Razgovor: Scenarist i redatelj Vanja Vinković snimio dokumentarni serijal o totalitarnoj povijesti Rijeke

Fiume crno – crveno Rijeka

Rijetkost je da se u hrvatskom medijskom prostoru pojavi sadržajno iznimno sveobuhvatan, a zanatski profesionalan dokumentarni serijal poput „Fiume crno – crveno Rijeka“ (F.C.C.R.), scenarista i redatelja Vanje Vinkovića.

Taj je hrvatski filmaš za Hrvatsku radioteleviziju u produkciji Istra filma realizirao projekt koji u šest nastavaka prikazuje svu političku složenost riječke prošlosti od Habsburške Monarhije do naših dana.

Vanja Vinković

To dugo razdoblje stvaranja moderne Rijeke kao hrvatskog, srednjoeuropskog i sredozemnog grada ispričano je kroz izjave hrvatskih, talijanskih, austrijskih i engleskih stručnih sugovornika, kao i svjedočanstvima stvarnih sudionika pojedinih povijesnih događaja.

Serijal je premijerno predstavljen riječkoj publici početkom rujna na „History Film Festivalu“ s dva nastavka, a hrvatsko gledateljstvo će sve epizode uskoro vidjeti u programu Hrvatske radiotelevizije. S obzirom na paneuropsku tematiku cijelog projekta, za pretpostaviti je da će zanimanje za prikazivanje serijala iskazati i nacionalne TV kuće susjednih zemalja, prije svih Italije, Slovenije, Mađarske i Austrije.

Između pravaštva i fijumanstva

Vaša je temeljna odrednica Rijeke u serijalu kao hrvatskog, srednjoeuropskog i sredozemnog grada. Je li to doista tako s obzirom na burnu riječku političku prošlost u kojoj su zamršeno isprepleteni nacionalni i geostrateški interesi različitih etničkih i kulturnih entiteta?

Radnja serijala započinje krajem 18. stoljeća i osnutkom Riječkog gubernija od strane hrvatske kraljice Marije Terezije što je označilo i stvaranje Rijeke kao modernog grada. Ta je veza Habsburgovaca i Rijeke bila obostrano korisna, a gradu je i kroz kasnije različite državno-pravne odluke dala prepoznatljivost u hrvatskom nacionalnom kontekstu. Tu svakako treba spomenuti da vlast 1848. preuzima Josip Jelačić te da je do 1868. Rijeka pod hrvatskom upravom. Hrvati se okupljaju oko Narodne čitaonice na Trsatu, Antun Mihanović u Rijeci piše hrvatsku himnu, Ante Starčević radi kao veliki bilježnik Riječke županije i udara temelje Stranci prava, dok se na popisu stanovništva iz 1851. velika većina Riječana izjasnila kao Hrvati.

Detalj s uvodne špice serijala F.C.C.R.

Tijekom 19. stoljeća grad ubrzano gospodarski napreduje zahvaljujući društvenoj uljuđenosti, ali i pravnoj uređenosti Habsburške Monarhije, pa i danas stariji sugrađani govore da je to bila i zadnja tako ustrojena država na ovom tlu. Rijeku tog vremena ponajbolje predstavljaju tehnološka dostignuća i razvoj tehnologije druge industrijske revolucije što dovodi do izrade najpoznatijeg riječkog proizvoda – torpeda, koji je i svojevrsni nagovještaj kasnijih crno-crvenih strahovlada kojima je odlično poslužio u ratovima koji su slijedili. Ipak, valja istaknuti i da usporedna znanstvena istraživanja dovode do razvoja moderne fizike i začetka kvantne fizike, što tadašnjoj Rijeci daje pozitivnu dimenziju u europskom kontekstu.

Rodonačelnik diktatorskih režima – Gabriele D’Annunzio

Osim toga, u tada uspješan grad pristižu s područja Habsburške Monarhije, koja je tada bila najveća europska država, ali i iz ostalih dijelova Europe, različiti poslovni ljudi, znanstvenici, umjetnici, dvorjani, pa Rijeka doista postaje u pravom smislu multikulturalno središte u kojem se nije radila razlika po tome tko je koje nacionalnosti. Još se navodi doskočica da je tada i najgluplji Riječanin govorio četiri jezika. Postojale su zajedničke ustanove koje su inicijalno osnivali pripadnici pojedinih naroda, ali su u njihovom djelovanju sudjelovali i svi ostali. Naravno, na način koji je za to vrijeme bio primjeren, jer ipak je to bilo staleško društvo. Tako je primjerice hrvatski barun Đuro (Georg, Giorgio) Vranyczany bio gotovo istovremeno čelnik i hrvatskog, i njemačkog, i talijanskog društva.

No onda dolazi do snažnijih političkih razmirica i suprotstavljanja…

U drugoj polovini 19. stoljeća stvaraju se zahvaljujući prije svega geopoltičkim utjecajima različiti etnički identiteti, a s njima i nacionalizmi, te snaži riječka autonomaška samobitnost čiji korijeni djelomično sežu i u srednjovjekovni patricijski poredak. Jača fijumanstvo koje prihvaća talijanski jezik i kulturu čime se politički spretno koriste uglavnom vladajući pripadnici gradske elite kako bi zadržali moć unutar hrvatsko-ugarskih sukoba oko Rijeke. Kad Mađari početkom 20. stoljeća stežu upravno-pravnu omču oko grada u želji da ga mađariziraju, fijumanstvo se dijeli u protalijansko autnomaštvo s ciljem stvaranja slobodne riječke države i iredentizam s težnjom priključenja Kraljevini Italiji koja se tek nekoliko desetljeća prije ujedinila, ali nije odredila svoje istočne granice koje zahvaćaju hrvatske zemlje. Isto tako, hrvatstvo Rijeke predvođeno pravaškim političarima – Erazmom Barčićem, ali i pridošlicom Franom Supilom, politički luta između težnje za afirmacijom hrvatske držatvornosti temeljene na Hrvatskoj Kraljevini unutar Monarhije, stvaranju samostalne hrvatske države ili pak, poslije će se pokazati pogubnom južnoslavenskom idealizmu.

Sebeljubivi pustolov – Gabriele D’Annunzio

Upravo u Rijeci 1905. nastaje čuvena Riječka rezolucija koja je iskopala temelje jugoslavenskoj državi nastaloj na koncu Velikog rata 1918. i kojom se zajedno sa Zadarskom rezolucijom bitno određuju hrvatsko-srpski odnosi tijekom cijelog 20. stoljeća, a u nekoj inačici i danas. Naime, odredbe obaju rezolucija koje su trebale politički osnažiti pregovarače ugarskog dijela Monarhije s Bečom, nastale su i pod pritiskom srpskih predstavnika koji su zahtijevali svojevrsnu autonomiju unutar hrvatskih zemalja, odnosno u konačnici podjelu suvereniteta između Hrvata i Srba. U Rijeci još postoji Trg Riječke rezolucije i to ispred povijesnog Municipija u samom središtu grada.

Kako su hrvatski političari, posebice Supilo i Trumbić, već tada inficirani ideološkim virusom jugoslavenstva, što će dovesti i do snažnih veza s Nikolom Pašićem i velikosrpskim krugovima u Beogradu, tijekom Prvog svjetskog rata stvara se Jugoslavenski odbor koji sačinjavaju uglavnom Hrvati iz Primorja i Dalmacije.

Svečano obraćanje „osloboditelju“ D’Annunziju u Rijeci

Pod diktaturom srpskog kralja u jugoslavenskoj državi jača Sušak kao glavna luka koja se svekoliko razvija za razliku od Rijeke koja postaje prometno i gospodarsko „slijepo crijevo“. Tada se na Sušaku javljaju i prosrpske političke opcije, no nakon Radićeva ubojstva glavna stranka postaje HSS, a jača i katolički pokret. Nakon D’Annunzijeve riječke pustolovine, pragmatična velikosrpska politika Rapalskim ugovorom 1920. Kraljevini Italiji prepušta Trst, Goricu, dio Kranjske, Istru, Zadar, Cres i Lošinj, Lastovo i Palagružu, dok Rijeka kratkotrajno postaje Slobodna država da bi se 1924. priključila fašističkoj talijanskoj državi.

Slijede brojne prisilne migracije stanovništva uvjetovane fašističkim, nacionalsocijalističkim i komunističkim strahovladama. Zajedno s povlačenjem agresorske JNA krajem 1991. iz Rijeke odlaze i oni Srbi koji nisu htjeli živjeti u demokratskoj Republici Hrvatskoj, što je trebalo biti i trajan odmak od svekolikih jugoslavenskih poveznica i zabluda. Naime, jugoslavenstvo (kao krinka velikosrpstva) i hrvatstvo su dokazano suštinski suprotni povijesni pojmovi i ne mogu se ni na koji način držati zajedno, osim nasilno, budući da se međusobno u potpunosti poništavaju kao politički, nacionalni i kulturni projekti.

Ulazak postrojbi Jugoslavenske armije na riječkoj Fijumari

Nažalost, u naše vrijeme iz Rijeke se iseljava zbog sveopćeg, višedesetljetnog gospodarskog, ali i društvenog propadanja. Razmjere te katastrofe vjerojatno će ponajbolje pokazati popis stanovništva 2021. godine. Inače, na prethodnom popisu se više od 80 posto riječkih stanovnika izjasnilo kao Hrvati.

Dakle, današnja je Rijeka svojom poviješću svakako hrvatski, srednjoeuropski i sredozemni grad, odnosno u tom bi se smjeru trebala snažno i odlučno politički i kulturno pozicionirati, kao uostalom i cijela hrvatska država.

Prvi vođa i lučonoša diktatora

Vaš će serijal širem gledateljstvu predstaviti raznoliku totalitarnu postavu diktatora čiji su režimi vladali Rijekom?

Totalitarizam je politički pojam dvadesetog stoljeća koji se u različitim oblicima javlja kao okosnica i svih prethodnih vlasti, a njegov simbolički crno-crveni plamen upaljen je prije stotinu godina baš u Rijeci iz ruku Prvog Vođe – Gabriela D’Annunzija.

On je kao talijanski junak Velikog rata (nije oksimoron, sic!) i već priznati književnik, u pompoznom pohodu na Rijeku 1919. vidio ispunjenje egocentričnih težnji svog pustolovnog duha. Naravno, postoje dokumenti koji taj njegov pothvat prikazuju u jednom drugom, širem kontekstu. D’Annunzio je bio iniciran i financiran od dijela talijanske nacionalističke komponente u vojsci i politici, a primio je i riječko protalijansko izaslanstvo koje ga poziva da zauzme Rijeku.

Komunističko veselje u središtu Rijeke

Svi su oni bili nezadovoljni politikom talijanske Vlade premijera Nittija i smatrali su da nisu dobili dovoljno teritorija koji su im bili obećani u pregovorima sa silama Antante. Zato se kroz revolucionarni pothvat jednog narcisoidnog osobenjaka htjelo ispraviti ono što su smatrali nepravdom. Znali su da je stvaranje te D’Annunzijeve države utiranje puta za priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, što se poslije i dogodilo. U serijalu se potanko opisuje D’Annunzijeva strahovlada koja je uzrokovala veliku patnju hrvatskom stanovništvu (no, bio je jednako nemilosrdan i prema talijanskim suparnicima), a Rijeku zauvijek upisala u svjetske povijesne leksikone kao prvu diktatorsku državu s fašističkim predznakom.

Talijanske žrtve komunističkog terora iskopane iz fojbi

D’Annunzijevu političku baštinu nasljedovali su mnogi totalitaristi?

Postoje brojne poveznice između D’Annunzijevog stila vladanja i političke ostavštine koje su koristili i nadograđivali totalitarne vođe, a nalazimo ih i u sadašnjim globalizacijskim pothvatima i planovima. No, samog D’Annunzija ne možemo smatrati „pravim“ totalitaristom jer je njegova vladavina bila kaotična, upravo suprotna totalitarnom poretku. Anegdotalno mogu navesti da je u Rijeci održao devedesetak govora s balkona Guvernerove palače što kasnije postaje obvezan način obraćanja vođa gomilama, upravlja svjetinom koristeći se simbolima koje je i sam izmislio, poput scudetta koji je i sada prepoznatljiv na sportskim majicama talijanskih nogometnih klubova i vrste, traži i dobiva ovlasti potpunog upravljanja gradom kao Comandante/Komandant, kako će se kasnije nazivati Tito i Castro, proziva se Duceom/Vođom što preuzimaju Mussolini i Hitler, htio je uvesti korporativno upravljanje državom i društvom, kao i životima svakog pojedinca kroz devet korporacija, što kasnije nalazimo u romanima Huxleyja i Orwella, a korporativizam je sada dominantan upravljački sustav u svijetu, tvrdio je da ima najljepšu lubanju te kako je njegova ćela zapravo prototip muške frizure budućnosti (i u tomu je imao pravo!), u riječkoj luci s Marconijeve jahte „Elettra“ odašilje se prvi povijesni radijski politički govor o njegovom riječkom pothvatu, što je bio začetak korištenja masovnih medija u političkoj promidžbi, a bez sumnje da bi se danas nemilice koristio društvenim mrežama na webu, grad je prema memoarističkim zapisima pretvorio u nadaleko poznato razvratno svratište neprestane fešte i bakanalija, gdje se droga, posebice kokain na koji su se „navukli“ njegovi ratni drugovi zrakoplovci, trošila u ogromnim količinama, uz nesputano ispoljavanje svih seksualnih nagona, pa je i tu bio „prorok“ modernim hedonističkim životnim stilovima i konzumerizmu, nastojao je okupiti svjetsku organizaciju nacija koje su bile nezadovoljne rezultatima Versajske konferencije, svojevrsnu preteču Brozovih nesvrstanih, što je još jedna potvrda da diktatorski umovi slično misle, i još mnogo toga što će gledateljima biti prava otkrića.

Parole podrške jugoslavenskom vođi Brozu na talijanskom jeziku

Pri tomu treba napomenuti da je D’Annunzio imao „viziju“ svog slavodobitnog ulaska u Zagreb kao osloboditelja Hrvata od srpske okupacije, što je naravno u suprotnosti s njegovim podcjenjivačkim stavom prema Slavenima, ali sasvim u skladu s političkim improvizacijama kojima je bio sklon.

Jugokomunisti gori od talijanskih fašista

U nastavcima serijala prikazuje se Rijeka i za vrijeme fašizma, Drugoga svjetskog rata i dolaska jugoslavenske komunističke vlasti, pa me zanima kako ste obradili to razdoblje?

Zahvaljujući Hrvatskoj radioteleviziji na čijem je javnom natječaju serijal krajem 2018. izabran za dodjelu dostatnih sredstava, snimili smo čak 43 značajna sugovornika. Budući da u 52 minute trajanja pojedinog nastavka nije bilo moguće uvrstiti izjave svih sugovornika, nastojat ću naknadno od snimljenih razgovora napraviti sažetke ili ih koristiti u, nadam se, svojim novim povijesnim dokumentarcima. Stoga se ispričavam svim sugovornicima kojima sam oduzeo vrijeme, a koji u mukotrpnoj montaži na kraju nisu uvršteni u serijal od šest nastavaka s obzirom da je kvalitetnog materijala bilo za bar dvostruko više. No, smatram da je moj veliki uspjeh bio okupiti ljude tako različite po svom porijeklu, jeziku, obrazovanju, svjetonazoru, spolu, dobi, kulturi, vjeri, naciji, oko zamisli da je moguće slobodno i bez predrasuda razgovarati o svim povijesnim pitanjima u cilju međusobnog razumijevanja i sveobuhvatnog tumačenja zajedničke prošlosti još uvijek opterećene zločinima svih totalitarnih strahovlada. To je prvi dio odgovora na Vaše pitanje.

Faksimil talijanskih novina o sudskom procesu oficiru OZN-e Oskaru Piškuliću

S obzirom da je hrvatsko društvo i nadalje „impregnirano“ ideologiziranom jugoslavenskom historiografijom, htio sam gledateljima prikazati i onaj dio riječke, hrvatske i srednjoeuropske povijesti koji im je dosad bio namjerno uskraćen. Tako će između ostalog saznati i kakav je bio život u Rijeci u doba fašističke uprave, čuti autentično svjedočanstvo o dolasku Mussolinija u Rijeku i njegovog „čuvenog“ govora na balkonu današnje Radio Rijeke, shvatiti razmjere komunističkih zločina nad poraženim političkim i vojnim snagama, doznati o uspostavi totalitarne jugoslavenske vlasti 1945. kada su razoreni životi etničke i/ili jezične talijanske skupine, kao i Hrvata protukomunista, koji su ili pobijeni ili su u strahu napustili grad, da bi se potom masovno dovodili jugoslavenski naseljenici – što je bilo u manje od trideset godina treće veliko „pražnjenje“ grada od njegovih stanovnika, čime su trajno promijenili povijesnu i kulturološku narav Rijeke iz habsburških vremena.

Koliko su jugoslavenski komunisti bili politički beskrupulozni svjedoči činjenica da su pri koncu rata organizirali sastanak s riječkim autonomašima kako bi s njima podijelili vlast u gradu nakon poraza nacističkih i fašističkih postrojbi. Autonomaši su odbili taj prijedlog s obzirom da su znali što se događalo na područjima koje su već zauzeli Brozovi partizani. Na to im je glavni komunistički pregovarač i oficir OZN-e Oskar Piškulić poručio „da će biti krvi.“. Tako se i dogodilo. Likvidacije tzv. narodnih neprijatelja, pod koje su jugoslavenske vlasti svrstavale sve njima politički sumnjive i klasno nepodobne, vršene su i prije samog ulaska Jugoslavenske armije u Rijeku, da bi se potom nastavile na uglavnom jezive načine, bez suđenja i imalo samilosti.

Totalitarni poretci stalna su prijetnja ljudskoj rasi

Za te je zločine prije petnaestak godina bila podignuta, dokumentima snažno potkrijepljena, talijanska optužnica protiv Piškulića, no odbačena je zbog njegovog mjesta prebivališta – Rijeke, za što sud tada nije bio nadležan. Naravno, postavlja se opravdano pitanje zašto hrvatski sudovi nisu preuzeli taj predmet, kao i mnoge slične slučajeve ratnih zločina iz Drugoga svjetskog rata dok su počinitelji još bili živi.

Posljedice poslijeratnog jugoslavenskog komunističkog terora u Rijeci i Istri ponajbolje opisuju izvješća OZN-e iz Pazina i Buzeta gdje stoji kako hrvatsko stanovništvo masovno optira za Italiju jer tadašnju vlast smatraju čak gorom od fašističke. Razlozi su što uzimaju muškarce na prisilni rad, pa nema tko obrađivati zemlju, oduzimaju im imovinu i ono što su uspijevali zadržati u dvadesetak godina tvrdog fašističkog režima, što u ovom novom – komunističkom, za koji su očekivali da će biti pravedniji – gube.

Prvi dan snimanja (s lijeva na desno): Robert Kalčić, Vanja Vinković, Igor Modrić i Nenad Bach

Distopijska sudbina dosadašnjeg čovjeka

Serijal završavate prikazima totalitarnih opasnosti koje se nadvijaju nad čovječanstvo suvremenim tehnologijama. Što će se dogoditi s našim životima?

Naš je globalizirani svijet četvrte industrijske revolucije „pojednostavio“ način vladanja kroz „internetiziranu“ stvarnost koja je omogućila prije neostvarivu asimilaciju ljudskog djelovanja – osobnog i javnog, duhovnog i svjetonazorskog, materijalističkog i poslovnog, što ujedno temeljito preispituje socijalnu, kulturnu, a izgleda i biološku antropologiju dosadašnjeg čovjeka.

U dijelu zadnjeg nastavka serijala govori se o umjetnoj inteligenciji (UI) čije mogućnosti postaju neograničene u upravljanju ljudskim društvom. Već je u nekim moćnim državama spojen jednopartijski i korporativni sustav koji sve nadzire i planski sistematizira živote svakog čovjeka. Za razliku od dosadašnjih diktatorskih sustava čiji su nositelji imali biološki vijek trajanja, kod UI takvih zapreka nema, što bi moglo dovesti do „matrixovskog“ totalitarnog poretka u kojemu je čovjek sveden na depersonaliziranu jedinku – radnu jedinicu. To je i puno gore od Orwellove ili Huxleyeve distopijske zamisli čovječanstva. Osim toga, suvremena biotehnološka dostignuća odlično se uklapaju u totalitarnu transhumanističku ideologiju koja postojećeg čovjeka želi „poboljšati“ u svrhu sveopćeg preustroja (zapadne) civilizacije.

Netko je sagledavajući društvene i političke mijene zadnjih pedesetak godina duhovito primjetio da se svijet pretvorio u „ludnicu otvorenog tipa“. Htio bih da gledatelji nakon odgledanog serijala, osim boljeg snalaženja u rasvjetljavanju povijesnih događanja u kojima su sudjelovali njihovi preci, ali i oni sami, započnu promišljati i izgledne distopijske opasnosti na temelju totalitarnih primjera kako bi ih pravodobno prepoznali i odlučno odbacili slobodnom voljom vlastitog prosuđivanja i zdrave logike.

Dnevnopolitička zloporaba povijesti

Hrvatsko društvo i nakon trideset godina demokratskog poretka u samostalnoj hrvatskoj državi ima poseban odnos prema vlastitoj povijesti kojim se često povijesne činjenice i nadalje uglavnom koriste kao svakodnevno sredstvo prijetvornih javnih obračuna, pri čemu se namjerno mijenja kontekst povijesnih zbivanja i stvarna uloga određenih povijesnih osoba u njima.

To ukazuje na duboku ideološku podijeljenost, ali i spoznajnu ograničenost različitih sudionika hrvatskog javnog života – podjednako političara, novinara, profesora, nakladnika, umjetnika, aktivista i inih samoproglašenih društvenih čimbenika, koji se na(d)meću kao vrhovni promicatelji „prave“ povijesne istine. Naravno, takvima nije cilj rasvijetliti prošlost već je iskoristiti za svoje vlastite ciljeve u sadašnjosti, služeći se sveobuhvatnim manipulativnim sredstvima, posebice snagom svoje autoritativne moći u kulturnim i obrazovnim ustanovama, kao i u svekolikim, svima dostupnim medijskim kanalima.

Tko će biti (ne)zadovoljan serijalom

Samorazumljivo – totalitaristi svih političkih usmjerenja neće biti sretni jer serijal razotkriva njihovo provedbeno djelovanje Nezadovoljnika će biti i među zadrtim društvenim aktivistima koji pod plaštom „liberalne“ parlamentarne demokracije promiču bilo kakav oblik ujednačenosti temeljene na općim pravilima koja ne dopuštaju svjetonazorsku različitost i ideološku slobodu, čime se dakako isuključuje (i) one s čijim se stavovima osobno ne slažemo ili su nam odbojni, što neminovno vodi u neki oblik totalitarizma.

Serijal će vjerojatno svoju publiku pronaći među dobronamjernim ljudima različitih usmjerenja kojima je još uvijek stalo do kritičkog promišljanja stvarnosti u kojoj se nalaze usprkos snažnim utjecajima raznih „kolektivista“ koji promiču (samo)proglašena prava na sve i svašta. Oni „slobodni duhom“ koji su zadržali osobno dostojanstvo i spoznajnu vještinu, najbolje će sačuvati bitna ljudska, socijalna, obrazovna, zdravstvena, ekonomska, nacionalna i ostala prava dostignuta u modernom društvu unatoč totalitarizmima koji su harali Europom i većim dijelom svijeta u prošlom stoljeću. Toj će publici biti dragocjeno vidjeti sugovornike koji su u svojim izjavama objektivno govorili (i) o lošim postupcima „svojih“, i pronalazili razumijevanje za suprotna djelovanja i patnje „njihovih“. Dakako, postavljeno u suodnosu sa stvarnim povijesnim zbivanjima, a ne u ljigavom politiziranju „zaborava“ i „isprika“, niti u još sramnijem relativiziranju „naših“ i „tuđih“ zločinačkih strahovlada.

VEZANO

Razgovor s Vanjom Vinkovićem: Crno-crveni plamen riječke baklje totalitarizma

Razgovarao Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo