Nenad Piskač: U posljednja 24 sata… radikalizaciji je pridonio Bojan Glavašević

U spomen hrvatskom ratniku Tomislavu Merčepu (1952. – 2020.)

Skoro cijelu čudnovatu 2020. godinu službene vijesti meinstreama započinju frazom: „U posljednja 24 sata…“. Potom se nabrajaju dnevni statistički podatci službenoga „epidemiološkoga stanja“. Sve ostale vijesti (osobito one iz svijeta, te iz kulture) već su odavno prognane. Doduše, revno se prate događaji iz „regiona“, osobito iz Srbije, premda smo „članica EU“ i „NATO-a“.

Vijesti iz kulture zamijenile su vijesti o Severeni i Đokoviću, cajkama i donjem rublju Maje Šuput, o životu na vagi i o zvijezdama koje pjevaju… Hrvatski medijski meinstream spreman je za novo „prisajedinjenje“ u „srpski svet“. A za njim ne zaostaje ni politički meinstream. Ček mig izvana, zeleno svjetlo „prisajedinjenja“. I dok na njega čeka mora neumorno raditi na stvaranju preduvjeta za što je „prevashodno“ zadužena hrvatsko-srpska koalicija. Raditi, dakle, na uklanjaju ili poništenju nacionalnih simbola, na zatiranju istina i činjenica, vrjednota i velikana, na izjednačavanju krivnje, na veličanju mitova bolje prošlosti u ime svijetle budućnosti hrvatskih klonova i još nekuhanih žaba.

Jugoslavensko trpanje pod zemlju

„U posljednja 24 sata“ prisjećam se kako je spontano, iz naroda, odozdo prema gore, u Zagrebu još tijekom velesrpske agresije nastajao kulturni spomenik hrvatskoga naroda nazvan Zid boli, uz koji bi danas Zagrepčani mogli slaviti „Dan sjećanja“. Nijedna se normalna država takvoga kulturnoga dobra ne bi posramila, već bi od njega napravila „brand“. Žilavo jugoslavenstvo strpalo je Zid boli mimo volje autora (hrvatskoga naroda) pod zemlju s obrazloženjem da mu štete „atmosferilije“ (S. Mesić).

I vukovarska Kolona sjećanja nastala je iz naroda, odozdo. I prerasla u trajnu manifestaciju, koju jugoslavenski režim mora staviti pod nadzor i upravu, da, naime kaj, „ne skrene s puta“. Kolona je nacionalno kulturno dobro kulture sjećanja, što je nedopustivo. Od ove godine ona je postala sastavnim dijelom državnoga praznika s pripadajućim „protokolom“. Kolonom se sad i službeno upravlja odozgo. Hoće li i ona, mic po mic, biti strpana pod zemlju poput Zida boli? Poput Blage Zadre, Jean Michela Nicolieura, Siniše Glavaševića, Đure Brodarca, Slobodana Praljka, Tomislava Merčepa… škabrnjskih i svih ostalih žrtava velikosrpske agresije, uključujući svih četiristo i dvoje ubijene djece.

„U posljednja 24 sata“, ne znam zašto, prisjećam se i najvećih uspjeha jugoslavenstva – Bleiburga s Križnim putom i Vukovara s Ovčarom i srbijanskim koncentracijskim logorima. Mnoge je ta jugoslavenska ideja strpala pod zemlju tijekom 20. stoljeća, a trpala bi i u 21. stoljeću da 20. nije završilo Bljeskom i Olujom. Trpanje pod zemlju jugoslavenska je praksa izvedena iz njezine totalitarne ideje. Kad je poslije prvih demokratskih izbora jugoslavenstvo udruženo s četništvom (četništvo je udarna pesnica jugoslavenstva na putu u srbijanski commonwealth) najavilo trpanje pod zemlju cijeloga Vukovara, Tomislav Merčep (28. rujna 1952. – 16. studenoga 2020.) ustrojio je obranu. Merčep je, znaju to i Plenković i Pupovac, jedan od utemeljitelja HDZ-a Vukovara. Po pobjedi na prvim izborima ulazi u gradsku vlast i obnaša dužnost „sekretara narodne obrane“. Uspostavio je obranu Vukovara od velesrpske agresije i time Hrvatskoj „kupio“ dragocjeno vrijeme za konsolidaciju od najmanje tri mjeseca.

Glavašević za antologiju retardiranoga jugoslavenstva

„U posljednja 24 sata“ osvježio sam činjenicu da Merčepu ustroj obrane Vukovara jugoslavenski režim, ma gdje bio, nikad nije oprostio. Zato političko krilo jugoslavenskoga režima u naše dane „baca vijenac“ u Dunav dan prije Kolone sjećanja i dan prije državne komemoracije žrtava velesrpske agresije. Naime, obrana Vukovara je kriva za agresiju! Takav čin „dvostruke linije zapovijedanja“ u istoj vladi, vjerojatno proizlazi iz koalicijskoga ugovora HDZ-a i SDSS-a (povijesnoga utemeljenja nema osim u jugoslavenskim okolnostima), a k tomu je u suglasju i s najavom A. Plenkovića o tome da će „promijeniti HDZ i promijeniti Hrvatsku“. 

Riječ je o Pupovčevom performansu s vijencem (koju hrvatska vlast nije na vrijeme spriječila pa sad postaje tradicijom), igrokazu s elementima kršenja javnoga reda i mira i širenja „radikalizacije“. Ona je, međutim, očito dopuštena inkluziviranom srpskom elementu vladajuće koalicije (protiv kojega je hadezeovac Merčep morao ustrojiti obranu), dok je inkluzivizator (HDZ) zadužen za kuhanje živih žaba i pacifikaciju hrvatskoga političkoga prostora, kako bi otvorio put jugoslavenskoj ideji.

Ne samo „u posljednja 24 sata“, već gotovo 150 godina političko krilo radikalnoga jugoslavenstva u Hrvatskoj ima svoje „nadnevke“, svoja mjesta „komemoriranja“, svoje mitove, svoju interpretaciju „istorije“, svoje projekte, svoje financije, svoju izbornu bazu (oko četvrtine izbornoga tijela), svoje hrvatske sluge, svoju državu u državi i svoju logiku. Tako Bojan Glavašević u povodu smrti hrvatskoga ratnoga veterana Tomislava Merčepa piše: „Umro je osuđeni ratni zločinac Tomislav Merčep, smrću neusporedivo milosrdnijom od one koju je namijenio nedužnim civilima za čije mučenje i ubojstva je osuđen. Njegovim odlaskom svijet je postao malo bolje mjesto. Za neke je zlotvore i pakao preblaga kazna“. Izjava dostojna antologije pražnjenja crijeva retardiranoga jugoslavenstva! Medijski i politički meinstream nije reagirao, kamoli osudio Glavaševićevu radikalizaciju.

Kad će Hrvatska postati boljim mjestom?

Ne, taj bivši zastupnik SDP-a, nije član Šešeljeve Srpske radikalne stranke, ili Vučićeve Napredne stranke. Pa ni član čimbenika hrvatsko-srpske koalicije – SDSS-a, on samo govori ono što službeni režim ne smije. U aktualni saziv Hrvatskoga (državnoga) sabora B. Glavašević ušao je na listi „Možemo“ (Nova ljevica, Radnička fronta, Orah, Zagreb je naš, Za grad). Merčep je, istina, umro, ali, svijet je „na ovim prostorima“, sudeći po svrsi i smislu Glavaševićeve izjave kojom potiče radikalizaciju, društvene podjele i govor mržnje, ostao isti, ako ne i gori. Tko zna hoće li postati boljim kad B. Glavašević premine? Nitko.

„U posljednja 24 sata“ čini mi se da svijet ne postaje boljim smrću ni jednoga jugoslavenčine. Umirali su, ali ideja im je i dalje živjela, što su znali pretočiti i u retardirane totalitarne fraze kao što je ona „I poslije Tita, Tito“. Njima je i sama ideja hrvatske države „retardirana“, kako opetovano čujemo i ovih dana. Slažem se s B. Glavaševićem kad kaže: „Za neke je zlotvore i pakao preblaga kazna“. Ipak, sumnjam da će jednoga dana i najokorjeliji jugoslaveni u Zagrebu ili Beogradu uskliknuti „I poslije Glavaševića, Glavašević“. S druge strane Merčepovi ideali obrane, oslobođenja i uspostave hrvatske države, ostat će trajnom nacionalnom vrjednotom. I povijesnom činjenicom, kao i to da je za vrijeme zločina za koji je optužen po „zapovjednoj liniji“ – bio u bolnici! Očito je i ta bolnica bila poput one iz Vukovara – „poslednje ustaško uporište“ (V. Stanimirović), pa su zbog toga ranjenici „opravdano“ mučeni, ubijani i bacani u masovne grobnice ili odvedeni u srbijanske koncentracijske logore za Hrvate.

Kad će, dakle, svijet u Hrvatskoj postati boljim mjestom? Već se to u slučaju Tomislava Merčepa moglo ostvariti da su Kolinda Grabar-Kitarović ili Zoran Milanović pomilovali Merčepa. Nisu. Za propuštenim ne treba kukati, ali treba pamtiti misli, riječi, djela i propuste, pa i srednje prstiće. Svijet u Hrvatskoj postat će boljim onda kad osim Vukovara, Merčepu spomenik mirne duše i vedra čela podignu Lipik, Pakrac i Gospić. I kad se iznutra oslobodimo retardiranoga jugoslavenstva i njegova pražnjenja crijeva po dubini i širini hrvatskoga političko-medijskoga prostora.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo