PROIZVODNJA LAŽI, OBMANA, NEISTINA Dogovor Dr. Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli BiH – Karađorđevo, ožujak 1991.

WINSTON LEONARD SPENCER CHURCHILL:
„NAJVIŠE SE LAŽE PRIJE IZBORA, POSLIJE LOVA I U RATU.“

MIT O KARAĐORĐEVU

Izvadak iz knjige dr. Miroslava Tuđmana: „PROGRAMIRANJE ISTINE“, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2012., str. 97-106:

***
1. Krivotvorine i manipulacije s odredištem ili o postuliranju nedogađaja kao zbilje

Dezinformacije nastaju namjernom manipulacijom s jednim ili više uvjeta koji su pretpostavke kvalitetnoj i objektivnoj informaciji. Kvalitetu obavijesti određuju jezik razmjene obavijesti te potpunost, objektivnost, dostupnost i pouzdanost obavijesti. Kad neki od tih uvjeta nisu ostvareni, onda dolazi do pogreške u komunikaciji, do emitiranja pogrešnih obavijesti ili dezinformacija.

Potpunost i objektivnost kriteriji su za procjenu obavijesti na izvoru: objektivnost za
vrednovanje prikaza sadržaja obavijesti, a potpunost za vrednovanje pristupu obavijestima na izvoru. Manipulacije s objektivnošću i potpunošću na izvoru obavijesti imaju za posljedicu da se događaj preinači u pseudodogađaj. Rezultat takvih dezinformacija jest proizvodnja pseudoznanja. Na djelu je manipulacija s prikazom zbilje s pomoću dezinformacija. (211.)

Dostupnost i pouzdanost obavijesti kriteriji su za procjenu obavijesti na odredištu. Pouzdanost za vrednovanje prikaza sadržaja obavijesti, a dostupnost za vrednovanje pristupu obavijestima na odredištu. Manipulacije s pouzdanošću i dostupnošću na odredištu obavijesti imaju za posljedicu da se događaj prikaže kao nedogađaj.

Posljedica manipulacije s obavijesti na odredištu proizvodnja je nadznanja. Nadznanje
postulira (novu) virtualnu zbilju s pomoću dezinformacija. Svaka je virtualna zbilja fikcija, konstrukcija ili, kako bi rekao J.Baudrillard, simulacrum. Takva je po svojem nastanku, ali ne i po posljedicama. Učinci su virtualne stvarnosti na zbilju gotovo materijalni, jer po svojim posljedicama virtualna stvarnost funkcionira kao realna društvena činjenica.

—————-

211. O tome više u: M.Tuđman, Informacijsko ratište i informacijska znanost, 2008., str. 119.-132.

—————-

Više od dvadeset godina mit o podjeli Bosne i Hercegovine ima središnje mjesto u medijima i jedna je od ključnih poruka kojom se sustavno nastoji formatirati javno znanje. Osnovna je poruka toga mita da su se predsjednici Tuđman i Milošević na sastanku u Karađorđevu, u ožujku 1991., dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine, mirno i na štetu Muslimana (bošnjačkog naroda). Njihov se dogovor tumači kao praktični i politički temelj za etničko čišćenje te za agresiju na BiH. Za zagovornike tog mita dogovor je u Karađorđevu dokaz da je Slobodan Milošević vodio politiku stvaranja Velike Srbije, a dr. Franjo Tuđman Velike Hrvatske. (212.)

Mit o podjeli Bosne i Hercegovine postao je realna činjenica u javnome znanju iako nije
utemeljen na činjenicama, tj. na potpunim i objektivnim informacijama o događaju u Karađorđevu. Mit je nastao manipuliranjem informacija na odredištu, a svoju materijalnu potvrdu dobio je haškom presudom u slučaju Blaškić, jer je Sud prihvatio lažno svjedočenje Stjepana Mesića kao vjerodostojno:

105. Uostalom, te su se težnje za podjelom očitovale u povjerljivim razgovorima o podjeli
Bosne i Hercegovine koje su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević vodili 30. marta 1991. [205] Nakon Karađorđeva, Franjo Tuđman je izrazio mišljenje da Bosna veoma teško može opstati i da će se hrvatska vratiti na granice Banovine i obuhvatati uz to Cazin, Kladušu i Bihać. [206] Održani su tajni preliminarni pregovori na kojima su korištene geografske karte za sklapanje sporazuma sa Srbima o podjeli Bosne. [207] … (213.)

Ključna potvrda utemeljenosti toga mita jest svjedočenje Stjepana Mesića u Haagu 1998.
godine. Prvostupanjska presuda generalu Blaškiću (ožujak 2000.) potvrdila je vjerodostojnost toga mita. Činjenice, pak, upućuju na sasvim druge zaključke. Sud čak nije uspio utvrditi ni točan datum sastanka u Karađorđevu, jer je i u takvom „detalju“ Mesić bio nepouzdan i nevjerodostojan svjedok.(214.)

—————————–

212. Tijekom svojih službenih posjeta, S.Mesić je i kao predsjednik Republike optuživao predsjednika Tuđmana za aneksionističku politiku prema BiH: „Hrvatski predsjednik Tuđman bio je sklon vjerovati da će Milošević u svojem naumu uspjeti, da će u najmanju ruku stvoriti malu ‘Veliku Srbiju’ i smatrao je da bi to bila dobra prilika za Hrvatsku da se i ona proširi, da anektira dijelove Bosne i Hercegovine.“ Predavanje predsjednika Republike Stjepana Mesića na Diplomatskom institutu u Pekingu, Peking, Kina, 17.5.2002. – službeni posjet NR Kini (URL: http://www.predsjednik.hr, 25.4.2008.) .

213. Presuda generalu Blaškiću, citirano prema M.Tuđman, 2006., str. 143.-144.

214. Podrobnu analizu Mesićeva svjedočenja u slučaju Blaškić, vidi u M.Tuđman: „Vrijeme krivokletnika“, 2006.

—————————-

Sve što je objektivno poznato o izvoru informacije o „tajnom“ sastanku u Karađorđevu jesu
agencijske vijesti koje su objavljene nakon održanoga sastanka. (215.)

Hinino je priopćenje: „Danas su se u graničnom području dviju republika sastali predsjednici Republike Hrvatske i Republike Srbije dr. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. U višesatnom razgovoru koji se odnosio na ključna pitanja političke i gospodarske krize, te budućih odnosa u Jugoslaviji, razmotrena su glavna pitanja sadržaja predstojećeg sastanka predsjednika republika …“ (216.)

Jedini sudionici toga sastanka u više navrata negirali su bilo kakav dogovor o „podjeli Bosne“ u Karađorđevu. Predsjednik Tuđman ponavljao je novinarima u nizu intervjua:

Franjo Tuđman: „Što se tiče ostaloga, ponavljam jednom zauvijek: nikada nije bilo navodnog dogovora o podjeli Bosne između Miloševića i mene.“ (217.)

Slobodan Milošević govorio je to isto i prije završetka rata u Bosni i Hercegovini, i prije nego što je potpisao priznanje Bosne i Hercegovine s Alijom Izetbegovićem 1996. Štoviše, Milošević je još slikovitiji u svojem odgovoru o susretu u Karađorđevu: „Sad vam kažem, da smo to ondje odlučili, mogli smo odmah i učiniti.“:

Slobodan Milošević: „Tuđman mi je rekao da želi neovisnu Hrvatsku. Ali se jednostavno
nismo mogli složiti – on je htio uništiti savezne institucije, a ja nisam mogao na to pristati. Predlagao sam, kao i prije, promjenu Ustava kojom će se dopustiti samoodređenje. Bilo je nagađanja da smo se dogovorili o podjeli Jugoslavije. Sad vam kažem, da smo to ondje odlučili, mogli smo odmah i učiniti.“ (218.)

Predsjednici Tuđman i Milošević potpisali su i zajedničku izjavu u Ženevi 17. srpnja 1993. o
tome da su „neutemeljene špekulacije o podjeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije.“ (219.)

————————————-

215. O tome su izvijestili hrvatski, srpski, slovenski, francuski, njemački mediji (vidi M.Tuđman, Vrijeme krivokletnika, 2006., str. 139.-141.) . Unatoč tome, Sud je ostao na stajalištu da se radi o „tajnim preliminarnim pregovorima“ (citirano u prethodnom odlomku).

216. HINA, Baza EVA, 25.3.1991.

217. F.Tuđman, Hrvatska riječ svijetu, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 1999., str. 451.

218. Laura Silber i Allan Little, 1996., str. 124.

219. „U potpunosti su neutemeljene spekulacije o podjeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije“.Faksimil izjave predsjednika Tuđmana i Miloševića, Ženeva 7.7.1993. (M.Tuđman, Vrijeme krivokletnika, 2006., str. 440.)

————————————-

Da bi susret u Karađorđevu postao mitsko mjesto „podjele Bosne“ između predsjednika
Miloševića i Tuđmana, tvorci toga mita prvo su morali proglasiti taj susret tajnim sastankom, jer, nije uvjerljivo da se na javnom sastanku sklapaju tajni dogovori. Lakše je prihvatiti teoriju zavjere kako se na „tajnom sastanku“ postiže „tajni dogovor“ između dvojice, a na račun trećega, tj. Bošnjaka (tada još Muslimana) koji nisu bili nazočni sastanku (220.). Čak i tužitelj suda u Haagu govori o održavanju tog „vrlo važnog tajnog sastanka“. (221.)

Krivi datum što ga Mesić navodi kao vrijeme održavanja sastanka u Karađorđevu, te različit, a isto netočan datum što ga tužitelj koristi, samo potkrepljuju mit o „tajnosti sastanka“ i „tajnom dogovoru“ predsjednika Tuđmana i Miloševića. Na taj način mit dobiva na uvjerljivosti jer ako je nešto tajno, onda je to teško razotkriti. Sa stajališta tehnologije medijske manipulacije upućivanje na „tajnovitost“ i „tajne dogovore“ ima za cilj prikriti nepostojanje potpunih i objektivnih informacija o izvornom događaju. Odnosno, kako bi se mogao postulirati prividni, izmišljeni nedogađaj kao zbiljska činjenica koja se dokazuje „pouzdanim“ i „dostupnim“ informacijama na odredištu – dakle, od pouzdanih korisnika koji svojim svjedočenjem „garantiraju“ nepostojeću potpunost i objektivnost informacija.

Povijest mita o „podjeli Bosne“ pripovijest je o konstrukciji događaja u informacijskom
prostoru s pomoću dezinformacija. Iz godine u godinu povećavao se broj „pouzdanih“ i „dostupnih“ informacija niza zainteresiranih posrednika, a istodobno se smanjivao i gubio broj objektivnih i cjelovitih informacija na izvoru događaja. Mit je postao zbilja: ne zbog toga što se nešto dogodilo u objektivnom svijetu u prošlosti, nego radi toga što su interpretacije toga mita postale zbiljske društvene činjenice. Institucionalizirano je mitsko znanje o „podjeli Bosne“ u Karađorđevu.

Taj mit ima nekoliko „izdanja“, a u svakom je izdanju priča ponešto izmijenjena, jer je
namijenjena drugoj publici; promijenjena je i svrha mita, jer novi pripovjedači imaju različite interese i zadaće. Prenositelji se mita mijenjaju, ali priča o „podjeli Bosne“ ima kumulativne učinke u korpusu javnoga znanja. Poprimila je oblik uvjerenja kojemu više ne trebaju ni dokazi, ni činjenice.

———————————–

220. Prikaz mita o „podjeli Bosne“ u Karađorđevu podrobno smo opisali u knjizi „Vrijeme krivokletnika“; ovom prigodom dajemo skraćeni prikaz razvoja tog mita prikazan na stranicama 139.-192. (M.Tuđman, 2006.).

221. Tužitelj Kehoe postavlja pitanje o tajnom sastanku „u Karađorđevu 10. i 11. ožujka 1991. između predsjednika Srbije Miloševića i predsjednika Hrvatske Tuđmana“ (Citirano prema M.Tuđmanu, 2006., str. 139.).

———————————–

Skicirat ćemo četiri različita izdanja priče o „podjeli Bosne“. Prvo „izdanje“ priče o „podjeli
Bosne“ bilo je za jugoslavensku publiku, drugo „izdanje“ emitirano je za bošnjačku i međunarodnu publiku, treće „izdanje“ priče o „podjeli Bosne“ emitirala je hrvatska oporba, a četvrto međunarodna zajednica.

Jugoslavensko izdanje mita o Karađorđevu. Nije poznato tko je prvi plasirao tumačenje susreta u Karađorđevu kao dogovor o „podjeli Bosne“. U medijima su se informacije o tome preklapale, množile i stvarale kumulativne učinke, sve dok vremenom ta priča nije postala široko rasprostranjeno vjerovanje, kojemu se više nije moglo utvrditi ni ishodište ni istinitost. U prvome krugu, kada se ta priča počela širiti, Milošević je bio glavni cilj diskreditacije. Milošević je ‘predlagao podjelu Jugoslavije’, on je ‘nudio podjelu Bosne’, ali to ‘Tuđman nije prihvatio’, odnosno, ‘nisu se dogovorili’.

Tako Alija Izetbegović šalje faks predsjedniku Tuđmanu dan prije sastanka u Karađorđevu:
„Imam izvjesnu informaciju da će Vam On u bilateralnim razgovorima ponuditi neka parcijalna rješenja, koja bi dijelom bila na račun Muslimana u BiH.“ (222.) Ciril Ribičić tvrdi da je u proljeće 1991. upozorio Aliju Izetbegovića da je „Milošević u Karađorđevu dr. Tuđmanu predlagao podjelu Bosne i Hercegovine, bez sudjelovanja i na račun Bošnjaka“. (223.) Mika Tripalo izjavio u intervjuu 24. svibnja 1991.: „Čuo sam iz pouzdanih izvora da su Milošević i Tuđman u Karađorđevu sjedili pored geografskih karata, dijelili Jugoslaviju i nisu se mogli dogovoriti. Ne želim ih uspoređivati sa Hitlerom i Staljinom …“ (224.)

U vrijeme stvaranja prvoga kruga informacija o „podjeli Bosne“ u Karađorđevu, Slobodan
Milošević i Ante Marković bili su dvije aktualne političke opcije za očuvanje Jugoslavije, a JNA jamstvo za njezin opstanak. Ali, Milošević je istodobno zagovornicima Jugoslavije bio i glavni problem i mogući krivac za njezin raspad jer su strahovali da će njegova politika centralizacije Srbije i homogenizacije Srba u Jugoslaviji rezultirati dezintegracijom SFRJ. Predsjednik Tuđman bio je „tek“ glavni sukrivac mogućeg raspada Jugoslavije, jer je inzistirao na konfederaciji kao modelu uspostave odnosa u Jugoslaviji. Tome se država, tj. jugoslavenska opcija, mogla suprotstaviti različitim oblicima sile i prisile.

———————————-

222. Citirano prema M.Tuđman, 2006., str. 439.

223. Ciril Ribičić: Geneza jedne zablude; Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2001., drugo izdanje, str. 23.

224. NIN, 24.5.1991. „Preferans sa Tuđmanom“, citirano prema: Zdravko Gavran: Kako su rušili Tuđmana, Zagreb, Domovina TT, 1992., str. 94. URL https://hrvatskonebo.org/2020/09/01/zdravko-gavran-i-hrvatsko-nebo-vam-daruju-besplatno-pdf-format-knjige-kako-su-rusili-tudmana/

————————————–

Zato je priča o „podjeli Bosne“ najviše odgovarala vojnome vrhu JNA i jugoslavenskim
reformistima: trebalo je prestrašiti muslimansko vodstvo mogućom podjelom BiH i tako ga vezati za Jugoslaviju; trebalo je disciplinirati Hrvatsku prijetnjom o kantonizaciji Hrvatske; trebalo je privoljeti Miloševića da ne odustane od „cjelovite“ Jugoslavije; trebalo je „spasiti“ Antu Markovića kao predsjednika savezne Vlade. Svaka priča, svaka informacija, može se provjeravati prema dva kriterija objektivnosti: objektivnosti realnog svijeta koja je neovisna o aktualnim definicijama zbilje (225.) , te objektivnosti svjetonazora, odnosno konzistentnosti samih definicija zbilje. Prvi kriterij referira o objektivnom događaju, a drugi o „pouzdanosti“, tj. uporabljivosti i učinkovitosti postojećih definicija zbilje.

Priča o „podjeli Bosne“ ne temelji se na objektivnom prikazu događaja. Zato je informacija o „podjeli Bosne“ tek prikaz interpretacije navodnoga događaja od povjerljivog i pouzdanog izvora. Plasirana je posredstvom visokih dužnosnika, kao vjerodostojnih svjedoka i čuvara aktualnih definicija zbilje. Prema svojoj formi, dezinformacija je plasirana kao objektivna i potpuna informacija iz „prve ruke“. Budući da ne postoje svjedoci zbiljskoga događaja, promotori su mita o „podjeli Bosne“ tek posrednici koji su nešto načuli iz „povjerljivih izvora“ i „pouzdanih informacija“. Drugim riječima, pouzdanost mita o „podjeli Bosne“ nema svoju potvrdu u prikazu događaja u realnom svijetu, nego ima potvrdu tek u činjenici da se taj realni svijet raspao te da su „logični“ krivci za raspad toga svijeta zagovornici alternativnih definicija zbilje. (226.)

Drugo izdanje mita o Karađorđevu. Ishodište drugoga kruga priče o „podjeli Bosne“
premješta se na muslimansko/bošnjačku političku scenu potkraj 1991. i početkom 1992., kada treba poslužiti novim svrhama: „Priča o podjeli Bosne poslužila je i za razbijanje hrvatsko-muslimanskog saveza u predratnom vremenu, ali i za homogenizaciju Muslimana u BiH, te njihovo potpuno nacionalno profiliranje, odnosno za ostvarenje nacionalnih interesa. Poslužila je i služi isto tako i za kriminaliziranje svake političke opcije u BiH, osim ‘građanske’ države, koja osigurava Bošnjacima muslimanima potpunu prevlast u BiH.“ (227.)

———————————

225. J.Lotman rekao bi „objektivnosti koja leži izvan granica jezika“ (J.Lotman, Kultura i eksplozija.).

226. Beogradski film s tezom o „dogovorenom ratu“ između predsjednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, M. Jajčinović komentira u Večernjem listu: „Tvrdnja da je Tuđman s Miloševićem dogovarao rat jednako je uporna koliko i nebulozna. U nju mogu vjerovati samo naivci i politički budalaši, a forsirati je – politički pokvarenjaci. Ta je teza stupidna već po samoj elementarnoj logici. Svi znamo da je i u svakodnevnom životu svaka svađa, neprijateljstvo i sukob, upravo posljedica manjak razgovora, pregovora i dogovora. Kada se ne uspijemo dogovoriti – onda se svađamo i ratujemo. Samo se, eto, Tuđman i Milošević nisu ponašali prema toj uobičajenoj logici nego suprotno logici, odnosno odmah su se dogovorili da ratuju! Logično da ne može biti logičnije. Kao da su u povijesti ratovi
počinjani dogovorom, a ne upravo obrnuto, zbog nemogućnosti dogovora.“ (URL
https://www.vecernji.hr/posljednja-podvala-tudjmanu-384182)

227. Ivo Lučić, „Karađorđevo, politički mit ili dogovor?“, Motrišta, Matica hrvatska, Mostar, 28. listopad 2003., str. 43.

——————————-

U drugome izdanju priče o „podjeli Bosne“, formulacije „razgovarali su“ pretvorene su u
„dogovorili su“, odnosno formulacija „dali su do znanja da je došlo do sporazuma“ pretvoreno je u formulaciju „postignut sporazum o podjeli Bosne“. Te preformulacije, za koje nitko nije iznio novih dokaza ni argumenata, omogućile su i prostor za nove interpretacije „podjele Bosne“. (228.) Tako je „sporazum o podjeli Bosne“ evoluirao u priču o tome da su Milošević i Tuđman u Karađorđevu „sklopili vojni savez“, (229.) a vojni se savez onda pretvorio u „Dogovoreni rat“, koji je uzrok svih tragedija i užasa u BiH; to „zlo nije stvoreno u Bosni i Hercegovini … nego je uvezeno … Tvorci tog zla u Zagrebu i Beogradu“ odgovorni su što „Bosna i Hercegovina još uvijek živi pod sjenkom Karađorđeva i još uvijek se valja boriti za njen opstanak.“ (230.)

Danas nema nijednoga zagovornika unitarnog uređenja Bosne i Hercegovine koji neće
bezrezervno zastupati tezu da je u Karađorđevu „dogovorena podjela Bosne“. Zagovarati tezu da su Milošević i Tuđman dogovorili „podjelu Bosne“ imalo je nekoliko prednosti za bošnjačku politiku: prvo, nije potrebno upuštati se u rasprave o (kon)federalnom uređenju, jer je ono samo izgovor za razbijanje BiH na dva ili tri dijela; drugo, Hrvati su dogovorom o „podjeli Bosne“ jednako krivi kao i Srbi, i za rat i za sve nedaće što su snašle BiH; treće, budući da postoji „dogovor o podjeli Bosne“, potrebno je, i opravdano, poduzeti sve političke i vojne operacije da bi se spriječila realizacija „dogovora o podjeli Bosne“.

Drugim riječima, objektivnost mita slijedi logiku pouzdanosti i učinkovitost novih definicija
zbilje, a ne objektivni prikaz (ne)postojećega zbiljskoga događaja.

Treće izdanje mita o Karađorđevu. U trećem krugu širenja mita o „podjeli bosne“ hrvatska oporba iz 1990-tih postaje glavni promicatelj toga mita koji postaje dokazom o „istočnom grijehu“ hrvatske politike: implicitnoj krivnji za rušenje Jugoslavije; eksplicitnoj odgovornosti za muslimanskohrvatski rat; krivnji za aneksionističke namjere prema Bosni i Hercegovini da bi stvorila Veliku Hrvatsku u granicama Banovine Hrvatske.

——————————-

228. I sarajevsko Oslobođenje i američki New York Times, očito sinkronizirano već 6. srpnja 1992. pišu o podjeli BiH kao o javnoj tajni. „Oslobođenje“: „Javna je tajna da su se Milošević i Tuđman sastajali i razgovarali o podjeli BiH … „ . New York Times: „Prošle jeseni Tuđman se u Srbiji susreo sa srpskim predsjednikom Miloševićem, a dužnosnici dviju vlada dali su do znanja da je došlo do sporazuma oko podjele BiH.“ New York Times (International), 6.7.1992., „Croats Claim Their Own Slice of Bosnia“. Citirano prema Zdravko Gavran, isto, str. 113.-114. 229 Vidi: Ivo Lučić, „Karađorđevo, politički mit ili dogovor?“, Motrišta, Matica hrvatska, Mostar, 28. listopad 2003., str. 33.-35.

230. Sejo Omeragić, Dogovoreni rat. Sarajevo: Proton, 2002., treće izdanje, str. 7

——————————

Priča je služila za slabljenje, odnosno, političku diskvalifikaciju i opoziv predsjednika RH dr.
Franje Tuđmana i HDZ-a, (231.) bila je i dio kampanje u predsjedničkim izborima u Hrvatskoj 1992., i 1997., bila je izgovorom raskola u HDZ-u 1994.; poslije trećesiječanjske promjene vlasti 2000. bila je dodatni kriterij vladajuće koalicije i predsjednika Republike za obračun s političkim neistomišljenicima u provedbi politike deTuđmanizacije.

Iako se o „podjeli Bosne“ u hrvatskim medijima piše često, novih činjenica o dogovoru o
„podjeli Bosne“ u Karađorđevu nema. Zato je za ilustraciju trećega izdanja mita o Karađorđevu dostatna knjiga Miloša Minića Dogovori u Karađorđevu o podeli Bosne i Hercegovine, koji je „tri godine“ radio da bi „sve te informacije sakupio, sredio … kao kakvu-takvu dokumentaciju“ te utvrdio da postoji 19 informacija koje „čine jedan jedinstven dokument“ (232.) koji je dokaz da je u Karađorđevu postignut dogovor o „podjeli Bosne“ .

Struktura „jedinstvenoga dokumenta“ od 19 dokaza jest sljedeća: a) šest (od 19) dokaza jesu pet Mesićevih intervjua, te njegov iskaz haškim istražiteljima; b) četiri dokaza jedno su priopćenje o sastanku predsjednika Tuđmana i Miloševića u Ateni 8.8.1996. i tri novinska komentara toga sastanka na kojemu je dogovorena normalizacija odnosa između Hrvatske i Jugoslavije; c) devet dokaza jesu intervjui ili izjave: dr. Dušana Bilandžića i dr. Smilje Avramov, Josipa Manolića, Stjepana Kljuića, na Zimmermanna, Lorda Carringtona, Paddyja Ashdowna, Slobodana Miloševića, Dobroslava Parage i Ivana Zvonimira Čička te Ive Banca.

Kronološki „dokazi“ koje je prikupio Minić počinju se javljati u travnju 1994. izjavama Mesića i Manolića, dakle na vrhuncu njihova sukoba i razlaza s HDZ-om. Završavaju medijskim nastupima Parage i Čička, koji sinkronizirano, Čičak u Feralu 11. kolovoza 1997., a Paraga u Novom listu 12. kolovoza 1997. najavljuju „snimke iz Karađorđeva“ kao novi materijalni dokaz o tome da su predsjednik Tuđman i Milošević dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine u Karađorđevu, što treba biti krunski dokaz za njihov put u Haag.

M. Minić, autor knjige u kojoj se analiziraju svi raspoloživi dokazi o „podjeli Bosne“ u
Karađorđevu, s pravom je oduševljen izjavama Čička i Parage, jer su te izjave nešto novo, prvi i jedini materijalni dokaz da je u Karađorđevu došlo do dogovora. Najavu Paraginih i Čičkovih „novih dokaza“ o dogovoru u Karađorđevu, Minić najavljuje kao vrhunac svojih napora u prikupljanju podataka u priči o „podjeli Bosne“. (233.)

———————-

231. Vidi: I.Lučić: „Karađorđevo, politički mit ili dogovor?“, str. 43.

232. M.Minić: „Dogovori u Karađorđevu o podeli Bosne i Hercegovine“, Sarajevo: RABIC, 1998., str. 1

233. M.Minić: „Ovoj informaciji pridajem posebnu važnost, jer ona donosi nešto novo … To je dragoceni podatak. Pošto ‘tajna’ više nije tajna, možemo se nadati da će uskoro te ‘trake i više drugih dokumenata’ izaći u javnost“, isto, str. 96.-97.

———————

Minić se poziva na Paragine izjave iz Novog lista 12.8.1997. i Čičkove izjave objavljene u Feralu 11.8.1997. Paraga je ponovno pozvao „Franju Tuđmana da ‘u interesu hrvatskog naroda i države’ odstupi s mesta predsednika … Paraga tvrdi da je lično preslušao traku razgovora Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, te da se snimak tog razgovora, kao i više drugih dokumenata, odavno nalazi u rukama haških istražitelja.“ (234.)

Čičak se također poziva na snimku razgovora iz Karađorđeva: „Čičak … je uvjeren da će
general … koji je u jednom stranom ministarstvu spoljnih poslova, po Tuđmanovoj naredbi preslušao traku razgovora u Karađorđevu, potvrditi u Haagu to što je i njemu rekao ‘kad sam proceni da treba, a ne Franjo Tuđman, s kojim se on odavno razišao.“ (235)

No, te „trake iz Karađorđeva“, koje su za M. Minića krunski materijalni dokaz o dogovoru u
Karađorđevu, prema izjavama Parage i Čička, putuju u Haag još od 1990-tih godina, a da još uvijek nisu stigle na odredište.

Hrvatsko izdanje „priče o podjeli Bosne“ nema nijednog novog argumenta na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da se na sastanku u Karađorđevu raspravljalo o „podjeli Bosne“ i da je postignut dogovor. (236.) No, Mesić i njegov krug istomišljenika nisu iznijeli ni jednu činjenicu koja bi mogla prikazati susret u Karađorđevu kao zbiljski događaj na kojem je postignut dogovor o podjeli BiH, dogovor koji postoji neovisno o njihovu svjedočenju.

S. Mesić i drugi „svjedoci“ dogovora o „podjeli Bosne“ svjedoče o tom sastanku kao dogovoru o „podjeli Bosne“, ne polazeći od činjenica. Njihovo tumačenje i definiranje političke zbilje konstrukcija je prema kojoj samo „dogovor o podjeli Bosne“ može objasniti slijed povijesnih događaja. Ujedno, samo takvo njihovo tumačenje i definiranje političke zbilje konstrukcija je prema kojoj samo „dogovor o podjeli Bosne“ može objasniti slijed povijesnih događaja. Ujedno, samo takvo njihovo tumačenje i definiranje zbilje može njima samima priskrbiti status (službenih) legitimatora zbilje.

—————————–

234. M.Minić, citira beogradski dnevni list Blic od 22.8.1997., i članak Mire Babić: „Prijepis trake iz Karađorđeva u Hagu“, isto, str. 95.-96.

235. M.Minić, isto, str. 96.

236. Jedini novi podatak, i to, možda, za Haški sud, ali ne i za hrvatsku političku javnost, jest činjenica da su urednici hrvatskoga izdanja priče o „podjeli Bosne“ Mesićevi politički prijatelji i članovi njegovih stranaka: Josip Manolić, Vesna Pusić, Ivo Banac, Martin Špegelj, Petar Kriste i drugi. Vodeći položaj među njima Mesić je zaslužio svojim svjedočenjem u Haagu, kao krunski svjedok optužbe.

——————————

I na temelju toga primjera možemo zaključiti da je priroda (dez)informacije u sebi
proturječna. Jer, njezina je objektivnost podložna dvostrukoj valorizaciji: može se procjenjivati sa stajališta zbilje (svijeta realnosti), odnosno može se procjenjivati sa stajališta jezika i definicija kojima opisujemo zbilju. Dezinformacija je krivotvorina kao prikaz nepostojećega događaja, ili pak kao lažni prikaz postojećega događaja. Međutim, sa stajališta konzistentnosti svjetonazora kojim akter tumači zbilju, (dez)informacija je pouzdana ako na zadovoljavajući način tumači zbilju i osigurava svojim akterima legitimiranje vlastitoga društvenoga i političkoga položaja.

Četvrto izdanje mita o Karađorđevu. Četvrto izdanje priče o „podjeli Bosne“ u ediciji je
međunarodnog uredništva, a priča je imala dvije zadaće: a) pomoći Srbima kada su bili u teškoj političko-vojnoj situaciji, b) disciplinirati hrvatsku političku scenu za zapadno-balkanske integracije i planove. „U inozemstvu je ova teza šire prihvaćena i proširena 1994. iz centara koji su pod svaku cijenu htjeli sačuvati tj. obnoviti Jugoslaviju, i dolazila bi uvijek kada bi se Srbi našli u teškoj političkovojnoj situaciji. Warren Zimmermann plasirao ju je neposredno nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je zaustavljen hrvatsko-muslimanski rat i utemeljena Federacija, a srpska politika doživjela težak udarac, engleski lordovi Peter Carrington i Paddy Ashdown dodatno su je osnažili, posebno Ashdown, konstrukcijom sa zemljovidom na ‘salveti’, u kolovozu 1995., neposredno poslije
hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja, kada je srpska politika izgubila bitku i na vojnom polju.“ (237.)

Ashdown se sa svojom „dokazom“ o „podjeli Bosne“ javio drugoga dana operacije „Oluja“,
tvrdeći da je ta operacija dio dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine što su je dogovorili Tuđman i Milošević u Karađorđevu. On je, kao svjedok optužbe u slučaju Blaškić, iznio tezu prema kojoj su, kada bi bila istinita, u „podjeli Bosne“ u kolovozu 1995. zajednički sudjelovale postrojbe ABiH, HVO i HV. Priča o „Tuđmanovoj salveti“, na koju se poziva Ashdown, danima se ponavljala po medijima. (238.)

***

                ——————————

237. Ivo Lučić, Motrišta, 2003., str. 43.

238. Nakon analize dokumenata i Ashdownova svjedočenja što su objavljeni u knjizi M.Tuđmana: „Priča o Paddyju Aschdownu i Tuđmanovoj salveti“ (Zagreb: Naklada Pavičić, 2002.); rijetko tko se više poziva na Ashdownovu priču o salveti, jer je izgubila svaku vjerodostojnost. Međutim, jednako kao i Mesić, i Ashdown je primjereno nagrađen – postao je „gubernator“ Bosne i Hercegovine: visoki predstavnik međunarodne zajednice s četverogodišnjim mandatom (2002. – 2006.). Ashdown je u ime međunarodne zajednice u BiH dijelio pravdu mimo Ustava BiH i svih drugih institucija.

——————————

Izvadak iz knjige dr. Miroslava Tuđmana: „VRIJEME KRIVOKLETNIKA“, Detecta, Zagreb, 2012., str. 197.-211.:

***

2. Pregled 48 „apsurdnih“ susreta predsjednika Tuđmana i Miloševića

Na sljedećoj tablici dali smo pregled „48 susreta“ predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana i predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Možda će neki povjesničari ili analitičari toga vremena i tih zbivanja doći do nešto drukčijih podataka o broju susreta. Razlike su moguće, ovisno o metodologiji i kriterijima koji se koriste za analizu tih susreta. *

Primjera radi, u Parizu je predsjednik François Mitterand razgovarao s predsjednicima
Tuđmanom i Miloševićem (Pariz, 28. 8. 1991.), ali to su bili odvojeni razgovori na istu temu, a nema podataka u medijima da je došlo do osobnoga susreta između predsjednika Tuđmana i Miloševića. Kako „računati“ pregovore u Daytonu? Kao jedan susret ili po broju sastanaka održanih tijekom pregovora? Za ovakvu analizu, to je nebitno. Prema dostupnim javnim podatcima, broj susreta odgovara podatku koji Mesić navodi. Moguće ispravke toga podatka neće bitno promijeniti vrstu ni razloge susreta, a ni vremenski raspon u kojemu su se susreti dvojice predsjednika događali. Kako bismo dali objektivnu naznaku prirode tih susreta, koristili smo se izvješćima novinskih agencija, bez dodatnih komentara.

——————————-

* Razlike su moguće već i na temelju toga je li kriterij fizički susret ili zajedničko priopćenje ili sporazum, do kojega u međunarodnim pregovorima može doći bez osobnoga susreta, a zahvaljujući mirovnim posrednicima.

——————————-

PREGLED 48 SUSRETA PREDSJEDNIKA TUĐMANA I MILOŠEVIĆA

Ove susrete prema vrsti i „pokroviteljima“ možemo podijeliti na dvije skupine: a) prije
internacionalizacije jugoslavenske krize, b) poslije internacionalizacije jugoslavenske krize.

Prije internacionalizacije jugoslavenske krize, tj. prije angažmana međunarodne zajednice na rješavanju jugoslavenske krize, predsjednici Tuđman i Milošević susreli su se 13 puta:

– 1 susret hrvatskog i srpskog izaslanstva u Beogradu o krizi u SFRJ;

– 2 susreta predsjedništva SFRJ s predsjednicima svih republika;

– 2 susreta predsjednika Tuđmana i Miloševića (Karađorđevo, Tikveš);

– 2 susreta predsjednika Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana (Split, Beograd);

– 6 susreta predsjednika svih republika SFRJ.

Poslije internacionalizacije jugoslavenske krize, predsjednici Tuđman i Milošević susreli su se 35 puta u organizaciji međunarodnih posrednika:

– 2 susreta na inicijativu predsjednika stranih država (predsjednika Mitteranda, u Parizu, i
predsjednika Gorbačova, u Moskvi);

– 11 susreta u organizaciji Mirovne konferencije o Jugoslaviji, i koja je imala dvotračni pristup: *jedan je bio politički, za postizanje političkoga rješenja i političke nagodbe (7 susreta), a drugi se bavio vojnim prilikama na terenu (5 susreta);

– Na 7 susreta političkoga dijela Mirovne konferencije o Jugoslaviji predsjednici Tuđman i
Milošević bili su pozvani zajedno s ostalim predsjednicima republika bivše Jugoslavije i
saveznim vodstvom; na 5 susreta o vojnim pitanjima, predsjednici Tuđman i Milošević i general Kadijević sudjelovali su uz supredsjedatelja Konferencije lorda Carringtona (ili Cyrusa Vancea);

– 18 susreta u organizaciji Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji
(supredsjedatelji lord Owen i Cyrus Vance – od svibnja 1993. Vancea je zamijenio Thorvald
Stoltenberg). Sudionici na ovoj konferenciji bili su na početku sva vodstva republika i Vlade
SFRJ. Kada se konferencija počela baviti pretežito krizom u BiH, tada su, osim triju sukobljenih strana u BiH, bili pozivani i predsjednici Hrvatske i SRJ (Srbije i Crne Gore). Tim pozivima nisu se uvijek odazivali, iz različitih razloga, predsjednici Alija Izetbegović i Slobodan Milošević, za razliku od hrvatske strane koja nije odbijala suradnju s međunarodnom zajednicom.

– 4 susreta na mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini, Dayton, Ohio (Izdvojili smo susrete na početku mirovnih pregovora, 1. 11. 1995.; susret predsjednika Tuđmana i Miloševića uz posredovanje ministra vanjskih poslova SAD-a Warrena Christophera, 2. 11. 1995., na kojemu je postignut dogovor o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Jugoslavije /Srbije i Crne Gore/; kraj mirovnih pregovora, na kojemu su parafirani sporazumi, 20. 11. 1995.; te potpisivanje mirovnog sporazuma u nazočnosti svih sudionika i predstavnika Međunarodne zajednice, u Parizu, 14. 12. 1995.)

——————————

*Vidi: M.Libal, Njemačka politika i jugoslavenska kriza 1991.-1992., Golden Marketing – Tehnička knjiga,Zagreb, 2004., str. 84

——————————

To je kratak pregled tih 48 „suludih“ i „apsurdnih“ susreta predsjednika Tuđmana i
Miloševića, na kojima su oni „dijelili Bosnu“, i to bez Muslimana, kako veli Mesić, jer su to svi mogli vidjeti i na televiziji.

Ono što se također može „vidjeti“ u medijima, jesu i sljedeće činjenice:

 Od 48 susreta koje Mesić nastoji prikazati kao bilateralne susrete između predsjednika
Tuđmana i Miloševića, samo su 2 susreta bila bilateralna, tj. „nasamo“ (u Karađorđevu i
Tikvešu); svi ostali bili su multilateralni;

 Svi susreti do internacionalizacije jugoslavenske krize bili su održani po preporuci
Predsjedništva SFRJ, kako bi se, prvo u bilateralnim susretima izaslanstava svake
republike sa svakom, a zatim na zajedničkim sjednicama predsjednika svih republika,
pokušalo pronaći rješenje jugoslavenske krize; to se odnosi i na bilateralne susrete
Tuđman – Milošević,(6.)  kao i na trilateralne susrete Izetbegović – Milošević – Tuđman;

 Sve susrete poslije internacionalizacije jugoslavenske krize organizirali su međunarodni
čimbenici; na tim su susretima predsjednici Tuđman i Milošević najčešće bili sudionici, uz
ostale predstavnike zainteresiranih strana;

 Od 48 sastanaka na kojima su se susretali predsjednici Tuđman i Milošević, na najmanje
31-dnom sudjelovao je i predsjednik Alija Izetbegović;(7.)

 Od 48 susreta na kojima su, po Mesiću, Tuđman i Milošević „dijelili“ Bosnu“, na najmanje
4 sudjelovao je i Stjepan Mesić;

 Svih 48 susreta bili su javni i o njima je javnost bila upoznata, bilo zajedničkim
priopćenjima, bilo tiskovnim konferencijama sudionika skupova, bilo potpisanim
sporazumima, bilo izjavama itd.

Zadaća ozbiljnoga političara i vjerodostojnog svjedoka bila bi da na Haaškome sudu prikaže
političke opcije sukobljenih strana u bivšoj Jugoslaviji i njihove strategije, tj. da dade ocjenu o tome što se događalo na međunarodnim konferencijama o rješavanju krize u bivšoj Jugoslaviji i u Hrvatskoj, a zatim i u Bosni i Hercegovini, u razdoblju od 1991. do 1995.

Mesić je tu priliku propustio.

Sve što je Mesić o tome rekao jest da Miloševića treba objesiti i da je Tuđman vodio dvoličnu politiku, jer je želio „podjelu Bosne“, te da su njihovih 48 sastanaka „suludi“ i „apsurdni“ .

***

            ———————-

6. Svi su se predsjednici republika sastali po načelu „svatko sa svakim“ u razdoblju od siječnja do kraja ožujka 1991. Tako su se susreli i Izetbegović i Milošević u Karađorđevu i Tikvešu.

7. Iz raspoloživih izvora nije jasno je li na još 3 sudjelovao i Izetbegović, no kako je to nebitno za ukupnu analizu, to ostaje za naknadne provjere.

———————-

IZVOR

Za portal Hrvatsko nebo priredio Darko Daran Bašić