D. Dijanović: Čije će borbene zrakoplove Hrvatska kupiti?

 Nabava borbenih zrakoplova

Mnogim hrvatskim političarima nisu baš najjasnije funkcije države. Neki tako smatraju kako bi država trebala zaposliti sve ljude, što je očiti socijalistički relikt, pa se tako bave zapošljavanjem partijskih drugara u državnim poduzećima i upravi. Hranidbeni lanac takvih političara povećava se iz godine u godinu. Umjesto da stvore pravni i porezni okvir stimulativan za jačanje malog i srednjeg poduzetništva drugovi iz godine u godinu povećavaju uhljebarine kojima servisiraju svoju klijentelu. Neki bi opet da mogu ukinuli državu (o nasljednicima Marxa je riječ) ili je uklopili u neki novi jugoidni okvir iako baš od te iste države imaju velike financijske koristi. Takvima je sve važnije od državnosti sigurnosti pa redovito pripovijedaju demagoške pripovijetke u kojima zrakoplove preračunavaju u bolnice i škole. Smeta ima kupnja zrakoplova, ali desetci milijuna za obnovu Titova Galeb su im sasvim prihvatljivi.

Sigurnost

Najvažnija funkcija države zapravo je očuvanje suvereniteta i postizanje sigurnosti. Da bi se ta sigurnost realizirala postoje vojska i policija. Jedan od rodova vojske i ratno zrakoplovstvo. Kontrola neba i zračnog prostora efektivno se mogu provoditi jedino uporabom borbenog zrakoplovstva koje u današnjem modernom ratovanju imaju jednu od ključnih važnosti. Nadziranjem zračnog prostora i mogućnost djelovanja po strateškim ciljevima predstavljaju snažan faktor odvraćanja od potencijalne agresije. Naravno, pritom govorimo o komparabilnim vojskama i državama između kojih postoji određena ravnoteža snaga.

U nabavu borbenih zrakoplova klele su se mnoge vlade u posljednjih dvadesetak godina. Na žalost, još uvijek nije donesena niti odluka od koga ćemo ih kupiti. Strateško planiranje često predstavlja misterij hrvatskim političkim nomenklaturama. Nakon nerealizirana izraelske ponude (a radilo se o vrhunskim zrakoplovima, a ne ostarim o kantama kako su neki govorili!) pristigle su četiri ponude. Uz modificiranu izraelsku i američku ponudu, zrakoplove su ponudile i Francuska i Švedska.

Faktori odabira ponude

Pri odabiru ponude postoji više faktora koji se moraju uzeti u obzir. To je svakako cijena zrakoplova, ali i dostupnost rezervnih dijela i obuke pilota. No u obzir se mora uzeti i strateški element. Nije tako previše vjerojatno da bi Hrvatska mogla uzeti švedske Gripene ako znamo kako je riječ o neutralnoj zemlji (pa bi u slučaju sukoba – a zrakoplovi se kupuju za takve potencijalne situacije – mogli doći u pitanje rezervni dijelovi i remont) koja nam nije bila nimalo sklona u Domovinskome ratu.

U kuloarima se pripovijeda kako najveće izglede imaju američka i francuska ponuda. Kao i devedesetih kad se tada još Tuđmanova vlast između američke i francuske ponude za putničke zrakoplove odlučila za francuske. Franjo Tuđman bio je odličan strateg i ova je odluka bila uvjetovana primarno njegovim stavom kako Hrvatska svoju poziciju treba graditi prije svega u suradnju s europskim državama. Da je kojim slučajem dulje poživio, vjerojatno bi promijenio odluku s obzirom na sva kasnija ponižavanja i ucjene koje su dolazile iz europskih prijestolnica.

Sjedinjene Američke Države daleko su od idealne države, ali su i dalje najmoćnija država svijet. K tome, SAD je pri kraju Domovinskog rata stao na hrvatsku stranu i određenim znanjima i logistikom pomogao u provedbi vojno-redarstvene akcije Oluja. U Washingtonu su shvatili da jedino igranjem na hrvatski faktor mogu rat privesti kraju, a to je bilo bitno tadašnjoj Clintonovoj administraciji. Francuska Francoisa Mitteranda bila je dosljedno protuhrvatski raspoložena.

Pa, što bi Hrvatsku uopće moglo nagnati da izabere ponudu Francuske umjesto ponude najmoćnije države svijeta koja je se pokazala pouzdanom za nabavu vojne opreme i koja je k tome ključna država NATO saveza?

Francuski zrakoplovi i 22,5 milijarde

Kad je Zvonimir Troskot upitao predsjednika Vlade Andreja Plenkovića imaju li 22,5 milijarde eura koje je Hrvatska „dobila“ na Europskom vijeću ikakve veze s obećanjem francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu da će Hrvatska kupiti francuske Rafale Mostov je zastupnik prozvan za vođenje kavanske demokracije.

Na stranu sad prijepori Plenkovića i Mosta (ljubav je poodavno obostrana!), no jedno je činjenica: nakon izlaska Velike Britanije iz EU-a, Francuska je vojno najmoćnija država Unije, koja je k tome članica Vijeća sigurnosti i nukelarna sila. U situaciji jačanja multipolarnog svijeta ona pokazuje ambicije postati autonomnim polom međunarodne scene. Slične ambicije ima i Njemačka, koja nedostatak statusa u Vijeću sigurnosti i nuklearni status kompenzira jakom ekonomijom. Međutim, ni Francuska ni Njemačka (čiji se interesi ni danas u svemu ne podudaraju) nemaju 2020. godine kapacitete za samostalno globalno projiciranje moći (njihovi su dosezi regionalni), nego žele za taj cilj iskoristiti EU koju pak tendiraju još jače federalizirati u pravcu stvaranje superdržave.

A kakva je to superdržava bez vlastite vojske?

Vojska EU-a

Pod izgovorom slabljenja transatlantske veze u vremenu Donalda Trumpa francuski predsjednik Emmanuel Macron reaktivirao je staru ideju stvaranje vojske Europske unije. Početno, tu je ideju podupirala i Angela Merkel, no čini se kako je ona s vremenom pomalo reterirala. Macron, međutim, ne odustaje od vojske EU-a (koja je potpuno besmislena dok postoji NATO osim u funkciji jačanja eurofederalizma) što je nedavno naglasio u razgovoru za časopis Grand Continent. nedavno u razgovoru za časopis Grand Continent pozvao europske nacije da suvereno preuzmu.

Macron smatra da Europa mora biti neovisnija u obrani. ‘“Sjedinjene Države poštovat će nas kao saveznike ako i mi sami sebe shvatimo ozbiljno te ako budemo suvereni u vlastitoj obrani“. Francuski predsjednik se osvrnuo na izjavu njemačke ministrice obrane Annegret Kramp-Karrenbauer koja je za Politico izjavila da Europa „mora ostati ovisna o američkoj vojnoj zaštiti u bliskoj budućnosti’“. Macron se ne slaže s tim mišljenjem, a uvjeren je da i Angela Merkel dijeli njegovo mišljenje.

Svrstavanje

Vanjskopolitička analitičarka i novinarka Višnja Starešina smatra kako je odabir između Francuske i SAD-a zapravo „svrstavanje u budućoj koncepciji europske obrane i sigurnosti“ gdje francuska inzistira na poziciji strateške autonomije.

Starešina zaključuje: „Nova Bidenova administracija učinit će Ameriku prisutniju i na Balkanu, u našem susjedstvu. Neće to biti ni približno u onom intenzitetu kao u razdoblju od 1992. do 2000., ali će biti prisutnija nego prethodnih godina. Izabrani predsjednik Biden bio je još kao senator angažiran u kreiranju američke politike prema postjugoslavenskoj krizi. Izvjesni novi državni tajnik Antony Blinken u to je doba pisao govore Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost Anthonyju Lakeu, koji je pak koordinirao američku politiku vojnog rješenja postjugoslavenske krize – od Oluje do Daytonskog sporazuma. Vidjet ćemo tko će biti budući podtajnik za Europu. U svakom slučaju, dolazi administracija kojoj je problematika nedovršenih postjugoslavenskih država poznata i koja će, zbog sebe, željeti nešto učiniti. To su okolnosti u kojima hrvatski državni vrh (čitaj Andrej Plenković) danas bira između američkih i francuskih borbenih zrakoplova. Taj izbor danas za Hrvatsku znači strateško svrstavanje: za američku ili za francusku koncepciju europske obrane. Također znači: otvoriti si ili si zatvoriti vrata za utjecaj u regionalnoj politici u suradnji s glavnim kriznim menadžerom na Balkanu. Zato zdravorazumski, izbor između F-16 i Rafalea uopće ne izgleda kao dvojba“.

Andrej Plenković je političar koji naglašava potrebu dobrih odnosa sa SAD-om, no ujedno je i političar koji bezuvjetno podupire bruxelleske politike u kojima Francuska ima jednu od presudnih uloga. Ne bi stoga iznenadilo da Hrvatska na kraju kupi francuske Rafale što, dakako, ne bi dobro zazvonilo u Washingtonu.

Kupnja borbenih zrakoplova predstavlja conditio sine qua non za hrvatsku budućnost i sigurnost. U situaciji dok je Srbija obnovila svoje ratno zrakoplovstvo, a cijelo balkansko geopolitičko i sigurnosno okruženje i dalje nije stabilno, Hrvatska mora biti sposobna autonomno nadzirati svoje nebo. Kao što sam već istaknuo na drugome mjestu: „Radi se o klasičnoj sigurnosnoj dilemi: naoružavanje jedne države automatski izaziva reakciju i naoružavanje i druge države. S obzirom na modernu povijest jasno je da najveća potencijalna prijetnja Hrvatskoj i dalje dolazi od strane Srbije koja posljednjih godina modernizira sve rodove svoje vojske, a obnovila je i svoje ratno zrakoplovstvo.

Naoružavanje ne znači da će već sutra doći do rata, no zasigurno je indikativno, posebno ako se uzme u obzir činjenica da u hrvatskome balkanskom okruženju ima niz kriznih žarišta koja se vrlo brzo mogu reflektirati na cijelu regiju“.

Članstvo u NATO savezu, kao obliku kolektivne sigurnosti, pruža određena sigurnosna jamstva, no Hrvatska mora biti spremna i za alternativne situacije. K tome, i samo članstvo u NATO-u obvezuje nas na povećanje izdvajanja za obranu. Kakav će na kraju biti izbor ponude doznat ćemo vrlo brzo. Riječ je, kako god, o strateškoj odluci koja će se podosta reflektirati na hrvatsku budućnost i njezinu geopolitičku poziciju.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo