Vukovar 2020.

Ne ćemo pisati o drami i strahotama u srcu tame onih sto dana koji nisu potresli svijet. Umorili smo se od laži i izdajništva koji su već trideset godina u svojoj moći iznad naše nemoći u pravnom smislu. Ostaje nam pisati o ljubavi i povratku na obitelj: oca, majku i djecu te radno mjesto koji zajedno mogu spasiti našu srijemsku ravnicu pa i Vukovar. I cijelu Hrvatsku. Ipak, zločin je ne osvrnuti se bar s nekoliko riječi o našem nezaraslom ranjenom tkivu kao simbolu svih rana.

Mlake riječi i gušenje prave Istine

Spominju se ovih dana Škabrnja i Vukovar, a trebalo bi navoditi u dugim stupcima i ostala mjesta uništena, spaljena i pobijena u ratu sa Srbijom i Srbima iz ovih krajeva. Ako već pišemo i dajemo izjave kakvi su se tamo sotonski masakri događali, valjalo bi odmjeriti riječi pa ono što je zaista krv i patnja, ne nazivati riječima koje su površne, neprimjerene i uvrjeda toj velikoj drami hrvatskoga naroda. Tako nađoh u uglednom i inače dobronamjernom listu kako jedan svjedok toga pokolja na Ovčari i stanja u bolnici kaže da je to što su radili Srbi : „nerazborito… besmisleno… bez potrebe… i bez istinskoga razloga“. To nizanje mlakih riječi vrijedilo bi za prikaz nesvjesnoga djeteta kada razbije čašu. Pa čak kaže da ni oni koji su izvršili te zločine „ ni sami nisu znali što rade“. To zvuči kristološki i pristaje možda u umovanje nas vjernika, ali ima jednu manu: nije istinito! Sve je suprotno od toga i to treba reći. Jasno i glasno. Kad se vodi onakav ratni pohod, dobro se zna kako i zašto. Zna se i tko je kriv za sve to. Zamišljam djecu koja slušaju ovakva objašnjenja i mislim o Istini koja se polako guši u nastojanju zaborava i odmaka. Nitko se od zločinaca nije pokajao, a mnoge žrtve su oprostile. Sve je to u skladu s našim kršćanskim pogledom na svijet, ali nije razlog da se događaji ne nazovu pravim imenom. Reci istinu istinskim riječima, bar toliko snage imaj, nemoj ležati u blatu ishitrenoga i netočnog, mlakoga i otužnoga rječnika. Biste li Auschwitz nazvali tim riječima?

Kvalitetna knjiga o Vukovaru se lakše nađe usred Sarajeva, nego u Zagrebu?!

Ovih dana zamoli me jedna od rođenih Vukovarki da joj uredim knjigu uspomena. Rado ću to učiniti, iako uvijek iznova groza i tuga ne napuštaju moje bijedno srce. Ona kaže da je pregledala moju stranicu na portalu Društva hrvatskih književnika i našla nekoliko knjiga o Vukovaru i uopće Domovinskom ratu. Tragala je za knjigama u knjižnicama pa naišla na za nju iznenađujuće stanje. Na primjer 1999. godine objavila sam „Vukovarske elegije“ u nakladi Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima, Zagreb. Mislim, kažem mislim, da je to bila prva literarna knjiga o zločinima u Vukovaru, pisana literarnim rječnikom o obračunu zla i dobra, popraćena pogovorom uglednih književnih teoretičara. Obojena silnom tragikom, natopljena i mrakom i dobrotom, uronjena posvema u dramu čovječanstva i šutnju bezdušne Europe, ima i pjesničke dodatke umjesto naziva poglavlja koji donose sedam sudbina žrtava. Kaže draga žena, tražila je u svim knjižnicama u Hrvatskoj preko interneta, nema, nigdje, ni jedna. Znam da ima u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Ali ta se ne posuđuje. Našla je u BiH u nekom antikvarijatu usred Sarajeva! Sic! Ista je stvar s romanom o Jeanu Michelu, jedinom koji je napisan o tom dragom djetetu, ali ni njega nema, svega poneki primjerak u istočnijim knjižnicama. Također je to slučaj s romanom „Burik“, tovarnički martirij i smrt Ivana Burika, svećenika… itd… i tome slično.

U bar još desetak knjiga pišem o Vukovaru. Ne ćete ni njih naći u knjižnicama. Mislite li da je to slučajno? Pisalo se u stihovima, pisalo u dokumentarnim knjigama, njih se i nađe. Kaže dobra žena tražila u knjižnici u Novom Zagrebu gdje stanuje da joj izdvoje nešto o Vukovaru, donijeli nekoliko dokumentarnih, ali ni jedan literarni, artistički doživljaj uobličen u roman ili pripovijetku.

Tko je kriv?

Jesu li krivi nakladnici? Jesu li krivi ravnatelji knjižnica koji odlučuju o nabavci? Jesu li možda kritike loše pa se moja djela odbacuju kao Praljkova literatura o ratu u BiH? Poslije objave romana „Kardinalovo srce“ nikada više nisam dobila potporu od našega ministarstva. Je li i to slučajno?

Da ne bi netko pomislio kako bih zaradila prodajom knjiga! Za većinu svojih knjiga nikada nisam ni tražila ni dobila honorara. Osobito ako se ticalo rata i Vukovara. Roman „Jean ili miris smrti“ mogao se nabaviti na Ovčari i Trpinjskoj cesti, ali ne da bih zaradila. Sama sam tiskala manju nakladu da im pošaljem kad je nestalo knjiga.
Samo mogu pisati i tražiti istinu, ona još uvijek sve veća i strašnija dolazi do mene kao i u prvoj knjizi iz koje citiram nekoliko stihova:

Kuda ideš moj romaru
Sjene noći moj romaru
Opsjele su srca zala
Ne vjeruju moj romaru
Zvuku glazbe iz korala
U močvari i u glibu
Tonu lažni apostoli
Moj romaru kamo ideš
Istok zapad isto boli

Nevenka Nekić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo