NOVA VLAST I „STARI“ LJUDI – Z. Gavran

0

 

 

Nakon eseja Ive Lendića „Hrvatska u Podunavlju i Europi“ iz g. 1949. – objavljenog u Argentini, u poratnoj emigraciji – Hrvatsko nebo u ovom vremeplovu kroz hrvatsku političku misao donosi kratak esej Zdravka Gavrana „Nova vlast i ’stari ljudi’“ iz kolovoza 1990. Članak je objavljen u katoličkom tjedniku Glas Koncila broj 33 od 19. kolovoza 1990. na stranici 5, dakle u predratnoj Hrvatskoj, dva i pol mjeseca nakon konstituiranja višestranačkoga Hrvatskog sabora. 

Gavranov esej dotiče se teme dekomunizacije i onoga što se poslije nazvalo „lustracija“, a za polazište uzima potrebu razborita i pravedna ispravljanja zatečenih odnosa nagomilane socijalne povlaštenosti i stečenih prava s jedne, a masovne prikraćenosti i obespravljenosti s druge strane. Oni koji su bili „moralno-politički podobni“, prorežimci, jugoslaveni, partijaši, subnorovci i tako redom dobivali su naime mnogo lakše radna mjesta i uspinjali se na ljestvici od „nepodobnih“. Mnogi takvi stjecali su visoke i najviše položaje i  pozicije moći u društvu i državi, u institucijama i poduzećima, u kulturi i informiranju, itd. Esej se bavi time kako tu višedesetljetnu segregaciju i sustav nepravednih odnosa u novim, demokratskim okolnostima ispraviti. Pokušava otvoriti raspravu s gledišta etike i morala, ponajprije u svjetlu načela pravednosti, a uzimajući u obzir interes općega dobra i načelo uzajamnosti. 

Autor je tada bio pripadnik „političke avangarde“, jedan od inicijatora osnivanja HDZ-a te član Izvršnog i Središnjeg odbora stranke koja je na izborima tog proljeća osvojila apsolutnu većinu u svim trima tadašnjim vijećima Hrvatskog sabora, a i u mnogim općinama. No bio je posve svjestan toga da otvaranje te teme nije bilo, politički gledano, nimalo poželjno ni bezopasno, iz brojnih razloga i interesa. Zanimljivo je pak, kako se on danas prisjeća, da je nakon članka u tada visokotiražnom tjedniku (naklada se kretala oko 90.000 primjeraka) i ujedno poluslužbenom glasilu Katoličke crkve među Hrvatima izostala bilo kakva reakcija. Do autora nijedna reakcija – bilo pozitivna, bilo negativna – niti koja neizravna potvrda spremnosti da se rasprava o toj temi nastavi nije doprla. Ni sa svjetovne, stranačko-političke strane, ni iz kleričko-crkvenih odnosno laičkih redova. 

Tekst objavljujemo ne samo kao svjedočanstvo toga trenutka, nego radi u njemu sadržanih razmišljanja, koja su primjenjiva na svaku situaciju u kojoj se otvori prostor za „ispravljanje krivih Drina“, za sravnjivanje nesravnjenih računa, za uklanjanje nepravdi, kakvih se i u ovih 30 godina demokracije i sustava nekih novih (ili starih?) „moralno-političkih“ ili drugih podobnosti i nepodobnosti jako mnogo nakupilo. Toliko da su životarenje ili iseljavanje, nemoćno promatranje bujanja raznovrsnih nepravdi, enormnog bogaćenja, korupcije, kriminalnih mreža i „klubova“ ili pak bezizgledna pobuna, kao i prije 1990., mnogima obespravljenima postali jedini izbor.

 Daran Darko Bašić, gl. urednik portala Hrvatsko nebo

 

Nova vlast i „stari“ ljudi

(Katolički tjednik Glas Koncila, broj 33, 19. kolovoza 1990., stranica 5)

 

Jedno od ključnih područja na kojima se bez odgode ima ogledati nova vlast u Hrvatskoj jest područje tzv. kadrovske politike. Kako će kadrovska krvna slika izgledati, to će se mnogo bolje znati ujesen nego što se može o njoj u ovom trenutku sa sigurnošću zaključivati, pogotovu kad je već nastupilo vrijeme ljetnih vrućina i godišnjih odmora.

Personalno-kadrovsko pitanje nije samo političko, nego je i moralno pitanje, jer raspoređivanje ljudi, svako „raspolaganje“ njima nužno ulazi u zonu moralnosti odnosno etičnosti. Riječ je o postupcima koji, s jedne strane, neposredno zadiru u društveni status dotičnih osoba, čak u njihov integritet, a s druge strane bilo poboljšavaju bilo otežavaju redovito funkcioniranje državnih i uopće društvenih institucija. 

Nakon 45 godina jednoumne, jednosmjerne, jednoznačne i jednostrane kadrovske politike, svom silinom nameće se pitanje što učiniti s onim rukovodećim i drugim kadrovima koji su položaje zauzeli uglavnom prema kriteriju famozne moralno-političke podobnosti ili na druge nečasne načine. Tu se pred novom vlašću, od koje se i na tom polju veoma mnogo očekuje, javljaju – kad je riječ o službama za koje je ona nadležan – različite načelne opcije, različite moguće varijante, a svaka od njih ima i svoje vatrene i brojne zagovornike. Na jednoj je strani najradikalnija: smijeniti sve ljude na rukovodećim i drugim odgovornim mjestima ili odrediti da se hitno ima ponoviti procedura prema kojoj su dotičnici došli na odgovorna mjesta, ili prema kojoj su uopće došli do radnog mjesta. Na drugoj, posve oprečnoj strani jest odlučno stajalište da se ne ide ni na kakve kadrovske promjene, osim onih koje su već izvršene na vrhu državne piramide i na vršcima nekolicine manjih piramida.

Na nestrpljive zahtjeve za odlučnijim potezima umjerenjaci odgovaraju da bi to bila kadrovska čistka, možda i početak „lova na vještice“ i puki revanšizam, a na tvrdnje da ne treba dirati u kadrovski „status quo“ radikali uzvraćaju da se ništa neće promijeniti ako na svim važnijim mjestima ostanu „stari“ ljudi. Jedni drže da bi korjenita i žurna kadrovska obnova ugrozila funkcioniranje državnih i stručnih službi te izazvala zbrku i strašan kaos, a drugi tvrde da je sav dosadašnji trud uzaludan ako ukupna operativa ostane u rukama onih koji su nas doveli na dno europske bijede i koji su bili izvršitelji svih propalih i represivnih politika: od tzv. dogovorne ekonomije do prokazivanja ljudi i šikaniranja neistomišljenika. „Razumni“ se boje velikih i nesagledivih potresa, a „nestrpljivi“ znaju da povijesna praksa još nigdje nije opovrgnula prastaru mudrost sažetu u uzrečici „Kuj željezo dok je vruće“. „Mekša“ linija u vladajućoj stranci – koja, iz dana u dan se to sve više potvrđuje, ima veliku prevagu u Vladi i državnom vrhovništvu te u Predsjedništvu HDZ-a – zauzela je stav da se ljudima ne smije dirati u njihova stečena prava (bez obzira na to stekli ih oni časnim ili nečasnim sredstvima), a „tvrđa“ linija pokazuje na stotine tisuća stručnih i sposobnih koji nisu mogli napredovati niti zauzeti odgovornija mjesta pa čak ni doći do posla jer su bili „nepodobni“ ili jer nisu htjeli pogaziti svoja uvjerenja. Prvi upozoravaju da su mnogi od ’kompromitiranih’ ipak činili što su mogli na dobrobit naroda i demokracije, a drugi odgovaraju da je svatko mogao biti takav „dobrotvor“ da je htio pristati na kolaboraciju, pri tom riješiti sva inače nerješiva egzistencijalna pitanja (stan, auto, vikendica, školovanje djece…), a ne ostati bez ičega, pa i bez posla, ili morati u svijet trbuhom za kruhom. Zar će žrtve bivšega režima i dalje ostati građani drugoga reda jer nisu imali prilike steći „iskustvo“ na složenim poslovima, a oni koji su sve imali i dalje sve imati? – nastavljaju potonji, a na to dobivaju protupitanje zar žele da jedne žrtve budu zamijenjene drugima, stara podobnost novom…

Očito, u igri su različiti pa i suprotivni kriteriji, različiti vrijednosni sustavi, koji se neprimjetno isprepliću, stvarajući veliku pa i nerazmrsivu logičku zbrku. U skladu s katoličkim društvenim naukom, sa spoznajama o naravi društva i s općeljudskim načelima, valja reći da se izneseni problem može sustavno razmotriti samo uz uvažavanje triju aspekata: etičkoga, političkoga i humanističkoga. Pri tom u prvi plan dolaze tri načela: 1) načelo pravednosti, 2) načelo općega dobra i 3) načelo uzajamnosti.

Načelo pravednosti univerzalno je i najviše načelo uređivanja međuljudskih odnosa. Ono utvrđuje jednakopravnost svih građana, u skladu s općeprihvaćenim zakonima, pred vlašću: jednakost među jednakima, nejednakost među nejednakima. Zakoni pak trebaju biti takvi da svatko dobije ono što mu po pravdi pripada; ukoliko je oštećen, da mu se šteta nadoknadi, a ukoliko je nepravedno stekao dobit, da mu se ta dobit oduzme.

Načelo općega dobra ostvaruje se prema kriteriju razboritosti i državničke mudrosti. Da bi se recimo obranila domovina, vlast šalje građane u rat. Više dobro (obrana zajedničke domovine) opravdava partikularno zlo (nasilno uzimanje ljudi iz njihova staleža i obitelji i slanje u pogibelj). Krajnosni slučaj jest makijavelistički nauk, prema kojem dostatno velik cilj opravdava upotrebu svakoga mogućeg sredstva. Tu je osoba potpuno podvrgnuta „višim“ interesima, a načelo pravednosti gotovo je posve izigrano.

Načelo uzajamnosti kazuje da se pri uređenju društvenih odnosa mora gledati na društvo kao na zajednicu osoba, u kojoj se nitko ne smije zapostaviti niti gledati odvojeno od ostalih. Nema blagostanja ni za koga ako ga nema (podjednako) za sve; nema dobrih separatnih rješenja, jer sve je u društvu jedno o drugom ovisno, a povezno tkivo jest u prvom redu čovječnost.

Ako se ta tri načela primijene na aktualni problem o kojem je riječ, doći će se do zanimljivih zaključaka. Prema načelu pravednosti, svi oni koji su u dosadašnjem društvu obnosili odgovorne i druge funkcije morali bi bez tih funkcija ostati ukoliko do njih nisu došli uz poštovanje kriterija jednakopravnosti s ostalima, nego na osnovi bilo kakve povlaštenosti ili protežiranosti. Dapače, svima za koje bi se dokazalo da su zbog toga bili (nepravedno) zapostavljeni ili oštećeni morala bi se dati odgovarajuća odšteta ili zadovoljština (satisfakcija). No, ukoliko se procijeni da bi zadovoljenje načela pravednosti „preskupo“ stajalo odnosno da bi proizvelo nesvladive poteškoće i zaprijetilo raspadu državnih i društvenih službi pa i samoga poretka koji je jamac zajedničke sigurnosti, koje bi donijelo neusporedivo više zla nego što bi udovoljenje pravednosti donijelo društvu dobra, vlast bi – s obzirom da je dužna primordijalno misliti na zaštitu općega dobra – morala djelomično ili potpuno, privremeno ili trajno, odustati od provedbe načela pravednosti. (No pri tome ne bi smjela potamniti i ocrniti to načelo kao ideal.) Pri tom bi – ako ipak želi u društvu za koje je odgovorna imalo pravde odnosno ako želi štititi temeljna ljudska i građanska prava, morala neizostavno voditi računa o načelu uzajamnosti, tj. nehinjeno nastojati da nepravedne i nedopustive nejednakosti zatečene u društvu pri preuzimanju vlasti smanji na najmanju moguću mjeru, osobito na području rada, stanovanja, prehrane, školstva, zdravstva i temeljnih prava. Da ne bi napetost između povlaštenih i obespravljenih dovela do sukoba od kojeg bi se raspala zgrada radi čijeg se očuvanja privremeno odustaje od „ispravljanja krivih Drina“.

Prema tome, uvijek i svagdje imala bi se vlast koja uistinu želi stvoriti bolje i savršenije društvo ravnati u skladu s onim što nalaže pravednost. Samo onda kad će dosljednost i neodstupnost u provedbi sigurno izazvati teške posljedice može se – i to u pravilu privremeno i djelomično, taktički – odustati od dosljedne primjene načela pravednosti. U svemu pak što čini – bilo radikalno mijenjajući bilo oportunistički prihvaćajući zatečeno stanje – vlast mora imati izrazit smisao za humanost, osobito u skrbi za one koji su podnosili ili bi mogli podnositi nepravdu odnosno koji sami ne mogu ostvariti čovjeka dostojan život.

U ovome trenutku novi hrvatski državno-politički vrh – uz pretpostavku da ne odustaje od programa na osnovi kojega je dobio povjerenje većine biračkoga tijela odnosno da ne iznevjeruje proklamirane ciljeve! – zdušno prianja uz opciju razborita očuvanja kadrovskoga kontinuiteta, obrazlažući to pragmatičkim razlozima i razlozima ’nacionalne sigurnosti’. No ne smije se smetnuti s uma da je veoma mnogo onih koji su nestrpljivi glede pravednosti te ostvarenja novoga društva slobode, istine i blagostanja. A sve će više biti i onih koji će za sebe sve glasnije iskati mogućnost za život dostojan čovjeka, ili čak za puko preživljavanje.

Stoga je razumno očekivati da će se uskoro početi ravnomjernije i smionije nego dosad promicati paralelno ostvarivanje svih triju spomenutih načela. U protivnomu, aktualna se politika neće još dugo moći smatrati mudrom, nego jednostranom, pristranom i, u konačnici, politikom pronevjere pravednosti i uzajamnosti. A bez tih dviju sastavnica teško da se može ostvariti i sámo opće dobro odnosno suverenitet, sloboda i blagostanje.

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara