ali također tamnu stranu – prijetvorno i prijeteće lice filantropa. „Nitko ne može dugo nositi masku!“, govorio je davno mudrac Seneka. Te riječi sad imaju dvojako značenje, s obzirom na nositelje maski. Treba, dakle, „filantropima“ maske skinuti.

Želim našim čitateljima, kao i svim ljudima, da se u novome ljetu ta velika nevolja završi propašću lažnoga „novoga svijeta“ i konačna odlaska njegova „novoga čovjeka“, a našoj Domovini želim novi procvat staroga Stabla hrvatstva.

D. Dijanović, O. Barišić/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara