Šiljo: Život pod prigušnicom

0

 

 

Od liječnika pod prigušnicama i skafanderima imala bi što naučiti sva slobodoumna protimba (opozicija) vladajućima i sva kritička i kričeća inteligencija. Naučiti se trpjeti bez kuknjave i … boriti se bez jadanja, puhanja, otpuhivanja i napuhivanja. Onako germanski uporno, sustavno i ustrajno. A ne stalno se i žuhko žaliti i kukati, lajati i siktati, bockati i grickati, ili dječje strjelice od osušena korova odapinjati – u političkim prepucavanjima (nismo teroristi! a nismo ni u ratu, osim protiv „nevidljivog neprijatelja“!) – na bahate i dobro oklopljene Golijate. (Eh, Davide, Davide, gdjeno ostavi svoju praćku!)

Zagreb – Zračna luka „Franjo Tuđman“, 22. listopada 2020.

 

Prijatelji u dalekoj, divnoj zemlji srdačno su dočekali i ugostili Šilju. No nakon sedam dana otpravili su ga odakle je i došao – u „Lijepu našu“. Rekli su mu: Znamo da bi ti bilo lijepo ostati ovdje, no tvoje je mjesto tamo. „Rasti gdje si posijan! Djeluj ondje! I sam znaš koliko ti idu na jetra oni koji za načelo života imaju ’izmicaus’. Da bi, kako još u socijalizmu napisa Veselko Tenžera, svoj ’privatni raj’ gradili u ’javnomu paklu’.“

I sam je Šiljo osjećao i slutio da će se uskoro morati vratiti. Bogohulno je, zapravo, poželjeti imati raj na zemlji, zar ne? Zar ga je nekada  igdje i bilo, poslije Edena? Na dovoljno dug rok? Što znači i: zauvijek.

I tako, Šiljo krenu natrag, a već pri izlasku iz zrakoplova – a bio je to izvanredni let, samo za njega kao jedinog putnika – stavi na nos prigušnicu. I uze laptop da u čekaonici sroči ovu pozdravnu besjedu. Dok mu iz sjećanja izranjaju početni stihovi romantičarske pjesme Pozdrav domovini hrvatskog pravoslavca i domoljuba Petra Preradovića:

Zdravo da si, domovino mila,

Moja majko, zdravo, zdravo bila!

Pozdravlja te vjeran sinak tvoj.

„Prigušnica“ je riječ koja se inače rabi u tehnici, u izrazu „mjerna prigušnica“ (engl. orifice plate), a u značenju instrumenta kojim mjere protok fluida, volumni protok ili maseni protok.

Ovu našu nanosnu i nausnu pamučnu ili sintetičku prevlaku za dio lica uvriježilo se je nazivati „maska“, ili „maska za lice“. No to nije dobar odabir. Riječ „maska“ došla nam je iz njemačkoga, (die) Maske. A kao što slika žene s venecijanskom maskom pokazuje, to nije to. 

Maska na slici zakriva jagodice, obrve, čelo, uši, dio obraza i, reklo bi se, bjelokosni vrat, nos i usta ostavljajući nezaklonjenima. A kod ove protuvirusne „maske“ imamo upravo obrnut prizor: upravo nos i usta moraju biti zaklonjeni, prekriveni, zaštićeni. Ni hrvatska inačica „krinka“, nastala iz slavenskog korijena „kriti“, ni njezina inačica „krabulja“ ovdje ne bi odgovarale. One su naime dio kostima i zakrivaju nos i oči, odnosno skrivaju identitet osobe koja takvu krabulju ili krinku nosi. Odatle je nastao i glagol „raskrinkati“ – razotkriti tko se to zapravo krije ili skriva iza neke krinke. Vrlo teška zadaća u politici, u društvenom, a i u privatnom životu! No svrha protuvirusne maske nije skriti osobni identitet, ili glumiti drugu osobu, nego je svrha nešto sasvim drugo.

Riječ „prigušnica“ ima u ovoj uporabi još jednu prednost: ona svojim tkanjem koje filtrira zrak prigušuje ne samo njegovo strujanje, nego i samo disanje. Nije da guši, nego samo pomalo otežava disanje. Upravo disanje: udisanje i izdisanje zraka. Ona pritom zadržava vlagu iz daha, pa bi ju se moglo zvati i vlažnica ili dahovlažnica. Neki koji izruguju nošenje ’maski za lice’ tvrde da je kao takva i izvrsno mjesto za skupljanje i razmnažanje virusa, bakterija i drugih nezdravih mikroorganizama. Zato bi ju se moglo nazvati i ’čovjekovo pokretno stanište nevidljivih beštija’. 

Bilo kako bilo, „prigušnica“ se Šilji čini najboljom riječju. Ne samo zbog fizičkog disanja, nego zato što prigušuje i dosta toga drugoga: odnose među ljudima, iskaze jednih pred drugima, viku, psovku, kletvu, smijeh, klicanje. Ali i zato što ta naprava zatomljuje iskazivanje emocija i misli, sputava, skupa s mjerama ’distanciranja“ i ’zaključavanja’, i samu društvenost. Atomizira. Zatomljuje ljudski i kritički i opozicijski glas. Prigušuje li i dušu i samu misao, to će tek trebati istražiti. Nadajmo se da ne. I činimo sve da ne bude tako!

Upravo protiv prigušivanja ljudskog, obiteljskog i narodnog duha morali bismo se dizati ’na zadnje noge’. A ne zahtijevati, kao preduvjet, to da najprije nastanu neke „normalne“, idealne okolnosti. Urednik portala Hrvatsko nebo jako dobro zna kako je živjeti s prigušenim disanjem, s oskudicom zraka u plućima, sa stalnim bolom u prsima, s krizom udaha, na rubu gušenja. Njemu je već dugo neusporedivo teže nego što će nama s ovim blagim prigušnicama ikada biti! A opet, on osjeća, misli i bori se kao da su mu pluća velika i snažna kao ovčja mješina (mišina). Zaslužio je da nam bude poticaj, uzor i ohrabritelj. A isto tako i mnogi liječnici i medicinski djelatnici, osobito oni koji pod maskama ili u skafanderima rade, pregledaju, snimaju, operiraju, govore, znoje se, muče i – pritom se ne žale. Ne kukaju. Rade i šute. Požrtvovno. Stoički.

Od liječnika pod prigušnicama i skafanderima imala bi što naučiti sva slobodoumna protimba (opozicija) vladajućima i sva kritička i kričeća inteligencija. Naučiti se trpjeti bez kuknjave i … boriti se bez jadanja, puhanja, otpuhivanja i napuhivanja. Onako germanski uporno, sustavno i ustrajno. A ne stalno se i žuhko žaliti i kukati, lajati i siktati, bockati i grickati, ili dječje strjelice od osušena korova odapinjati – u političkim prepucavanjima (nismo teroristi! a nismo ni u ratu, osim protiv „nevidljivog neprijatelja“!) – na bahate i dobro oklopljene Golijate. (Eh, Davide, Davide, gdjeno ostavi svoju praćku!)

Vlasti država širom svijeta prigušuju svoje narode prigušnicama, zaključavanjima, policijskim satima i izvanrednim stanjima. Pogledamo li kako je drugdje, možemo s pravom reći da smo – za sada! – još dobro i prošli. I ustavni sud usudio se je – gle čuda! – prelomiti štap nad inače neosporivim Jandrokovićem i njegovim pobočnicima, bačićima i bošnjakovićima, i spriječiti segregaciju među zastupnicima. Spriječiti njihovo prigušivanje, zagušivanje ili ugušivanje saborske protimbe.

U politici, kao i u životu uopće, okolnosti nisu nikada idealne, a često su i vrlo nepovoljne (sjetimo se iz povjesnice svakovrsnih tlaka i harača, pošasti i zuluma, nasilja i zlosilja!). Oni koji čekaju idealne okolnosti da bi što pametno, hrabro i složno učinili, – načekat će se! I njihovi bližnji skupa s njima. Živjeti pod prigušnicama otežava doduše javni angažman, ali i otvara nove mogućnosti, ište inventivnost. A prva je ’ponuda’: manje brbljati, više djelati. Više toga izrađivati i činiti. Uozbiljiti se. Uozbiljiti hrvatsku politiku. Odupirati se „novom normalnom“ ne tako da, poput predsjednika i „premijera“, vodimo narod u ozračje svađalaštva i stanje abnormalnog odnosa među najvišim institucijama i dužnosnicima. Nego tako da ga vodimo bliže idealu „staromodno“ normalnoga kakav je svima razumnima i dobronamjernima oduvijek lebdio pred očima.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara