SVETAC DANA: Sveti Martin, prvi svetac koji nije bio mučenik

0

Sveti Martin (316.-397.) prvi je svetac koji ima liturgijski blagdan, a nije bio mučenik.

11. STUDENI  

Rodio se kao u obitelji rimskog vojnog časnika u provinciji Panoniji (u mjestu Sabaria, danas Szombathely u Mađarskoj). Dio djetinjstva proveo je u talijanskom gradu Paviji gdje je došao u kontakt s kršćanima koji su ga zanijeli svojom idejom ljubavi prema bližnjem. Roditelji, koji nisu bili kršćani, odvraćali su svog sina od, tada još, nove vjere. Protivno vlastitoj volji, a prema izričitoj očevoj želji, Martin je unovačen u rimsku vojsku i postao je pripadnikom carske garde. Dio vojničke obuke prolazio je u francuskom gradu Amiensu gdje se odigrao događaj koji će mu odrediti daljnji životni tijek, piše na mrežnoj stranici biskupija-porecko-pulska.hr.

Imao je tek nešto više od 15 godina i usred zime pred vratima grada Amiensa (Galija, današnja Francuska) susreo je prosjaka koji je, sav promrzao i u poderanim krpama, od njega tražio milostinju pružajući k njemu ruku koja se tresla od zime. Kako nije imao novaca pri sebi, odrezao je mačem polovicu svog crvenog vojničkog ogrtača i dao je siromahu. Naredne je noći Martin usnuo san u kojem mu se ukazao Krist zaogrnut u polovicu plašta koju je dao prosjaku i koji mu je u snu kazao: „Ovim me je plaštem zaogrnuo Martin.“

San ga se toliko dojmio da je Martin prihvatio kršćanstvo te 339. godine u Amiensu primio krštenje. Završivši vojnu službu vratio se u rodnu Panoniju i pokušao je roditelje nagovoriti da prijeđu na kršćanstvo, što mu je s majkom i uspjelo, ali je otac ostao pri svojim uvjerenjima. Nakon nekog vremena uputio se u Milano gdje se vodila vjerska polemika s krivovjercima arijancima. Martin se upustio u polemiku žučno braneći pravovjerje, a što je završilo tako da je bio prognan iz Milana te se jedno vrijeme skrasio u pokrajini Liguriji na otočiću Gallnaria. Tu je započeo samotnički život i s još jednim svećenikom osnovao malu redovničku zajednicu.

Poslije nekog vremena u francuskom gradu Potiersu upoznao je biskupa Hilarija koji će ga zarediti za svećenika i ponuditi mu boravište u mjestu Ligugé, a gdje će Martin opet utemeljiti samostan. Tu je kanio provesti ostatak života u samoći, pokori i molitvi. Međutim, smrt Svetoga Hilarija, koji je u tom trenutku bio biskup u Toursu, poremetit će Martinove planove. Pozvali su ga u grad kako bi izliječio “jednog bolesnika”. Martin se pozivu odazvao, a tada su mu objasnili kako je bolesnik mjesna biskupija koja je ostala bez svog pastira. On je htio izbjeći tu čast, te se sakrio u prostoriju u kojoj su obitavale guske. Krenula je potraga koja je ubrzo okončana jer su guske svojim glasanjem odala da je Martin skriven među njima.

Nakon toga Martin je 370. godine posvećen za biskupa. Biskupsku službu obnašati će 27 godina i njegovo stolovanje obilježiti će širenje kršćanskog nauka jer će mnoga galska plemena pridobiti da prijeđu na kršćanstvo, a također će se odupirati građanskim vlastima koje su pokušavale zadirati u crkvene poslove. Kao biskup Martin je uveo, za to doba, velike novosti. Većina biskupa djelovala je po gradovima i većim mjestima, a on je svoju biskupsku skrb posvetio selima i seljacima.

Stoga je u mjestu Marmoutier (nedaleko od Toursa) otvorio svojevrstan centar za odgoj budućih svećenika, a koji bismo danas mogli nazvati prvim sjemeništem u Galiji pa čak i u Europi (otud i naziv Martin Turški). Polagao je mnogo i na zajednički život te je tražio da njegovi svećenici žive što je moguće povezanije, u nekoj vrsti zajednice. Također je uočio kako bez dobre naobrazbe nema uspjeha te je od svećenika tražio da čitaju crkvena djela. Martina su posebice voljeli siromašni i izopćenici s kojima je osjećao bliskost. Ondašnja elita nije ga odveć simpatizirala jer ju je često opominjao i pozivao na pravdu, poštenje i solidarnost. Zbog toga je doživljavao razna poniženja i vrijeđanja, ali je još za života smatran najvećim francuskim biskupom. Preminuo je 8. studenoga 397. dok je bio u posjetu jednom selu. Tri dana kasnije na njegovom sprovodu okupio se veliki broj seljaka i siromaha te oko dvije tisuće redovnika i redovnica. O njemu se govorilo “da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru”.

Za svog zaštitnika uzeli su ga mnogi pa je tako Sv. Martin zaštitnik: vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, gostioničara, uzgajivača konja i gusaka, hotelijera, liječenih alkoholičara, švicarske papinske garde i Francuske. Na njegovu grobu, podignuta je velika bazilika, svjetski poznato hodočasničko mjesto.

KT/https://www.nedjelja.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara