Alexander Lee: Australci nisu zaboravili demonizaciju Hrvata od strane australske ljevice

0

 

 

Demonizacija australskih Hrvata

 Pod naslovom “Australci nisu zaboravili demonizaciju Hrvata od strane australske ljevice” Alexander Lee iz Canberre istražio je kako je došlo do napada na australske Hrvate od strane laburističke stranke, u uvodu svog članka on kaže:

“Stigmatizacija australskih Hrvata 1960-ih i 1970-ih kao ‘fašista’ i kao predmeta sumnje je podsjetnik koliko opasno i štetno može biti politiziranje etničkih identiteta”.

Ova analiza točno pogađa u srž problema, to jest odnosa, uglavnom lijevog političkog establišmenta prema Hrvatima.

Jasno da je poticaj došao iz Jugoslavije, ali je zaprimljen i zakuhan ovdje u Australiji.

Rekao bi da svi budući napadi na zajednicu, ‘Hrvatska šestorka’, Tony Jones (ABC), potječu od ovih početnih koraka.

Iako, kako kaže autor, uglavno se odnosi na laburističku stranku, ne mogu se isključit posljedice ovih napada na širu australsku zajednicu.

Sad je sve to, kako se kaže na engleskom ‘water under the bridge’(prošlost), koju ipak treba predstaviti u njenom pravom obliku.

Vrijedno je vidjeti da ima pojedinaca koji i nisu hrvatskog porijekla, barem po imenu, koji su voljni svjedočiti istinu.

Ono što se potvrđuje sa ovim dokumentom je činjenica da su Hrvati i te  kako bili aktivni na ovim prostorima, zagovarali  ne samo svoje pravo kao etnička skupina multikulturne Australije nego i pravo Hrvata na svoju vlastitu državu.

Ne sluteći, Jugoslavija, preko svojih ljevičarski trabanta u Australiji, optužujući Hrvate, sijala je sjeme svoje vlastite propasti. Tako je upoznala ovaj svijet sa hrvatskom problematikom, sa činjenicom da postoji jedan narod koji se zove hrvatski narod, a ne jugoslavenski, i što taj narod želi. A ostvarenje tog cilja u konačnici označilo je njenu propast.

Sve drugo je drugorazredne važnosti.

Stjepan Asić/Hrvatsko nebo

OPINION
Australian Croats Haven’t Forgotten Their Demonization by the Left

 

The stigmatization of Australia Croatians in the 1960s and 1970s as ‘Fascists’ and as objects of suspicion is a reminder of just how dangerous and damaging politicising ethnic identities can be.

“There should be no instructive sympathy in this House or in this country for the persons who describe themselves as Croats, who were supporters of [Croatian fascist leader Ante] Pavelic, who displayed his flag and who used his emblems.”

These shocking comments were part of a broader rift between Croatians and the political Left that have characterised much of the Croatian community’s experience in Australia.

When considering the historical and present issues within the Croatian diaspora in Australia, the origin of the conflict between Croatians and the Australian political Left, and how quickly it denigrated into antipathy, need to be remembered.

We need to do this to understand decades of scepticism about Croatian migrants in Australia that continue periodically to surface.

Examining this history reveals the inherent danger of weaponizing any ethnic group as a kind of tool against political rivals.

The experience of the Croatian diaspora in Australia has been fundamentally shaped by the way Croatians became a Cold War political football between Australia’s major parties, and when the Left-wing Labor Party, then in opposition, decided to use allegations of Croatian political extremism as a cudgel against the Right-wing Liberal/Country Party government.

Croatians were the perfect target for Australian Left-wingers from the 1960s onwards, because they were anti-communist and Catholic, and so perceived as opposed to the political interests of the Australian Left. They had little political capital, almost no representation in elected office or organised labour and were very much seen as “new Australians”.

At the time, the Labor Party, which had been out of power for more than a decade by the 1960s, was suspicious of and angered by the government’s spying on Left-wing movements in Australia. The Labor Party and the political Left more broadly felt that they were being unfairly targeted by security agencies and suspected that the government was applying unfair standards.

Shocking stories from 1963 onwards that claimed Croatians in Australia had formed militant organisations, endorsed violence, and were travelling to Europe with the intention to subvert the Yugoslav state fitted perfectly into a pre-existing Left-wing beliefs that the Australian government was turning a blind eye to right-wing extremism.

These stories vindicated every Left-wing suspicion that the government was unfair to their own political movement and tacitly supported anti-communist extremists.

Gough Whitlam delivering the Australian Labor Party’s 1972 election policy speech at the Blacktown Civic Centre in Sydney. Photo: Wikimedia Commons/National Archives of Australia

The interest among influential elements of the Labor Party and its affiliated media in assessing this information in a sober fashion was limited.

Questions about the extent to which Croatian nationalist goals were in conflict with Australian law, what Croatians nationalists actually wanted and whether there was any unique ideological extremism that needed to be addressed – and what, if anything, could be done – were not even asked.

Croatians seemed to represent the Right-wing extremists that the Labor party believed existed and thus were to be weaponized against the government.

Croatians went from an unassuming part of the post-war migration wave to the object of political ire. Within months the Labor Party had turned the issue of Croatian nationalism in Australia into ethnic-based attacks and evidence-free rhetoric.

Whitlam’s statements were some of the most egregious, but his political allies, including Jim Cairns, future deputy Prime Minister, were just as enthusiastic. Whatever legitimate inquiries could have been made into the nature of Croatian nationalism in Australia were now sullied by political partisanship.

The ascendant Whitlam and his political allies pushed Croatian Australians ever further from the Labor Party and ever closer to the Liberal/Country Party government, which immediately decried Whitlam’s characterisation. But Whitlam never demurred from this path and continued to rhetorically target Croatians.

Throughout the late 1960s and 1970s, the Australian Left continued its campaign of characterising Croatians as Fascists and terrorists, which the Australian Right doggedly disputed.

Whilst Labor also accused other Eastern and Southern European migrant groups of being right-wing extremists, something that Whitlam would later apply also to Vietnamese migrants, the Croatians received the harshest attack.

Today the issue of Croatian nationalism has faded from the Australian public imagination. But even after the end of the Cold War and disintegration of Yugoslavia, the legacy of what happened in the 1960s remains.

In recent years, Australian journalists like Hamish McDonald and Gerard Henderson have highlighted that the politicisation of Croatians had real effects. Court cases involving allegations of Croatian terrorism, such as the trial of the “Croatian Six” [six men jailed in 1981 over an alleged conspiracy to bomb targets in Sydney] continue to be scrutinised as miscarriages of justice.

What happened to Australia Croatians starting in the 1960s is a reminder of how dangerous and damaging politicising ethnic identities can be.

It provides a cautionary tale for Australian, and indeed for all policymakers. Discrediting ethnic identities as a means to harm political rivals has long-term political and human consequences. Crossing the line from legitimate inquiries into the actions of Croatian nationalists in Australia to publicly decrying the Croatian ethnic identity itself as an illegitimate, inherently extremist, ethnic identification created pain that lasted for decades.

Alexander Lee is a PhD candidate at the Australian National University’s National Security College. Twitter: @alex10lee

The opinions expressed are those of the author and do not necessarily reflect the views of BIRN.

Balkan insight/https://balkaninsight.com

****

Australci nisu zaboravili poniženje od strane australske ljevice

Alexander Lee, Canberra, Oct 21, 2020

 

Stigmatizacija australskih Hrvata 1960-ih i 1970-ih kao ‘fašista’ i kao predmeta sumnje je podsjetnik koliko opasno i štetno može biti politiziranje etničkih identiteta.

Hrvati u Australiji imaju nesretnu specifičnost da su bili prva poslijeratna australska migrantska zajednica koju je sustavno napadao i delegitimizirao značajan dio političkog establišmenta.

Nesumnjivo je bilo legitimnih pitanja o djelovanju nacionalističkih Hrvata u Australiji i inozemstvu. Međutim, došlo je i do niza nelegitimnih, ekstremnih i vrlo ciljanih napada na hrvatski etnički identitet.

U rujnu 1964., govoreći u australskom parlamentu, Gogh Whitlam, zamjenik čelnika Laburističke stranke i u konačnici najdugovječniji vođa australskih laburista, napao je hrvatski etnički identitet, tvrdeći da je sama ideja razlikovanja “hrvatskog” naroda od jugoslavenskog fašistička konstrucija.

“Izraz ‘Hrvat’ je kovanica koja je nastala tijekom [Drugog svjetskog] rata. Koristili su ga tijekom rata kvislingi i marionetska država koju su tada osnovale Italija i Njemačka”, rekao je zastupnicima.

“U ovom Domu ili u ovoj zemlji ne bi trebalo biti poučnih simpatija prema osobama koje sebe opisuju kao Hrvate, koji su bili pristaše [hrvatskog fašističkog vođe Ante] Pavelića, koji su prikazivali njegovu zastavu i koji su koristili njegove oznake”.

Ti šokantni komentari bili su dio šireg razdora između Hrvata i političke Ljevice koji su karakterizirali velik dio iskustva hrvatske zajednice u Australiji.

Kada se uzmu u obzir povijesna i sadašnja pitanja unutar hrvatske dijaspore u Australiji, treba se prisjetiti porijekla sukoba Hrvata i australske političke ljevice, te koliko se brzo pretvorio u antipatiju.

Moramo to učiniti kako bismo razumjeli desetljeća skepse prema hrvatskim migrantima u Australiji koji i dalje povremeno isplivaju na površinu.

Ispitivanje ove povijesti otkriva urođenu opasnost od upotrebe bilo koje etničke skupine kao svojevrsnog oružja protiv političkih suparnika.

Iskustvo hrvatske dijaspore u Australiji  temeljito je oblikovano načinom na koji su Hrvati postali politički nogomet u Hladnom ratu između velikih australskih stranaka, a kada je ljevičarska Laburistička stranka, tada u oporbi, odlučila optužbe o hrvatskom političkom ekstremizmu iskoristiti kao oružje protiv desničarske vlade Liberalno-zemaljske  stranke.

Hrvati su bili savršena meta australskih ljevičara od 1960-ih naovamo, jer su bili antikomunisti i katolici, i tako gledani kao oporba političkim interesima Australske ljevice. Imali su malo političkog kapitala, gotovo nikakvu zastupljenost u vlasti ili u radničkim organizacijama  i bili su  viđeni kao “novi Australci”.

U to vrijeme, Laburistička stranka, koja je bila bez vlasti više od desetljeća do 1960-ih, bila je sumnjičava i ogorčena vladinim špijuniranjem ljevičarskih pokreta u Australiji. Laburistička stranka i politička ljevica u širem smislu smatrale su da su nepravedno na meti sigurnosnih agencija i sumnjale su da vlada primjenjuje nepoštene standarde.

Šokantne priče od 1963 pa nadalje koje su tvrdile da su Hrvati u Australiji formirali militantne organizacije, podržavali nasilje i putovali u Europu s namjerom da potkopaju jugoslavensku državu savršeno su se uklopila u već postojeća ljevičarska uvjerenja da australska vlada zažmiri na desničarski ekstremizam.

Te su priče opravdale svaku ljevičarsku sumnju da je vlada nepravedna prema vlastitom političkom pokretu i prešutno podržavala antikomunističke ekstremiste.

Interes među utjecajnim elementima Laburističke stranke i njezinih povezanih medija za procjenu tih informacija na trijezan način bio je ograničen.

Pitanja o tome u kojoj su mjeri hrvatski nacionalistički ciljevi bili u sukobu s australskim zakonom, što su hrvatski nacionalisti zapravo željeli i postoji li jedinstveni ideološki ekstremizam koji je trebalo riješiti – i što se, ako išta, može učiniti – nisu ni postavljena.

Hrvati su, čini se, predstavljali desničarske ekstremiste za koje je Laburistička stranka vjerovala da postoje i tako su trebali biti upotrebljeni protiv vlade.

Hrvati su od skromnog dijela poslijeratnog migracijskog vala prešli u objekt političkog gnjeva. Za nekoliko mjeseci Laburistička stranka pretvorila je pitanje hrvatskog nacionalizma u Australiji u etničke napade i retoriku bez dokaza.

Whitlamove izjave bile su neke od najnečuvenijih, ali njegovi politički saveznici, uključujući Jima Cairnsa, budućeg potpredsjednika vlade, bili su jednako tako entuzijastične. Kakve god legitimne istrage koje su se mogle potaknuti o prirodi hrvatskog nacionalizma u Australiji sada su ukaljane političkim strančarstvom.

U usponu Whitlam i njegovi politički saveznici gurali su hrvatske Australce sve dalje od Laburističke stranke i sve bliže vladi Liberalno-zemaljske  stranke, koja je odmah odbacila Whitlamovu karakterizaciju. Ali Whitlam nikada nije skrenuo s tog puta i nastavio retorički ciljati Hrvate.

Tijekom kasnih 1960-ih i 1970-ih, Australska ljevica nastavila je kampanju karakterizacije Hrvata kao fašista i terorista, što je australska desnica uporno osporavala.

Dok su Laburisti također optuživali druge istočnoeuropske i južnoeuropske migrantske skupine da su desničarski ekstremisti, što je Whitlam kasnije primijenio i na vijetnamske migrante, Hrvati su primili najoštriji napad.

Danas je pitanje hrvatskog nacionalizma izblijedjelo iz mašte australske javnosti. Ali čak i nakon završetka Hladnog rata i raspada Jugoslavije, nasljeđe onoga što se dogodilo 1960-ih ostaje.

Posljednjih godina australski novinari poput Hamisha McDonalda i Gerarda Hendersona istaknuli su da je politizacija Hrvata imala stvarne učinke. Sudski slučajevi koji uključuju tvrdnje o hrvatskom terorizmu, kao što je suđenje “Hrvatskoj šestorci” [šestorici muškaraca koji su 1981. zbog navodne zavjere za dizanje u zrak ciljeva u Sydneyu] i dalje se provjeravaju kao pobačaji pravde.

Ono što se dogodilo Australskim Hrvatima počevši od 1960-ih podsjetnik je koliko opasno i štetno može biti politiziranje etničkih identiteta.

Pruža opomenu za Australce, i doista za sve kreatore politike. Diskreditiranje etničkih identiteta kao sredstva za nanošenje štete političkim suparnicima ima dugoročne političke i ljudske posljedice. Prelazak granice od legitimnih upita o postupcima hrvatskih nacionalista u Australiji do javnog negiranja samog hrvatskog etničkog identiteta kao nelegitimne, inherentno ekstremističke, etničke identifikacije stvorio je bol koja je trajala desetljećima.

————————————

Alexander Lee je kandidat za doktorat na Australskom nacionalnom sveučilištu National Security College.

 

Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara