Šiljo: Politika, psihopati, konformisti, apatija i smisao došašća
Vrijeme:11 min, 1 sec
Biblijska objava onoga što Bog s ljudima hoće najdublja je i jedina potkrjepa i ukrjepa dostojanstvu i svakoga „običnog“ čovjeka, svakog obespravljenog i razočaranog Hrvata, onih koji nisu ni vladajući „psihopati“ ni janjičarski „konformisti“ (a i za obraćenje kojih nam je moliti). Dosegnuti takvu spoznaju može se, donekle, samo u vjeri. Poradi koje se mora ponešto i učiniti: ’obratiti se’, nastojati pobožno i čestito živjeti, moliti, pomalo i postiti, a dio onoga što imamo, materijalnoga i duhovnoga, prenijeti na one koji toga imaju manje od nas, ili uopće nemaju. Bog koji dolazi učinit će da se u završnici Povijesti svi „računi“ poravnaju. Za vječna vremena. Kojih „predokus“ žudimo već sada iskusiti.
Zagreb – Trg bana Jelačića, 12. prosinca 2020.
Politolog i predavač na Hrvatskomu katoličkom sveučilištu, dr. sc. Tado Jurić gostovao je ovih dana u Podcastu Velebit, kao gost voditelja Marka Juriča. Jednoipolsatni razgovor dostupan je na mreži, a Hrvatsko nebo odmah je na nj skrenulo pozornost svojim čitateljima:
Središnje teme razgovora bile su: (pre)vlast psihopata u postkomunističkim zemljama kao što je Hrvatska, presudna uloga konformista u održavanju psihopatski upravljanih društava, iseljavanje i izumiranje Hrvatske i mogućnost izlaska iz općega stanja koje nije zdravo i koje Hrvatsku vodi u demografsku i ostalu katastrofu. Takvo loše stanje održava se vrlo raširenim sustavima kontroliranja birača i naroda, pri čemu oni koji otkrivaju istinu, koji se ne mire sa stanjem i koji promiču istinu i pravdu bivaju odbačeni, obezvrijeđeni, proglašeni „radikalima“, „ekstremistima“, „mjesečarima“.
Psihopati žele vlast, moć, novac ili slavu, a konformisti im služe tako što u dovoljnom broju održavaju takav sustav demokratski ’uspostavljenog nereda’ – okupljeni pod barjakom na kojem piše, slobodno prepričano: „Ne diraj u stanje i poredak, ne uzbibavaj vodu, ne ometaj nas i ne ugrozuj naš komfor i naše bilo sitnije, bilo krupnije položaje, radna mjesta ili povlastice!“
„Psihopati hrane konformiste apatijom!“
Možda središnja rečenica cijelog razgovora glasi: „Psihopati hrane konformiste apatijom!“ Tu rečenicu moramo radi običnih, manje obrazovanih čitatelja rastaviti na sastavne dijelove, a pritom ju iznova sastaviti.
Riječ „psihopat“ nastala je spajanjem dviju grčkih riječi: psiho (psychē) – duša, duh čovjekov; i patija (páthos – bolest). Ona znači neku poremećenost duše, uma, unutarnjeg života i ponašanja. U ovom sklopu u kojem ju u svomu znanstvenom članku upotrebljava dr. Jurić, ona se odnosi na sve one ljude koji možda i izgledaju kao duševno zdravi, no koji to u svojoj srži nisu, a koji kao takvi dosežu visoke položaje s kojih mogu upravljati drugima ili čitavim sektorima društva i sudbinom naroda, ili čitavom državom. Teza je da upravo takve osobe isplivavaju na površinu, da takve osobe pobjeđuju u natjecanju prema prvim mjestima svoje suparnike. Zašto? Zato što u sebi nemaju ni osjećaja za ćudoređe, ni straha Božjega, ni straha¸od kazne za počinjeno zlo, takvo koje ionako uglavnom nije kažnjivo po zakonu. A osobito zato što nemaju „empatije“ (suosjećanja) prema drugima, prema bližnjima, prema ljudima u nevolji, prema siromašnima i slabima, prema narodu koji trpi nepravde ili se iseljava. Naprotiv, oni nerijetko u sebi i uživaju u sadizmu – u mučenju drugih. I kada ih se po medijima prokazuje, kada se otkrivaju njihove koruptivne afere, kada se šira javnost nad njima zgraža, oni i u tomu uživaju – jer se na taj način pokazuje koliko su važni, „nesmjenjivi“, i kako im zapravo nitko ništa ne može.
A tko su „konformisti“. To su ljudi koji svoje ponašanje, svoj jezik i svoju svijest prilagođuju glavnim „gazdama“, psihopatima. To su prilagodljivi i prilagođeni ljudi, oportunisti, koji imaju neke osobne odnosno obiteljske ili rodbinske ili stranačke ili klanovske koristi od postojećeg stanja, kao što takvu korist u mnogo većoj mjeri imaju oni koji svime upravljaju. A ti koji su stvarno na vrhu najčešće i ne žele biti jako vidljivi ni prisutni u javnosti. Oni uopće ne moraju biti visoki dužnosnici, kojima isto tako mogu postati i „obični“ konformisti, kao njihove lutke na daljinsko upravljanje koje¸u takvoj poziciji ostvaruju svoje probitke, ambicije i taštine.
Što je pak apatija? Ta riječ nije u srodstvu s riječju psihopat. I ona ima grčki korijen (apátheia), ali ne znači bolest, nego neosjetljivost, otupjelost, ravnodušnost, depresiju, bezvoljnost, potištenost, utučenost, stanje u kojem nemaš volje za život, a pogotovu ne za političku borbu, za otpor, za pobunu ili zakoniti prevrat. Cilj je moćnih gospodara-psihopata ne dovesti u opasnost postojeće stanje i uspostavljene odnose, recimo onakve u kojima su Tito i Partija, centralni komiteti, Udba, KOS, SUBNOR i ostale „organizirane socijalističke snage“ imale gotovo apsolutnu moć, u kojima su upravljali svime po svojoj volji, ponajprije na svoju osobnu korist, a narodu kako već bude. U današnjoj postkomunističkoj Hrvatskoj, BiH, Srbiji – kako je to izložio dr. Jurić – psihopatske vladajuće elite imaju za cilj održati svoj povlašteni položaj, monopol na vlast, i u tom nastojanju služe se svim raspoloživim sredstvima.
Kako je glavnina naroda uvijek sklona nezadovoljstvu i promjenama – dio ljudi na žalost ne zato što žele dobro zajednici, narodu, nego ponajviše zato da bi njima osobno bilo bolje, da bi oni iz opozicije dospjeli na poziciju po starom modelu „Sjaši Kurta da uzjaši Murta!“ – potrebno je taj vitalni i pravdoljubivi dio naroda – a i spomenutu konkurenciju – nekako „držati pod papučom“. To se uz ostalo čini kontroliranjem opozicije, stvaranjem lažne ili nesposobne opozicije, jačanjem „uhljebničke“ vojske oportunista. Čini se to i propagandom, samohvalom, zaglupljivanjem, zanemarivanjem stvarnih problema zajednice, kontrolom medija, potkupljivanjem intelektualaca i brojnih drugih, sve do spremačica koje su po nekoj vezi dobile radno mjesto (a mogle su ga i ne dobiti). No sve te metode – narod je naime ponekad vrlo žilav i tvrdoglav, pa i dio onih koji su svjesni što riskiraju – ne daju uvijek dovoljne rezultate kako bi psihopati i konformisti mogli i dalje mirno spavati u svojim luksuznim hacijendama, na lovorikama samozadovoljstva ili u svojim nekako stečenim stančićima i s nekako osiguranim plaćicama. Zbog toga je najviši cilj ukupne režimske propagande stvoriti u onom dijelu naroda koji je nezadovoljan ter želi promjene nabolje, a takav je uvijek u većini, spoznaju, osjećaj i svijest da se ništa, ama baš ništa ne može promijeniti nabolje. To za posljedicu ima što nastavak iseljavanja, što nastavak demografskog odumiranja, što nastavak propadanja provincije i koncentriranja svega u Zagreb, što dizanje ruku od izlaska na izbore, što gubljenje vjere da ima ijedna stranka, ijedan opozicijski političar koji bi doista mogli, htjeli ili smjeli izboriti se za temeljne interese najšire narodne zajednice.
No zapravo su glavni cilj te ’psihopatske’ propagande ne najširi slojevi nezadovoljnih, gnjevnih, buntovnih ili očajnih, nego su njezina glavna meta upravo konformisti. Pritom se misli ponajviše na ono što se prije zvalo „srednji sloj“ i „viši srednji sloj“, sve do visokog i najvišeg sloja u društvu, politici, gospodarstvu, financijama, državnoj, područnoj i lokalnoj upravi i samoupravi, u pravosuđu, kulturi, na sveučilištima, među najpriznatijim umjetnicima, znanstvenicima, novinarima, estradnim ljudima i ostalim uglednijim i utjecajnijim „pregaocima“. Taj je sloj naime temeljan za održavanje stabilnosti društvene piramide i nedodirljivost njezina vrha. Politolog Jurić smatra da bi za evolutivnu (postupnu) promjenu stanja bilo, za početak, dovoljno da svega deset posto konformista shvati kako čitav vlak ide slijepim kolosijekom, da se trgne i okrene protiv vladajućih psihopata, kako bi se nešto učinilo dok ne bude prekasno. Za dobrobit njihove djece i unuka, ako njima samima i jest trenutno dobro. Te da bi se, ponajprije, oživilo provinciju, koja propada, iz koje se ljudi iseljavaju u nepovrat, a bez koje će za dvadeset-trideset godina pola ukupnog stanovništva živjeti u Zagrebu.
Dapače, gost emisije načinio je zanimljivu usporedbu: Kao što je i prije Zagreb sisao ljude iz hrvatske provincije, koja je time polagano postajala sve pustija i sve zaostalija i sve zapuštenija, tako danas Europska unija sisa ljude iz čitave Hrvatske kao iz svoje „provincije“. Izračunao je na temelju istraživanja da se od ulaska Hrvatske u Europsku uniju iz Lijepe naše iselilo 370 tisuća ljudi, od čega 80 tisuća djece. No ako prevlada svijest da se ništa ne može izmijeniti, da se ništa ne može učiniti, čitav narod zapast će u – bezvoljnost, u utučenost, u apatiju.
Eto, toliko pobliže o značenju Jurićeve rečenice: „Psihopati hrane konformiste apatijom.“
Zbog čega sve nije dignuta uzbuna ni uvedeno izvanredno stanje
S time u svezi primijetit ćemo samo ponešto. Od koronavirusa umrla su dosad u Hrvatskoj 2562 čovjeka – na 172.523 pozitivno testirana. Zbog daljnjeg porasta broja jednih i drugih imamo praktički neproglašeno izvanredno stanje, uvode se drastične mjere, čitavo je društvo pod stalnom uzbunom i sve strožijom policijskom paskom. No ne ćemo sada o tomu. Samo ćemo primijetiti nešto drugo, to da stanje uzbune, izvanredno stanje ili stanje posebnih okolnosti nije nikada proglašeno zbog 370.000 odseljenih samo u ovih sedam i pol godina. Ni zbog 15-20 tisuća više umrlih samo u jednoj godini od broja rođenih. Ni zbog opustošenja čitavih sela, mjesta i područja u Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i drugdje. Ni zbog desetaka tisuća kojima je život oduzet u majčinoj utrobi. Ni zbog propasti hrvatskog sela i poljoprivrede u korist uvozne hrane i industrijski obrađenih prehrambenih artikala i svekolikih proizvoda. Ni zbog očajnog dispariteta između visokog standarda života u Zagrebu, dijelovima Istre, u nekim bolje stojećim gradovima i u još ponekom pojasu u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Ni zbog enormnih i sve većih socijalnih razlika između onih koji ne znaju kamo bi „pospremili“ sva svoja bogatstva i onih koji jedva ’spajaju kraj s krajem’, ili ga uopće ne spajaju. Ni zbog toga što tijekom 25 godina od rata naovamo nije riješeno pitanje kaznene odgovornosti za zločince, ni pitanje nestalih, ni pitanje ratne odštete od agresora i uništavatelja Hrvatske (ma tko to bio). Ni zato što se u BiH grubo krše temeljne odredbe međunarodnoga Daytonskog sporazuma, kojemu je Franjo Tuđman u ime Republike Hrvatske bio jednim od trojice potpisnika… Ni zbog toga što je Hrvatska u međuvremenu dospjela na začelje svih drugih bivših komunističkih zemalja koje su ušle u EU, osim Bugarske. Ni zato što su politička i sva ostala korupcija, nezakonitost, nedemokratičnost, pogodovanja, rašireni nemoral u upravljanju zajednicom i sve ostalo i dalje, osim tu i tamo, netaknuti.
A sada se pokreće nova velika „ujdurma“: kampanja masovnog cijepljenja. O učincima i mogućim opasnim posljedicama za zdravlje ljudi, pa i za čitavu ljudsku vrstu, ne dopušta se na službenoj razini i na razini službenog informiranja nikakva sumnja, dvojba ili otvorena rasprava. Kao u doba komunističkih kampanja: „Nema odmora dok traje obnova (cijepljenje)!“ – Nema rasprave dok ne prođe „baka s kolačima (injekcijama)“!
U onomu što je politolog-znanstvenik Jurić otvoreno i hrabro izgovorio i o čemu je pred gledateljima razmišljao i razgovarao s voditeljem politologom Juričem izostala je, iako je nekoliko puta spominjana, jedna druga dimenzija, a to je dimenzija vjere. Izostala je dimenzija Utjelovljenja, Providnosti i Spasenja. Nedvojbeno, bez Boga ovaj je svijet prepušten na milost i nemilost moćnima, bila oni psihopati ili nas ostale pretvarali u psihopate. Bez Božjeg smilovanja i Dolaženja perspektiva može biti samo nepravda, zakon jačega, bujanje laži i izloženost bolesti i smrti, sada i zadiranju u ljudski genom. Čovječanstvo potpada pod upravu Knezu ovoga svijeta.
A mi smo upravo ovih dana i tjedana u povlaštenom razdoblju liturgijske i crkvene godine, u kojemu pokušavamo makar malo sebi i drugima posvijestiti otajstvo Kristova dolaska na svijet, prvoga i drugoga, odnosno Njegova trajnog i „tajnog“ (otajstvenog) dolaženja među ljude, upetljavanja u na božanski način u ljudsku povijest, koja pritom i dalje ostaje ljudskom, „po ljudsku“.
U himnu Prve večernje uoči sutrašnjeg Treće nedjelje došašća izgovaramo i ovu kiticu:
Kad imô svijet je propasti
Od prijevara sotoninih,
Ti sam si, dirnut ljubavlju,
L’jek postô bolesnicima.
Lijek!
A u još jednoj strofi starodrevne kršćanske molitve otkrivamo i ovo:
Čuj molbu našu, Gospode,
Ti Suče suda strašnoga:
Dušmàni ljuti nasrću,
Oružaj puk svoj milošću!
Himan otvara vidik na beskrajnu i vječnu vladavinu Božju, koja dolazi nakon ljudske povijesti, koju unatoč zlu prožimlje i milost Dobra, i koja se i u našoj povijesti nagoviješta, ali ne do te mjere da bismo ovozemaljsku sreću ili nesreću pobrkali s onom jedinom i istinskom srećom, pravdom, istinom i svjetlosti u vječnosti.
Prvi večerašnji psalam (113) naviješta upravo svemoć Božju, i uči nas onomu do čega je Bogu, i do čega bi nama ljudima trebalo biti, stalo – a to je pravednost, ljubav i suosjećanje prema slabima, siromašnima i nemoćnima:
Podiže iz prašine uboga,
iz gliba vadi siromaha
da ga posadi s prvacima,
s prvacima svoga naroda.
Po pravdi judeokršćanskog Boga, svi se izjednačujemo, neovisno o sadašnjem rangu i statusu. Ostaje bitno samo ono što je komu ’u srcu’.
Biblijska objava onoga što Bog s ljudima hoće najdublja je i jedina potkrjepa i ukrjepa dostojanstvu i svakoga „običnog“ čovjeka, svakog obespravljenog i razočaranog Hrvata, onih koji nisu ni vladajući „psihopati“ ni janjičarski „konformisti“ (a i za obraćenje kojih nam je moliti). Dosegnuti takvu spoznaju može se, donekle, samo u vjeri. Poradi koje se mora ponešto i učiniti: ’obratiti se’, nastojati pobožno i čestito živjeti, moliti, pomalo i postiti, a dio onoga što imamo, materijalnoga i duhovnoga, prenijeti na one koji toga imaju manje od nas, ili uopće nemaju. Bog koji dolazi učinit će da se u završnici Povijesti svi „računi“ poravnaju. Za vječna vremena. Kojih „predokus“ žudimo već sada iskusiti.
Šiljo/Hrvatsko nebo
