ZORICA VUKOVIĆ: NITI ZNATI, NITI UTJECATI…

Navodni verbalni rat Zgubidana Slučajnog i Mudraca Bruselskog počeo je otkrićem brloga u Slovenskoj ulici u Zagrebu u kom su bludničili predsjednik Države i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga u trenutku kad su Zagrepčani bili šokirani potresom i lockdown-om i kad je svatko sposoban pohitao pomoći. A dečki su se išli malo zabaviti u Draganov ‘stožer’.

No tu su zasjedali i bivši vrhovnici i prvi gospodin, sudci, ministri, glumci i pokoja starleta koja se ‘bori za prava žena’. Mentalni je to sklop ljubitelja lakih ‘nota’ i ‘ojra’, naslijeđen iz doba ‘drugara’ kad se na večeru na Siciliju išlo avionom. I onda se avion srondao i tako se saznalo za INA-ine ljubitelje ‘Tač-a’ i dobre papice. I pokoje spletke…

O njihovim ‘vrednotama’ pisali su mnogi, a o ekonomskom ‘čudu’ progovorio je Šime Đodan (1927. – 2007.) ekonomist i političar. Tijekom Drugog svjetskog rata Šime slijedi stope svog oca i od 1943. surađuje s partizanima kojima se pridružuje 1944. godine. Poslije rata bio je na vojnom školovanju u Karlovcu kao oficir JNA. Godine 1955. na vlastiti zahtjev napušta vojnu službu da bi se dodatno obrazovao. Već 1960. diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a slijedeće je godine izabran za asistenta, kao čovjek besprijekorne političke prošlosti, na Katedri za političku ekonomiju. Katedru je vodio Rikard Lang otac Slobodana Langa. Tijekom šest godina Šime Đodan je izgradio, uz mentorsku pomoć Rudolfa Bićanića, briljantnu akademsku karijeru. Čak je dobio stipendiju za postdiplomski studij makroekonomije u Haagu 1962. godine. Doktorirao je pravne znanosti 1964. godine i ekonomske znanosti 1965., a 1967. postao je docent.

O prilikama u tadašnjem socijalističkom gospodarstvu i novom gospodarskom tržišnom modelu držao je predavanja na sveučilištima u Salzburgu, Frankfurtu, Haagu, Kijevu, Moskvi, Lenjingradu i Krakovu, te u Sjevernoj Americi i Australiji. Uz znanstveno-istraživački rad, Đodan se istakao kao ekonomski pisac mnogobrojnih knjiga i studija.

Te njegove knjige i kritika tadašnjeg jugoslavenskog gospodarstva uzrokom su njegova hapšenja i osuđivanja na šest godina robije 1972. kao sudionika Hrvatskog proljeća. Sam Tito je tražio njegov progon: „Vi stalno tu spominjete neke, imenujte ih, kao što su Đodan, Veselica i đavo da ih zna kako se zovu… Dajte, sakupite tu svu pisaniju, što oni izjavljuju, i lijepo dajte tu fasciklu tužiocu, pa neka on postupa… i na taj način onemogućite da dalje rovare.“ Tijekom Đodanova robijanja korektno se ponio njegov matični fakultet tako da je Bogdan Zlarić, na zgražanje tadašnjih vlasti, napisao rješenje o mirovanju radnog odnosa tijekom istrage i tamnovanja, što je Đodanu omogućilo povratak na fakultet nakon robijanja.

U središte javnosti dolazi 1990. i kao član HDZ-a postaje saborski zastupnik i vrlo kratko ministar obrane. Bio je dobar govornik, a sloboda mu je omogućila da 1991. objavi kapitalno djelo Hrvatsko pitanje 1918 – 1990.

Đodan o ulasku Hrvata u zajednicu SHS, a potom i Kraljevinu Jugoslaviju piše: „Sam akt ‘ujedinjenja’ ovih država, a posebice Države Narodnog vijeća i Kraljevine Srbije, u biti je dvostruki državni udar. Naime, delegacija Narodnog vijeća nije se držala naputka Središnjeg odbora pa je time uzurpirala pravo koje nije imala, a regent Aleksandar nije imao pravo na proglašenje ujedinjenja prema ustavu Srbije iz 1903. godine. Time je i on izvršio državni udar i oktroirao ‘ujedinjenje’. Hrvatski Sabor se nikada nije sastao da ispita legitimnost toga čina i tako je legitimitet nove države bio sporan kroz cijelo njeno postojanje, premda je ona de facto egzistirala i bila međunarodno priznata. Isto je bilo i s prvim ‘vidovdanskim’ ustavom za koji nisu glasali Slovenci, Hrvati, Makedonci i dobar dio Crnogoraca.“

Tko je onda potpisao taj čin ujedinjenja?

Godine 1914. u Rimu se nađoše novinar Frano Supilo, odvjetnici Ante Trumbić, Hinko Hinković, Frano Potočnjak i kipar Ivan Meštrović. Iako nisu imali ovlaštenje hrvatskog naroda, oni su osnovali odbor, koji će u duhu narodnog jedinstva i pod jugoslavenskim imenom raditi za oslobođenje južnih Slavena od Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom u zajedničku državu Jugoslaviju.

Ante Trumbić (1864. – 1938.) bio je i potpisnik Rapalskog ugovora 1920. godine. Tijekom vremena razočarala ga je srpska diktatura u novoj državi. Danas ima ulicu u Splitu.

Frano Supilo (1870. – 1917.) u knjizi Politika u Hrvatskoj je napisao da se sa Srbima može samo onda, ako može biti sve kako oni hoće. Kasno je to spoznao.

Milan Beluhan, katolički svećenik svjedoči o obraćenju Hinka Hinkovića, koji mu je rekao: „Imponiralo mi je svojim humanitarnim cimerom framasonstvo, te sam se pridružio slobodnim zidarima, željan plemenitog rada na korist bližnjega. Kada sam upoznao njihov proračunati egoizam, ja sam ih prezreo i ostavio veleći sebi: ‘Nedostojno je dra H. Hinkovića da bude među ovakvom čeljadi’.“

Ali bilo je kasno. Hrvatska je otišla ‘poput gusaka u magli’.

Hrvatska je bila industrijski najrazvijenija od svih pridruženih zemalja. No tijekom vremena, kad je Beograd postao glavni grad, dinamika razvoja industrije je padala.

Udjeli pojedinih regija u industriji
u Jugoslaviji 1925.:

BiH 1,1 %

Crna Gora 0,5 %

Hrvatska 33 %

Srbija 20 %

Vojvodina 16 %

Makedonija i Sandžak 4,5 %

Slovenija 14 %

Regionalna dinamika razvoja industrije
u Jugoslavije od 1929. – 1938.:

Srbija 44 %

BiH 11 %

Crna Gora 11 %

Slovenija 10 %

Hrvatska 7 %

Makedonija 8 %

Beograd je polako preuzimao i banke, a sramotno je bilo mijenjanje kruna za dinare. Tako je propala i Prva hrvatska štedionica. O njenom zatvaranju piše ekonomist Mijo Mirković (1898. – 1963), poznat i kao pjesnik Mate Balota: „Da nije postojao sukob interesa oko interesnih sfera i utjecaja između financijskog kapitala Beograda i Zagreba, država, odnosno Narodna banka mogla je izvući iz bezizlazne situacije ne samo ovaj zavod, nego i ostale novčarske zavode, koji su bili pod slomom.“

„Dok je u samom Beogradu koncentrirano 54,2 % ukupnog jugoslavenskog kapitala, Zagreb raspolaže tek s 10,9 % (manje od Skopja). Sva tri velika centra u Hrvatskoj (Zagreb, Split i Rijeka), raspolažu pak s ukupno 13,7 % ukupnog jugoslavenskog kapitala,“ piše Đodan.

Kreditni potencijal poslovnih banaka u odnosu na društveni proizvod u 1970. god.:
Republika Strukt. DP / % Str. kred. potencijala/ % Indeks; SFRJ = 100 Indeks; SRH = 100

BiH 12,2 8,7 75 112

Crna Gora 1,6 2,5 138 207

Hrvatska 28,3 18,2 67 100

Makedonija 5,1 8,7 174 260

Slovenija 15,5 12,1 69 104

Srbija 37,3 49,8 135 202

„Kreditni potencijal poslovnih banaka Hrvatske niži je za jednu trećinu od prosjeka Jugoslavije za istu jedinicu DP. U odnosu na Hrvatsku, banke u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori raspolažu dvostruko većim kreditnim potencijalom. Ispod prosjeka su još BiH i Slovenija…“

„Odliv sredstava je još uvijek golem. Preko poreza 63 % odlazi federaciji, dok je po hrvatsko-ugarskoj nagodbi išlo 55 % poreza za zajedničke potrebe, a u staroj Jugi 46 % prihoda se trošilo izvan Hrvatske.“

Ovakva situacija bila je, između ostalog, uzrok Hrvatskog proljeća kojega su predvodili studenti i njihovi hrabri profesori. Danas je tako nešto nemoguće. Odosmo mi opet u maglu!

Što se tiče poreza, u prvoj Jugoslaviji nije bilo pravice. Dok je Srbijanac plaćao 1 dinar, Vojvođanin je plaćao 3,1 din, Slovenac 2,4 din, Bosanac 1,2, a Hrvat 1,6 din. Prikupljeni novac se trošio izvan prečanskih krajeva. U vladajućoj strukturi od 23 % stanovnika Srbije, 83 % njih su imali važne ministarske portfelje. To se nastavilo i u SFRJ kada su direktorska mjesta u Hrvatskoj imali Srbi: Rafinerija i Željezara Sisak, Gavrilović, Borovo, škole…

I stanovništvo se konstantno smanjuje: „…udio stanovništva Hrvatske u ukupnom stanovništvu Jugoslavije pokazuje stalnu tendenciju pada: 1921. godine iznosio je 27,3 %, 1931. godine 26,1 %, 1953. godine 23,1 %, 1961. godine 22,4 %, 1967. godine 21.7 %, a u 1968. godini, prema projekcijama iznosit će 19 %. Istovremeno je stanovništvo ostalih republika i autonomnih pokrajina (izuzev Slovenije), pokazalo porast udjela u ukupnom stanovništvu Jugoslavije.”

Povećanje broja stanovništva u postotcima između dva popisa

Godine SFRJ BiH Crna Gora Hrvatska Makedonija Slovenija Uža Srbija APV APK

1880.- 1921. 37,1 62,7 32,6 36,7 7,0 10,7 48,7 32,3 82,9

1921.-1961. 47,8 74,0 50,8 21,4 77,5 21,6 71,1 18,1 119,6

Iz tih analiza, Đodan je zaključio da nerazvijeno područje „zapadno od Drine, a ne istočno od Drine“, kako su ‘plačljivci’ uvijek naglašavali. Čak mu je i dodvorica Šuvar priznao da je u pravu.

Na kraju knjige Đodan zaključuje kako Hrvatska ima potencijal da za jedno desetljeće može stići Austriju.

Nažalost, u vlast su ušli oni koji su vedrili i oblačili u SFRJ, među njima Mesić i Manolić, a srozavanje je počelo tijekom Račanova mandata kada je pljačka banaka kulminirala i kada je počela tzv. privatizacija INA-e, koju je potpisao veliki ekonomski ‘stručnjak’ Ljubo Jurčić.

Miroslav Gregurek piše: „Privatizacija u Hrvatskoj odvijala se u četiri faze – prva, od godine 1991. do 1994. započela je ključni problem odnosa bankarstva i gospodarstva. Drugom fazom, od godine 1994. do 1998., onemogućen je i usporen oporavak gospodarstva, a treća je faza, od 1998. do 2000. obilježena PIF – ovima i privatizacijom banaka. U četvrtoj fazi godine 2000., dominiraju stečajevi, uz tendenciju rasprodaje preostalog portfelja i potencijalna revizija pretvorbe i privatizacije.“

Onda je tijekom Sanaderova mandata, Željko Čović 2006. prodao perspektivnu Plivu, a ‘privatizacija’ Hrvatskih telekomunikacija bila je sedma po veličini u Europi 2007. godine, kada je značajnu ulogu, u službi Deutsche Telekoma, odigrao vlasnik ‘patenata’ Ivica Mudrinić.

O slučaju Agrokor i Ivici Todorić, posebno o Borgovcima, mogli bi se pisati romani. I to nije sve… Tu je imunološki, brodogradilišta i famozni Danko Končar, Tedeschi i ‘ko zna tko još.

Al’ evo još jednog romana: JANAF, (Što je s Vrdoljakom i Prvim plinarskim društvom?), duboka država, ljubitelji ‘škuda’ i ‘časti’, izdajice naroda…

Karolina Vidović Krišto je u Hrvatskom Saboru 23. 9., u slobodnom govoru, kazala: „Kako sam prošli tjedan u Saboru najavila, tako se ovih dana i potvrdilo – afera JANAF je tempirana kako bi Agrokor nestao iz javnog prostora.

Iz javno dostupnih informacija o aferi JANAF postajemo svjesni koliko je zlo korupcije rašireno u vladajućim krugovima u Hrvatskoj. Naime, imamo direktora državne tvrtke koji je umrežen sa svim političkim opcijama (a koji u svom vlasništvu ima prostorije za razuzdana privatna druženja s najvišim državnim dužnosnicima; tko je to plaćao i koliko je to koštalo?). Postavio ga je SDP na prijedlog HNS-a, a HDZ ga je zadržao, te ga ponovno imenovao.

Što je radio Nadzorni odbor tvrtke ako su se događale tolike nepravilnosti u JANAFu? Nadalje, postavlja se pitanje što rade institucije hrvatske države – porezna uprava, policijski USKOK, redovni USKOK, DORH, devizna inspekcija, redovna policija, itd.?

Politička vrhuška u Hrvatskoj ne samo da nas krade, već nam vrijeđa i zdrav razum. U Hrvatskoj se u svezi korupcije ne trebaju donositi novi zakoni, nego se trebaju postojeći primjenjivati.

Ali, dragi prijatelji, problem je što je politička vrhuška u Hrvatskoj utemeljena je na koruptivan način, i ta zlatna komunistička mladež koja je protuustavno na vlasti u Hrvatskoj, u trenutku kad se efektivno započne suzbijati korupciju, tada će ta struktura i nestati.

Kada vidimo tko se sve javlja da se družio s tim Kovačevićem, od Stipe Mesića, do supruga bivše predsjednice Kitarović, onda se još jednom potvrđuje teza o toj ekstremnoj maloj skupini koja vlada Hrvatskom. Ta skupina nema morala ali niti znanja, jer je postavljena na temelju privilegija, i posebno što je obilježava – nema nimalo empatije za društvo i državu u kojoj žive, te se besramno bogate na račun pateničkog hrvatskog naroda.

Dragi prijatelji, izbor je jasan: Ili korupcija, što znači bogata mala skupina privilegiranih i siromašni građani, ili vladavina prava, što znači društvo u kojem se vrednuju rezultati i u kojem građani mogu dostojanstveno živjeti.“

Duboko u aferi je ministar Ćorić čija bahatost prelazi granice; od nepoštivanja odluke suda da je protuzakonito zaposlio Nellu Slavicu, pa do izjave ‘da je ispod razine baviti time tko je što i koliko pojeo, a ne baviti se aferom JANAF…’ za Nova-u tv je rekao: „Treba propitivati svaki sustav. Ako postoji sumnja na korupciju, svi trebaju djelovati, ali propitkivati tko je što jeo je ispod svake razine. Hrvatsku javnost treba zanimati funkcioniranje ministarstva gospodarstva, treba propitivati ponašanje na svim razinama i uspješnost politika. Ali detalji o kojima se posljednjih deset dana razgovara su ispod svake razine.“

Zašto je loše propitivati što se radilo u Slovenskoj 9.? Pa jeli su i pili zabadava. Tko je plaćao? Kakvi su se poslovi tamo zaključivali? I mogući izborni rezultati? I zašto je jadni Slučajni hrlio jesti u Draganov klub? Komentatori na Internetu kažu:

U međuvremenu su se dogodile i Varivode. Nakon Grubora. I što reče Plenković: „Hrvati trebaju priznati da su napravili zločine, kao što i Srbi trebaju priznati da se dogodio otpor legitimno izabranoj vlasti.“

Hrvati su počinili zločin, a Srbi pružali otpor. Što to ovaj tepe? Je li to izrekao slučajno? Nikako! Dobro i promišljeno u službi… kome? Velikosrbima? Bruselcima ili nekim ložama?

Pater Ike Mandurić iz Vukovara 28. 9. pita:

„Nakon ovih, bez presedana, isprika hrvatske vlasti žrtvama u Gruborima i Varivodama (bez presedana u povijesti obrambenih oslobodilačkih ratova vođenih u vlastitoj državi), doista žaleći za svakom žrtvom kao kršćanin i čovjek – moramo se pitati o naravi i poruci tih isprika:

⦁ Ako se g. Plenković ispričava po osnovi činjenice da su zločine (vjerojatno) počinili Hrvati – koje on predstavlja – nad Srbima, pitam(o) se: Ne znači li onda to da on nije premijer i Srba nego samo Hrvata, te da ipak priznajemo nekakav nastavak tzv. SAO Krajine čiju vlast predstavljaju gospoda Pupovac i Milošević?
⦁ Ili se to g. Plenković, kao premijer svih građana Hrvatske, ispričava za sve zločine koje su predstavnici nekog naroda počinili nad predstavnicima nekog drugog naroda? Ako je tako, ne bi li se onda trebao ispričati i svim Hrvatima za sva zlodjela koja su nad njima počinili Srbi, počevši od Vukovara preko Škabrnje, i diljem Hrvatske?
⦁ Ili ovim činom premijer priznaje da je za ove zločine ipak izravno kriva hrvatska država odnosno Hrvatska vojska? Ako da, kako je i na koji način kriva – budući da ti zločini nisu bili sastavni dio ni jedne vojne operacije, niti su se uopće zbivali za vrijeme ratnih djelovanja? A ako hrvatska vlada ni Hrvatska vojska ni po kojoj osnovi nisu krive za te zločine, po kojoj osnovi se njezina vlast treba ispričati za zločine neidentificiranih skupina?
⦁ Možda se zapravo zastupa princip da se Vlada treba ispričati zbog toga što nije zaštitila te nevine? Ako je tako, ne slijedi li iz toga da bi se onda ta ista vlada trebala ispričati i za druge žrtve koji nije zaštitila, koje stradaju, primjerice, pri nekoj pljački, mafijaškom obračunu, ili u obiteljskom nasilju ili nekoj kafanskoj tuči? Ili bi se trebala ispričati samo ako mafijaš Hrvat ubije Srbina, i slično?

Želimo, dakle, znati po kojoj se osnovi hrvatska vlada selektivno ispričava samo za neke zločine za koje nikako nije kriva, a za druge ne, premda su nesagledivo veći i svirepiji.
Domovinski rat nam je jedini temelj slobodne i samostalne Hrvatske. Čini se da to bolje razumiju Srbi nego hrvatska vlast – koja to uistinu ne razumije. Ili joj nije stalo?“

A Plenković ‘niti zna, niti utječe’… Koja je onda njegova uloga u svemu?

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo