OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivo Korsky: Sloboda se nije rađala kao neposredna posljedica oslobođenja

Opet su aktualna pitanja o hrvatskoj slobodi i oslobođenju, što vanjskom, što unutarnjem. Potrebno je i osvrnuti se na bližu i nešto manje bližu prošlost da bi se razumjelo stanje u kojem se nalazimo sada. Potražiti uzroke, objašnjenja, stare-nove ideje. Ne očajavati niti se dati nositi sad ovim, sad onim trenutnim podražajima. Ne prepustiti se ljutnjama ni razočaranjima, još manje dizanju ruku od svega. Ili dizanju ruku na druge. Ili na sebe. Da bismo stekli uvid u tu hrvatsku povijesnu vertikalu, pomažu nam knjige, koje se danas sve manje čitaju. Pomaže nam ozbiljna misao i klasična hrvatska smisao za povezivanje uzroka s posljedicama i razlučivanje žita od pljeve. Zato smo odabrali i ovih nekoliko citata iz djela poznatog hrvatskog političkog mislioca, političara i emigranta, koji je na sve što se događa gledao pronicljivo, realistički i idealistički. Zvao se Ivo Korsky (Osijek, 22. veljače 1918. – Buenos Aires, 12. prosinca 2004.). O njemu će još biti riječi, a čitatelji će uskoro dobiti na uvid i neka njegova cjelovita djela.

Urednik portala Hrvatsko nebo Darko Daran Bašić

Nije sloboda ni u tome ako bismo imali hrvatsku vojsku, hrvatski novac i hrvatske marke 

„Nije sloboda samo u tome što neće Srbin iz Beograda zapovijedati Hrvatima, niti što će Hrvati smjeti putovati s hrvatskom putnicom i reći strancu da su Hrvati, a da ih ovaj ne pogleda s nerazumijevanjem. Nije sloboda ni u tome ako bismo imali hrvatsku vojsku, hrvatski novac i hrvatske marke. I s takvom slobodom može se dogoditi da hrvatski redar priječi hrvatskog državljanina da izrazi svoje misli ili da zahtijeva političke promjene. I s takvom slobodom može se dogoditi da jedan pliva u izobilju, dok drugom nedostaje za životni minimum. I s takvom slobodom može se priječiti skupinama da se udruže za postignuće svojih posebnih ciljeva, različitih od ciljeva vladajuće skupine. I takva sloboda može biti za jedne punina prava, a za druge bespravnost odnosno ropstvo. Prema tome, to nije prava, istinska sloboda, nego sloboda nekih na račun drugih. Ali sloboda nije ni to da svaki radi što hoće bez obzira na druge. Mislimo da nitko ozbiljan neće takvo stanje nazvati slobodom, nego bezvlađem, samovoljom, zakonom džungle, u kojem je sloboda jačega neograničena prema slabijem, i tek je sputava samovolja još jačeg. Vidimo, dakle, da se prava sloboda ne sastoji od pojedinih obilježja koja su samo posljedica stanja slobode, niti od pomanjkanja reda, što je oznaka bezvlađa. Sloboda je stanje u kojoj je svaki član zajednice pozvan da odvagne svaku svoju odluku i da se odluči na svoj put tako da ne povrijedi svoju savjest, ni slobodu svog bližnjeg, niti interese svoje zajednice, nego naprotiv da s najvećom odgovornošću izgrađuje svoju osobnost i da sudjeluje u upravljanju i izgrađivanju narodne zajednice. Nema slobode bez odgovornosti, ali nema ni odgovornosti bez slobode. Korelativ slobode je odgovornost. Stvarno je slobodno samo ono društvo u kojemu svi pripadnici odlučuju o općim pitanjima i odgovaraju za svoje odluke”.

(Časopis „Republika Hrvatska“, br. 27/28, studeni 1957.)

Čovjek, proizvod diktature, boji se slobode

“…Zato je najteže uvesti slobodu nakon diktature. Diktatura pogoduje ljudskim slabostima, a priječi razvitak duhovnog čovjeka. Čovjek, proizvod diktature, boji se slobode. On je doduše priželjkuje, jer ostaci duhovnosti u njemu shvaćaju da je tek sloboda stanje dostojno čovjeka, ali on zamišlja slobodu više kao bezvlađe nego kao red. On se boji odgovornosti koja je oznaka prave slobode. Strah od odlučivanja drži ga u ropstvu. Tek u osjećajnom grču oslobođenja ruši diktaturu, pa da onda, oslobođen vanjskih spona, spozna da je u sebi neslobodan, da se boji odgovornosti, i već traži nekoga kome bi mogao predati svoju slobodu. Nije rijetko da je nakon oslobođenja jedini slobodan čin oslobođenih naroda da svoju slobodu predaju novom gospodaru. Oslobođeni robovi osjećaju da su ipak samo robovi, pa su zato skoro sve oslobodilačke revolucije završile diktaturom, jer je postojao samo elementarni osjećaj slobode, a nedostajalo je shvaćanje slobode. Sloboda se nije rađala kao neposredna posljedica oslobođenja, nego se izvojevala teškim odgajanjem ljudi da nauče biti slobodni. Trebalo je više pokušaja ‘oslobođenja’ dok je nastalo stanje slobode”. 

(Hrvatski nacionalizam, prvo izdanje, Buenos Aires 1983.)

Oslobođenje može ostvariti i narod koji ne zna što je sloboda

„Oslobođenje je časovita, usredotočena djelatnost u kojoj osjećaji potiču na djelovanje. Sloboda je trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Osjećaji planu, i kao eksplozija ruše, razum radi polagano i izgrađuje. Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov najuzvišeniji životni oblik, ali mu nije od prirode dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari. Oslobođenje može ostvariti i narod koji ne zna što je sloboda, u času reakcije na nesnosan politički ili gospodarski poredak; slobodu mogu izgraditi samo ljudi koji su je u sebi proživjeli, i narodna zajednica koja se razumski upućuje prema slobodi, te koja je pripremila bar neke preduvjete za ostvarenje slobodnog društva. Utvrđivanje slobode dugačak je proces, koji tek nakon mnogih pokušaja i neuspjeha može donijeti pravog ploda. Ali taj plod nije nikada posljedica slučajnosti, niti slijepih društvenih i gospodarskih sila (budući da ove uvijek dovode do diktature), nego kruna spoznajnog razvitka, dakle najplemenitije ljudske djelatnosti”.

(Hrvatski nacionalizam, prvo izdanje, Buenos Aires 1983.)

Ta je zajednica jaka u otporu, voli se buniti, ali ne prelazi u djelatnost

„Zajednica koja je veoma dugo živjela u ropstvu ima sklonost stvaranju životne filozofije koja opravdava takvo ropstvo, te samo daje oduška željama za slobodom, ali se stvarno ne bori za nju. Ta je zajednica jaka u otporu, voli se buniti, ali ne prelazi u djelatnost. U takvim se zajednicama stvara kolektivni mazohizam, tj. žaljenje samih sebe i mržnja na jače, ali nedostaje djelatna volja za promjenama. Naprotiv zajednice koje su izgubile slobodu, ali su na nju bile naučene, ne uživaju u svojoj nevolji, nego se bore da se oslobode, što je dokaz da hoće idejno i činjenično promijeniti svoj položaj”.

(Hrvatski nacionalizam, prvo izdanje, 1983.)

Njime ne raspolažu drugi

„Samo narod koji je prožet revolucionarnom željom za slobodom, dakle koji je spreman boriti se i žrtvovati se da bi se oslobodio, može biti zanimljiv u današnjem svijetu, jer takav narod više nije objekt politike, nego subjekt. Njime ne raspolažu drugi nego je on uzeo u svoje ruku svoju sudbinu”. 

„Narod koji očajnički kuca na tuđa vrata da mu se otvore, da bi mogao pokupiti mrvice što padaju sa stolova moćnih i bogatih, nikada se neće podići, niti će ga itko poštivati”.  (isto)

Pravi nacionalizam nije zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike

„Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu pokoriti ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti. To je sve. Sve što je izvan toga nije pravi nacionalizam, nego različite nacionalističke doktrine o kojima se može raspravljati, ali ja ih ne smatram pravim nacionalizmom, jer su često zaodijevanje raznih interesa ili predrasuda u nacionalne oblike”.

(MI XIV/1992.,5, ZBOR, str. 4-5).

Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi

“Naš nacionalizam mora biti human, onako kao što nas je upozorio Ante Starčević koji je odbijao svaki ekstremizam, pa i onaj nacionalistički… Hrvatskoj je danas potreban takav nacionalizam prema vanjskom svijetu i u unutrašnjem životu naroda. Ne kao magloviti osjećaj koji bi prožimao sredinu, nego kao samostalna, borbena, idejno čvrsta politička organizacija, katkada u suradnji s drugim isto tako određenim hrvatskim političkim organizacijama, a u drugim prilikama u demokratskom sučeljavanju s njima. Jer hrvatskom narodu nisu potrebne preživjele antinomije fašizma i antifašizma, koje su tuđe hrvatskoj političkoj tradiciji. One su se uvelike uvukle u hrvatski javni život, jer je u Europi tridesetih i četrdesetih godina taj sukob bio premoćan i nastojao je uključiti i one narode koji su imali svoje interese, mimo i izvan toga sukoba. Za hrvatski nacionalizam, uz hrvatsku slobodu i nezavisnost, samo su zanimljivi hrvatski narodni interesi“.

(Predavanje u Europskom domu, 21. svibnja 1999., Budućnost hrvatskog nacionalizma“). 

Oznaka pokoljenja koje je izginulo u Bleiburgu bila je ljubav prema slobodi vlastitog naroda

„Kad nazivljemo bleiburško pokoljenje nacionalistima, ne činimo to sa stanovišta europske politike, niti ih identificiramo s bilo kojim europskim sustavom, nego govorimo s hrvatskog stanovišta, kako se jedino mogu ocjenjivati važni događaji u našem narodnom životu. Isto tako, ne govorimo propagandistički, da bi nas svijet čuo, nego iskreno, da bismo sebe spoznali i time duhovno ojačali. Oznaka pokoljenja koje je izginulo u Bleiburgu bila je ljubav prema slobodi vlastitog naroda, i uvjerenje da taj narod može biti sretan samo ako živi samostalan u vlastitoj državi. Za taj ideal tisuće su hrvatskih mladića išli dobrovoljno u vojsku i do konca vršili svoju dužnost. Ali, hrvatski nacionalizam onog pokoljenja nije bio istovjetan s obožavanjem države, kao u talijanskom fašizmu, niti s obožavanjem rase, kao u njemačkom nacional-socijalizmu, nego je nosio u sebi cijeli niz duhovnih vrijednosti, sintezu duhovnih doživljaja i spoznaja hrvatskog naroda. U tom duhovnom supstratu hrvatskog nacionalizma ističu se tradicionalni vjerski osjećaji, kao i suvremeni socijalni nazori, sve još prilično neizgrađeno, ali potpuno osviješteno. Uz te vrline nalaze se svakako i posljedice stoljeća tuđinske vlasti i tuđinskih nasilja”.

(Vjesnik, 11. rujna 1999., „Pisma čitatelja”).

Još štetnije je što su se mnogi nacionalisti povukli iz djelatnoga javnog života…

„U hrvatskom nacionalizmu, u našoj novoj državi, došlo je, međutim, do nekih negativnih pojava. Umjesto da budu politički određeni i organizirani, da kao takvi djeluju u spletu svih struja koje sačinjavaju narod, zahvaljujući stalnim kriznim stanjima, nacionalisti su držali kako se trebaju utopiti u drugim strujama. Odrekli su se mogućnosti da surađuju kao posebna, organizirana politička snaga s drugim trenutno srodnim strankama. Za ostvarenje i obranu hrvatske neovisnosti bilo je korisno što su i druge struje prihvaćale postulate zdravog nacionalizma, no pokazalo se da nije bilo dobro što su neke od njih prisvojile te postulate nakon što su prošle najveće opasnosti, te zadržale simbole hrvatskog nacionalizma, a napustile njegove temeljne postulate, dovevši tako do pomutnje u narodu. Još štetnije je što su se tada mnogi nacionalisti povukli iz djelatnoga javnog života i prepustili da se nacionalizam u javnosti kod jednih pretvori u nostalgičnu obranu prošlih oblika (a ne sadržaja), a kod drugih u praznu školjku, u koju se mogu smjestiti upljuvci stranih, nehrvatskih ideja, koje nemaju nikakve veze s autentičnim hrvatskim nacionalizmom.”

(„Politički zatvorenik“, siječanj 1999.). 

Treba u prvom redu urediti svoj dom i svoje unutarnje odnose

“Ako hrvatski narod želi sačuvati svoju istovjetnost u suvremenom svijetu, treba u prvom redu urediti svoj dom i svoje unutarnje odnose, da bi postao ravnopravan drugim slobodnim narodima, a ne kao sada izvrgnut stranim savjetima i pritiscima koji nikada ne mogu biti odraz hrvatskih želja i potreba.” (isto)

Hrvatsko nebo