Šiljo: SPC naprijed, ti, Stepinče, stoj!
Vrijeme:12 min, 15 sec
Katolička Crkva nema pravo u ime ideje ekumenizma odustajati od samopoštovanja, odricati se same sebe, svojih svetih ni svojih dijelova. Ako mi vjernici nemamo pravo zanijekati ili zanemariti Isusa Krista kao, „Svjetlo istinito“, kao „Svjetlost na prosvjetljenje naroda“, takvo pravo ne može imati ni Crkva kao institucija. I ako mi hrvatski katolici i možemo – i dužni smo! – trpjeti i ovakve nepravde i poniženja, po uzoru na Spasitelja koji je neprijateljima dopustio da ga ponize, muče i razapnu, nanositi nam nepravde i poniženja nema pravo naša vlastita, institucionalna Crkva. Nema pravo to činiti ni „u ime viših interesa“. U ime dijaloga s onima koji su produžena ruka (veliko)nacionalnih politika i koji ne mare za istinu, nego im je draža laž i prijetvornost.
Zagreb – Ulica Jurja Križanića, 25. rujna 2020.
Trebalo je više dana da novinari i urednici svjetovnih medija doznaju kako je katolički tjednik Glas Koncila objavio intervju s kard. Pietrom Parolinom, državnim tajnikom Svete Stolice. S njime je novinar Glasa Koncila Ivan Tašev razgovarao za vrijeme njegova dvodnevnog boravka u Hrvatskoj, odnosno u Splitu, kamo je došao na zaređenje nadbiskupa Ante Jozića. Samo jedna tema, i to s pravom, privukla je širu pozornost, a to je tema kanonizacije bl. Alozija Stepinca. I u naslovu intervjua to je istaknuto, u duhu odgovora što ga je državni tajnik dao: „Da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu“.
Bl. Alojzije s kanonizacijom bi zasvijetlio općoj Crkvi, svim katolicima
Poznato je da je službeni postupak kanonizacije završen prije nekoliko godina i da je još trebao samo potpis pod odgovarajući akt pape Franje pa da bl. Alojzije mogne biti proglašen svetcem. U postupku kanonizacije mjerodavna crkvena tijela nisu kod našeg blaženika pronašla ništa prijeporno, ništa što bi dovodilo u pitanje njegovu svetost.
Blaženika Katoličke Crkve smije se štovati samo u biskupiji odnosno na području na kojem je živio i služio Crkvi i ljudima. Svetca pak Katoličke Crkve smije se javno štovati, posvećivati mu crkve i činiti druge oblike štovanja po čitavu svijetu. Biti blaženik znači dakle imali kao dopušteno samo „zavičajno“ područje liturgijskoga i drugog štovanja, a biti svetac znači biti postavljen za uzor pobožna i krjeposna života, vjere, ljubavi i, kod Alojzija, mučeništva svim katolicima na svijetu.
Utoliko je, pojednostavljeno rečeno, razlika između blaženika i svetca takva da se prvi časti područno ili nacionalno, u krajevnoj ili „partikularnoj“ Crkvi, a drugi globalno, u općoj, univerzalnoj Crkvi.
Kod Stepinca nije dakle očekivanje njegova proglašenja svetim povezano samo s dodjeljivanjem „višega ranga“, zvučnije „titule“, kao što bi prije magistar znanosti kada doktorira promijenio titulu iz „mr. sc.“ u „dr. sc.“. Niti je riječ o tomu da bi time Stepincu bio priznat neki viši stupanj blaženosti. On će u nebu biti i ostati jednako blažen – vječno uživati u Božjoj blizini, u gledanju Boga – proglasio ga Papa svetcem ili ga ne proglasio. Riječ je tu o onima koji još nisu na nebu, nego na ovoj tvrdoj zemlji dobivaju smjerokaz bogoštovlja, uzor-značaj i zagovornika u njihovim životnim situacijama, potrebama, tjeskobama i nevoljama.
Još jednostavnije rečeno: stvar je u tomu da blaženi Alojzije s kanonizacijom zasja cijeloj Crkvi i svemu svijetu, ili da bez nje ostane formalno svjetionik samo svojoj zagrebačkoj crkvenoj pokrajini odnosno, u protegnutom smislu, „Crkvi među Hrvatima“. Ne i Crkvi među Slovencima, Mađarima, Ukrajincima, Nijemcima i ostalima.
Prvi put u povijesti
Situacija je takva da papa Franjo (r. 1936. u Buenos Airesu) praktički uvjetuje proglašenje bl. Alojzija svetcem prethodnom suglasnošću Srpske pravoslavne Crkve. A srpski patrijarh Irinej (r. 1930. u Vidovi kod Čačka) tu suglasnost očito ne daje niti ju namjerava dati. Kraj „priče“?
Takvo što – da Rimokatolička Crkva uvjetuje vlastitu kanonizaciju suglasnošću neke Crkve koja nije u jedinstvu s rimskom Crkvom – događa se prvi put u povijesti.
Novinara Glasa Koncila zanimalo je – nakon nekoliko godina onoga što se u međuvremenu događalo – što namjerava učiniti Papa. Citirajmo dva pitanja i dva dobivena odgovora:
– Pitanje koje zanima vjernike u Hrvatskoj jest proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. U povijesti Crkve poznato je da kanonizacija dolazi u trenutku koji je najbolje ne samo za partikularnu, nego i za opću Crkvu. Je li došao taj trenutak?
KARDINAL PAROLIN: Ne čini mi se da ima novina u odnosu na ono što je već rečeno u vezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, u smislu u kojem smo to mi objasnili biskupima i u kojem su to biskupi objasnili narodu: Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju. Mislim da ste to i vi jako dobro rekli: tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a Papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji.
– Gdje se onda po Vašem mišljenju otvara prostor za dijalog Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve? Koje je to neriješeno pitanje u koje bi trebalo uložiti dodatne napore?
KARDINAL PAROLIN: Mislim da je Papa izabrao metodologiju nastojanja da se približe stajališta, i kada je riječ o pitanju koje razdvaja. Smatram također da je takva metodologija najispravnija. Poznato je Papino stajalište da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike te da se pomire različita stajališta. Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban rezultat jer se stajališta nisu približila. No vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susretā [misli na mješovitu hrvatsko-katoličku i srpsko-pravoslavnu komisiju teologa i povjesničara koja je trebala razmijeniti argumente i usuglasiti zaključke – Šiljina napomena] izražena je želja da se dijalog nastavi pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove.
Od kanonizacije ništa dok SPC na nju ne pristane!
Što na sve to reći? Očito je, dakle, da od kanonizacije i dalje ne će biti ništa sve dokle SPC na nju ne pristane. A SPC na nju ne će nikada pristati, ma koliko srpskopravoslavna strana hinila spremnost na „dijalog“. Ona protiv Stepinca, kako se neslužbeno doznaje, nije iznijela nikakve argumente koji nisu bili poznati i prije dovršetka postupka u nadležnoj kongregaciji za proglašenje svetih u Vatikanu.
U oči udara jedna formulacija kojom se kard. Parolin poslužio, a to je formulacija po kojoj bi ta kanonizacija imala biti „trenutak zajedništva za čitavu Crkvu“. Budući da unutar same Katoličke Crkve nije poznato da postoje otpori proglašenju Stepinca svetim, može se zaključivati da Parolin smatra Pravoslavnu Crkvu, točnije: pravoslavne autokefalne Crkve, dijelom jedne Crkve, dakle dijelom opće (katoličke) Crkve!
To je prejudiciranje, pretpostavljanje nečega što u realnom smislu ne postoji i pitanje je hoće li ikada postojati. Razumljiva je ustrajnost Svete Stolice u ekumenskom dijalogu i zbližavanju s pravoslavljem, poglavito s Ruskom pravoslavnom Crkvom (sjetimo se Jurja Križanića još iz 17. stoljeća), odnosno ideja obnove prije jednog tisućljeća razorenoga „jedinstva (zapadne i istočnih) Crkava“. No isto bi tako moralo biti razumljivo da pretpostavke za to, ako i postoje s katoličke, očito ne postoje s pravoslavne strane. Osobito ne sa srpske pravoslavne strane.
Otpor kanonizaciji s ciljem potvrđivanja konstrukta o hrvatskoj krivnji prema pravoslavnim Srbima
U čemu je problem s pravoslavljem u svjetlu željenoga „jedinstva partikularnih Crkava“, tj. ostvarenja punog jedinstva „jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve“, kako to izričemo ispovijedajući i moleći nicejsko-carigradsko Vjerovanje? Problem je u tomu da su pravoslavne Crkve u sebi podijeljene na autokefalne, dakle na nacionalne, dakle na državne Crkve. I da su autokefalne Crkve (ruska, srpska, grčka itd.) „slizane“ s državnim vlastima i državnim politikama, da su s njima isprepletene, da su političkim vlastima odnosno nacionalnim interesima podređene, da ih u pravilu zastupaju, i da se međusobno sukobljuju kada se sukobljuju politike njihovih država. Kao što su nedavno, a i prije, pokazali i pokazivali odnosi između primjerice ruske i ukrajinske pravoslavne Crkve, ili između srpske i crnogorske, ili srpske i makedonske, ili makedonske i bugarske, ili grčke i makedonske, itd.
Srpska pravoslavna Crkva, za razliku od ostalih, ne samo što – kao „državna Crkva“ – zastupa ili provodi politiku srpske države, nego ona tu politiku u velikoj mjeri i kreira, određuje i političkom vodstvu nameće. Što se zorno vidi na primjeru odnosa prema priznanju Kosova. A ta je politika bila i ostala takvom kakva jest, da to sada ne tumačimo, već je to nebrojeno puta protumačeno. Ta i takva – nacionalistička, dijelom šovinistička, huškačka, ratoborna i mitomanska, svakako i hegemonistička itd. – Srpska pravoslavna crkva problematizira Stepinca i njegovu tobožnju „krivnju“. Ona tu njegovu izmišljenu krivnju uklapa u već jedno stoljeće slagani mozaik, uvelike izmišljene ili iskonstruirane i mitizirane, „hrvatske krivnje“ (magnum crimen) prema pravoslavnim Srbima
„Čistoću“ i „ispravnost“ srpsko-pravoslavne strane nitko ne dovodi u pitanje
Istodobno, Katolička crkva nikada u novijoj povijesti nije otvarala pitanje bilo kakve krivnje SPC-a za bilo što: od podupiranja četništva, preko kolaboracije s nacistima i komunistima pa do neslavne i Crkvi neprimjerene uloge u agresiji Srbije i srbizirane armije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Ne, „čistoća“ i „ispravnost“ Srpske pravoslavne Crkve, srpstva i srpskog pravoslavlja nije upitna niti ju tko dovodi u pitanje!
S obzirom na tako zauzete pozicije, katoličko-pravoslavni odnosi uklopljeni su u raširen i stalno iznova obnavljan stereotip o hrvatsko-srpskim odnosima sukladno kojemu srpska strana ne snosi ni za što nikakvu krivnju, a hrvatska strana kriva je za milijun stvari i za još jednu povrh toga. Ta još jedna povrh milijuna drugih „krivnja“ i „krivaca“ jest – bl. Alozije Stepinac“. Ona bi valjda imala biti dijabolični „kamen zaglavni“ u dovršetku konstrukta svih hrvatskih krivnja prema Srbima unatrag najmanje 150 godina.
U tako postavljenim odnosima, da se kojim čudom i dogodi da SPC skine „hipoteku“ sa Stepinca, bilo bi to jako relativno postignuće. Stepinac ne bi, eto, bio kriv, a SPC bi bio ne samo ne-kriv za vlastite kanonizacije i štovanja ratnih zločinaca, nego i zaslužan što je pokazao toliku dobru volju čak i prema onima koje načelno smatra krivima za (uglavnom izmišljena ili nevjerojatno prenapuhana ili krivo protumačena) „stradanja srpskog naroda od Hrvata-katolika“.
Oni koji vjeruju u vlastite izmišljotine i laži ne će nikada prihvatiti istinu
O tomu raspravljati i bilo komu razumnomu bilo što dokazivati postalo je besmisleno. Oni koji ne priznaju notorne činjenice, oni koji izmišljaju i lažu, oni koji vjeruju u vlastite izmišljotine i laži ne će nikada prihvatiti istinu, ma koliko im egzaktno ona bila dokazana. Zato radije citirajmo izjavu predsjednika jedne države koji nije ni Hrvat ni katolik, pa u tom pogledu nipošto ne može biti pristran ni subjektivan ni zadrt kao što su, ispada, Hrvati-katolici. On to ne može ni biti zato što je Crnogorac i pravoslavac. Povrh toga, on je čovjek koji je politički odobravao i provodio agresiju na Hrvatsku g. 1991.-1995. kojom je upravljao predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Taj dakle čovjek, Milo Đukanović, dugogodišnji predsjednik Crne Gore, u današnjem ekskluzivnom intervjuu za zagrebački Jutarnji list govorio je o penetraciji SPC-a u predizborna zbivanja u Crnoj Gori. Pritom je, uz ostalo, izjavio i sljedeće:
„Više je nego očito da je SPC bio ne samo neprimjereno uključen u izbore nego je bila i najaktivniji politički akter. SPC je u kontinuitetu instrument velikosrpskog nacionalizma i ruskih imperijalnih interesa na Balkanu. Ovaj put je to samo radio otvoreno.“
Ponovimo ključnu tvrdnju g. Đukanovića: „SPC je u kontinuitetu instrument velikosrpskog nacionalizma i ruskih imperijalnih interesa na Balkanu.“
SPC – produžena ruka politike i imperijalnih interesa
SPC je, dakle, produžena ruka velikosrbijanske odnosno ruske politike. Drugim riječima, politika je u prvom i drugom i trećem planu. A ima li u svemu tomu što od kršćanstva, to bi tek trebalo dokazati.
Ako bi takva tvrdnja bila i samo donekle istinita, a svi mi znamo da je uvelike istinita, logično bi se moralo zaključiti da papa Franjo – dajući pravo veta SPC-u na kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca – time pravo veta zapravo daje srbijanskoj i ruskoj državi, njihovim vođama, vladama i politikama. A takve „kriterije“ po kojima se profanim vlastima i politikama (ne)izravno dopušta pravo veta na proglašenje katoličkih svetaca nije po katoličkom učenju, po kanonskim propisima ni po duhu evanđelja dopušteno primjenjivati nikomu u Katoličkoj crkvi, pa ni Sv. ocu Papi!
Voditi dijalog s nacistima kako bi ovi odobrili kanonizaciju Maksimilijana Kolbea?
Nama hrvatskim katolicima razvidno je iz novije, 150-godišnje povijesti hrvatsko-srpskih i katoličko-pravoslavnih odnosa da takva ocjena nije ni najmanje neutemeljena kada je riječ o Srpskoj pravoslavnoj Crkvi. I zato se davanje SPC-u bilo kakve nadležnosti nad kanonizacijom bl. Alojzija među hrvatskim katolicima doživljava kao nešto jako nepravedno i šokantno. Stepinac je naime simbol i patničke Crkve i kalvarije hrvatskoga naroda u XX. stoljeću. Njegovo uhićenje, politička presuda i mučenička smrt metafora su stotina tisuća hrvatskih katolika kao žrtava ratova i totalitarizama prošloga stoljeća. Isto tako i metafora onih koji su bili žrtva velikosrbijanske ideologije i prakse episkopa i klerika i pripadnika SPC-a.
U nekim elementima, to što upravo čini „Vatikan“ bilo bi kao da je za kanonizaciju Maksimilijana Kolbea najprije zatražio suglasnost od pristaša njemačkog nacizma ili od onih koji su ga među kršćanima zdušno podupirali. S obrazloženjem da je i s takvima trebalo, kako bi rekao kard. Parolin, „nastaviti dijalog“ u nadi da će dijalog sam po sebi „donijeti plodove“.
Bilo bi krajnje nerazumno da je Katolička crkva vodila dijalog s nacistima kako bi ovi odobrili kanonizaciju Maksimilijana Kolbea. Nikakav dijalog ne može u određenim situacijama sam po sebi „donijeti plodove“, niti je dijalog čarobni štapić za sve prijepore, osobito za one u kojima je sugovornik (na)silnik, hegemonist ili imperijalist, kao što je to povijest nebrojeno puta pokazala.
Najveće poniženje
I još nešto. Katolička Crkva nema pravo u ime ideje ekumenizma odustajati od samopoštovanja, odricati se same sebe, svojih svetih ni svojih dijelova. Ako mi vjernici nemamo pravo zanijekati ili zanemariti Isusa Krista kao, „Svjetlo istinito“, kao „Svjetlost na prosvjetljenje naroda“, takvo pravo ne može imati ni Crkva kao institucija. I ako mi hrvatski katolici i možemo – i dužni smo! – trpjeti i ovakve nepravde i poniženja, po uzoru na Spasitelja koji je neprijateljima dopustio da ga ponize, muče i razapnu, nanositi nam nepravde i poniženja nema pravo naša vlastita, institucionalna Crkva. Nema pravo to činiti ni „u ime viših interesa“. U ime dijaloga s onima koji su produžena ruka (veliko)nacionalnih politika i koji ne mare za istinu, nego im je draža laž i prijetvornost.
A za nas je najveće poniženje to da Onoga koji je uistinu i moralno čist i (po mučeništvu) svet ocjenjuju, osporavaju i na proglašenje njega svetim stavljaju „veto“ – i to nakon pozitivno završenog unutarkatoličkog procesa kanonizacije! – oni pravoslavni episkopi i klerici koji nisu ne samo politički korektni i dobronamjerni, nego ni moralno čisti, a kamoli sveti.
Šiljo/Hrvatsko nebo
