Đ. Vidmarović: Prijetnja prešućivanjem hrvatskih književnika

Novinar i njegov list pišući o junaku Domovinskog rata između redaka poslali prijetnju prešućivanjem domoljubnim književnicima

Mario Pušić: Jean Nicollier. Imao je 48 kg kad su ga ubili. Dva dana prije pada Vukovara izrekao je rečenicu koju svi pamte, Jutarnji list, 18. studeni 2020.

„Jutarnji list“ u e-izdanju od 18. studenoga 2020. objavio je članak Maria Pušića pod naslovom Jean Nicollier. Imao je 48 kg kad su ga ubili. Dva dana prije pada Vukovara izrekao je rečenicu koju svi pamte. Navedeni članak između redaka sadrži i prijetnju prešućivanjem domoljubnim književnicima. Želio bih na to upozoriti javnost, ali i dobronamjerno poučiti novinara Pušića (ako mu je to pravo prezime), jer mislim kako je riječ o mladom čovjeku.

Gospodine Mario Pušić, Vi i Vaš urednik koji je blagoslovio objavljivanje ovoga članka, zaslužujete pohvalu, ali, na žalost i ozbiljan prigovor. Kao ozbiljan novinar (ne poznajem Vas i ne znam koliko Vam je godina i koji ste fakultet završili, ali mislim kako ste mlad čovjek, što mi daje moralno pravo podučiti Vas o temi koju poznajem!) trebali ste prije pisanja članka o Jeana Michelu Nicollieru pročitati roman koji je napisala poznata književnica Nevenka Nekić, a koji je tiskan 2012., pod naslovom Jean ili miris smrti. Roman je objavila „Udruga dr. Ante Starčević – Tovarnik“, iz Tovarnika. Možete ga kupiti uz većini knjižara. Ovaj je roman, uzgred to spominjem, bio ubrzo nakon objavljivanja proglašen najčitanijim romanom u Hrvatskoj.

Gospodine Pušiću kao novinar bili ste dužni zapitati se, a mogli ste pitati i majku poginulog junaka, tko je Jeana otkrio, tko ga je predstavio hrvatskoj javnosti i kada? Da ste si postavili to normalno i đacima samorazumljivo pitanje, odgovor bi Vas doveo do književnice Nevenke Nekić. Tada bi saznali povijesnu istinu koja bi Vas obradovala, oplemenila i pomogla Vam u pisanju članka. A povijesna je istina slijedeća:

Prvo, književnica N. Nekić je gledajući jedno novinarsko TV izvješće otkrila i širu javnost upozorila na život i mučeničku smrt mladoga Francuza Jeana Nicollera koji se kao dragovoljac u postrojbi HOS-a borio u Vukovaru za slobodu Hrvatske.

Drugo, kolegica Nekić je nakon ovog filma krenula u potragu za obitelji poginulog Jeana. Poštovani novinaru, Jeana uopće nije bilo niti na popisu dragovoljaca HOS-a, niti u evidenciji dragovoljaca Domovinskog rata. NIJE GA BILO! Zbog čega je bio izbrisan, odbačen i pohranjen u dubok arhivski zaborav – ja ne znam. To Vi kao novinar možete istražiti.

Treće, književnica Nevenka Nekić je, uz prevoditeljsku pomoć bivšega hrvatskog Veleposlanika pri Svetoj Stolici, prof. Ive Livjanića, uspjela saznati za mjesto iz kojega je došao Jean, stupiti u kontakt s njegovom majkom, a potom organizirati njezin dolazak u Hrvatsku. Zatim je ta ista starija dama i bolešću ugrožena književnica uspjela probiti administrativnu blokadu stvorenu oko Jeana, kako u udruzi bivših članova HOS-a, tako i u Ministarstva branitelja, kako bi stavili na službeni popis dragovoljaca, a iza tog formalno-pravnog čina uslijedila je borba da Jeanova majka ostvari prava koja joj po zakonu RH pripadaju. Majka se sa starijim sinom preselila u Hrvatsku. Trebalo im je osigurati smještaj. Na kraju je gospođa Nekić isposlovala prijem kod predsjednika Josipovića koji je majci uručio odličje. I njemu, premda komunisti, što mu služi na čast, postalo je jasno kako je mladi Francuz iz dalekog i nepoznatog grada dragovoljno otišao sa svojim ratnim prijateljima ravno pod četnički nož, a nudilo mu se izvlačenje iz Vukovara i tamošnje bolnice u kojoj je ležao, što je on odbio već čuvenom izjavom kako želi sa suborcima dijeliti dobro i zlo i u životu i u smrti.

Fotografije kao dokaz:

Četvrto, sve rečeno književnica Nekić je ugradila u sjajno napisan roman Jean ili miris smrti. Tek nakon tog romana svi smo saznali (pardon, osim Vas) za čudesnu hrabrost ovoga mladića, za njegovu ljubav prema slobodi koja nadilazi nacionalne i konfesionalne granice. Jean Nichollier postaje uzor i metafora, postaje sve više i legenda. Ali kako je rasla njegova posmrtna popularnost, tako je počelo prešućivanje književnice i romana. Otvaraju most s njegovim imenom, podižu mu bistu, snimaju film…, ali književnica se nigdje više ne spominje. Očito je krivnja u njezinom domoljublju. Da nije napisala ovaj roman s njom bi bilo sve u redu. Odjednom je stavljena na crnu listu, toliko crnu da i Vi kao novinar u svome članku ime Nevenke Nekić prešućujete. To je škandalozno, to je ružno, to je neprofesionalno, to je oblik herostratizma. Protestiram kao bivši predsjednik DHK, kao književnik, intelektualac i čovjek, protestiram protiv ovakvog odnosa prema književnici, ne zato što imam bilo kakav poslovni ili privatni interes, jer je takav odnos simptomatičan, upozoravajući i on je, konačno, cenzura. Pisati o Jeanu Nichollieru, bez da se spomene ime književnice i naslov njezinog romana, nije samo znak pomanjkanja općeg obrazovanja, već je to politička poruka. Možemo se privatno slagati s književnicom, ili ne slagati, voljeti ju ili mrziti, jedna je stvar, ali prešućivati golu, apsolutnu istinu, da je kolegica Nekić NAPISALA navedeni roman, škandalozno je samo po sebi, a to je više od nepristojnosti i neobrazovanosti, to je opasno upozorenje svima nama koji se bavimo književni radom, to je prijetnja cenzurom, pa čak i diskriminacijom.

Poštovani novinaru, ako ste mlad čovjek molim Vas pročitajte roman Jean ili miris smrti, a ako niste mlad, tada ništa ne preporučam, jer ste na zadatku.

Đuro Vidmarović/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo