Ne možemo, kako je govorio kardinal Stepinac, biti katolici samo kod kuće ili u crkvi a u društvu živjeti poput pogana

Draga braćo i sestre, današnja liturgijska čitanja govore nam o odnosu Kristovih učenika prema Bogu i prema svjetovnim vlastima. Iako je Kristov savjet naizgled isključiv, on ni na koji način ne isključuje odnos Crkve i države, ni na koji način nema namjeru, kako se to danas popularno kaže, zatvoriti vjeru u sakristiju. Farizeji s ovim pitanjem žele uhvatiti Isusa u zamku. Ukoliko bi on rekao da je dopušteno davati caru porez, Židovi su ga mogli optužiti ta podilazi rimskoj vlasti i tako prihvaća rimsku tiraniju nad Izabranim narodom. Ukoliko bi Isus ustao protiv davanja poreza caru, vrlo lako bi mu se smjestila zamka da je protivnik cara i vlasti, mogli bi ga optužiti da je pobunjenik. Isus mudro odgovara: “Podajte caru carevo, a Bogu Božje” te tako svojim učenicima, onima koji ga nasljeduju, daje primjer odnosa prema svjetovnim vlastima i udara temelj kršćanskom sudjelovanju u politici. Dok koristim termin politika ne mislim samo na angažman u Saboru nego i na sudjelovanje u javnim raspravama ili na što drugo što se tiče općeg dobra.

Što znači podati caru carevo? Dati caru ili državnoj vlasti ono što mu pripada, porez, poslušnost moralno ispravnim zakonima, poštovati propise koji ne narušavaju dostojanstvo ljudske osobe. Kršćanska dužnost prema vladarima ogleda se i u njihovoj molitvi za one koji su na vlasti. Kad je u pitanju rad u državnim institucijama kršćani moraju biti odgovorni i savjesni kako bi društvo bilo izgrađeno na objektivnom moralnom redu koji dolazi od Boga. Upravo zato, uz pitanje o porezu, uz pitanje o odnosu prema caru, Isus odmah nadodaje i naš odnos prema Bogu. Dati Bogu Božje. S time Isus pokazuje kako državna vlast ima svoju granicu, državnici, ili u Isusovo vrijeme carevi, nisu božanstva. Oni trebaju biti suradnici Božji u upravljaju svijetom. I vladari moraju s kršćanima surađivati u izgradnji kvalitetnog kršćanskog društva. Naše ljudske aktivnosti ne možemo svesti samo na društvo i politiku bez Boga. Iskoristimo svaki trenutak da uz carevo dajemo i Božje. Ne možemo, kako je govorio kardinal Stepinac, biti katolici samo kod kuće ili u crkvi a u društvu živjeti poput pogana.

Draga braćo i sestre, danas smo nažalost svjesni da vrlo često i vladari, a i mi kršćani, zaboravljamo dati Bogu Božje. Kad se dokopamo neke funkcije, osobito ako ona uz čast donosi i dobar materijalni probitak, zaboravljamo na drugi dio današnjeg Isusovog propisa. Očekujemo „daj samo meni, meni i opet meni.“ I koliko god nas sudjelovanje u političkom životu može zavesti na krivi put, uz predanje Bogu i molitvu za hrabrost, kršćanin mora sudjelovati u političkom životu države u kojoj živi, mora nastojati tamo donijeti svjetlo Kristovo. Trebamo nastojati preobraziti svijet, preobraziti društvo u kojemu živimo. Isto tako, ne smijemo se bojati suprotstaviti zakonima koji krše prava čovjeka. Kršćanin koji sudjeluje u političkom životu ne smije šutjeti i biti neutralan kada se odlučuje o zakonima koji odobravaju prekid ljudskog života bilo pobačajem, bilo eutanazijom. U takvoj situaciji kršćanin mora podići svoj glas iako bio u manjini i iako bi to značilo da će se morati boriti protiv vukova.

Draga braćo i sestre, u vrijeme slavnih monarhija, liturgija krunjenja vladara, savršeno je prikazivala sklad koji bi trebao vladati između zemaljske i nebeske vlasti, između Božjeg i carevog. Tako u obredu krunjenja, biskup krunitelj, potiče vladara: “Budući da ćeš danas, izvrsni vladaru, po našim rukama (…) primiti sveto pomazanje i znakove Kraljevstva; dobro je da te prvo upozorimo o teretu za koji se određuješ. (…) Zasigurno, sjajno mjesto među smrtnicima, ali puno opasnosti, rada i tjeskoba. Doista, ako promisliš da je svaka vlast od Gospodina Boga (…) i ti ćeš samome Bogu položiti račun za stado koje ti je povjereno. Prvo, čuvat ćeš pobožnost: Gospodina Boga tvoga štovat ćeš svom svojom dušom i čistoga srca, kršćansku religiju i katoličku vjeru, koju ispovijedaš još od kolijevke, sačuvat ćeš neokaljanu sve do kraja, i branit ćeš je koliko možeš protiv svih protivnika. Nećeš gaziti crkvenu slobodu. Pravdu, bez koje nijedno društvo ne može dugo opstati, prema svima ćeš postojano iskazivati, uzvraćajući dobrima nagradom, a zlima zasluženim kaznama. Branit ćeš udovice, siročad, siromašne i slabe od svakoga tlačenja. I tako ćeš se ponašati da se vidi da ne očekuješ vlastitu, nego korist cijeloga naroda i nagradu tvojih dobročinitelja, ne na zemlji, nego na nebu.” Nakon ovih riječi vladar je izricao zakletvu o pravednom upravljaju zaklinjući se nad knjigom Evanđelja. U ovom je obredu savršeno opisana slika kršćanskog vladara, vladara koji zna i Bogu dati Božje. Stoga vas potičem, dokle god ste čvrsto utemeljeni na vjeri, koja je prokušana i dokazana moralno ispravnim životom, ne bojite se biti politički aktivni – davati Bogu Božje, a caru carevo. Neka vam uzor bude blaženi car Karlo Austrijski, veliki prijatelj i Boga i brata čovjeka, čiji ćemo liturgijski spomendan ovog tjedna proslaviti.

Draga braćo i sestre, današnjom nedjeljom Crkva obilježava i misijsku nedjelju kad posebice moli za one koji su posvećeni misionarenju, navještaju vjere u krajevima gdje je Krist nepoznat, te za njih prikuplja materijalnu pomoć. Dok budemo molili za misionare i davali svoj prilog, sjetimo se da naša odgovornost prema misijskom djelu tu ne prestaje. I mi sami smo pozvani biti misionari među ljudima koje svakodnevno susrećemo. Ne bojmo se u postkršćanskom društvu biti svjetiljke koje donose svjetlo Isusa Krista, jedinog istinskog vladara svih naroda i svakog društva, koji stoluje nad nebom i zemljom zauvijek. Amen.

Vlč. Daniel Katačić/Quo vadis/https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo