Šiljo: Duga, hladna zima

1

 

 

Svakako treba pozdraviti i pohvaliti one koji na privlačenje i organiziranje članstva misle i u tom se pogledu trude. Koliko je poznato, jedina opozicijska stranka koja se ozbiljno bavi osnivanjem ogranaka diljem Hrvatske jest Domovinski pokret Miroslava Škore. O tomu govori već niz vijesti s terena, a o tomu je prije dva dana govorio i politički tajnik te stranke Mario Radić. On je, kako je njegove izjave prenio Jutarnji list, istaknuo upravo to: „Svaka čast onima koji misle da mogu na izbore bez stranačke baze i organizacije na terenu. Naš je plan da osnujemo podružnice stranke po cijeloj zemlji. Imamo 8500 članova – toliko je SDP-ovaca izašlo na unutarstranačke izbore. Za izbore se pripremamo – šljakerski.“

Zagreb – Arena, 5. prosinca 2020.

 

Svojedobno, u prvim godinama širenja televizijskog medija na našim stranama, 1960-ih, prikazivana je tada vrlo popularna i dirljiva ljubavno-socijalna serija „Dugo, toplo ljeto“, u kojoj je glavnu ulogu Bena Quicka glumio  Roy Thinnis, a njegovu odabranicu Klaru Varner Nancy Malone. Bio je to dugo najslavniji televizijski, i to međusobno zaljubljeni, par na svijetu. 

Nastojimo živjeti kao i prije, a ništa više nije isto kao i prije

Ako bismo danas, mimo televizije, na kojoj se istodobno vrte nebrojene serije i sapunice, htjeli nekako odrediti sadašnji trenutak, mogli bismo s pravom reći da je pred nama „Duga, hladna zima“. Hoće li biti doista duga i hladna, to meteorološki još nije poznato, ali da će zbog razmjerno niskih temperatura, zbog sve većeg broja onih koji će se razbolijevati, patiti ili umirati od „kineskog virusa“ (koji možda i nije „kineski“) SARS-CoV-2“, sljedeće razdoblje biti studeno, da ćemo mjesecima osjećati egzistencijalnu zebnju te „strah i drhtanje“ (S. Kierkegaard), to je sasvim sigurno. Ta zebnja pojačana je nepoznanicama o virusu, o cjepivima koja se nekritički najavljuju kao opći spas od toga podmukla „neprijatelja“, o mogućim lijekovima koji se vrlo rijetko spominju, o našem kontroliranom ponašanju i o mogućnosti „ljubavi u doba kolere“ (G. G. Marquez), o posljedicama i učincima mjera što ih vlade i stožeri donose i propisuju, a kakve svijet do sada nije susreo ni upoznao.

U stanju zaoštrene „borbe protiv širenja pandemije“, ograničavanja javnih okupljanja i zornica i ostalih misa na najviše 25 osoba, a privatno-obiteljskih okupljanja na 10 osoba, u stanju inspekcijskog i susjedskog i drugog nadzora nad „bližnjima“ i očekivanog kažnjavanja podosta njih proteći će nam i sljedeća tri tjedna došašća. U tom stanju upravo dolazi djeci Sveti Nikola, u tom stanju dočekat ćemo i Badnjak, i Božić kakav još nikada nismo dočekali, ni u mirnodopsko ni u ratno doba. I Silvestrovo i Nova godina doći će nam onako nekako kao usput, s prigušnicom na licu, ne kao razdjelnice između staroga i novoga, nego kao spojnice istoga; svega će biti kao i prije, no ništa od onoga čega će i dalje biti ne će više biti onako „kako je prije bilo“. Za neke, a takvih ima i bit će ih više nego inače, ne će na ovom svijetu od nekog trenutka biti ni onoga prije, ni onoga poslije…

Život zajednice raspada se na otočiće

To što nam se upravo događa mnogo je krupnije i ima dublje i teže učinke i posljedice nego što smo mi toga svjesni. Mijenjaju se i naša unutarnja stanja i naši odnosi s drugima. Život šire zajednice sužava se i raspada na otočiće. Velika okupljanja postaju prošlost. Intimna druženja više osoba događaju se u ilegali, s izgledima da završe kao onaj razuzdani tulum u Bruxellesu, na koji je upala policija, očito s jednim jedinim ciljem, a taj je da konzervativnog utemeljitelja Fidesza i bliskog Orbanova suradnika prokaže kao drogeraša, gaya i licemjera. 

U svakom slučaju, naglo raste važnost „temeljne stanice društva“, kako je obitelj u doba „starog normalnog“ bila definirana. Ako koga shrva bolest ili kakva druga nevolja, od koga drugoga očekivati prvu i drugu i treću pomoć osim od najbližih u obitelji i bliskoj rodbini? No iz straha od korone i oni se jedni drugih moraju „čuvati“, trebali bi i prema njima, osobito prema njima, držati potrebnu distancu, biti na oprezu, jedni drugima provjeravati temperaturu, izoštriti sluh i biti pozorni na to hoće li tko kratko zakašljati, šmrknuti, kihnuti ili pokazati neki drugi znak moguće okuženosti opakim virusom. Čini se, naime, da su se svi drugi virusi i bakterije, valjda u strahu od novog koronavirusa, razbježali na sve strane; ostao je samo jedan, samo jednoga se otkriva na testovima, samo jednoga se priznaje. 

O gospodarskim posljedicama i posljedicama za rad i primanja i dohotke – legalne i one „na crno“ ili „na sivo“ – da se i ne govori. Kolikima propadaju poslovi, obrti, mala poduzeća, uslužne djelatnosti, posredništva, savjetovanja i ostalo! Čudo je da se ne čuje mnogo veća buka, štropot i vika. A o ovisničkim, duševnim, psihološkim, duhovnim, egzistencijalnim i sličnim teškoćama da se i ne govori. Ili o pojačanoj sklonosti nasilju, depresiji, sedativima ili opijatima. O povlačenju u sebe ili o prkošenju zabranama izlaska iz izolacije i samoizolacije.

Na korona-krizu ipak se, valjda, navikavamo, malo pomalo, to što se zbog virusa događa postaje nam bliže, a ujedno nastojimo živjeti koliko je moguće kao da je stanje redovno, kakvo je bilo i prije. Time možda pokušavamo ne priznati sami sebi kako smo zapravo mnogo dublje u procijepu između redovnoga i izvanrednoga nego što bi se to zaključilo po obavljanju svakodnevnih poslova. No spoznaja o (neproglašenom) izvanrednom stanju svakako će se bistriti, a unutarnje reakcije mutiti. 

Što raditi na planu društvenosti?

U takvim danima, svatko će se od nas morati zapitati što sljedećih mjeseci raditi na planu društvenosti, sada kada su se sva društva i druženja i susretanja drastično smanjila, i kada su se raspali kružoci: od onih u kafićima i restoranima pa do onih po klijetima, kućama, igralištima, boćalištima, izletištima, tribinama, predstavama, koncertima, utakmicama, crkvama, dvoranama i predbračnim tečajevima. 

To isto pitanje vrijedi za političku aktivnost, koja je samo podvrsta društvenosti. U tom pogledu, duga i hladna zima dvostruko je teža od opće društvene. Kao prvo, posljednji su izbori pokazali da u Hrvatskoj preokret u vlasti nije moguć – ma kako razumjeli ili protumačili razloge onakva izbornog ishoda. Kao drugo, novoustrojena vlast pokazala je da joj nitko ništa ne može, ni izvana ni iznutra. Kao treće, velika većina medija u službi je održanja političkoga statusa quo i apologetike i samohvale režima. Kao četvrto, razmjerno snažna opozicija dosad i sada vladajućim strankama nije se uspjela formirati. To se, naravno, kaže pod pretpostavkom da HDZ i SDP zapravo i nisu opozicija jedan drugomu, nego samo desna i lijeva ruka istoga dubljeg korpusa, s međusobnim razlikama u vođenju politike i kadrovskim ešalonima koje doduše postoje, ali nisu bitne ni u jednom pitanju unutarnje ili vanjske politike. I kao peto, u ovakvim okolnostima ograničenja okupljanja i druženja i podvrgnutosti svega ovoj zdravstvenoj prirodnoj ili neprirodnoj nepogodi zametci prave političke protimbe teško mogu išta učiniti da stvari preokrenu na drugu stranu, sebi i narodu u korist. A u svibnju će se svakako održati područni i mjesni izbori. Kako na njima pokazati da politički odnosi i odnosi između vladajućih i nevladajućih stranaka nisu tako beznadno „zabetonirati“ u korist vladajućih? Što znači: i u korist svega onoga čime apsolutna većina birača, koja nije ni glasovala, i još onaj postotak koji je bio „protiv“, nisu bili zadovoljni?

Nema ozbiljne opozicije bez razgranate organizacije

Bez stranaka koje bi nasuprot HDZ-u i SDP-u izgradile snažnu i razgranatu organizaciju na terenu nikakav politički uspjeh opozicije nije realno očekivati, bez obzira na popularnost pojedinih zastupnika i političara općenito. Da HDZ nema tako razgranatu organizaciju po gotovo svim mjestima u Hrvatskoj, pa i izvan nje, kao što ju i dalje ima, teško da bi ostvario ovakav uspjeh, unatoč svoj moći, strukturama i novcima kojima raspolaže ili koje kontrolira. Sve manje ljudi izlazi na izbore. Demokratski izbori sve su manje izbori između velikih mnoštava. Oni se zapravo pretvaraju u izbore između odnosno u nadmetanja dobro organiziranih organizacija. 

Zbog toga, svakako treba pozdraviti i pohvaliti one koji na privlačenje i organiziranje članstva misle i u tom se pogledu trude. Koliko je poznato, jedina opozicijska stranka koja se ozbiljno bavi osnivanjem ogranaka diljem Hrvatske jest Domovinski pokret Miroslava Škore. O tomu govori već niz vijesti s terena, a o tomu je prije dva dana govorio i politički tajnik te stranke Mario Radić. On je, kako je njegove izjave prenio Jutarnji list, istaknuo upravo to: „Svaka čast onima koji misle da mogu na izbore bez stranačke baze i organizacije na terenu. Naš je plan da osnujemo podružnice stranke po cijeloj zemlji. Imamo 8500 članova – toliko je SDP-ovaca izašlo na unutarstranačke izbore. Za izbore se pripremamo – šljakerski.“

Dodao je da DP ne isključuje mogućnost suradnje s drugim opcijama, što je isto tako pohvalno, ali je već više mjeseci očito da se u tom pogledu ponavlja „stara (izlizana) priča“. Po njegovim riječima stanje je ovakvo: „Zvali smo mostovce nekoliko puta, bili smo spremni dati im da nose liste u nekim županijama. Nisu se odazvali. Mislim da se mostovci zapravo boje vlasti i odgovornosti. Most ima velikih problema s članstvom, kažu da ih je 500, ali sumnjam da ih ima više od 300, oni su u organizacijskom smislu tek natruhe stranke.“

Što hoće „Most“ i „Hrvatski suverenisti“?

Ako je to istina, a zacijelo jest, ispada da je Most zapravo stranka ne „nezavisnih lista“, kako se izvorno nazvao, nego stranka „odabranih blefera“. Onih naime koji raznim „fintama“ i „trikovima“ razmjerno uspješno (kako-kad) održavaju privid o svojoj stvarnoj snazi i o svojoj, tobožnjoj, volji da zasuču rukave i stvore dugoročno samoodrživu i koliko-toliko brojčano jaku organizaciju. Da budu izazivač, ili solidan partner i korektan korektor, vladajućima.

A Domovinski pokret ima već 120 podružnica i ogranaka, iako postoji i djeluje u deset puta kraćem razdoblju negoli Most. 

U „izljevu otvorenosti“ Mario Radić dijagnosticirao je i „Hrvatske suvereniste“, stranku koja se još uvijek sastoji od dviju neugašenih stranaka, „Hrasta“ i Hrvatske konzervativne stranke, i ponekih ljudi iz poneke braniteljske udruge i građanske inicijative. Zapitan zašto nema suradnje s njima, koji su s DP-om bili u predizbornom savezu, a koji su nedavno (g. Zekanović, predsjednik) najavili da izlaze samostalno i nagovijestili kandidaturu Bernardice Juretić Rožman ili Željka Sačića za mjesto gradonačelnika Zagreba, Mario Radić odgovorio je: „Suverenisti? Bernardica? Pratite li vi ankete? Ženu cijenim, ali ona nema šanse u borbi s Bandićem. DP je u Zagrebu osvojio 14% biračkog tijela. Nemamo još konkretne ljude, čekamo rezultate anketa i prema tome ćemo se ravnati.“

Takvim lapidarnim iskazom on je zapravo vrlo precizno „dijagnosticirao“ i tu stranku. Pokazao je da njezini glavni likovi žive u oblacima, da misle kako, poput Mosta, s pojedinim i navodno „jakim“ imenom mogu pomišljati na osvajanje gradonačelničkog mjesta. Kaj god! A ako ne žive u oblacima, nego su svjesni svoje (male) snage i rejtinga i popularnosti, a ne trude se razgranati, tada zapravo i ne žele izrasti u snažniju opciju od ove dosadašnje. Što bi bilo još poraznije nego ako bi samo živjeli „u oblacima“ i zato sebe vidjeli kao one koji su se „visoko stali“. U svakom slučaju, dok se i kod njih ne vidi da rade na terenu i na stvaranju stranačkih ogranaka, na proširivanju kruga članova i političkih, a ne samo građanskih, aktivista, nije realno očekivati da s dovoljno zgoditaka zatresu mrežu koju čuva HDZ-Kerber skupa s ljudima i snagama vrloga establišmenta. 

 

Šiljo/Hrvatsko nebo/PHB

 

Facebook komentari

komentara