Naš moralni pad započeo je sa „soft-lustracijom“!

Naš moralni pad nije počeo s Klubom u Slovenskoj, niti s Agrokorom, niti s tajnim ortacima ili neprincipijelnim koalicijama. Naš moralni pad započeo je kada smo se odrekli lustracije. Kada smo se odrekli traženja krivaca za stotine tisuća pobijenih Hrvata i pravde za naše stradale. I kada smo umjesto tih krivaca na sudu i stvarnih sudskih presuda jugokomunističkim krvnicima, prihvatili impotentnu „kulturu sjećanja“ i besplodno „pijetetiranje“ kao neku vrstu soft-lustracije.

Pročitao sam iznimno poučan i poticajan Šiljin tekst koji govori o moralu te o njegovoj važnosti za našu budućnost. 

Šiljo: Svi o svemu, nitko o moralu!

I kada promatram samo simptome manjka morala u društvu, jedino što mi preostaje jest u potpunosti se složiti sa svime što je Šiljo napisao, poglavito s njegovim zaključkom na kraju članka:

Nijedno društvo u kojem ljudi koji raspolažu određenom moći ne poštuju Božje zapovijedi ni ljudske zakone morala, ili u kojem uopće ne poznaju ili ne priznaju moral i dobre običaje kao norme razmišljanja i ponašanja, ne može nikada postati zdravim društvom. Naprotiv, može samo tonuti u močvaru beskrupulozne osobne ili grupaške sebičnosti, pohlepe i kriminala. To je još u petom stoljeću poslije Krista otkrio i na to neobično oštro upozorio svoj i sljedeće naraštaje sveti Augustin…

Nenormalno nam je postalo „novo normalno“ davno prije… famoznog Stožera

Mi u Hrvatskoj zaista imamo ozbiljan problem s moralom ili bolje rečeno s manjkom morala, što nas je do sada skupo koštalo, a bojim se da će nas koštati još i više. Nenormalno nam je postalo „novo normalno“ davno prije no što je tu kovanicu izbacio famozni Stožer. Kao što je netko nekada mudro primijetio „I bit će gore prije nego što bude bolje“.

Spomenuto je u članku sve što je trenutno medijski najviše pokriveno: i mito i korupcija i politička trgovina, sve značajne društvene pokvarenosti jedna do druge. Ali kako to biva i u običnom svakodnevnom životu, nas pojedince uči i obitelj, škola i Crkva da ima granica u moralu koje se ne smiju prijeći. Svi mi griješimo, ali se trudimo male greške i ispraviti. I one se uglavnom i mogu ispraviti. Ali postoje granice koje ako se prijeđu, čovjek klizi u ponor i kaljužu – moralno propada. I ako te granice prijeđe, sve druge gadosti mu se čine prihvatljivima i dostupnima. A onda teško da ima povratka.

Najteže je „drpiti“ prvi milijun

Prema svjedočenju lopova, najteže je „drpiti“ prvi milijun, ali nakon toga se krade sve i svašta bez ikakvog obzira prema tuđoj imovini, a manje svote više se i ne gledaju kao krađa, već više kao naše poslovično „snalaženje“. Preljubniku je najteže učiniti prvi preljub. Nakon toga dvostruki se život i laganje obitelji čine kao mačji kašalj. Kada netko prvi put pijan sjedne za volan, onda mu je svaki sljedeći put to učiniti sve lakše i lakše. Čak i serijski ubojice svoje zlokobne „serije“ započinju prelazeći granicu i ubijajući svoju prvu žrtvu.

Vrlo je slično i s nacijama i s državama. Kada u jednom velikom zlu kliznu u nemoral, onda se sve ostale male gadosti čine beznačajnima i prihvatljivima.

Naše najveće nacionalno moralno posrnuće

I zato, volio bih da je autor spomenuo i naše najveće nacionalno moralno posrnuće, svojevrsni moralni Rubikon koji smo kao nacija kolektivno prešli i posljedice čega osjećamo još i danas, a osjećat ćemo i mi i naši potomci i u mnogim desetljećima koja predstoje. Istinski izvor svih naših današnjih zala.

A to je odluka naših političkih elita od 90-e naovamo da ne provedu lustraciju i odluka naroda, odluka široke javnosti – svih nas, da to šutke prihvatimo, ili ako poneki pobunjenik još štogod i rogobori, odluka da to čini „civilizirano“ i „pristojno“, najčešće pišući, baš kao što to ja sada činim.

Doduše, i prvi i drugi imaju čitav niz najmaštovitijih razloga i opravdanja: nije se moglo, trebalo ili smjelo, pomirba je bila važnija, danas je prekasno, više nije važno, nema se koga, danas imamo važnijih egzistencijalnih problema …..itd. itd. itd. Sve dok u konačnici ne zašutimo.

Imamo bezbrojne žrtve, ali nemamo zločince

Ali naša voljena zemlja ne šuti. I svako malo razotkriva nam nova stratišta. Nove masovne grobnice. Nove žrtve. I svi su svjesni da se nešto ipak mora učiniti. I tako je naša veleumna politička elita nedavno smislila, a široka javnost naivno prihvatila, najmonstruoznijeg bastarda kojeg je svijet ikada vidio. Takozvanu kulturu sjećanja. Pijetet. Moderno ime za zločin bez kazne.

Imamo bezbrojne žrtve, ali nemamo zločince. Imamo jame i rovove pune tijela i još žive svjedoke, ali nemamo dokaze. Imamo priznanje državnih institucija da su se zločini dogodili, ali nemamo sudske postupke.

I tako, iz dana u dan, istražni organi svako malo otkopavaju, pa onda s više ili manje uspjeha identificiraju te potom ponovo anonimno zakopavaju. Odzidavaju, malo slikaju pa kada ne znaju što bi dalje, ponovo zazidavaju. Političari se „kulturno sjećaju“ i „pijetetiraju“, polažu vijence i povremeno komemoriraju… pa onda, na povratku doma, omaste brk uz dobru janjetinu na račun poreznih obveznika.

A narod, široka javnost, među kojima i mnogi potomci žrtava, povremeno pišu, obilježavaju i na misama mole.

Krivci u miru i s počastima umiru kao ugledni građani

I tako vrijeme prolazi. Svjedoka je sve manje, zločinci su sve stariji i krivci u miru i s počastima umiru kao ugledni građani dok tijela stotina tisuća naših sunarodnjaka i rođaka leže zakopana u rovovima i zazidana u rudnicima čekajući svoju pravdu.

I toga trebamo biti svjesni. I o tome moramo razmišljati svako jutro nakon buđenja i svake noći prije spavanja. Svi mi kao odgovorni pojedinci, i naši nacionalno osviješteni političari u vlasti i oporbi, ali i naši duhovnici i predstavnici Crkve čiji mnogi najčasniji pripadnici leže u jamama uz svoj stradali narod pazeći na njih i u vječnosti. Naš moralni pad nije počeo sa Klubom u Slovenskoj, niti s Agrokorom niti s tajnim ortacima ili neprincipijelnim koalicijama. Naš moralni pad je započeo kada smo se odrekli lustracije. Kada smo se odrekli traženja krivaca za stotine tisuća pobijenih Hrvata i pravde za naše stradale. I kada smo umjesto tih krivaca na sudu i stvarnih sudskih presuda jugokomunističkim krvnicima, prihvatili impotentnu „kulturu sjećanja“ i besplodno „pijetetiranje“ kao neku vrstu soft-lustracije.

Ni jedan jedini sudski postupak – a stotinu tisuća anonimnih žrtava

Ali barem smo u nečemu postali prvi na svijetu. Prva i jedina država na svijetu čija su državna tijela javno priznala postojanje stotina masovnih grobnica s oko stotinu tisuća anonimnih žrtava, a da nemamo ni jedan jedini sudski postupak i ni jednog jedinog utvrđenog i osuđenog krivca.

A nemamo niti jedan zajednički memorijalni centar s njihovim imenima, tužnim životnim pričama i mjestom svjedočenja i pouke za generacije koje dolaze.

Probudimo se i učinimo nešto! Još nije kasno. U suprotnomu…

Bog neka nam oprosti.

P. M. 

(podatci poznati uredništvu)

Hrvatsko nebo