UVIJEK NEDJELJOM Ivica Ursić: Oni ne htjedoše doći

UVIJEK NEDJELJOM (Matej 22, 1-14) – 11. listopad 2020.

Kada se povede riječ o odjeći, o odijevanju, o garderobi onda nekima zaigra srce od radosti, a neki dobiju glavobolju. Jedni se oduševljeni kada se trebaju svečano odjenuti, dok oni drugi proklinju onog koji je osmislio „dress code”.

„Dress code” je niz pravila koja nam govore što je primjereno odjenuti za određenu situaciju u našem životu. Ta su pravila razrađena, kod nekih radnih sredina, do u najsitnije pojedinosti, a poglavito kod velikih svečanosti, bilo privatnog, bilo javnog karaktera, a ne pridržavanje istih izaziva neugodne posljedice.

Iako je „dress code” za muškarce manje više isti već nekoliko desetljeća, kod dama su promjene, pod pritiskom modnih trendova, česte. Ipak mi muškarci ostanemo na sto čuda kada se trebamo odjenuti za neku svečanu prigodu. Pokušamo, ali dovoljna je samo da supruga izgovori onih famoznih šest riječi („Misliš li ti, stvarno, to obući?”) i mi bivamo potpuno izgubljeni i vraćeni na početak.

Danas slušamo Isusa koji priča priču koja ima veze s odjevanjem, s onim što na sebi nosimo, s onim u što smo se odjenuli. Isus čak govori o „krivom izboru garderobe”!? Ovo je priča koja čovjeka uznemiri, ali ne samo to. Ova priča završava tragično.

Čitava priča počinje i razvija se očekivano. Kralj priređuje svadenu gozbu. Sina ženi. Goste zove. Sluge šalje s pozivima za gozbu. Kako danas tako i onda biti pozvan na neku takvu svečanost bila je stvar najvećeg društvenog prestiža. Nekada su to činile okrunjene glave, a danas likovi iz galaksije slavnih i popularnih. Biti pozvan na takvu gozbu za neke je životni san.

Ali onda slijedi iznenađenje. „No oni ne htjedoše doći.”

Kralj je uporan. Ne ženi sina svake subote. Opet šalje sluge. Opet poziva. I sada slijedi nova odbijenica, uz tumačenje od kojeg ti pamet staje.
Nije ih bilo briga! Nije im bilo stalo!

Oni nisu – MARILI!

Pronalaze različita, uglavnom banalna obrazloženja, ali u biti oni su nezainteresirani za kraljevu gozbu.

Nije problem staviti se u kraljevu kožu, barem u ovoj situaciji. Koliko smo puta i mi danima pripremali neku svoju proslavu. Pozvali dvadesetak prijatelja, a njih došlo dvoje, troje. Na prvu bi najradije zaplakao od muke, a onda te uhvati bijes i ljutiš se, što nitko ne cijeni tvoju žrtvu.

Ako znate kako je vama bilo u sličnoj situaciji, ako pretpostavljate kako je bilo ovom kralju, onda vam nije teško zamisliti kako se Bog osjeća svaki put kada ga netko od njegove djece odbaci, kada mi odbacimo njegovu pozivnicu da budemo dio kraljevstva kojeg je za nas pripravio.

Ali situacija se, u paraboli, ne smiruje. Postaje sve gora.

Ljudi su odbili kraljev poziv. Bili su ravnodušni prema njemu. Nastavili su sa svojim uobičajenim životom. Pretpostavili su lokalni „fast food” kraljevskoj „de lux gozbi”. Nekima je to kraljevo neprestano zivkanje išlo i na živce, pa su po kratkom postupku eliminirali njegove glasnike.

Logično je da se je kralj razbijesnio. Zato i kažnjava one koji su pobili njegove sluge. Ali gozbu ne otkazuje.

Naređuje neka se dovedu novi uzvanici. S puta. Bez ikakvog kriterija.

1997. godine Nicole Contos se je trebala vjenčati u jednoj crkvi u NYC. Došla je vesela na ceremoniju, a došlo je i 250 razdraganih uzvanika. Jedino se nije pojavio – mladoženja. Odletio je za Tahiti, a mlada je ostala sa 250 gostiju, s posluženom gozbom vrijednom $100.000 i bez – vjenčanja. Ali nije očajavala. Rekla je: „Hrana je pripravljena, piće je posluženo. Imat ćemo gozbu. Svirajte mi „I Will Survive” – „Preživjeti ću”.

Istu je stvar učinio i kralj iz današnje priče. Rekao je: „Imati ćemo gozbu!” I gozbu su imali. Pozvao je svakoga. Svatko tko je želio doći bio je dobrodošao. Bio dobar ili zao.
Kralj u ovoj paraboli očito predstavlja Boga, a pozvani gosti su njegov izabrani narod. Sluge koje Bog neprestano šalje jesu starozavjetni proroci, Ivan Krstitelj i konačno sam Isus i njegovi apostoli.

Ali Ivan je bio odbačen i glavu su mu odrubili. Isus je bio odbačen i razapet. Apostoli i proroci bili su odbačeni i progonjeni, a mnogi i pogubljeni. Kada je izabrani narod, preko svojih vjerskih poglavara, odbacio Kraljevstvo Božje i Isusa kao Mesiju, poziv je proširen na sve one koji su željeli doći.

U Djelima apostolskim Pavao i Barnaba govore židovima u Antiohiji:

„Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima.”

(Djela 13, 46)

Na kraju parabole ne postoji nitko tko nije pozvan na gozbu, jer kada Bog priređuje gozbu onda je to najveći „party u gradu” i nema ni jedne osobe koja nije pozvana ili koja je izostavljena s popisa uzvanika.

Kada je Isus umro na križu, kako bi otkupio naše grijehe, nitko nije bio izostavljen. Jedina stvar koja nas ostavlja izvan gozbe jest naša ravnodušnost prema Kristovoj žrtvi, jest naše tvrdoglavo odbijanje da prihvatimo Božji poziv, a to je u cijelosti naš grijeh i naša krivica.
Do ove točke stvari su jasne i razumljive. Ali onda dolazi do „incidenta”.

„Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho.”

Jedan od gostiju je bio neprimjereno odjeven. Nije poštivao „dress code”.

Odjenuti pravu odjeću za neku svečanost znači odati počast domaćinu. To ne učiniti znači uvrijediti domaćina. Ali logično je zapitati se kako su novi uzvanici, formalno pokupljeni s puta, mogli uopće biti prikladno odjeveni. Pa ne hodaju ljudi unaokolo u svećanoj odjeći čekajući da ih netko pozove na gozbu. Čak i da su imali vremena otići kući i urediti se, pitanje je, jesu li imali odgovarajuću odjeću za tako jedinstvenu prigodu u svojem životu?
Dobri poznavatelji običaja onih vremena govore kako su kraljevi uzvanicima osiguravali primjereno „svadbeno ruho”. Sve što je gost trebao učiniti jest odjenuti ga. Pa ni mi danas ne držimo po ormarima smokinge i krinoline, nego ih iznajmljujemo ako nas slučajno Kate i William pozovu u London.

Ali evo čovjeka koji nije bio u stanju učiniti ni najmanji napor kako bi zadovoljio postojeći „dress code” i kako bi pokazao poštovanje prema domaćinu.

Kada mi prihvaćamo neki poziv onda mi prihvaćamo automatski i uvjete tog poziva. Ovaj čovjek je očito mislio kako se može ponašati po svojim pravilima i nije mario što će domaćin reći.

Ovdje je lako povući usporedbu s našim odnosom prema Kraljevstvu Božjem. I mi bismo rado bili njegov dio, ali ne po Božjim regulama, nego isključivo po svojim.

Ali opasno je olako se odnositi prema Božjem pozivu i još je opasnije, jednom kada smo ga prihvatili, tumačiti ga onako kako to nama odgovara. Ono što neku osobu danas čini vrijednom spasenja ista je je ona stvar koja je neku osobu uvijek činila vrijednom spasenja – a to je slobodna volja te osobe da preda svoj život Bogu, da posveti svoj život Bogu i da bude poslušna Bogu.

Svi smo pozvani. Svi. I dobri i zli. I to se zove Božja milost. Po njoj se prepoznaje Kraljevstvo Božje. Ali činjenica da mi ulazimo u Kraljevstvo Božje po Božjoj milosti ni u kojem slučaju ne znači da za ulazak ne postoje standardi.

Kralj iz prispodobe otkriva čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. On jest ušao na gozbu isključivo po kraljevoj milosti, ali nije ispoštivao „dress code”. Kraljevstvo Božje propisuje standarde po kojima nam je živjeti. Biti dijelom Kraljevstva Božjeg znači truditi se živjeti po Božjim zapovijedima i to svim svojim umom, svim srcem svojim i svom dušom svojom.

Duhovna aljkavost nije prihvatljiva pri ulasku u Kraljevstvo Božje. Istina je da su vrata spasenja otvorena za sve ljude, ali kada dođemo pred ta vrata, za ući unutra, mi za sobom moramo ostaviti „staroga čovjeka” i u Kraljevstvo Božje moramo ući kao „novi čovjek”.
Čovjek ne može nastaviti živjeti životom kojeg je živio prije nego što je postao Kristov sljedbenik. On se mora odjenuti u novu čistoću, u novu svetost i u novu pravednost. Mi svoj život moramo uskladiti s onim što Bog želi da mi budemo, a to je daleko više od jednosatnog bivanja u crkvi jednom tjedno.

Možemo se mi svake nedjelje dotjerivati i najelegantnije oblačiti za posjet crkvi, ali ako naše srce ostane indiferentno prema Božjem pozivu, ako se ono ne odjene po Božjem „dress codu”, uzalud nam čitav trud.

„Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost. A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva.”

(Kol 3, 12. 14)

Ako smo u svom srcu i u svojoj duši odjeveni isključivo materijalnim bogatstvom, prestižem ovoga svijeta, njegovom slavom idolopoklonstva, sebeljubljem i ohološću, onda definitivno nismo primjereno odjeveni za Kraljevstvo Božje.

Nitko ne će uživati u Božjoj gozbi tko odbije pokajati se i obratiti se. Odreći se svojih grijeha i svojeg griješnog života, ostaviti „starog čovjeka” pred vratima spasenja, prvi je preduvjet.

Neki danas pokušavaju razvodniti Riječ Božju, pa kažu kako je Bog čista ljubav i kako ćemo na kraju svi „all happy together” ušetati u Kraljevstvo Božje. Svi bez razlike. Jer Bog je ljubav i Bog na svali oblik ljubavi gleda s odobravanjem.

Da, Bog uistinu poziva sve ljude, i dobre i zle, i griješne i pravedne, i one u crkvi i one s puta, ali sjetimo se Svetog Pisma.

„Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To, evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega.”

(1 Kor 6, 9-11)

Pavao je više nego jasan, svi koji su se oprali, svi koji su se posvetili, svi koji su poštivali Božji „dress code”, ti su se i opravdali. One koji su ustrajali u grijehu logično je da će ih „baciti van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.”

Zato ne zaboravimo koji je za nas kršćane pravi „dress code”.

„Jer koji ste god u Kristu kršteni, Krista ste obukli.”

(Gal 3, 27)

Ivica Ursić/Hrvatsko nebo