Zlatko Pinter: BOLNA ISTINA O TRAGIČNOJ SUDBINI NAŠEG NARODA U SRIJEMU, BANATU I BAČKOJ

 U nakladi Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata i uz potporu Zagrebačke županije, ovih je dana iz tiska izašla knjiga Hrvati iz Srijema, Banata i Bačke – Progon i etničko čišćenje (1991-1995.), autora Zlatka Pintera. Ona se bavi (do sada) u našoj publicistici nedovoljno i nepotpuno obrađenom temom: sudbinom Hrvata iz “Vojvodine”, s posebnim osvrtom na devedesete godine XX. stoljeća koje su po ovu zajednicu bile po mnogo čemu sudbonosne i najavile konačno brisanje hrvatskoga naroda s tih prostora. 

 Na 411 stranica, autor daje kratki sažetak povijesti ovog područja i progovara o tmurnim   90-im godinama XX. stoljeća s naglaskom na položaj nacionalnih manjina i poglavito Hrvata tijekom krize u bivšoj SFRJ, te njezina raspada i ratova koji su uslijedili.

 Mislim da nije pretenciozno reći kako ova knjiga predstavlja vrlo uspješnu sintezu koja problematiku autohtone hrvatske manjine realno smješta u ambijent koji joj pripada i prikazuje ju u njezinoj pravoj dimenziji i cjelokupnosti kao ni jedna prije nje, te daje ne samo cjelovit uvid u taj složeni povijesno-sociološki fenomen, nego i nužan kontekst i okvir koji pojašnjava sve: otvoreno, jasno, precizno i s neumoljivom činjeničnom argumentacijom koja ne ostavlja prostora nikakvim nagađanjima i nedoumicama.

 Evo što na samome početku, u Proslovu kaže autor:

 “U sjeni krvave ratne drame koja se u posljednjem desetljeću XX. stoljeća odigravala najprije na području Slovenije, pa potom Hrvatske, Bosne i Hercegovine i na kraju u pokrajini Kosovo, daleko od očiju svjetske javnosti i pozornosti medija, odvijala se još jedna – ne tako dramatična i surova, ali svakako s teškim i tragičnim posljedicama: ona što su je proživljavali Hrvati i drugi manjinski narodi u Srijemu, Bačkoj i Banatu, odnosno u granicama bivše SAP Vojvodine, pokrajine čija je autonomija zgažena u jesen 1988. godine, da bi je potom Srbija koja ‘nije učestvovala u ratu’ iskoristila kao poligon za agresiju na susjede.

 Zločin etničkog čišćenja koji je tamo počinjen utoliko je teži što su žrtve lojalni građani koji nisu učinili ništa protiv države u kojoj su živjeli, čak ni onda kad je bilo sasvim jasno da se teror provodi uz njezin blagoslov ili čak kroz same institucije sustava. Hrvati i druge manjine nisu se odupirali niti u slučajevima nužne samoobrane. Na nasilje nisu uzvraćali istom mjerom jer to nije dio njihovog mentaliteta, a u ozračju nacionalističkog ludila koje je u to vrijeme zahvatilo Srbiju, molbe i vapaje progonjenih nije čuo nitko. Oči svjetske javnosti bile su uperene u ratom i razaranjima zahvaćena područja bivše SFRJ, pa je režim u Srbiji i Vojvodini mogao s manjinama i političkim neistomišljenicima činiti što ga je volja.

 Jedini ‘otpor’ koji su pružili vojvođanski starinci, bio je odlazak sa stoljetnih ognjišta, ili pak ostanak i svjesno prepuštanje sudbini koja je najčešće bila neizvjesna. Mnogi su u iščekivanju ‘boljih vremena’ i u naivnom uvjerenju da im se ne može ništa dogoditi jer ‘nisu nizašto krivi’ nestajali bez traga ili dočekali smrt u vlastitim domovima, na ulicama, u atarima ili na fronti (gdje su završavali kao nasilno ili pod prijetnjama mobilizirani vojnici JNA). Najveći dio nepodobnih građana protjeran je tijekom rata ili nakon njega, ili je bio doveden u takvo stanje da je daljnji život i opstanak u Vojvodini i Srbiji postao nemoguć.

 U ovoj knjizi sadržan je samo djelić istine o svemu što se u godinama krize, raspada SFRJ i tijekom ratova 90-ih godina događalo s ljudima koji su nekad činili bogatstvo Vojvodine, ove jedinstvene multietničke oaze s više od 25 nacija u kojoj zajednički život u međusobnoj nacionalnoj, vjerskoj i kulturnoj raznolikosti nije bio nužnost, nego stoljećima izgrađivan, spontani odnos naroda upućenih jedni na druge. Ovi ljudi su te različitosti prihvaćali kao prirodno stanje stvari, nešto što ih zbližava i povezuje u zavičajnu zajednicu u kojoj je ljubav prema rodnom kraju i podneblju važnija i jača od svih nacionalnih, vjerskih, svjetonazorskih i ideoloških podjela.

 Nestankom te i takve Vojvodine, izgubili su svi: ne samo Hrvati, Mađari, Rumunji, Slovaci, Nijemci, Česi, Ukrajinci, Židovi, Romi i pripadnici drugih manjinskih naroda i etničkih zajednica, nego i sami Srbi, što su već na početku (1990/91. godine) mnogi od njih znali, pa i pokušali demokratskim sredstvima pružiti otpor politici koja je nacionalno pitanje rješavala nasiljem nad drugima i drugačijima. No, u toj kakofoniji mržnje i isključivosti, u vrijeme kad su Srbijom i ‘srpskim zemljama’ zapadno od Drine grmjele ratne trube, njihovi se glasovi nisu čuli. Arhitekti i ideolozi velikog zločina imali su, nažalost, mnogo veći utjecaj na srpski narod nego oni.

 Između većine koja je podržala ratnu opciju i oponenata režimu, postojala je jedna ne tako malobrojna skupina razumnih i trezvenih ljudi, ali oni su podlegli strahu do te mjere da nisu bili sposobni čak ni izraziti svoju slobodnu volju na izborima. Tako je politički i javni prostor gotovo u cijelosti prepušten ekstremistima. I u tomu je najveća tragedija Vojvodine, Vojvođana, pa i same Srbije.

 ‘Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa’, kaže irski i britanski filozof, politički teoretičar i utemeljitelj modernog konzervativizma, Edmund Burke.

 I upravo je ono što se tih turobnih 90-ih godina XX. stoljeća dogodilo u Srijemu, Bačkoj i Banatu, najbolja potvrda koliko istine ima u ovim riječima.”

 Knjiga se sastoji od četiri cjeline.

 U prvom dijelu autor daje sažet prikaz povijesti Hrvata u krajevima koji su voljom velikih sila i zahvaljujući srpskoj teritorijalnoj ekspanziji završili u granicama umjetno stvorene pokrajine “Vojvodine” i to od vremena kad su ih naseljavali stari narodi, do razdoblja Prve Jugoslavije. U okviru ove cjeline, posebna je pozornost posvećena naseljavanjima Srba i planskim kolonizacijama čiji je cilj bio “posrbljavanje” zemalja sjeverno od Dunava koje nikad u povijesti nisu imale ničega zajedničkog sa Srbijom, što je na kraju dovelo do toga da su se one nizom manipulacija i zakulisnih igara uz pomoć velikih sila našle u okviru novostvorene pokrajine koja je potom (1946. godine) priključena Srbiji.

 Drugi dio knjige obrađuje razdoblje vladavine komunizma (odnosno socijalističke Jugoslavije) i započinje krvavom epopejom na tzv. Sremskom frontu, gdje su tisuće malodobnih mladića s područja Srijema, Banata i Bačke u završnici Drugoga svjetskog rata poslužili kao “topovsko meso” u nastojanju postizanja strateške ravnoteže tadašnje jugoslavenske partizanske vojske u odnosu na Crvenu armiju. Slijede poglavlja u kojima su sažeto obrađeni poratni komunistički zločini, odnosi sa SSSR-om i Staljinom, narav komunističkog sustava i način njegova funkcioniranja, sve do krize Druge Jugoslavije, te procesa “događanja naroda” u Srbiji i Vojvodini, rušenja Ustava iz 1974. godine i raspada SKJ.

 Položaj Hrvata i drugih manjina u Vojvodini tijekom razdoblja jugoslavenske krize i raspada SFRJ obrađen je u trećem dijelu kroz poglavlja koja govore o rađanju “pluralizma” u Srbiji i Vojvodini, pojavi prvih srpskih stranaka – ali i onih što su ih formirale građanske snage i manjinski narodi kao protutežu ekstremnoj srpskoj opciji. U posebnom poglavlju opisan je pokušaj političkog organiziranja Hrvata u Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV), a u onima koja slijede: medijska sotonizacija Hrvata, teror nad ovom manjinom, ubojstva i nestanci i na kraju razbijanje političke stranke hrvatske manjine. Ova cjelina završava poglavljem “Napadi na crkve i svećenike” u kojem se podrobno opisuju brojni slučajevi terorističkih napada na crkve i samostane, progon svećenika i časnih sestara i zlostavljanje katoličkog klera.

 Posljednji, četvrti dio knjige (“Memento”) govori o žalosnom stanju nakon provedenog etničkog čišćenja manjinskih naroda, poglavito Hrvata, ozračju u Srbiji i Vojvodini poslije izgubljenih ratova i na kraju slijedi osvrt na jednu od najbolnijih tema sadržanoj u činjenici da je Vojvodina kao multinacionalna i multikonfesionalna sredina (koja je do tada služila kao primjer međunacionalne harmonije u Europi) od strane velikosrpskih fašista iskorištena kao poligon za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

 Knjiga je pisana jasnim stilom i razumljivim jezikom i što je najvažnije, sve što se na njezinim stranicama iznosi argumentirano je. Zato je urednik i recenzent doc. dr. sc. Ivan Poljaković potpuno u pravu kad u svome Predgovoru među ostalim kaže:

  “(…)  Svaka tvrdnja u ovoj knjizi je dokumentirana, nema tu nikakvih nagađanja, pretpostavki, uljepšavanja ili pretjerivanja. Sve je potkrijepljeno lako provjerljivim činjenicama u čiju se istinitost uz malo truda može uvjeriti svatko – jer o opisanim događajima i procesima govore i brojni srpski izvori (od knjiga preko zapisa i snimki na Internetu do brojnih dokumenata, dokumentarnih filmova, pa i živih svjedoka). Ono u što autor nije bio siguran (ili je možda i bio siguran ali nije mogao pribaviti dokaze), jednostavno je izostavljeno. Mislim da nije pretenciozno ako kažem kako autor ove knjige, Zlatko Pinter, iako po struci nije povjesničar već ekonomist, može biti uzor i ozbiljnim znanstvenicima koji drže do svog integriteta.

 Iako je napisana kako bi doprinijela povijesnom utvrđivanju činjenica vezano za stradanje Hrvata na prostorima Vojvodine potkraj dvadesetog stoljeća, ova knjiga daje širi pogled na noviju povijest ovih krajeva i zacijelo će biti zanimljiva ne samo povjesničarima, već i ‘običnim’ ljudima koje zanima ta tema, a o njoj možda i ne znaju previše, kao i samim svjedocima i suvremenicima opisanih događanja – Srijemcima, Bačvanima i Banaćanima (koje god vjere i nacije bili), jer u njoj se jezikom istine i argumenata progovara o sudbini regije-pokrajine koja je bila jedinstvena multikulturalna oaza u Europi s preko 25 različitih naroda (na području od 21.506 četvornih kilometara, s ukupno 2.012.517 stanovnika – po službenom popisu iz 1991. godine). U toj i takvoj Vojvodini tijekom XX. stoljeća je uvelike započeo spontani proces formiranja tzv. zavičajnog identiteta, pri čemu su ljudi neovisno o svim razlikama (u naciji, vjeri, podrijetlu, kulturi, svjetonazoru) taj prostor počeli doživljavati kao svoj, svjesni njegove posebnosti i značenja za vlastitu budućnost. No, taj je proces prekinut u jesen 1988. godine, kad je Beograd krenuo u svoj konačni pohod nasilnog poništavanja autonomije Vojvodine i njezina uklapanja u ‘jedinstvenu Srbiju’.

 Knjiga je pisana jednim vrlo dinamičnim jezikom, rekao bih gotovo trilerskim stilom, tako da će onomu tko je uzme u ruke biti teško prekinuti čitanje i ostaviti je ‘za neki drugi dan’ – dakako, pod uvjetom da ga tematika o kojoj je riječ zanima. Nevjerojatan je broj likova i događaja koji se u njoj spominju. Sve je to autor godinama brižljivo zapisivao i jednim vrlo vještim spisateljskim stilom prenio u svoj, rekao bih, roman o umiranju vojvođanskih Hrvata.

 Tragični događaji koji su zadesili sve starosjedioce u Bačkoj, Srijemu i Banatu potkraj dvadesetog stoljeća a posebno Hrvate, označili su početak njihova nestanka, konačnog ‘brisanja’ s tih ravnih atara, autohtonih prostora na kojima su stoljećima živjeli u miru i slozi sa svima drugima. Hrvati su postali ‘vrsta’ u izumiranju, prepušteni sami sebi. Doduše, trenutno je zabrana ‘lova’, ali srbijanska vlast i dalje nastoji na najperfidnije načine učiniti sve kako bi ta ionako ranjiva nacionalna skupina konačno i zauvijek iščeznula sa svojih pradjedovskih ognjišta.

 (…) Knjiga Hrvati iz Srijema, Banata i Bačke u vrtlogu devedesetih – Progon i etničko čišćenje (1991-1995.), namijenjena je širokom čitateljskom krugu, svima koji žele saznati nešto više kako o srijemskim Hrvatima, tako i o drugim dvjema velikim granama hrvatskog naroda – Bunjevcima i Šokcima – te o njihovoj tužnoj sudbini uvijek prepuštenoj tuđinskim vazalima i preslaboj, ili bolje rečeno, gotovo nikakvoj zauzetosti od strane njihove matice Hrvatske da se to stanje popravi. Nijedan znanstveni rad s temom o položaju Hrvata s područja Vojvodine tijekom XX. stoljeća neće se moći napisati a da se ozbiljno ne prouči ovo djelo. Osim povjesničara ovu knjigu će, u to sam siguran, rado čitati svi koji cijene istinu i drže do nje, a pogotovu oni kojima je u srcu vjera u Boga i svoj hrvatski narod.”

 I na kraju, red je progovoriti koju riječ o samom autoru.

 Zlatko Pinter rođen je u Srijemu (Zemun) 1954. godine, odrastao je u jugozapadnoj Bačkoj (selo Plavna, općina Bač), po struci je ekonomist, dragovoljac je Domovinskog rata (1991.), umirovljeni časnik HV i jedan od utemeljitelja Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. U posljednjih 30 godina pisao je zapažene članke, feljtone i analitičke tekstove u više tiskovina (Glas ravnice, Večernji list, Zov Srijema i dr.), a zadnjih 5-6 godina redovito objavljuje kolumne i komentare na više portala. Pored ovdje spomenute, napisao je još dvije knjige koje su upravo u pripremi za tisak – jedna je znanstvena monografija koja izlazi u nakladi Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu (Krvavi tragovi velikosrpske ideologije na kraju XX. stoljeća), a druga dokumentaristička studija čiji je nakladnik Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u Zagrebu  nosi naslov: Progon i stradanje Hrvata u Vojvodini tijekom Domovinskog rata (prilog kronologiji srbijanskog terora nad Hrvatima u istočnom Srijemu, Banatu i Bačkoj, od 1986. do 1995.)

 Najveći dio materijala što ga je prikupio i napisao sastavnim je dijelom arhivskog gradiva HMDCDR, a dio toga poslužio je kao dokazni materijal za podizanje optužnice pred MKSJ u Den Haagu protiv ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

 Ova vrijedna knjiga može se naručiti na Internet stranici Web knjižare Redak : http://www.webknjizara.hr/hr po cijeni od 150,00 kuna po pojedinom primjerku.

Zlatko Žužić

glavni urednik Zova Srijema

Hrvatsko nebo