ZORICA VUKOVIĆ: IZ RAZLOGA ŠTO…

„Odbija se amandman iz razloga što…,“ reče ekonomistica, ministrica poljoprivrede mr. sc. Marija Vučković (1974.) na zasjedanju Hrvatskog sabora 24. 11. Nažalost, nije jedina koja kao visoko pozicionirana osoba ne govori hrvatski jezik. Iz razloga što… Ali, eto okupi ih Plenković kako bi s ovim ‘stručnjacima’ lako vršio ‘što god hoće’. Zato su ‘sastavili’ strategiju kojom će vladati Hrvatskom do 2030. – te godine, uz svesrdnu novčanu potporu, a koja je postala sprdnja na društvenim mrežama ‘iz razloga što’ ekipa nema ni ideju, ni kreativnosti, ali zna slušati. 

Branimir Perković, ekonomist iz Splita, (FB), 22. 11.:  „Svaki redak nove strategije do 2030. je plaćen 9 000 kn, svaka stranica 228 000 kn (uključivo s naslovnom i polupraznim stranicana), svako slovo 130 kn.

Lude li države, ludog li naroda, ludih li političara, ludih li ‘intelektualaca’……Bože oprosti spasi me ovih napasti od ‘planera’….

I onda mislite da će obnova Zagreba biti poštena, a ovi naplaćuju 130 kn po slovu za dokument koji je realno malo teži seminarski rad?“

Posebni osvrt pri predstavljanju Strategije, dao je Plenković, nakon kulture, na obrazovanje za koje reče da se nastavlja s onim što je započeto. A znamo da je započeta demontaža hrvatskog školstva, kao i hrvatske kulture i hrvatskog jezika još od Milanovićeve vlade, ministra Jovanovića, famoznog Jokića, ‘sjenovitog’ Nevena Budaka i nastavila se ‘laptop’ igraonicom Blaženke Divjak, uz pornografsku lektiru i lažnu povijest njene pomoćnice Kralj.

‘Ako je tome tako’, reče jedna nedorečena ‘novinarka’ u propagandnoj kontakt emisiji koju nazvaše Demokracija, nije čudo da za neka zanimanja i pozive ne treba ni obrazovanja, ni iskustva. U takvom okružju stasao je i čelnik JANAF – a, Dragan Kovačević (1969.) koji je volio birtije i restorane. Naime, rijetko se u njegovoj biografiji može pročitati da je u Požegi završio trogodišnji ŠUP (Škola učenika u privredi), konobarski smjer. Bio je prosječan učenik. 

Tako službeni CV Dragana Kovačevića počinje s diplomom Ekonomskog fakulteta (gdje je Agronomski fakultet?), nastavlja se magisterijem i završava doktoratom, te zvanjem asistenta. Karijera mu je naglo krenula u visine kad je postao zet Mate Crkvenca, profesora Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i Račanovog ministra financija. Uz potporu partijske knjižice, naravno. Tako osposobljen bio je ravnatelj Agencije za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja (HAGENA), član Uprave zagrebačkog holdinga, predsjednik Nadzornog odbora Kutjevo d.d.. Zakačio se sa Slavkom Linićem i SDP-om, utvrdivši da Linić ’30 godina nije pročitao ni jednu knjigu iz ekonomije’. Tada ga je spasila Vesna Pusić, koja prema riječima odvjetnika Željka Olujića nije završila srednju školu, a bila je profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tako se spašava ‘drug u nevolji’. I Dragan postade HNS-ovac. 

Kao vrsni menadžer bijaše nagrađivan, baš kao svojevremeno Todorić. I počeo je prenositi znanje studentima na Effectus – u, visokom učilištu za financije i pravo u Zagrebu. Za financije i pravo. Koja ironija! Predavao je kolegije Financijsko tržište, Poslovne financije i Tehnike poslovanja vrijednosnim papirima. Kada je sudjelovao kao gost predavač na kolegiju Nacionalna sigurnost, forenzične znanosti i globalizacija, predstavljen je kao predsjednik uprave poduzeća JANAF d.d., te kao član ‘glavnog odbora Hrvatskog društva ekonomista te član raznih stručnih i znanstvenih udruženja i foruma koji je objavio više od 50 znanstvenih i stručnih radova iz područja ekonomije’. 

Sad, kad je u pritvoru, izbrisaše ga na Effectus – u, a zamijenit će ga i SDP – ovac Boris Lalovac (1976.), magistar ekonomije, koji će predavati Poslovne financije. Interesantno da je dekan ovog učilišta Plenkovićev ‘crni labud’ i njegov posebni savjetnik za nacionalnu sigurnost doc. dr. sc. Robert Kopal. 

Je li onda čudno da su se u konobi tog uspješnika rado nalazili Plenkovićevi ministri dr. sc. Ćorić, dr. sc. Butković i rodjak mu ekonomist Aladrović koji valjda još nije dr. sc., ali je na putu da postane? Sve sami znanstveni geniji.  Stoga je malo vjerojatno, na temelju svega ovoga, da Plenković ‘ništa nije znao, ništa utjecao’, a i dalje promovira kurikularnu reformu koju je, po njegovu odabiru, zacrtala Blaženka Divjak i njena ekipa.

U tom kurikulu stradao je hrvatski jezik i odabir lektire iako su se mnogi znalci uključili u diskusiju. Bili su ‘izviždani’ i ‘popljuvani’. Tu je preskočen književni kanon koji regulira književni život od kraja XVIII. st. s nastankom povijesti književnosti o čemu je često govorio Slobodan Prosperov Novak (1951.) hrvatski povjesničar književnosti, komparatist, novinar, političar i teatrolog. U suvremenom značenju kanon se odnosi na određene književne tekstove koji imaju središnje vrijednosno mjesto u nekoj kulturnoj zajednici. Nažalost, kao da se nastavlja ‘kulturno’ urušavanje koje je počelo komunističkom ideologijom.

Pored toga devastiran je kurikul povijesti koji izvrće i najnoviju povijest kojoj su mnogi od nas svjedoci. Ne može to biti dobro ako se većina profesora hrvatskog jezika i povijesti školovala na degradiranom Filozofskom fakultetu u Zagrebu kamo je kao pripadnik KP poslan Milorad Pupovac (1955.) 1982. godine. Druga nedorečena osoba, koja čak nije znala razgovijetno ni govoriti, je Vesna Pusić (1953.), a bila je zaposlenica na odjelu sociologije FF od 1978. godine. Interesantno da su i Pupovac i Pusić doškolovani i u Ljubljani.

Zato nije čudo da se događaju posve sulude situacije u demoniziranju najnovije hrvatske povijesti. Jer oni, nažalost, nisu jedini.

Često se Plenković poziva na Tuđmana. Evo što je u svom obraćanju rekao predsjednik Tuđman kad je 8. lipnja 1997. došao Vlak mira u Vukovar:

„Dame i gospodo, Hrvatice i Hrvati i svi građani Vukovarsko-srijemske županije, pripadnici srpske, mađarske, rusinske, slovačke etničke zajednice, dragi gospodine Klein i svi Vaši suradnici iz Privremene uprave UNTAES-a, ekselencije, predstavnici stranih država!

Možda ništa kao ova zadnja pjesma koju je otpjevala slavna hrvatska umjetnica, možda ništa tako ne govori kao Sveta Marijo i dragi Bože moli za sve nas, da budemo prije svega kršćani, da znamo praštati, da znamo ne samo moliti nego i stvarati novi život.

Odmah na početku bih podsjetio – pobjednik koji ne zna praštati taj sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi. 

Taj naš dolazak u Vukovar, u taj simbol hrvatskih patnji, hrvatskog otpora, hrvatskih težnji za slobodom, hrvatske želje za povratkom na svoje istočne granice, na Dunav o kome pjeva i hrvatska himna, to je naš znak, naša odlučnost da želimo zaista mir, pomirbu, da želimo stvarati povjerenje za trajan život u budućnosti, da više nikada ne dopustimo ono što nam se dogodilo. 

…biti će teško svladati Hirošimu u našoj svijesti, u našem sjećanju. Ali nam, evo, i u ime Božjih zakona, i u ime ljudske razboritosti ništa drugo ne preostaje nego pregnuti na tome da što prije premostimo, što prije zaboravimo.

Kao što znate ekstremista ima posvuda, ali je stvar razboritih ljudi da ih onemoguće u interesu većine, u interesu ljudske i božanske ljubavi, u interesu toga da ne dopustimo više zlo kakvo smo preboljeli, kakvo smo preživjeli. Prema tome, taj ‘Vlak’ nije samo početak konačnog povratka prognanika, nego i dokaz svekolike skrbi hrvatske vlasti i svih hrvatskih javnih institucija u zauzimanju da se ovo razoreno područje što prije izgradi i što prije uvrsti u svekoliki društveni, gospodarski i kulturni život hrvatske domovine. Za lokalno srpsko pučanstvo ‘Vlak’ znači uspostavu povjerenja, jamstvo svih njihovih građanskih i etničkih prava. Jasno, pod uvjetom da doista prihvate hrvatsku državu kao svoju domovinu i da onemoguće one ekstremiste koji to remete. 

Osim toga, dopustite da vas podsjetim na riječi velikoga srpskog pjesnika Zmaja Jove Jovanovića, koji je, među inim, rekao: 

‘Hrvat se ne bori da što otme kome,

Čuva sveti plamen na ognjištu svome.

I dok tako čini u najteži dan’

I Bog je i pravda na njegovoj stran’.

A kuda će Srbin – zar on da se dade

Putu, na kom nema ni Boga ni pravde?’

Evo vam jednog mislećeg, velikog Srbina pjesnika. To vam je osnova za zajedničku suradnju. Mi ga priznajemo, priznajte ga i vi. I da znate, to je pjevao kad je znao da je Hrvatska bila do Zemuna, kad se govorilo o hrvatskoj Subotici, kad je pred II. svjetski rat Banovina bila u Šidu. Mi to ne tražimo, ali želimo da hrvatski narod bude suveren u svojoj hrvatskoj državi, a vi Srbi i Mađari i svi drugi da uživate svoja građanska i etnička prava. Mi vam to jamčimo, ja vam jamčim kao državni poglavar sa svim Saborom, sa svom Vladom, sa svim županima koji su ovdje i koje, kao što rekoh, obvezujem da provode takvu politiku. Prihvatite i evo vam budućnosti, evo vam blagostanja.“

Govor je završio riječima: „Neka nam živi suživot hrvatskog naroda sa srpskim i drugim etničkim zajednicama na ovim područjima, neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!“

Tuđman je tražio ruku pomirnicu. Ali ona nije pružena. Zašto nema suživota do danas? Valjda je jasno. Dok se rušitelji ‘poslednjeg ustaškog bastiona’ slobodno šeću i ne odustaju od svojih laži, sudjelujući čak u hrvatskoj vlasti, dotle dodvorice svjetskih centara moći procesuiraju i kažnjavaju one koji su branili Hrvatsku: Norca, Glavaša, Brodarca, Gotovinu, Markača, Praljka, Prlića…

Nedavno preminuli Tomislav Merčep bio je prvi organizator obrane Vukovara, zatim je poslan u Gospić, a potom u pakao Pakraca. I kad mu nisu mogli prišiti ništa, osudiše ga po zapovjednoj odgovornosti što su htjeli pripisati i Željku Sačiću… 

Koliko o tome znaju đaci i studenti? I kakve mi profesore povijesti imamo ako su se školovali na FF? Koliko tome doprinose prosvjetne vlasti? Već iz slučaja Jovanović i Divjak se vidi da to ne ide u dobrom smjeru. A koliko su tome doprinijeli tzv. viši prosvjetni savjetnici u agencijama za obrazovanje, ilustrirat ću na slijedećem primjeru.

Ona je radila samo na zamjenama. A onda je primljena u jednu od obrazovnih agencija i odmah postala viša prosvjetna savjetnica, preskočivši napredovanja mentor i savjetnik. Za napredovanje u profesora mentora potrebno je 15 godina kontinuiranog radnog staža u obrazovanju i uspješno vođenje nastave, vannastavnih aktivnosti, pisanje udžbenika, članaka u stručnim časopisima, kreativnost… što dotična nije postigla. Profesor savjetnik postaje se nakon slijedećih 5 godina, što se opet može ponoviti u narednih pet godina ili se izgubi status ako se nije iskazivao u zvanju i zanimanju. 

Tijekom njenog ‘savjetovanja’ ukinuta je terenska nastava za učenike u programu ekološki tehničar i međunarodno natjecanje kemijskih tehničara. O struci, kojoj je bila savjetnica, nije imala pojma, a ne zna se točno ni koji je fakultet završila. Uglavnom se bavila, od Europe nametnutim, birokratskim samovrednovanjem škola. Moram li reći da je napredovala i postala članica ECVET-a, europskim alatom za prijenos, prikupljanje i priznavanje ishoda učenja stečenih tijekom međunarodne mobilnosti? Nažalost, nije jedina…

Ono što u školama vrijedi to je nesebično zalaganje pojedinih profesora, učitelja i nastavnika tako da nam djeca imaju uspjeha na međunarodnim natjecanjima i smotrama.  

Lani je obilježeno 350 godina od osnutka Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu kojega su 23. rujna 1669.  osnovali isusovci. O tome je u javnosti bilo malo govora jer je Sveučilište osnovala Crkva.

Zašto se urušava kultura, hrvatski jezik, vjera, povijest koja još nije ni istražena? Znalci bi rekli da su to zacrtala anglosaksonska okultna društva, što je zabilježeno i u smjernicama EU. A ‘šmrkavci’ i ‘plameni jazavci’ to vjerno izvršavaju.

Tuđman u svom vukovarskom govoru kaže: „Sveta Marijo i dragi Bože moli za sve nas, da budemo prije svega kršćani, da znamo praštati, da znamo ne samo moliti nego i stvarati novi život…“ 

Koliko ga nasljeđuju? Ništa… 

Ipak, u ovom čudnom vremenu, moramo znati da je posljednja Božja riječ. Jer dok je cijela ta belosvetska oligarhija bila protiv nas, dok su se ‘jazavci i šmrkavci’ sprdali po briselskim jazbinama Tuđmanu i braniteljima, podarena nam je Domovina. 

Jesmo li zahvalili?  

„To što doznajemo po božanskoj objavi slaže se i sa samim iskustvom. Ako, naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon zlu i uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od njegova dobrog Stvoritelja. Ne hoteći često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio i dužno usmjerenje prema svom posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim  sobom, s drugim ljudima i svim stvorenjima.“ KKC 401

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo