Šiljo: Dan razotkrivanja hadezeovskoga hrvatskog licemjerja

Hadezeovska vlast u Hrvatskoj (a esdepeovsko-haenesovska bila bi posve anacionalna, čast rijetkim pozitivnim, osobnim potezima Zorana Milanovića) prema hrvatskom se narodu u BiH ponaša kao onaj krupni čovjek koji priskače upomoć napadnutom sitnijem prijatelju tako da sa sigurne udaljenosti počinje opake napadače opominjati, pa galamiti, pa moralizirati, pa ih uvjeravati, pa ih moliti i kumiti, pa kukati i spominjati prijateljevu ženu i djecu, a na kraju eventualno i priprijeti policijom ili se pozove na Europsku uniju. Umjesto da se sjuri među napadače, pa kud puklo. I tako sve dok mu napadnuti, videći da je ’nagrajiso’, napokon ne kaže: Molim te, nemoj me tako braniti! Nemoj me više „podupirati“! Lakše bi mi bilo da nisi ni došao – već bih sam smislio kako da se obranim.

Zagreb – budući Trg Herceg-Bosne, 8. prosinca 2020.

Današnja rasprava u Hrvatskom saboru povodom izvješća o provedbi Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH, koje je podnio ministara vanjskih i europskih poslova dr. sc. Gordan Grlić Radman, ogolila je službenu politiku Hrvatske prema Hrvatima u BiH. 

Takav dojam ne može se, naravno, steći na temelju Hinina izvješća koje je prenio Kamenjar 

https://kamenjar.com/saborska-vecina-bez-pomoci-hrvatske-hrvatima-u-bih-bilo-bi-jos-teze/

i niz drugih medija. U tom izvješću u prvi se plan posve promašeno stavljaju Marijana Petir (tobože nezavisna) i Zdravka Bušić (HDZ), predsjednica saborskog Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske, zatim još dvojica hadezeovaca (Radoje Vidović i Nevenko Barbarić). Tek zatim kratko se citira tomu oprečna ocjena Mire Bulja (Most), jednoga od brojnih protimbenjaka koji su si danas osvjetlali obraz, a koji je ustvrdio da su Hrvati u BiH „zaboravljeni narod“ te HDZ prozvao „zbog politike prema Hrvatima u BiH, da je broj zastupnika iz BiH sa šest smanjio na tri, da se odrekao HVO-a“. Na kraju je, izvan konteksta, prikazano i što je rekao bivši general HOS-a Ante Prkačin, i to u dijelu u kojem on, kao i Bulj, izriče pohvalu Zoranu Milanoviću, te u prokazivanju „velikobošnjačke politike“ kao „uzročnika nereda i nemira, sukoba u BiH“. (U ratu je general Prkačin posve obrnuto mislio, govorio i postupao.)

Da bi se doznalo što je sve u raspravi stvarno rečeno i što se u odgovorima i replikama razotkrilo, bilo je doista nužno i vrijedilo je (a može se to i naknadno) pogledati čitav prijenos te rasprave.

Kao i obično, bilo je tu i vrijednoga i demagoškoga, i ozbiljnog govorenja i demagoškog lupetanja, ali se mora priznati da je niz zastupnika imao kvalitetne kritičke istupe ili je dao otrježnjujuće uvide u situaciju u BiH, pa i u samoj Hrvatskoj. Njih se ovdje ne će prepričavati. Spomenut će se samo ono što je Hina prešutjela, iako je to po kriterijima agencijskog i ostalog novinarstva zasluživalo stavljanje u prvi plan, a to je pitanje Željka Sačića ministru Grliću Radmanu: Što je dosad učinjeno u pogledu pravnih lijekova i zahtjeva za revizijom postupka u slučaju hrvatskih generala i dužnosnika iz BiH osuđenih u Den Haagu g. 2017., kada su i predsjednik Vlade Plenković i ministar pravosuđa Bošnjaković obećali da će se ispitati koje pravne mogućnosti postoje i „učiniti sve“ da pravda na kraju pobijedi?

Ministar vanjskih poslova nije razumio pitanje! A kada ga je djelomice razumio, nije na njega znao ništa suvislo odgovoriti. Znači, Vlada nije „prstom maknula“. Nego je dala ispraznu izjavu i lažljivo obećanje, ne kaneći ni jednog trenutka bilo što u tom smislu učiniti.  Bila je to stoga danas velika blamaža i za Grlića Radmana kao domoljuba i velikog prijatelja Hrvata iz BiH, koji često ističe da potječe odande. No nije glavni problem u njemu. Nije on taj koji je tada bio u vladi niti je o čemu odlučivao, niti ga se pitalo, niti će ikada odlučivati o tomu kakva će se politika voditi i koji će se potezi potezati. Pogotovu ako bi se zauzeo za radikalniji kurs. Problem je u drugima, i problem je drugdje. Problem je mnogo dublji i mnogo „sistemskiji“. Problem je u onima koji doista oblikuju vanjsku i ukupnu, tobože „nacionalnu“, a zapravo neojugoslavensku, „proeuropsku“ i ujedno „lezilebarošku“ i potajno kimoglavačku i lažno patriotsku politiku. Politiku koje se ni stara i dugovječna Udba ne bi zasramila, koliko god imala intimnih primjedaba na upotrijebljenu „desničarsko-nacionalističku“ retoriku. Na retoriku po kojoj je izvor svih problema uvijek u tamo-nekim-narodnim-neprijateljima, u ovom slučaju u Bošnjacima. Kao da su oni svemoćni, a mi posve nemoćni. A zapravo… 

Tko su dakle oni, stvarni „kolovođe“ tobože hrvatske unutarnje i vanjske politike? Jesu li u vrhu formalno vladajućeg HDZ-a, ili u osobi predsjednika HDZ-a i vlade, ili u onim nevidljivm „sivim eminencijama“ i mračnim strukturama koje iza njega i iza svega stoje, pa i svakom kvazi-demokratski izabranom garniturom iza kulisa stvarno upravljaju? Jesu li u onim Šeksovim izvansaborskim nevidljivim silama koje nevidljivim uzicama upravljaju kao lutkama u lutkarskom kazalištu i Plenkovićem i svima ostalima, to ne znamo. To je skriveno pogledima nas običnih smrtnika i k tomu nesretnih i izvansaborskih opozicionara. No da su sve te znane i neznane gospodare, redatelje i izvođače politike prema Hrvatima u BiH, i prema hrvatskom narodu općenito, spomenuti današnji „detalj“ i niz drugih „detalja“ prokazao i do kože ogolio, to je više nego sigurno. „Car je gol!“ (No tko osim iskrena djeteta to smije reći?)

Bio je ovo „dan razotkrivanja“ hadezeovskog licemjerja, ne samo što se tiče generala Praljka i drugih osuđenih toga kobnoga i bolno nezaboravnog dana, nego i što se tiče toliko toga drugoga. I što se tiče sve te razvikane rodoljubne, razvojne, humanitarne i kakve već sve  pomoći Hrvatima u BiH, koja godišnje iznosi 25 milijuna kuna – manje nego što, kako je ustvrdila Sandra Benčić, iznosi ukupna imovina samo Dragana Čovića. Bio je to „dana razotkrivanja“ i što se tiče sve te kuknjave o obespravljenom (jadnom i neprežaljenom) hrvatskom narodu u BiH, kakva nije dostojna (bivšega) Hrvatskog državnog sabora, kuknjave kojom se prikriva nespremnost posegnuti za (pravnom i političkom i diplomatskom, a po potrebi i kakvom drugom) toljagom, kako to normalne i ozbiljne nacionalne države rade, pa i zbog mnogo manjih „marifetluka“ od onih kakve se Hrvatima u ovih 25 mirnodopskih godina čine u (ugašenoj) Herceg-Bosni i po stranim sudištima, metropolama, medijima, institutima i ložama. Itd.

Danas se golim okom vidjelo i golim uhom čulo koliki su razmjeri hadezeovskog suzno-krokodilskog, licemjernog hrvatstva, glume i pretvaranja, što nevoljkosti, što nesposobnosti HDZ-a u RH da lupi šakom o stol i pokaže da politika ovog naroda i ove države ima imalo muškosti, imalo kuraže, imalo stvarne volje da stvari postavi onako kako ih se u međunarodnim odnosima jedino može postaviti kada tebe ili tvoj narod – ili bilo koga drugoga na pravdi Boga – nemilice gaze. A što Bošnjaci čine. Iza kojih stoje europski i američki pokvarenjaci – političari i mudraci i povjesničari i tužitelji i presuditelji i publicisti i sinovi laži – još pokvareniji od ovih primitivnih, sirovo ljudskih, bosansko-bošnjačko-osmanlijskih nacionalista, fundamentalista i (bivših) agenata, plaćenika i intereždžija. Kao, uostalom, i iza nekih drugih, njima sličnih, među ostalima u sporu.

Ne treba sve gledati crno, reći će tko, nego treba tražiti ono pozitivno, vidjeti kako se HDZ i „ova vlada“ i saborska većina trude za te jadne Hrvate nešto učiniti. Nije da se ne trude, to im nitko ne osporava niti ih zbog toga prekorava. I sigurno je da zbog toga imaju problema s inače velikim „prijateljima“ i „saveznicima“ i doma i u zapadnim metropolama. No jedno je truditi se ututanj, blefirati odlučnost, a svaki put kada ne uspiješ, nego dobiješ nadzornim štapom po gubici, pognuti šiju i kao pas cviliti i vidati si rane. I izjavljivati najdublju lojalnost onomu koji te udario (…da sa tvoga puta ne skrenemo“). A drugo je „dići se na zadnje noge“, posegnuti za vlastitim adutima i paziti da te gospodar ne lupi po gubici, nego da ti njega nekako ugrizeš za nogu, po mogućnosti za Ahilovu petu.

Možda to zvuči grubo, no takva su na žalost oduvijek bila pravila i metode međunarodnih odnosa, ma koliko ih se zavijalo u diplomatsko ruho ljeporječivosti, uzvišenih načela, plemenitih namjera i svima tobože prihvatljivih ciljeva. I koliko se god sentimentalni i „pravovjerni“ kršćani zgražali kada se god spomene kakva batina, ugriz ili davanje komu milo-za-drago.

Hadezeovska vlast u Hrvatskoj (a esdepeovsko-haenesovska bila bi posve anacionalna, čast rijetkim pozitivnim, osobnim potezima Zorana Milanovića) prema hrvatskom se narodu u BiH ponaša kao onaj krupni čovjek koji priskače upomoć napadnutom sitnijem prijatelju tako da sa sigurne udaljenosti počinje opake napadače opominjati, pa galamiti, pa moralizirati, pa ih uvjeravati, pa ih moliti i kumiti, pa kukati i spominjati prijateljevu ženu i djecu, a na kraju eventualno i priprijeti policijom ili se pozove na Europsku uniju. Umjesto da se sjuri među napadače, pa kud puklo. I tako sve dok mu napadnuti, videći da je ’nagrajiso’, napokon ne kaže: Molim te, nemoj me tako braniti! Nemoj me više „podupirati“! Lakše bi mi bilo da nisi ni došao – već bih sam smislio kako da se obranim.

 Šiljo/Hrvatsko nebo