Hrvati u BiH: Kronika jednog nestanka…

Hrvatska pozicija u Bosni i Hercegovini, ili bolje rečeno, pozicija bosansko-hercegovačkih Hrvata poznata je već više od desetljeća i pol. Dva su tu temeljna problema.

Unutarnja majorizacija od strane HDZ-a BiH koji bh. Hrvate drži u svojevrsnoj talačkoj poziciji zahvaljujući onoj goroj i po Hrvate pogubnijoj – vanjskoj majorizaciji od strane bošnjačkih političkih elita.

Danima bi mogli pričati o tomu koje sve greške rade hrvatske političke elite. No zadržimo se na onoj temeljnoj, a to je nemogućnost održavanja u koraku s vremenom. Niti svoje politike, ni način djelovanja, a ni nastup prema vani – bilo da se radi o susjedima, regiji i svijetu ili biračima, HDZ BiH već dugo nije pokušao modernizirati, ili, modernim rječnikom rečeno, “apdejtati”. Istini za volju, ni druge stranke s hrvatskim predznakom nisu puno drukčije, samo je HDZ BiH najdominatnija stranka pa je, što je i u politici logično, njima važno i uputiti najveću kritiku.

Ili drukčije rečeno: Onaj tko odgovara mora biti i odgovoran. HDZ BiH se kao stranka nametnula bh. Hrvatima kao lider, tako je i potpuno logično da se račun za sve ono što nisu napravili, a trebali su, isporuči njima.

VANJSKA MAJORIZACIJA

Kad je u pitanju odnos hrvatskih i bošnjačkih političkih elita, valja kazati kako taj odnos nije puko stranačko ili nacionalno nadmetanje. Jednostavno, kad god netko od bošnjačkih javnih osoba, bilo da su političari ili intelektualci, nešto poruči Čoviću, on tu poruku šalje cijelom hrvatskom narodu. Pitanje opstanka Hrvata u BiH nije pitanje opstanka Dragana Čovića, a upravo Sarajevo i dio Čovićevih kritičara iz hrvatskog korpusa to pokušava tako pojednostaviti.

Hrvatima je Čović štetan zbog onoga što se u katoličkom nauku tumači grijehom propusta, međutim, smjenom Čovića ili smjenom cijelog HDZ-a Hrvatima i dalje ostaje problem vanjske majorizacije, odnosno majorizacije od strane bošnjačkih političkih stranaka.

Takva situacija traje gotovo 20 godina, a u svakom slučaju više od 15. Formalno je to započelo 2006. kada se po prvi put srećemo s fenomenom Komšić, ali je teren pripreman dosta ranije, još otkako je Alija Izetbegović početkom tisućljeća uputio Ustavnom sudu apelaciju o konstitutivnosti sviju na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Komšić je došao samo kao kruna te pripreme i početni čavao u lijes umirućeg političkog naroda – Hrvata.

Njegov izbor tada nitko nije problematizirao, štoviše, dobio je i puno simpatija od ljudi koji ga danas preziru ili ismijavaju, ali je to bio prvi udar na pravo Hrvata da sami biraju svoje predstavnike. Godine 2010. to se nastavilo njegovim drugim izborom, da bi kao svojevrstan plug-in toj situaciji došao i izbor, odnosno nametanje Vlade Federacije bez legitimnih političkih predstavnika Hrvata.

PROMJENE ZAGREBAČKOG VIĐENJA

Cijelo to vrijeme politički Zagreb je šutio i na krilima detuđmanizacije potpuno se odrekao hrvatskog naroda u BiH. Račanova vlada i prvi Mesićev mandat napravili su teški odmak od herceg-bosanske priče dok je Sanader rušio tadašnji HDZ BiH (koji je također vodio Čović) podupirući otvoreno HDZ 1990. Istovremeno se događa gore spomenuta 2006. i prvi Komšićev izbor, a nakon Sanadera koji odlazi s vlasti ni vlada Zorana Milanovića ne čini nikakav poseban iskorak prema obnovi komunikacije s bh. Hrvatima dok je Ivo Josipović, što nije bilo slučaj kod Mesića, donekle ipak radio na tomu da se približi Hrvatima u BiH koji su ga opet ignorirali, ali ne zbog toga, nego zbog činjenice da dolazi sa suprotnog političkog i ideološkog spektra koji oni, uglavnom, zastupaju. Elem, Josipović je u svom uredu primio Dragana Čovića dok se nije sastajao s nametnutim predsjednikom Federacije Živkom Budimirom.

Prijeloman trenutak događa se kada je Mostar doslovno gorio, a upravo tamo kao premijer je stigao Zoran Milanović izrazivši u tim trenucima potporu legitimnim političkim predstavnicima Hrvata koji nisu bili dio federalne vlasti. To je nekako bio, doduše i igrom slučaja, trenutak kada su stvari iz zagrebačke perspektive počele izgledati drukčije.

Eurozastupnici predvođeni Plenkovićem i nova predsjednica Grabar Kitarović započeli su, zapravo, ono što se postoji i danas, a to je svojevrsni konsenzus relevantnih političkih opcija u Hrvatskoj po pitanju položaja bh. Hrvata. Nemjerljiv je tu doprinos i nekih drugih stranaka i pojedinaca koji ne pripadaju HDZ-u poput aktualnog saborskog zastupnika Nine Raspudića, stranke Most i mnogih drugih. Uglavnom, tada je počelo svojevrsno zatopljenje odnosa. Šteta koja je počinjena ranije, ipak, nije mogla biti nadoknađena pa se 29. studenog 2017. događa svima znana tragedija koja je kulminirala samoubojstvom generala Praljka, a malo manje od godinu dana nakon tog Komšić je izabran po treći put.

BOŠNJAČKO SILOVANJE DEMOKRACIJE

Komšićevim trećim izborom 2018. godine nekako je i zadnji naivac u Hrvatskoj shvatio da taj čovjek u sebi nema ništa ni građansko ni socijal-demokratsko nego mu je SDA utkana u genetski materijal. Problematiziranje slučaja Komšić i lobiranje nekolicine ljudi od kojih neki nisu političari, pokazalo je javnosti u Hrvatskoj što je zapravo Željko Komšić, dok je prepotentni nastup Bakira Izetbegovića u jednom od najgledanijih talk showowa na Balkanu pokazao svima da je Bakir Izetbegović, zapravo, bošnjački radikal neo-miloševićevskog habitusa koji u BiH pokušava otprilike ono što je Milošević radio u bivšoj nam zajedničkoj državi.

Tako je bošnjačko silovanje demokracije dovelo do neminovnog procesa – mirenja Srba i Hrvata u BiH koji su unatoč obostranim traumama iz zajedničke povijesti uspjeli pomirit mnoge svoje razlike da bi shvatili tko im, doslovno, radi o glavi. To su nedvojbeno bošnjačke političke elite koje nakon obračuna s Hrvatima imaju u planu krenuti i u onaj sa Srbima – prvo ekonomskim ucjenama potom i političkim ucjenama i pritiscima. To je plan bošnjačkih političkih elita, a iako na prvu zvuči kao skript scenarija za politički triler, taj plan je jednostavan.

Bošnjačke stranke Hrvatima žele na idućim općim izborima 2022. uzeti trećinu mjesta u federalnom domu naroda. To je šest od 17 izaslanika koji se biraju iz županijskih skupština. Bošnjačke stranke će, jednostavno, postaviti dovoljno Hrvata na liste potom i u skupštine tako da mogu kontrolirati taj dom. E što onda? Kontrolom trećine federalnog doma kluba Hrvata, bošnjačke stranke u mogućnosti su izabrati predsjednika i potpredsjednike Federacije. Potpis predsjednika Federacije služi mandataru vlade da sastavi vladu. Dakle, federalna vlada bez hrvatskih zastupnika. Drugi par rukava je državni Dom naroda i hrvatski klub koji ima pet zastupnika. Pogodite, oni se delegiraju iz federalnog kluba koji, u ovom slučaju, kontroliraju Bošnjaci. Osim federalnog doma naroda, Bošnjaci će tako Hrvatima izabrati i trećinu kluba Hrvata u državnom domu naroda pa će Hrvati, osim u Federaciji, biti marginalizirani i na državnoj razini.

To je bošnjački plan koji im za sada može uspjeti, a jedina mu je brana izmjena Izbornog zakona na način da svi biraju svoje legitimne predstavnike. Bošnjačke stranke na to nikada neće pristati, a bez njih se ne može ni donijeti takav zakon jer ga treba izglasati u parlamentu, a HDZ BiH, uz najbolju volju i mogućnosti lobističke i druge prirode, nikada neće natjerati bošnjačke stranke da dignu ruku i izglasaju takav zakon. Tu jedino može utjecaj imati neki vanjski faktor koji će prisiliti bošnjačke na takvo što.

Povijesna prilika za takvo prisiljavanje bošnjačkih stranaka bio je posjet američkog Državnog tajnika Pompea Hrvatskoj. Hrvatska je doslovno mogla istrgovati izmjene Izbornog zakona i provedbu presuda Ustavnog suda, primjerice, kupnjom američkih zrakoplova. Pompeo bi na to možda i pristao. Amerikanci imaju svoje jasne interese i nisu u savezništvu ni s kim tek onako.

POMPEOV I DODIKOV POSJET ZAGREBU

U tom kontekstu treba promatrati i posjet Milorada Dodika Zagrebu koji je s Milanovićem i Plenkovićem razgovarao kao predstavnik Srba iz BiH. Najjača politička figura u doslovno pola države i lider jednog od tri naroda svakako je netko s kim Zagreb ima o čemu pričati. To je pokazalo kako su i Milanović i Plenković shvatili koliko je funkcija Predsjedništva u kojoj sjedi Željko Komšić – beznačajna. S njim i Džaferovićem nitko nije htio razgovarati jer su u Zagrebu svjesni da u BiH postoje tri nacionalna lidera i da Predsjedništvo kao takvo nema moć koju pojedinačno imaju Čović, Dodik i Izetbegović.

Nekoliko je mogućih scenarija, jedan je izglasavanje novog Izbornog zakona koji će spriječiti scenarij doslovnog političkog uništenja hrvatskog naroda u političkom smislu. Drugi je potpuna blokada institucija i pokazivanje zubi od strane HDZ-a, a treći je ulazak u izborni ciklus 2022. pod ovim uvjetima.

Kako bilo da bilo, Hrvati u BiH istovremeno imaju i pregršt egzistencijalnih problema i nemaju se vremena baviti političkim nadmetanjima s Bošnjacima. Isti problem imaju i Bošnjaci, ali oni u ovom slučaju ispadaju pobjednici pa za njih nema brige – barem te političke, dok Hrvate lagano ubija dvostruka majorizacija s početka ovog eseja.

I.C /Kroativ/https://kroativ.at/Hrvatsko nebo