Nenad Piskač: Gorski Karabah: Baku je izabrao rat umjesto pregovora

Carska Rusija anektirala je Gorski Karabah (Arcah) godine 1813. Stotinu godina poslije toga to je područje, nastanjeno kršćansko armenskom većinom i muslimansko azerskom manjinom, proglašeno autonomnom oblašću Azerbajdžanske SSR. Komunistička Rusija, baš kao i komunistička Jugoslavija, mislile su da su riješile sva „nacionalna pitanja“. Međutim, armenska većina pokušavala je još od šezdesetih godina ujediniti Gorski Karabah s Armenijom. Nastavili su s tim nastojanjima sve do raspada SSSR-a. A kad su godine 1988. armenski zastupnici u vladi autonomne oblasti glasovali za ujedinjenje s Armenijom, u Azerbajdžanu je došlo do vala nasilja nad Armencima.

Armenija je 1989. pristala na sjedinjenje s Gorskim Karabahom. Val nasilja nad Armencima se proširio, osobito u Bakuu, iz kojega se iselilo oko 200.000 Armenaca. Kad je Armenija proglasila republiku, iz nje se pak iselilo oko 270.000 Azera. Godine 1991. Azerbajdžan ukida autonomiju Gorskoga Karabaha. Uslijedio je referendum održan iste godine, na kojemu je podržana karabaška neovisnost.

Na dan referenduma u prosincu 1991. azerbajdžanska vojska napala je glavni grad Stepanakert (koji Azeri zovu Khankendi, a izvono se – armenski – zvao Vararakn), koji danas ima oko 55.000 stanovnika. Neovisnost Gorskoga Karabaha proglašena je početkom 1992. godine. U ratnome sukobu armenske snage zauzele su veći dio Gorskoga Karabaha i dio pograničnih azerbajdžanskih područja. Rat je trajao do 1994. Otad se spor nastojao riješiti pregovorima. Sve do neki dan, kad je izbio novi oružani sukob.

Turska se svrstala uz Azerbajdžan

Nastavak povijesnih obračuna vodi se zbog teritorijalnih ambicija. U Gorskom Karabahu živi oko 140.000 do 160.000 ljudi (u Armeniji 3 milijuna). Prije stotinjak godina Azeri su činili oko jedne četvrtine stanovnika. Tijekom rata su izbjegli, a u Azerbajdžanu se provodio teror nad Armencima. Međunarodna zajednica priznaje cjeloviti Azerbajdžan. Čini se da je u osnovi problem u tomu što su Armenci tijekom rata zauzeli ne samo Gorski Karabah nego i manje „enklave“ azerbajdžanskoga teritorija. No, je li tomu doista tako?

Gorski Karabah gotovo u cijelosti ovisi o Armeniji, ova pak o Rusiji. Azerbajdžan s 10 milijuna stanovnika, politički je oslonjen na islamski svijet, a gospodarski na izvore nafte i plina. Na jugu graniči s Iranom. U blizini je i regionalna sila Turska s oko 83 milijuna stanovnika. Svi se slažu da je novi ratni sukob započeo Azerbajdžan s potporom Turske. Susjedni Iran, međutim, poziva na prekid sukoba, premda četvrtinu njegova stanovništva čine Azeri. 

Rusija se prvih dana sukoba držala suzdržano. Zbog toga neki smatraju da je dala tihi „blagoslov“ Azerbajdžanu da krene u akciju i, eventualno, korigira granice. Nagađa se da je to učinila zato kako bi se po završetku ratnoga sukoba mogla nametnuti kao arbitar u primirju i pregovaranju dviju sukobljenih strana.

Turska nedvojbeno pomaže Azerbajdžanu u ratnom pohodu. Osim u vojnom pogledu, ona je u ratnu zonu poslala mobilizirane džihadiste, plaćenike iz Sirije. No, i bez turske pomoći Azerbajdžan je vojno snažniji, stanovništvom znatno brojniji i gospodarski napredniji. Od 1994. smišljaju kako se i kada revanširati za ondašnji poraz. Odatle, ali i zbog drugih, etničkih i vjerskih, razloga, izgrađen je međusobno prijateljski odnos. Angažmanom u novom ratnom sukobu turski predsjednik Erdoğan pokušava nastaviti određene uspjehe koje je doživio angažirajući se u Libiji i Siriji, te ojačati svoju poziciju u Turskoj.

Angažirani su i psi rata

U pozadini je moguć i širi regionalni sukob s uključenom Rusijom i Turskom, osobito ako se Rusija jače, to jest vojno, angažira na strani napadnutih Armenaca, koji su objektivno mali otok u islamskom moru. Osim Rusije u tom moru Armenija nema drugih saveznika. Nije ih imala ni onda kad je Turska prije stotinu godina, pred očima međunarodne zajednice, počinila genocid nad Armencima, prvi u 20. stoljeću, u kojemu je, po armenskim i drugim procjenama, a što Turska žučljivo opovrgava, stradalo oko 1,5 milijun Armenaca. Osim na Rusiju, Armenci se mogu osloniti samo na svoje razgranato i brojno iseljeništvo.

Britanski izvori tvrde da je regrutacija džihadista (koji su ovdje „psi rata“) započela jedan mjesec prije napada na Gorski Karabah. Četvrti dan ratnoga sukoba rusko ministarstvo vanjskih poslova upozorilo je da su na stranu Azera u ratnu zonu stigli džihadisti iz Libije i Sirije (što svakako nije izvedeno bez znanja i djelovanja Turske). Rusija stoga poziva „čelnike zainteresiranih zemalja da poduzmu djelotvorne mjere kako bi se spriječilo vrbovanje terorista i stranih plaćenika u tom sukobu i kako bi se oni odmah povukli s tog područja“. I Armenija je optužila Tursku zbog slanja plaćenika. Azerbajdžan je odbacio optužbe, a ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, izrazio je spremnost da Moskva bude domaćin pregovora sukobljenih strana.

Armenski šef vlade Nikol Pašinjan izjavio je da je Erevan uvijek spreman za mirno rješenje Gorskoga Karabaha, ali da to pitanje ne će rješavati na štetu nacionalne sigurnosti. Armenija je zatražila od Europskog suda za ljudska prava da zahtijeva od Azerbajdžana prekid vojnih napada na civile. Sud je odgovorio zahtjevu Armenije i pozvao obje strane da se suzdrže od vojnih akcija koje mogu dovesti do kršenja prava civilnog stanovništva.

Tursko svrstavanje i njemačko traženje „trajnog rješenja“

Turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu izjavio je: – Podupiremo Ukrajinu u pitanju Krima… Isto tako podupiremo i Azerbajdžan. Ako bude potrebno pomoći ćemo, ali vidimo da Azerbajdžan ima dovoljno sposobnosti, s njim vojno surađujemo i dobio je sve mu treba od drugih država, pa i od nas. Çavuşoğlu je uvjet za primirje povlačenje Armenije iz „okupiranih teritorija“. Naglasio je da je o situaciji razgovarao s Putinom i Lavrovom i dodao: „Kao što zajedno djelujemo u Siriji, tako smo i ovdje pokušali, ali nismo uspjeli“. No, Putin očito izbjegava sukob, dok ga Erdogan provocira.

Njemački ministar vanjskih poslova, Michael Roth, izjavio je: „Države poput Rusije i Turske, koje imaju poseban utjecaj u regiji, moraju ozbiljno shvatiti svoju posebnu odgovornost za trajno rješenje“. Na otvoreno pitanje zašto do trajnog rješenja nije došlo od 1994. do danas nitko ne daje odgovor. Jedino Turska ima „trajno rješenje“. A ono je istovjetno s azerbajdžanskim. Predsjednik Azerbajdžana, Ilham Alijev, pohvalio se je, naime kaj, da ne granatira armensko civilno stanovništvo, ali je dodao da Azerbajdžan mora uspostaviti teritorijalni integritet. Vojnu operaciju spreman je prekinuti u trenutku kad se armenske snage posvema povuku iz regije! Nejasno je, dakle, nastoji li Azerbajdžan ratom vratiti svoja područja, ili okupirati cijeli Gorski Karabah.

Hrvatski predsjednici vole Alijeva

Hrvatska ima dobre odnose s Armenijom, a, čini se, i vrlo dobre s Azerbajdžanom i njegovim aktualnim predsjednikom. Stjepan Mesić posjetio je Azerbajdžan u listopadu 2007. Tamo ga je, zajedno s prekobrojnim gospodarskim izaslanstvom, dočekao predsjednik Ilham Alijev (on je 2005. posjetio Mesića). Mediji su o tom pisali: „Azerbajdžanska strana pokazala je zanimanje za uspostavu suradnje na području energetike (plinovod Nabucco i naftovod Constanza-Pančevo-Omišalj-Trst), građevinarstva, farmaceutike i prehrambene proizvodnje, za investiranjem u hrvatski turistički sektor, kao i za kupovanje zemljišta i nekretnina u Hrvatskoj“. Također i ovo: „Azerbajdžanska strana (je) izabrala Zagreb kao lokaciju budućeg veleposlanstva iz kojeg će se pokrivati zemlje bivše Jugoslavije“.

Jedan medij podsjeća nas 24. listopada 2016. na to da su čak tri hrvatska predsjednika posjetila Azerbajdžan: „Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović boravi u velikom službenom posjetu Azerbajdžanu sa skupinom hrvatskih gospodarstvenika koji bi trebali ugovoriti poslove u ovoj azijskoj zemlji. Ako vam ovo izgleda kao déjà vu, niste jedini. Riječ je o omiljenoj destinaciji hrvatskih predsjednika – Stjepan Mesić posjetio ju je više puta, a 2012. Ivo Josipović je također u tu zemlju vodio veliko gospodarsko izaslanstvo“.

Nacional 21. ožujka 2018. podsjeća na produbljivanje hrvatskih sveza s Bakuom: „Bivša premijerka Jadranka Kosor, bivši predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović te bivši predsjednik Sabora Luka Bebić boravili su prošloga tjedna zajedno u Republici Azerbajdžan na međunarodnoj konferenciji 6. Globalni Baku forum koji se održavao od 14. do 18. ožujka. Bivši visoki hrvatski dužnosnici konferenciji su se odazvali na poziv Međunarodnog centra Nizami Ganjavi…“.

Srbija: Božji dar Hajdara Alijeva 

Osim službenoga Zagreba, i Beograd njeguje posebno dobre odnose s Azerbajdžanom. Da ne ulazimo u službene bilateralne odnose, navodim samo dva naoko nebitna detalja povezana s postavljanjem spomenika. U Beogradu je početkom lipnja 2011. Ilham Alijev otkrio spomenik svojemu ocu Hajdaru Alijevu u nazočnosti predsjednika Srbije Borisa Tadića i gradonačelnika Dragana Đilasa. Alijev je tada poručio: „U političkom kontekstu razmatrali smo sva pitanja koja se odnose na naše dvije zemlje s pozicije ravnopravnosti i razumijevanja, tako da imamo identična gledišta na teritorijalni integritet obje naše zemlje“.

Podizanje spomenika diktatoru Hajdaru Alijevu izazvao je niz negativnih reakcija u Europi, čak i u Srbiji i Azerbajdžanu (ne i u Hrvatskoj). Primjera radi, azerbajdžanski novinar (Kenan Alijev) tom je prigodom izjavio: „Alijev je bio komunistički vođa i njegovi kritičari ga nazivaju diktatorom, opisujući ga kao autoritarnog vladara koji je koristio političku moć kako bi opstao na vlasti i kako bi eliminirao svoje protivnike. U nekim slučajevima fizički, a u nekim politički, da bi 2003. godine vlast predao svom sinu. To je bio prvi primjer dinastijskog prijenosa vlasti u zemljama bivšeg SSSR-a“.

Dvije godine poslije toga, u rujnu 2013. predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u Bakuu je, u nazočnosti Alijeva, otkrio spomenik hrvatskom znanstveniku Nikoli Tesli! U knjigu dojmova Nikolić je napisao, a srbijanski mediji prenijeli: „U svakoj kući može da se rodi dete. Svaka država može da bude osnovana, ali dete i državu treba negovati i podići. Azerbejdžan je kao dete, kao božji dar, Hajdara Alijeva, brižnog i hrabrog oca. Malo je naroda koji mogu da se pohvale takvim ocem nacije, a i njegovim sinom“.

Neprijeporne su simpatije Zagreba i Beograda prema Alijevu i azerbajdžanskim bogatstvima stečenima na nafti i plinu. No, hoće li tako i ostati poslije izazivanja ratnoga sukoba, tek ćemo vidjeti.

Poziv na bezuvjetni nastavak pregovora

Vanjskopolitičke analitičare zanima i zašto Putin izbjegava sukob, a Erdoğan ga provocira. Jedan od njih ovako zaključuje: „Rusija je već vojno angažirana u Siriji i Libiji, a istodobno je zbog trovanja Alekseja Navalnija u dubokoj diplomatskoj krizi s EU. Zbog tako eksplozivne situacije predsjedniku Vladimiru Putinu ne bi bilo nimalo pametno ući u još jedan veliki konflikt. Za razliku od Moskve, Turska na čelu s predsjednikom Erdoganom ne preže ni od kakvog konflikta s EU, a na vanjskopolitičkom planu ponaša se sve agresivnije… Uplitanje u konflikt između Armenije i Azerbajdžana savršeno se uklapa u Erdoganova nastojanja da proširi utjecaj Turske u svijetu i da se tako nadoveže na osmansku tradiciju“. 

Predsjednici Rusije, Sjedinjenih Američki Država i Francuske usvojili su (danas, 1. listopada 2020.) zajedničku izjavu o stanju u Gorskom Karabahu. U njoj, među ostalim, stoji da predstavljaju supredsjedajuće države Skupine iz Minska grupe OESS-a te „najoštrije osuđuju eskalaciju nasilja na dodirnoj liniji u zoni sukoba u Gorskom Karabahu“. Pozivaju vođe Armenije i Azerbajdžana „da odmah preuzmu obveze u dobroj vjeri i bez postavljanja preduvjeta za nastavak pregovora o rješavanju stanja uz pomoć supredsjedajućih Skupine iz Minska OESS-a“.

Ujedinjene nacije donijele su 2008. Rezoluciju kojom se „zahtijeva trenutno, potpuno i bezuvjetno povlačenje svih armenskih snaga sa svih okupiranih područja“. Jedan od posljednjih prekida primirja zabilježen je u travnju 2016. godine, kad je armenska strana tvrdila da je Azerbajdžan započeo napad kako bi zauzeo Gorski Karabah.

Usprkos primirju koje je uspostavljeno 1994. uz posredovanje Rusije, tijekom ovih pet dana rata zabilježeni su brojni oružani sukobi i razmjerno velik broj poginulih, osobito među armenskim vojnicima i civilima. Premalo je pouzdanih informacija s terena. Ondje je danas ozlijeđeno dvoje francuskih i dvoje armenskih novinara koji su pratili borbe, a ruski je uspio domoći se zaklona. Francuski su izvješćivali za Le Monde, a domaći za armensku televizijsku mrežu Armenian 24News. Armensko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da su prevezeni u bolnicu, optuživši azersku stranu za bombardiranje regije Martuni. Na to je azerska strana uzvratila tvrdnjom – u koju je doista teško povjerovati – da su se „međunarodni novinari“ našli na udaru armenskih snaga.

Vodi se dakle i propagandni rat. A hoće li ovaj oružani ipak biti utišan, ili će se ratni požar proširiti, to još nitko ne može predvidjeti. U svakom slučaju, armenska je strana ta koja je napadnuta, ona je objektivno i slabija strana, a o svemu ostalomu teško je sa sigurnošću išta tvrditi. Možemo se samo nadati da se ne će ponoviti etničko čišćenje odnosno genocid nad kršćanskim Armencima… i da će diplomatskim naporima velikih sila rat biti uskoro nadomješten pregovorima.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo