Šiljo: Može li duša (nacionalne) politike umrijeti?

Budući da se stranke u vremenu mijenjaju, one imaju ne samo promjenjiv tijek, nego i vijek trajanja. I tu se susrećemo s pitanjem „Može li stranka živa umrijeti?“. Naravno da može. I naravno da su dosad mnoge umrle. Neke doduše još izgledaju žive, ali tu zapravo nema unutarnjeg života. Nema istinskog elana vitala. Ne pokreću ju ljudi sa zajedničkim idealima, nego praktičari sa sitnodušnim interesima. S takvim stanicama i udovima na okupu tijelo doduše još neko vrijeme živi, ali je duša (nacionalne) politike umrla.

Zagreb – Vidikovac, 9. studenoga 2020.

Kao djelatnost, politika zasigurno ne može umrijeti. Bez nje nema nijednog društva, a pogotovu države u povijesti. Politika kreće od pojedine osobe, prisutna je u obiteljima i klanovima i plemenima, još je prisutnija u narodima, a usavršena je u razvijenim državama, osobito u carstvima i imperijima. 

Politika je samo u finim knjigama opisana kao djelatnost na uređivanju i održavanju i unaprjeđivanju zajednice – politeje. U stvarnosti, politika seže od temeljnog nastojanja osoba, skupina i zajednica za samoodržanjem do nastojanja onih koji se osjećaju dovoljno jaki ili jači od drugih da prošire svoj utjecaj, premoć ili vrhovništvo nad druge. 

U politici dolaze do izražaja temeljne ljudske sklonosti, ambicije, potrebe za autorealizacijama i samopotvrđivanjama, za pobjedama u dvobojima i višebojima. U politici sve vrvi od strasti i ambicija, koje se nastoji prikriti uzvišenim frazama i stvaranjem dojma pred drugima da oni koji se bave politikom žele jedino opću dobrobit i da se za nju žrtvuju. No prave ambicije i ciljevi u politiku uključenih osoba vrlo su često nešto sasvim drugo. 

Politika je uvijek živahna, u njoj nema posustajanja ni odustajanja. U svoj vrtlog uvlači mnoge i ne pušta ih lako ili nikako iz njega. S time da taj vrtlog ljude ponajviše uvlači iznutra, a ne kao vanjska prisila.

Mnogima, politika je nadomjestak za igru; umjesto da se kartaju, igraju nogomet, kockaju se ili se zabavljaju na druge načine, ljudi koje politika uvuče u svoj vrtlog nalaze u njemu osobit čar. Životni smisao.

Politika je najčešće povezana s egzistencijom, napredovanjem, bogaćenjem i postajanjem popularnim, po mogućnosti i slavnim. No ona je i sredstvo ostvarivanja sasvim prizemnih ciljeva i probitaka. Motivi za bavljenje politikom vrlo su različiti, nema političara koji se ne zaklinje u nesebičnost, u altruizam, a čime najčešće prikriva ono što je u njemu dublje, kao što su sebičnost, egoizam, sklonost upravljanju drugima.

Pa ipak, nije istina da u politici nema i onih koje motivira idealizam, nesebična težnja za dobrobiti zajednice, zavičaja, naroda, države, čovječanstva. Političare općenito možemo podijeliti, kao i ljude drugih djelatnosti, na idealiste i utilitariste. Oni prvi u politici su iz ideala, ovi drugi radi neke koristi. Kako se jedni usklađuju s drugima, recimo u istim strankama? I kako oni koji u sebi nose oba poriva usklađuju ideal i interes u samima sebi?

Mnogi političari, stranke i pokreti izviru iz nezadovoljstva. Politika je u početcima oblik pobune protiv stanja koje nije dobro, ili nije dovoljno dobro, ili je tako loše da nije više podnošljivo. Ona stoga izvire iz nekog nezadovoljstva, i često se ne zna maknuti dalje od nesmiljene kritike. Za opozicionare i potlačene predmeti kritike i nezadovoljstva jesu u pravilu vlasti, vladari, vlade, vladajuće stranke, establišmenti. Za ove druge predmeti kritike najčešće su loše okolnosti, naslijeđeni neredi, a nerijetko i opozicija, pa i sam narod, oni dijelovi naroda koji nisu „kako treba“. 

Politika mijenja ljude koji se njome bave. Kadra je anđela postupno prometnuti u đavla. Rijetko kada, ako ikada, uspijeva učiniti obrnuto.

Politika često izvire iz zdrave, a još češće iz bolesne želje za moću. No rijetko tko narodu otvoreno kaže da se bavi politikom zato što želi postati moćan. Naprotiv, političar u pravilu govori da narodu želi služiti.  Ministri glume  ministrante, a potajno maštaju postati kardinalima.  Stožernicima svojih pčoliteja.

Bez politike nema vlasti, ali bez nje nema ni mijenjanja vlasti, a ni mijenjanja svijeta. Bilo to na dobro, na loše, ili na nesreću mnogih.

Da, politika često usrećuje mnoge ljude, čitave narode. Današnje politike i političari ničim se drugim ne bave, ni za što drugo ne žive nego da bi usrećivali narode. Joe Biden bio bi jako nesretan da ne može usrećivati svoj i druge narode i ljude širom svijeta. Mnogi drugi bili bi nesretni kada on ne bi došao na poziciju s koje to može činiti. Mnogi treći bili bi još nesretniji kada ovi drugi ne bi bili sretni što će netko treći, onaj pravi treći, na čelu kakve velesile ili moćne međunarodne organizacije, usrećivati čovječanstvo.

Politike nema bez stranaka, osim ondje gdje je za politiku dovoljna i dopuštena samo jedna strana. Kojoj je na čelu jedan vođa. Koliko se god suvremeni svijet hvastao silno velikim demokratskim i civilizacijskim napretkom, sve se uvijek vrtjelo i vrti i dalje oko toga tko će biti vođa. Svijet bez velikih i malih vođa nije u politici zamisliv.

A tko će postati vođa, e, to je posebnije od svega drugoga. I tu nema nikakvih općih mjerila. Vođom može postati i onaj tko to zaslužuje i onaj tko to nipošto ne zaslužuje. Obrazovan i neuk. Stručan i nestručan. Mlad i star. Čestit i pokvaren. Vedar i mračan. Visok i nizak. Bogat i siromašan. Talentiran i netalentiran. Lukav i…, a ne, ne, teško da netko tko je priprost i naivan postane politički vođa. Ako nekim čudom i postane, odmah mu svi okolo počnu raditi o glavi.

Zapravo, ni kod političara ni kod politika – kao uostalom ni kod mnogih ljudi općenito – ne možemo govoriti u takvim oprekama: dobar ili loš, svet ili grješan, opasan ili bezazlen. Najčešće imamo mješavinu koječega i svačega. Što one koji biraju ili odlučuju o vođi ili od političkim predstavnicima jako zbunjuje. Neki bi, recimo, voljeli imati za američkog predsjednika osobu snažne volje do ludila otvorenog tipa kao što je Trump u tijelu razboritog i uglađenog gospona kao što je Biden. No takvu kombinaciju nitko im ne nudi. Pa zato birači mogu odabrati samo ovo ili ono, ne ovo i ono. Ne oboje.

I kod nas bi neki željeli za vođu imati u jednoj osobi kombinaciju Milanovićeve primitivne izravnosti i impulzivne borbenosti i Plenkovićeve tašte ’prevejanosti’ i birokratske učinkovitosti. No ni to im nije dano. Ili – Ili!

Ta slika primjenjiva je na politiku općenito. Jedne stranke nagnute su u jednu, druge u drugu stranu, i svaka ima određene kvalitete, ali velike slabosti. Nijedna ne čini većinu onoga što većina naroda od vladajuće stranke očekuje činiti. Većina zapravo intimno priželjkuje neku treću, koja bi imala dobro i desno i lijevo krilo i samu sredinu, tj. orlovsku glavu. No takvo što, to nešto treće, nije joj dano. Tertium non datur!

Politika se mijenja u vremenu. Zamislimo samo kroz kakve je sve mijene prošla bivša Milanovićeva stranka: od KPH, preko SKH, SKH-SDP (Stranka demokratskih promjena), SDP-SDP (Socijaldemokratska partija), SDP… da i ne ulazimo u unutarnje kadrovske i političke profilacije i činidbe unatrag tri desetljeća. Ili kroz kakve je preobražaje prošao HDZ: od poluilegalnih baraka u kojima je osnivan i u kojima je njegova nutrina (sastavljena od ljudi) gorjela za ideal nacionalne slobode i državnosti, do današnjih nadlegalnih dvora u kojima njegova nutrina (sastavljena od ljudi) gori za neke sasvim druge vrijednosti, one zajedničke europske recimo, ili bratstva-jedinstva, ili za vrijednosti zbog kojih neke njezine visoke dužnosnike osudiše ili će ih tek osuditi, ili ne će, na zatvorske kazne. Ali ne zbog hrvatstva, demokratičnosti ili plemenitosti.

Budući da se stranke u vremenu mijenjaju, one imaju ne samo promjenjiv tijek, nego i vijek trajanja. I tu se susrećemo s pitanjem „Može li stranka živa umrijeti?“. Naravno da može. I naravno da su dosad mnoge umrle. Neke doduše još izgledaju žive, ali tu zapravo nema unutarnjeg života. Nema istinskog elana vitala. Ne pokreću ju ljudi sa zajedničkim idealima, nego praktičari sa sitnodušnim interesima. S takvim stanicama i udovima na okupu tijelo doduše još neko vrijeme živi, ali je duša (nacionalne) politike umrla.

Šiljo/Hrvatsko nebo