Marija Pinjuh: Konjic, smrt i mi

0

 

 

Konjic, smrt i mi!

Ovo je istinita priča u kojoj se neće spominjati imena.

Svi mi znamo za grad Konjic, smješten na povjesnoj zemlji Kosače i Kotromanića.
Ja sam rođen tamo i bezbrižno sam živjeo i odrastao kao svaki klinac.
Uživao u beharu voća, šuštanju Neretve, slapovima Crnog Vira i našeg Starog Mosta.
Da, i Konjic ima Stari Most.
Hranila me jabuka, i zrela šljiva iz djedovog voćnjaka.
Neretva mi dušu krjepila, a obitelj i prijatelji srce ispunjavali.
Bio sam sretan u našoj šarenoj zajednici.
Svi smo se poznavali više manje.
Odrastanjem su nam se prijateljstva produbljivala, a i hrabrost nam je rasla.
Ljeti bi skakali sa mosta da zadivimo djevojke, a one bi pod našim jakim suncem sakrivale oduševljene i stidljive poglede. Bili smo prijatelji!
Bilo nas je puno al ipak premalo.

Već smo lagano zagazili u dvadesete, znate one, ni dovoljne puno da budeš odrastao, a ni malo da budemo djeca.
Najljepše godine mladosti nam prekide rat!

Odrasli smo preko noći, sve se dogodilo preko noći! Život nam je uništen preko noći!

Ja sam imao njega, a on mene!
Najbolji prijatelji!
Danima smo se branili od napada, ne toliko sebe koliko stare, nemoćne i djecu.
Nas 40!
Nas 40 i 200 starih i nejači!
Jedan dan dođe Španjolski bataljon!
Nama pao kamen sa srca, onaj teški hladni, što ti disat ne da!
Unprofor je to! Prevest će nas u slobodu.
Predadošmo im se mirnog srca da nas spase iz obruča paklenog ognja!
Oni se nasmijaše kao da smo im dragi!
Fini neki ljudi.
Vode nas, slabo se razumijemo al osnove smo im rekli i kažu da shvaćaju.

Predaše nas 40 Njima!
Civile vratiše u opkoljeno selo.
A nas 40 dadoše smrti u živim tijelima! Onaj teški kamen se vrati na prsa i bi teži nego prije!
Ne da disat!

Mala sportska dvorana i podrumska prostorija.
Bio je to logor! 1 od 331!
Mi zavezani, a iza vrata Oni!
Naoružani i bijesni!
Svi se mi znamo, ali oni nas ne zovu po imenima.

Moj brat, moj otac, moj najbolji prijatelj koji ima ženu i sina od godinu dana i ja.
Mlađarac preko noći odrastao.
Svi smo u jednom, od tri stotine trideset i jednog!

Svašta se tu događalo, kao da je sam Dante stvorio poseban deseti krug pakla za nas!

Svi smo bili mete, nitko nije pošteđen, tukli su nas za dobro jutro, za dobar dan, za dobro večer, tukli nas iz mržnje, iz dosade, iz bijesa…
tukli nas bez razloga.
Tukli nas dok se oni ne bi srušili od umora! Zamislite to!

Imao sam moj križ, moju krunicu i Bogu hvala batine mi nisu ubile volju za molitvom.
Tuče on, a ja u sebi molim!
-Slava Ocu!
-Udri meso, udri, imam križ, ja ću čuvat križ, a križ će čuvat mene!
Zamišljali smo u trenutcima gladni i žedni zelenu jabuku, modru šljivu i hladnu Neretvu kako nas krijepe.

Rekao sam sebi, kad se spasimo posadit ću ruže u vrtu, kale ću posadit!
Želim cvijeće u životu! Želim obitelj, nasljednike svoje!
Ja zamišljam, a oni tuku!
Čuvam križ, a križ čuva mene!

Jedan dan uzeše mene i njega, najboljeg prijatelja.
Treba im radna snaga.
Kroz špalir batina dođošmo radit.
Pucaju oko nas a mi posao moramo završit.
On misli na dijete, večer prije ga u snu dozivao. Spomenu mu ime pa se nasmješi.
Metak je jako bučan, ali jedan je imao posebnu namjenu.
Jedan koji nije zaobišao njega, mog prijatelja iz djetinjstva. Jedan koji ga je točno u srce pogodio. Jedan koji je zaustavio život.
Jedan koji je srušio snove i njegove roditelje… Od kiše metaka taj jedan je bio namjenjen njemu!
Dadoše mi da mu mrtvo i umorno tijelo u zemlju pradjedova položim.
Čuvam križ, križ cuva mene!

Tada je bol prestala!

Otac mu je sa nama, jadan, tužan i pretučen! Otišao komad srca sa sinom pod zemlju, a on moli Boga da ode čitavo za sinom!

Boli to! Nezamislivo boli!

Srce mi se živo raspalo a kucalo.
Ne da se umrijet!
Ne boli prazan želudac,
Ne bole slomljene kosti,
Ne bole žive rane!
Ne bole rane izbijenih zubi!
Boli duša!
Živ sam, a ne živim!
Umro sam, a dišem!
Krvarim ne osjetim!

Tu noć sanjam Neretvu, onu divlju i hladnu, a opet najljepšu smaragdnu, suncem okupanu!
Neretva je crvena, obojila je krv djece njezine koje je godinama krijepila!
Trajao je život u smrti punih 6 mjeseci!
Mi smo bili u jednom od tri stotine trideset i jednom!

Njega su ubili, a mi se patimo, oni pričaju, čujemo ih.
Nije to naš jezik. Nisu to naši ljudi.
Pričaju istočnim jezikom!
Otkud ih ovdje, u našem Konjicu!?
Ja mislim na ruže i na kale koje ću posadit.
Mislim o smrti nakon smrti.
-Bože koliko još!?
Koliko ljudsko tijelo može podnjeti!?
Ono krvi što ne iskrvari od batina doktor po noći dolazio da nam prisilno uzme!

Kažu treba im za vojsku.
Nije ovo bila vojska!
Ovo su bili psi rata!

Smjeniše se godišnja doba, a ja još čuvam križ a križ čuva mene.

Danas, skoro 30 godina poslje nas u Konjicu nema. Ni za kosti naše u zemlji našoj mjesta nema!

Tu gdje nam je krv kao klica života po zemlji kapila nas nema!
Tu gdje je pupoljak mladosti trebao niknut nas nema!
Tu gdje je Neretva najljepša i najdublja nas nema!
Tamo gdje su šljive i jabuke najljepše nas nema!
Ni za kosti naše mjesta nema!
Bilo je samo mjesta u jednom od tri stotine trideset i jednom!
Da, 331 logor!

Nismo svi preživjeli!
Živim ja, imam obitelj i posadio sam ruže, kale sam posadio!
Naša zemlja je ostala natopljena krvi našom!
U toj dvorani smrt je bila uskrsnuće!
U toj dvorani najjače molitve su moljene.
U toj dvorani smo bili mi!
Djeca Konjica!

Pitaju me zašto ih ne mrziš?
Rekoh imam križ i čuvam ga, a on čuva mene!
Osjećam ljubav jer me križ naučio.
Ako prestanem osjećat ljubav ostat će samo bol, bol uništava, a ja imam križ i čuvam ga!

Otkud oni tu, otkud ih sa Istoka u mom gradu, u mom Konjicu?
Otkud ih na zemlji naših pradjedova?
Kako za njih ima mjesta, a za naše kosti ni mjesta nema!?
Neka odgovor da onaj tko zna i tko ih je doveo!
Ja imam križ i čuvam ga, a križ čuva mene!

 

Marija Pinjuh/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara