Šiljo: BiH i ne bih

Upravo taj realizam, zdrav i za istinu otvoren realističan pristup, ono je čega najviše nedostaje i u samoj BiH. U ovih 25 godina domaće su političke „elite“, koliko god i one bile pod tutorstvom „međunarodne zajednice“, imale zadaću učiniti samo jedno: postignuti da se nametnuti Daytonsko-pariški sporazum skupa s u njemu sadržanim Ustavom BiH preobrazi u takav oblik unutarnjeg b-h-sporazuma kojim bi bili zadovoljni i konstitutivni narodi i manjine i svi državljani iliti „građani“. Te „elite“ to nisu što htjele, što uspjele ostvariti. I ne će to nikada ni ostvariti dokle se ne bude postupalo sukladno realističnosti i načelu pravednosti.

Sarajevo – Parlamentarna skupština BiH, 21. studenoga 2020.

Daytonski mirovni sporazum sklopljen je prije točno 25. godina u bazi zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD. Dogodilo se je to na dugotrajnoj, iscrpljujućoj i dramatičnoj konferenciji, koja je trajala  od 1. do 21. studenoga 1995. Jedva je prevagnula na tu stranu da svi prihvate i parafiraju sporazum, koji je tri tjedna poslije toga, 14. prosinca, svečano potpisan u Elizejskoj palači – službenoj rezidenciji predsjednika Francuske Republike. 

Tim sporazumom o ponovnoj uspostavi i novom ustroju i uređenju Bosne i Hercegovine nakon trogodišnjega rata te političkoga i vojnoga i faktičkoga raspada (1992.-1995.), koji se zbog mjesta parafiranja odnosno potpisivanja naziva i Daytonsko-pariški, a službeno se zove Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, trasiran je dosadašnji državno-politički razvoj nekadašnje „Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ te zatim samostalne države „Republike Bosne i Hercegovine“. 

Sporazum su potpisali Slobodan Milošević i Franjo Tuđman u službenom svojstvu predsjednika Srbije odnosno Hrvatske te Alija Izetbegović, koji je to učinio na svoju ruku kao predsjednik tadašnjega Predsjedništva BiH. Svjedoci su bili predstavnici velikih sila. Sastavni dio toga međunarodnog sporazuma jest Aneks IV. – Ustav BiH. On Bosnu i Hercegovinu definira kao državu triju konstitutivnih naroda – poimence Bošnjaka, Srba i Hrvata – te pripadnika ostalih naroda i kao državu građana BiH, određuje da se uspostavljaju dva entiteta – Federacija BiH, na 51 posto teritorija, i Republika Srpska, a i majušni Distrikt Brčko, koji narušava teritorijalnu cjelovitost Republike Srpske, kao klin zabijen između njezina istočnog i zapadnog dijela. 

Problem demokratske reprezentativnosti triju konstitutivnih naroda

Ustavom BiH uređeno je i pitanje ovlasti središnje vlasti, u kojoj su glavne institucije Predsjedništvo i Parlamentarna skupština, s gornjim domom koji se zove Dom narodā, i ostalih razina vlasti. Dom narodā sastoji se od 15 izaslanika, od kojih svaki konstitutivni narod ima, odnosno trebao bi imati, po pet. Dvije trećine izaslanika, bošnjačkih i hrvatskih, biraju izaslanici dotičnih naroda u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, a preostalu trećinu srpskih izaslanika bira Narodna skupština Republike Srpske. Jedan od najvećih prijepora, sukladno postojećem izbornom zakonu, izaziva biranje hrvatskog člana Predsjedništva. Već tri puta velika većina Hrvata glasovala je za jednog kandidata, no dio bošnjačkih glasova planski i perfidno dan za drugoga kandidata, deklariranoga kao „Hrvat“, prevagnuo bi, pa je tri puta biran Zlatko Komšić, iako golema većina Hrvata nije za njega glasovala. 

Zbog toga su veliki pritisci s hrvatske strane, a postoje i pozivi Europskog parlamenta i odluke Ustavnoga suda, koje se ne provode, da se zakon izmijeni tako da hrvatskog predstavnika biraju – Hrvati. Slični problemi, iako manje drastični, postoje i pri izboru hrvatskih izaslanika u Dom narodā. Čitavu stvar zakomplicirala je presuda Europskog suda za ljudska prava po kojoj bi i manjinci imali pravo birati svoga predstavnika u Predsjedništvo BiH – da bi i oni bili ravnopravni.

Daytonsko-pariški sporazum nametnula je tzv. međunarodna zajednica

Iz svega rečenoga proizlazi da je je suvremena država „Bosna i Hercegovina“ uspostavljena te da je njezin unutarnji ustroj i njezino funkcioniranje u znatnoj mjeri regulirano ne voljom njezinih naroda ili građana, nego međunarodnim ugovorom i međunarodnim tutorstvom. Daytonsko-pariški sporazum nije nikada službeno preveden s engleskoga niti objavljen u službenom glasilu BiH. Nije proveden ni referendum o njegovu prihvaćanju. Da je on proveden među trima konstitutivnih narodima, isto tako i među svim građanima, pitanje je bi li uopće bio prihvaćen. Vjerojatno ne bi.

Drugim riječima, taj su sporazum moćne sile tzv. međunarodne zajednice – poglavito SAD – nametnule kako bi zaustavili rat i stvorile ustavnopravnu i političku podlogu za mirnodopsko ustrojavanje i daljnji život ove države. U provedbi, tumačenjima i korekcijama njezina ustavnog i ostalog uređenja i unutarnjih odnosa otad se dogodilo dosta toga što je duh i slovo Daytonsko-pariškog sporazuma donekle izmijenilo, pri čemu je najveću ulogu imao „visoki predstavnik“ sa svojim Uredom (OHR), koji je po Daytonsko-pariškom sporazumu bio ovlašten u ime UN-a odnosno skupine uključenih zemalja nagledati provedbu civilnih aspekata mirovnog sporazuma. Neki od visokih predstavnika tu su ulogu iskoristili tako da su ne samo nagledali, nego i znatno, možda i bitno, korigirali odredbe mirovnog sporazuma.

Stanje je već dvadesetak godina turobno, odnosi zatrovani

Sva ta poratna povijest BiH bila je prepuna svakojakih zapleta, prijepora, neugodnih iznenađenja i ogorčene borbe među političkim predstavnicima, ponajviše među strankama i vođama triju konstitutivnih naroda, koji tvore golemu većinu stanovništva BiH. Ustroj ove države vrlo je zamršen, postoje četiri razine vlasti, postoji asimetričan odnos Federacije BiH i Republike Srpske i stalni antagonizmi između središnje vlasti i Republike Srpske, točnije između (pro)bošnjačkih i srpskih politički stranaka, s jedne strane, te između (pro)bošnjačkih i hrvatskih stranaka s druge strane. 

Općenito, stanje je već dvadesetak godina turobno, odnosi zatrovani, a sve je pojačano brojnim negativnostima u unutarnjim odnosima, problemima u funkcioniranju države, socijalnim raslojavanjem i besperspektivnošću, osobito za mlade, lošom gospodarskom situacijom, iseljavanjem, posljednjih godina i nezakonitim migracijama, a ove godine udarom koronavirusa i nastavljanjem političkih blokada i polarizacija. Iz raznih anketa i drugih oblika istraživanja javnoga mnijenja vidi se da je velika većina građana nezadovoljna. Svi žele da stanje bude bolje, ali kako toj želji udovoljiti, to nitko ne zna. U znatnoj mjeri, BiH i dalje živi i funkcionira uz bitnu pomoć, pod patronatom ili diktatom međunarodnih političko-diplomatskih, financijskih i ostalih institucija, a na njezinu teritoriju prisutna je i strana civilna vlast i strana vojna sila – kao jamci da se sve skupa ne uruši i da BiH ponovno ne utone u unutarnji politički kaos i da se opet ne raspadne. 

Zapadnjaci opet forsiraju svoju ideološku agendu

U takvoj atmosferi obilježava se 25. obljetnica Daytonsko-pariškog sporazuma, koji se općenito slavi kao jedan od najvećih uspjeha međunarodnih mirovnih nastojanja u novijoj povijesti. U raznim prigodama obilježavanja te obljetnice ili podsjećanja na nju iznose se i političke ocjene i poruke. Tako je bilo i danas u sjedištu Delegacije EU-a u Sarajevu, gdje je šef europske diplomacije, Španjolac Josep Borrell, govorio o velikoj potpori koja dolazi od Europske unije, koja je tobože spremna primiti BiH u svoje članstvo (ha-ha), ali tek onda kada ona ispuni određene uvjete (eh, eh). Koji su to uvjeti? On je naveo tri kao bitna: funkcionalna demokracija, snažna vladavina prava i poštivanje individualnih ljudskih prava.

Borrell je, očito svjesno i hotimice, izražavajući ne samo eurokratska i španjolska, nego i njemačka i druga gledišta i interese, prešutio jednu „sitnicu“: prešutio je poštivanje i puno ostvarivanje ravnopravnosti i ustavnog položaja triju konstitutivnih naroda odnosno njihovih pripadnika. Oni koji liju krokodilske suze nad pravima manjina najednom ne priznaju da bi konstitutivni narodi morali imati pravo na ikakva prava. „Stara k… Europa“ opet se ponaša tako kako se i prije često ponašala, primijetili bi kritičniji duhovi. Ovaj put ona to čini u širem sklopu potiskivanja nacionalnih i vjerskih i ostalih identiteta u korist nekakvih obezličenih „individualnih“ prava. Europa skupa s liberaliziranim, dekadentnim, antinacionalnim, antireligijskim i antiidentitetskim Zapadom ponovno forsira svoju „agendu“. Poravnava ljude i narode po svojim mjerilima, a prešućuje ili tuče po glavi sve ono što nije sukladno njezinim mjerilima. Sve one koji nisu „podobni“.

Borrell je govor trebao održati u parlamentu BiH, no to su vetom spriječili zastupnici Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), na čijem je čelu Milorad Dodik. Pravdali su to epidemiološkim mjerama i time da im netko “nameće protokol”. Na taj su način Borrellu pokazali da su konstitutivni čimbenik države BiH, a on da je samo gost u tuđoj kući, pa neka se izvoli i ponašati kao gost.

U istu tikvu s Borrellom puhao je danas i visoki predstavnik, Valentin Inzko, austrijski političar slovenskog porijekla, međunarodni „uhljeb“ na visokoj dužnosti i vrlo visokoj mjesečnoj plaći. On je ocijenio da sporazum nikomu ne daje pravo dovoditi u pitanje opstanak BiH i sigurnost njezinih građana, koji imaju pravo na siguran i dostojanstven život. Njegova najnovija u nizu dosadašnjih licemjernih birokratskih poruka, u kojima se ignorira bitne čimbenike, glasila je ovako: “Građani Bosne i Hercegovine mogu biti sigurni da će njihovi partneri u međunarodnoj zajednici biti uz njih na čvrstom i odlučnom putu prema tom cilju.“ I on previđa notornu činjenicu da se sva tri konstitutivna naroda – dakle i najmanje 90 posto „građana“ BiH – osjećaju „ugroženima“ ili „frustriranima“. Nezadovoljstvo svih triju konstitutivnih naroda može se u zraku „nožem rezati“. A Borrell i Inzko prave se da taj problem ne postoji. Radije, zabrinuti su za sretnu budućnost „građana“. 

Znatno diplomatskiji i odmjereniji bio je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. On je podsjetio na ključnu ulogu koju je taj savez odigrao u provedbi vojnog dijela mirovnog sporazuma, angažirajući 60 tisuća vojnika iz zemalja-članica. “NATO će nastaviti podupirati BiH. No budućnost je u vašim rukama. Uz zajedništvo, odlučnost i kompromis, velike se stvari mogu postići. Četvrt stoljeća nakon Daytona, došlo je vrijeme da se ponovo [energija] posveti miru, reformama i prosperitetnoj budućnosti za sve”, rekao je on.

Što za to vrijeme radi SAD? Ovlašteni predstavnik te velesile Matthew Palmer  dao je prije dva dana intervju za Glas Amerike (VoA).

https://ba.voanews.com/a/matthew-palmer-daytonski-sporazm-bih/5668931.html

I njemu su prepuna usta Europske unije i „europske perspektive“ za BiH. Ni za njega ne postoje ovdje bilo koji narodi, nego samo „ljudi“ odnosno „građani“. Nema tu ni Hrvata ni Srba, nema dapače ni muslimana i katolika i pravoslavaca, nema ni Hercegovaca i Bosanaca, nema ni siromašnih i bogatih, nema ni povlaštenih i obespravljenih, nema ni (za)ostalih i izostalih (tj. odseljenih), nema ni ilegalno doseljenih, nema ni stranih sebičnjaka i „intereždžija“, nema ni borbe protiv terorizma i džihadizma, a nema praktički ni spomena o ishodišnim načelima samoga – Daytonskog sporazuma. Baš njega briga za to što je tamo neke davne godine 1995. doista potpisano! A da nije potpisano, današnje i vjerojatno nikakve BiH uopće ne bi bilo. Pola BiH pripojilo bi se Srbija, a što bi od ostatka BiH ostalo, o tomu možemo samo nagađati.

„Kao slijep kraj zdravih očiju“

I Palmer se ponaša, kako kaže narodna izreka, „kao slijep kraj zdravih očiju“. Kakve su mu namjere, dopustimo da su one, s njegova gledišta, doista i plemenite, to zna najbolje on sam i oni kojima služi, no, realno gledano i iskreno rečeno, i on priča bajke i ignorira bitne činjenice. I on je, uostalom, samo punokrvni reprezentant i opunomoćenik one moćne liberalno-demokratske zapadne i dijelom svjetske formalno-neformalne strukture koju se naziva „dubokom državom“ (Deep State), koja preživljava vlade i predsjednike. Ta će struktura s dolaskom Joea Bidena na vlast ponovno još više ojačati. 

„Mislim da bi ljudi trebali gledati na nagradu, a to je evropska perspektiva za Bosnu i Hercegovinu“, blagoglagolji Palmer. „Ideja bi bila stvoriti uvjete i okruženje, podržati institucije koje će pomoći Bosni i Hercegovini da krene naprijed prema evropskom cilju, evropskom snu i evropskoj viziji. A to može stvoriti mir, prosperitet i stabilnost za kojom svi žude, ne samo ljudi u Bosni i Hercegovini, nego bilo gdje. Tako da mogu normalno živjeti svoje živote, da njihova djeca mogu imati bolju budućnost od njih, da bude prilika, da mladi osjete da mogu pustiti korijene u Bosni i Hercegovini, ostati tamo i stvoriti porodicu, s očekivanjem da će postojati vladavina zakona, da će biti mogućnosti za izgradnju normalnog života u Bosni i Hercegovini. To je ono što želimo za ljude u Bosni i Hercegovini, ono što Bosanci i Hercegovci žele za sebe i svoje porodice i na to imaju svako pravo.“

Izetbegović natuknuo, Kavazović dorekao

Istodobno, nakon sastanka što ga je „tijekom dana“ EU-ov Borrell iza zatvorenih vrata imao s čelnicima dvaju domova državnog parlamenta i njihovim zamjenicima, među kojima su i šefovi HDZ-a BiH Dragan Čović te SDA-e Bakir Izetbegović, ovaj zadnji kleo se kako je dušom i srcem za „europski put BiH“, za korjenite reforme i za sve ostalo o čemu se govori kada se pričaju bajke o očekivanom preporodu BiH pod kapom EU-a. No odmah je dodao i da se mora prestati s „blokadama i nijekanjem ratnih zločina“, misleći očito na one koje su počinili Srbi i Hrvati. Teško da bi koji Bošnjak osim ponekoga rijetko osuđenog i pomislio činiti takve grozote!

Ono što nije dorekao Izetbegović, učinio je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović, koji je očitao lekciju Srbiji i Hrvatskoj,  optuživši „susjedne države“ da pokušavaju potkopati tako bajkovit napredak ostvaren od potpisivanja Daytonsko-pariškog sporazuma naovamo. “Kao potpisnice mirovnog sporazuma, te su države dobile prigodu ispraviti svoje grješke, koje su počinile prema BiH. Nažalost, u posljednjih nekoliko godina tamo su na vlast došle snage koje zajedno sa svojim satelitima u BiH pokušavaju potkopati i ono malo napretka koji je implementacijom jednog dijela Daytona postignut”. Tu izjavu reisa Kavazovića prenio je “Dnevni avaz”. Svaki je komentar zapravo suvišan. Samo napadaj i okrivljuj druge i dospjet ćeš u dženet. Naučava li to Kuran, reisu Kavazoviću?

Ako ništa, Kavazović je i nehotice „spustio na zemlju“ Borrella, Inzka i Palmera. Oni su visoki dužnosnici zapadnih sila koje ’furaju’ svoju ’agendu’. Te sile nameću državama ideološka mjerila i kalupe načinjene po vlastitim ideološkim stereotipima. Iako su i ondje mnogi svjesni da je to put koji vodi i sam Zapad dugoročno u propast, i oni se jedni drugima (titoistički) kunu da „sa tvoga (Soroseva) puta ne skrenemo“. Zapad je pod poklopcem soroševskog liberalistčko-ideološkog totalitarizma, totalitarizma oblikovanoga po (anti)modelu komunističke ’uravnilovke’, i nameće ga svakomu na svijetu koji dopušta da mu se ga nameće, ili tko se nije u stanju oduprijeti.

Rusija ima realističniji pristup, lišen ideološkog totalitarizma

Jedna od onih zemalja koja se nametanju tog ideološkog totalitarizma protivi, osim Poljske i Mađarske, jest Rusija, zanemarimo sada njezine i nepohvalne „specifičnosti“. Ta stalna članica Vijeća sigurnosti organizira 24. studenoga u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku virtualni okrugli stol kojem bi trebali nazočiti svi veleposlanici zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a. Pozivnice, kako je neslužbeno doznao portal Fokus.ba iz izvora međunarodne zajednice u Sarajevu, dobili su i Dodik i Izetbegović i Čović.

Dodik i Čović potvrdili sudjelovanje na konferenciji o Daytonu, čeka se na Izetbegovića

Ono što rusko polazište razlikuje od svih ostalih jest da se u propratnom dokumentu navodi kako je u kontekstu razumijevanja Daytonskog sporazuma i “važnosti njegove pune provedbe za stvarnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini, kao i da bi se dobila sveobuhvatna slika događaja na terenu, potrebno saslušati predstavnike tri konstitutivna naroda”.

Razumljivo, Rusiji zbog Srbije i Republike Srpske odgovara podsjećati na postojanje „triju konstitutivnih naroda“. No ona time pokazuje i onu mjeru realističnosti koja je Zapadnjacima zaluđenima vlastitim ideološkim obrascima postala nedohvatljiva. Općenito, bez obzira na geopolitička i ideološka svrstavanja, mora se primijetiti da je pristup ruske diplomacije brojnim temama i stanjima u pojedinim zemljama mnogo realističniji od zapadnoga. Zbog tog je ostvarila i uspjehe na nekim područjima na kojima je Zapad platio cijenu svojoj kratkovidnosti (Ukrajina, Sirija, Gruzija…). Tu realističnost Rusiji treba priznati i cijeniti ju, bez obzira na distancu koju imamo i moramo imati prema njezinim geopolitičkim interesima i modelu vladavinu kakav se prakticira u Rusiji. A takav pristup na području BiH šaka je u oči ovoj licemjernoj zapadnjačkoj fraezologiji i unutarnjoj poslijedaytonskoj kakofoniji, koja još uvijek ne vodi nikamo.

Neoosmanstvo, Herrensvolk u bivšim jugoslavijama i Buridanovo magare

Upravo taj zdrav i za istinu otvoren realističan pristup, upravo ta izravnost u imenovanju problemskog polja i traženja pravoga rješenja, ono je čega najviše nedostaje i u samoj BiH. U ovih 25 godina domaće su političke elite, koliko god i one bile pod tutorstvom „međunarodne zajednice“, imale zadaću učiniti samo jedno: postignuti da se nametnuti Daytonsko-pariški sporazum skupa s u njemu sadržanim Ustavom BiH preobrazi u takav oblik unutarnjeg b-h-sporazuma kojim bi bili zadovoljni i konstitutivni narodi i manjine i svi državljani iliti „građani“. Te elite to nisu što htjele, što uspjele ostvariti. I ne će to nikada ni ostvariti dokle se ne bude postupalo sukladno realističnosti i načelu pravednosti. 

A načelo pravednosti seže i dalje unatrag od 1995., seže i dublje od neoosmanskog muslimanstva-bošnjaštva neuvjerljivo zakrabuljenog u „građansko načelo“, i od (veliko)srpstva uživljenoga u ulogu Herrensvolka u bivšim jugoslavijama, i od rascijepa u svijesti i politici hrvatskoga političkog predstavništva u BiH i vrha HDZ-a u Zagrebu, koji 25 godina poput Buridanova magareta ne znaju prema kojem bi se plastu okrenuli: prema nastavku bezizglednog natezanja sa svim bošnjačkim reprezentantima ili prema zahtjevu za trećim entitetom, ustrašeni podignutim prstom raznih inzka, borrella i palmera. Ili, ako već za to nemaju petlje, onda neka službeno predlože kantonizaciju cijele BiH (dakle i reviziju Daytonskog sporazuma u smislu ukidanja obaju entiteta!) kao stvarnosti prilagođeni (kompromisni) način iskazivanja volje i legitimne zaštite svih triju konstitutivnih naroda i građana BiH te na taj način razriješe i prijepor glede demokratske zastupljenosti narodā u gornjima domovima i prava na kulturnu, informativnu, obrazovnu i drugu posebnost svih triju konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Ili-ili. A ne: Bih i ne bih!

Šiljo/Hrvatsko nebo