HRVATSKA U PODUNAVLJU I EUROPI Ivo Lendić (I. nastavak)
Vrijeme:19 min, 38 sec
Uvodna riječ i informacije Hrvatskog neba
Nastavljajući objavljivanje vrijednih knjiga i članaka iz povijesti hrvatske političke misli, Hrvatsko nebo nakon knjige „Kako su rušili Tuđmana“ Zdravka Gavrana objavljuje u tri nastavka politički esej „Hrvatska u Podunavlju i Europi“ Ive Lendića. Izvorno je tekst objavljen u emigrantskom glasilu „Glas Sv. Antuna“, koje je on i uređivao, u godištu 3, godini 1949., u brojevima 5, 6, i 7. Taj mjesečnik izlazio je od 1947. do 1955., i mnogi ga smatraju jednim od najkvalitetnijih časopisa što su izlazili u emigraciji u razdoblju od 1945. do 1990. – uz Hrvatsku reviju, Osobu i Duh i brojne druge. Po ideološkoj usmjerenosti, „Glas sv. Antuna“ bio je katolički, hrvatski, nestranački i antikomunistički list. Ovaj esej potpisan je pseudonimom Ante Planika, kojim se Ivo Lendić i inače služio. O njegovu životu i radu sažeta informacija može se pročitati ovdje:
https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35989
i ovdje:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivo_Lendi%C4%87
Osobito se može preporučiti njegova knjiga „Božji kotači: otvoreno pismo msgru. Augustinu Juretiću“, u kojoj ispostavlja račun politici HSS-a:
https://ika.hkm.hr/novosti/lendicevi-bozji-kotaci-u-zagrebu/,
i zbornik radova o njemu: „Ivo Lendić – književnik, novinar i prognanik. Četvrti Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret. Zbornik radova izlaganih dne 25., 26. i 27. rujna 2008. u Metkoviću, Pločama, Opuzenu i Janjini“:
O Lendiću i njegovu eseju koji donosimo objavio je lani opširan prikaz popraćen komentarima „Okrenite oči prema Sjeveru, prema Beču, Pešti i Varšavi“ publicist i diplomat Zdravko Gavran:
Na Hrvatskom radiju – Treći program objavio je prošle godine dr. Vladimir Lončarević, kao autor emisije „Duhovni profili“, veće dijelove Lendićeva eseja, o kojima je pritom razgovarao sa Zdravkom Gavranom.
Zbog svega navedenoga, a ponajviše zbog situacija, odnosa i procesa u srednjoj, srednjoistočnoj i jugoistočnoj Europi danas, prenosimo Lendićev esej u cijelosti. Njega se, naravno, mora razumjeti ponajprije u kontekstu i času u kojem je nastao, a koji je nosio i sporadične i sasvim nebitne tragove i ožiljke nekih poslije tek prevladanih zabluda (recimo postavke o hrvatsko-srpskoj „krvnoj i jezičnoj“ bliskosti, iako se ona pojavljuje sasvim sporadično i kao da je „zalutala“ u čitav esej), živih u godinama i desetljećima koja su prethodila njegovu nastanku, a u II. Jugoslaviji živih i poslije toga. Mnogo toga otad se promijenilo. No povijesne geopolitičke konstante, nacionalne, kulturološke i druge stvarnosti trajnije su i od samih država, njihovih granica i uspostavljenih političkih sustava.
Urednik portala Hrvatsko nebo Darko Daran Bašić
(Uvodna riječ uredništva „Glasa sv. Antuna“, br. 5, g. 1949. )
PODUNAVLJE postaje jednim od najvažnijih epicentara svjetske politike. Tu je poprište podmukle i otvorene borbe izmedju Istoka i Zapada. Sovjetska Rusija je prihvatila otvoreno tisućljetnu zastavu Bizanta i Pravoslavlja u čitavom pojasu katoličkih graničarskih naroda od Balkana do Jadrana, koje je okupirala sovjetska vojska. Svjedoci smo najorganiziranijeg napadaja na duhovne pozicije katolicizma u povijesti, što ga u savezu s pravoslavnim crkvama organizira komunistička Moskva protiv Katoličke Crkve u tim stranama. Hrvatska se nalazi u samom središtu ove gigantske borbe, koja se sada vodi u Podunavlju. Progoni katolicizma u hrvatskim zemljama, nasrtaj protiv katoličkih pozicija u Madžarskoj, Rumunjskoj, Galiciji, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj i baltičkim državama, nukaju nas i kao Hrvate i kao katolike, da započnemo u našem skromnom, ali slobodnom glasilu otvorenu diskusiju u hrvatskoj emigraciji o pitanjima, koja se tiču opstanka glavnih naših svetinja: naše Vjere i Domovine.
Donosimo stoga ovdje niz članaka da se vidi, da je borba za dušu Podunavlja započela svim sredstvima, osobito nakon nedavne podunavske konferencije u Beogradu, gdje su zapadne velevlasti doživjele diplomatski poraz i gdje je Rusija trijumfirala, te nakon svepravoslavnog sabora u Moskvi. Moskva sada hoće da uništi Katoličku Crkvu u Podunavlju, jedinu zapadnjačku snagu, koja prkosi Moskvi.
Sovjetski ministar vanjskih poslova Višinski već je izdao nalog u tom pravcu. Glavni napadaj je sada u toku u srcu Podunavlja u Madžarskoj. O tom donosimo izvještaj na drugom mjestu. Pravoslavlje, koje se već jednom u povijesti našlo uz bok neprijatelja kršćanstva, Osmanlija, upreglo se sada u kola moskovskoga imperijalističkog komunizma, svijesno da će ono iz toga izvući koristi. Pravoslavlje u Podunavlju znači prisutnost ruskog imperijalizma.
Pristupajući ovoj diskusiji o Podunavlju, mi joj pristupamo kao demokrati i katolici, uvjereni da vjersko-kulturni problemi jedini daju pravi ključ razumijevanju zamršenih odnosa i interesa u bazenima Dunava i Visle. Dakako, da se ovaj problem može promatrati s raznih gledišta. Bilo bi dobro da se i oni iznesu u hrvatskom novinarstvu u emigraciji.
Uredništvo „Glasa Sv. Antuna“ ističe, da su priloženi članci prvi prilog diskusije, i da se ni u kakvom slučaju ne mogu smatrati kao oficijelni ili oficiozni stav ovdašnjih hrvatskih crkvenih krugova u ovom pitanju. Njihova objava u „Glasu Sv. Antuna“ samo znači da se uredništvo slaže s time da je potrebno započeti diskusiju u ovom važnom času za katolicizam i hrvatstvo, koji se sada bore na život i smrt u Podunavlju, i da u toj diskusiji treba dati prvenstvenu važnost duhovnom faktoru, t.j. katolicizmu od Baltika do Jadrana. Inače je naše uredništvo u ovom pravcu spremno objaviti i eventualnu suradnju, pisanu i s drugih gledišta, u koliko nije protiv duhovnih interesa katolicizma i hrvatstva.
Hrvati u emigraciji! Započinjemo ovu diskusiju svijesni, da je ovo ono važno i bitno. Nemojmo zbog naših sitnih stranačko-političkih zadjevica ispustiti s vida ono glavno, a to su vanjsko politički problemi. Upoznajmo zakonitosti hrvatske vanjske politike i nastojmo ih u sadašnjem času uskladiti s interesima politike svjetskih velikih vlasti. U sadašnjem času leži golema odgovornost na dru Vladimiru Mačku, najvažnijem hrvatskom političaru, koji boravi u Washingtonu. Predpostavljamo, da je on u punom jeku razgovora s podunavskim političarima. Mjerodavni američki faktori pokazuju u posljednje vrijeme sve veći interes za Podunavlje, osobito nakon otvorenih vjerskih progona u tim zemljama. Daleko od stranačke politike ističemo, da ćemo biti sretni, ako u ovim važnim časovima bude Dr Maček dostojno zastupao Hrvate. Njegova prisutnost u Washingtonu u sadašnjem času znači prisustvo Hrvata u diskusiji odgovornih faktora u Podunavlju. Mi u njegovo rodoljublje ne želimo sumnjati. Ali slobodni smo upozoriti na zakonitosti hrvatske vanjske politike, o kojima svjedoči sva naša povijest. Iz njih viče opomena: Čuvajte se Bizanta! Čuvajte se pravoslavnih političara! Oprez!
Ovdje je u najvećoj mjeri zainteresirana Katolička Crkva. ne uvidjeti tu činjenicu i misliti možda, da samo klasno seljački faktor ima u ovim pitanjima odlučnu ili isključivu riječ (uostalom važnost tog faktora nismo nipošto skloni podcijeniti) te odbiti moralnu podporu katoličkih krugova, odnosno ignorirati duhovne interese katolicizma, značilo bi napraviti neoprostivu pogrešku, koja bi se nužno osvetila onima, koji je počine. U to ime želimo dru Mačku i svima onima, koji bi mogli nešto učiniti za uspostavu Suverene Države Hrvatske izvan balkanskih kombinacija pun uspjeh u tom radu i pozivamo sve Hrvate dobre volje, da ga u tom pravcu moralno podupru.
(Početak Lendićeva eseja)
Vanjskopolitičku orijentaciju jednog naroda određuju u prvom redu geopolitički položaj njegove domovine, zatim njegova povijest borbe, ekonomske i trgovačke veze sa susjednim narodima, psihološke sklonosti njegovih pripadnika, a pogotovo njegova kulturna usmjerenost. Svi ovi faktori daju svakoj zemlji svakom narodu njegovu stalnu i određenu funkciju u jednom širem planu i prostoru, čiji su posredno ili neposredno sastavni dio, funkciju koja se odrezuje i stalnim smjerom i u stilu akcije i reakcije dotičnog naroda u njegovim odnosima sa susjedima pri svim važnijim događajima, u svim historijskim prekretnicama. Ova je funkcija tako određena da se može s punim pravom govoriti o zakonitostima te funkcije. Vanjska politika jednog naroda nije ništa drugo nego refleks te funkcije, a otkriti pomnjivom analizom u mnoštvu historijskih fakata i suvremenog zbivanja zakonitosti te funkcije znači isto što i otkriti zakonitosti vanjske politike jednog naroda. A ove su tako rekuć konstanta koja se mora poštovati bez obzira koja će velika sila ili koja momentana politička konstelacija privremeno pobijediti. Velimo privremeno, jer političke kombinacije bez svog unutarnjega logičkog opravdanja traju samo dok traje vanjska prisila koja ih uvjetuje.
Takvih zakonitosti u vlastitoj vanjskoj politici ima svaki narod, iako se ove očituju više u politici velikih naroda (na pr. Velike Britanije, Sjedinjenih Država, Francuske, Rusije), pa ih ima i naš hrvatski narod.
VERTIKALNA KULTURNO-POLITIČKA PODJELA EVROPE
Ima ih koji Evropu dijele na dva velika kulturno politička područja – na istočni i zapadni. Ovu bismo podjelu nazvali i vertikalnom podjelom, jer dijeli Evropu vertikalnim pravcem od Kaunasa do Kotora. Zapadno od ove crte je domena zapadnjačko kulturnog utjecaja, čija je esencija kršćanstvo u zapadnjačkim formama, a istočno od nje je Euroazija s istočnjačkim formama kršćanstva, koje vuku porijeklo iz Bizanta i poganstva.
Šuflaj je dobro uočio i inteligentno precizirao položaj Hrvatske i hrvatskog naroda u toj vertikalnoj podjeli te ga je označio s onim svojim blistavim stilom, koji mjestimično dostiže formalni klimaks jednog Nietzschea, kao graničarski. Ovo je graničarstvo hrvatskog naroda, koji se smjestio na nezajažljivom rubu ponora, koji je nekoć buknuo na Drini između Istočnoga i Zapadnoga rimskoga carstva, između Istoka i Zapada, kulturna vrijednost prvoga reda. Hrvatska krv, to žarča i krvavija, jer na rubu simultanog kontrasta između Istoka i Zapada, znači službu evropskom Zapadu, u najplemenitijem smislu te riječi. Čitava povijest hrvatskog naroda dokazuje tu njegovu neobičnu službu, počevši od vremena kad je ovaj u svom krilu smaknuo u drugoj polovici devetog stoljeća vlastitog vladara kneza Zdeslava, koji je bio prionuo na istočni raskol, pa sve do sadašnje borbe protiv boljševičke najezde. Tomislav je na Dravi prekinuo madjarski pohod koji je bio zauzeo sve forme predjašnjih mongolskih najezda s Istoka, koje su se bile dočepale više puta centruma podunavskog bazena. Mislimo na one Huna i Avara. Madjarska je bujica zaustavljena od Hrvatske brane, na to ostala u srcu Podunavlja dosjevši tako i sama na rub ponora koji je podijelio Istok i Zapad te upravo sudbinski uskoro postao katoličkim graničarskim narodom kao i hrvatski narod. Na Grobničkom je polju skršena od hrvatskih plemena posljednja mongolska t.j. Džingiskanova najezda protiv Evrope, kojoj se kroz kojih 5.000 kilometara od Mandžurije do Istre nije nitko bio kadar ozbiljno suprotstaviti, da konačno ispiše sjajnu i krvavu epopeju u neprekidnim borbama i ratovima s turskim invazijama kroz punih 350 godina!
FRAGMENTARNOST ŠUFLAYEVE IDEOLOGIJE
Ali Šuflay je fragmentaran, jer je, očaran historijskim zadatkom Hrvatske, promatrao kao kakav zaljubljeni zanesenjak samo nju u odnosu prema kulturnom Zapadu kao cjelini, zaboravljajući s jedne strane da ni kulturni Zapad nije bio neprekinuta i homogena kulturno-politička cjelina, te da ni Hrvatska, s druge strane, nije bila jedini graničarski narod na ponoru koji je puknuo svojevremeno između zapadnoga i istočnoga rimskog carstva. Kao što je Rim proširio svoju duhovnu ekspanziju na evropskom Sjeverozapadu, tako je Bizant proširio svoj kulturni utjecaj na evropskom Sjeveroistoku. Ponor, koji je prvotno bio puknuo od Kotora do Beograda između dvije polovine rimskoga carstva prodire prema Sjeveru i reže Evropu sve do Baltika. Na ovoj vertikalnoj crti do Kaunasa nastaju divni, borbeni, idealistički i plemeniti katolički narodi s graničarskim mentalitetom i sjajnom tradicijom, narodi Litve, Poljske, Madjarske i Austrije s epicentrom težišta u Beču, koji je stao neposredno iza te crte, sudbonosne crte otpora, kao neposredni pričuvni rezervoar energija, koje su se automatski slale u pomoć na ona područja ove crte, koja su bila najviše ugrožena.
POJAS KAT. NARODA OD BALTIKA DO JADRANA
To je čitav pojas katoličkih naroda s borbenim i svijesnim krajišničkim mentalitetom u neprekinutom kontinuitetu; pojas, koji je predstavljao u prvom redu duhovno-kulturnu cjelinu, ali ne i samo duhovnu. Prolazeći Podunavljem stvorio je bio ovaj pojas najsolidniju kulturnu, političku i ekonomsku sistematizaciju toga područja što je uopće pozna povijest ovog bazena –austro-ugarsku monarhiju – a cement joj je bio katolicizam. Velika Vojvodina Litva, koja se toliko dugo odupirala pokrštavanju, ali jednom pokrštena postala je jedna od najljepših i najvjernijih katoličkih nacija, te okrunjena Rzeczpospolita Poljska stvaraju drugi katolički blok na sjevernom kraju ovog pojasa uz ušće Visle i Baltičko primorje, obuhvativši cjelokupno područje od Karpata do Baltika.
Sve invazije s Istoka smjeraju da pogode srce ovog pojasa – Beč. Jer Beč u rukama istočnjačkih invazora znači ujedno i praktičnu dominaciju čitavog kordona naroda od Baltika do Jadrana, kontrolu bedema, koji štiti Zapadnu Evropu i potpuno otvorena vrata u nju. Toga su bili svjesni svi narodi ovog pojasa i među njima se stvara novo bratstvo. Kad su Turci 1683. godine, pregazivši ostatak madjarskog otpora, bili dospjeli pod Beč, taj dugo željkovani cilj kroz nekoliko stotina godina svojih invazija protiv Evrope, pri čemu je Hrvatska, koja je bila zakrčila sve klance koji su vodili s jedne strane prema Italiji, a s druge strane prema Beču preko južne štajerske, bila prva i neprestano na udaru, dohrlila je u pomoć Poljska – jer se i sama osjetila ugroženom – sa svojim vojskama pod Beč, dok su hrvatske i madjarske čete već bile borile na život i smrt u Hrvatskoj i Zapadnoj Ugarskoj i pod samim Bečom. Pobjeda je nad Turcima pod Bečom bila zajednička pobjeda čitavog lanca i pojasa katoličkih graničarskih naroda od Baltika do Jadrana nad invazijom s Istoka. To je bila pobjeda katoličke solidarnosti i bratstva u oružju tih naroda. Nije li Hrvat Nikola Jurišić obranio madjarsku tvrdjavu Kiseg i skršio jedan Sulejmanov pohod na Beč? Nije li drugi Hrvat Nikola Zrinjski obranio drugu madjarsku tvrdjavu s istim žarom, kao da se radilo o kakvoj hrvatskoj citadeli i svjesnom žrtvom svog života i svoje hrvatske posade zaustavio jedan drugi Sulejmanov pohod protiv Beča? Nije li Dubrovčanin Gundulić kasnije proslavio najljepšim epom književnosti svoje zemlje jednu drugu poljačku pobjedu nad Turcima i gledao na katoličku Poljsku, buduću pobjednicu pod Bečom, kao na vodeći narod u otporu protiv istočnjačkih invazija, a u Vladislava II. kao u čovjeka, kojega je konačno Providnost poslala Evropi da je obrani od turske opasnosti, a za kojim su već odprije vapili Dubrovčanin Mavro Vetranić i Splićanin Marko Marulić? Nije li Beč, uza sve grijehe, koje je počinio protiv Hrvata, izdržavao Vojnu Krajinu u Hrvatskoj, u prvom redu oružjem i novcem te gradio tvrdjave po Hrvatskoj, a ugarski kraljevi u svojstvu hrvatskih vladara vodili ofenzive protiv Turaka za oslobođenje hrvatske Bosne? I konačno nije li Beč jedini pokušao pružiti otpor u diobama Poljske i teška se srca odlučio da uzme svoj dio da ga otme Rusiji?
Ima ih opet koji dijele Evropu u horizontalnom pravcu u smislu južne mediteranske kulture, koja obuhvaća Evropska područja oko sredozemnog mora i sjeverno-nordijske kulture, koja obuhvaća ostala područja Evrope, koja su za stare Rimljane bila barbarska.
U ovoj se podjeli osobito želi naglasiti razlika između skandinavsko-pruskoga protestantskoga kulturnog kompleksa – te latinsko-južnonjemačko-austrijskog kompleksa skupa sa slavenskim i madjarskim katoličkim narodima u Podunavlju, dok se pak pravoslavni Istok i funkcija zapadnjačke Poljske ispušta iz vida. Ova podjela stoga ima realna uporišta jedino u interpretaciji daljnje kulturne diferencijacije koja se zbila na evropskom Zapadu, uvjetovane raznim razlozima osobito za vrijeme reformacije.
Granica između mediteranskoga i nordijskog kulturnog upliva u ovom slučaju ide, začudno, granicama koje su nekoć bile postavile rimske legije u Galiciji, Belgiji, teutonskim šumama južne Njemačke, Norika (Austrije), sve do Panonske nizine, gdje je bila uspostavljena nesigurna i labilna Trajanova provincija rimske Dacije. Austrija, Hrvatska i velika većina današnje Madjarske ulazi u zonu izrazitoga mediteranskoga kulturnoga upliva, kojemu je središte u Rimu, a glavna forma kulturne manifestacije katolicizam. Iako Austriju, Bavarsku i Porajnje obitavaju etnički i rasno germanske mase, ono isti ovaj kulturni faktor, koji fatalno dijeli Hrvate od Srba, koji su jezično i krvno skoro jedno, dijeli Austriju i druga katolička južnonjemačka područja od Prusije, a to je ona bivša granica zapadno-rimskog carstva prema Sjeveru, koja je ostala nepremostiva sudbonosna granica u svojoj metafizičkoj realnosti, bez obzira na političke granice koje su se mijenjale kroz čitav srednji vijek sve do današnjeg dana.
Kao što je Hrvatska graničarsko područje Zapadnog rimskog carstva, duhovna predstraža katolicizma prema Istoku i Balkanu, tako je Austrija (rimski Norik) graničarsko područje Zapadnog Rimskog Carstva te duhovna predstraža katolicizma i mediteranskog kulturnog upliva prema Sjeveru. Ta se predominantna funkcija Austrije očitovala kroz cijeli srednji vijek u srednjoevropskom i podunavskom prostoru tako što je zapravo zahvaljujući habzburškoj dinastiji ova postala nakon karolinske i hohenstaufovačke periode zemlja u njemačkom carstvu s izrazitim osloncem na papinski Rim, dok se nije ukazao u jasnoj slici njen izrazito graničarski položaj u ulozi citadele mediteransko-katoličkoga kulturnoga upliva u doba reformacije, koja predstavlja formu novovjeke germanske pobune protiv Rima. Austrija, graničarska njemačka zemlja prema istoku (istočna marka u vrijeme Karla Velikoga) postaje graničarska katolička zemlja u dvostrukoj funkciji prema istoku i prema Sjeveru.
BEČ – CITADELA KATOLICIZMA PREMA SJEVERU I ISTOKU
Beč postaje glavno uporište ne samo u pobijanju istočnjačkih najezda, nego i kula u POzbijanju pobjedonosnog protestantizma. Katoličko-mediteranska Evropa drži ga čvrsto u svojim rukama. Prostodušni i bezazleni gorštaci Voraloerga, Tirola, Koruške, Sjeverne Štajerske i Salzburga hrane ga i brane najproosjećajnijim čuvstvom prakticiranog katolicizma, što uopće valjda postoji u Evropi. Kult Madone, koji je valjda najizrazitija karakteristika one unutarnje topline i nježnosti mediteranskoga kršćanstva, življi je, ljepši i intenzivniji u austrijskim planinama možda više nego li igdje na svijetu i osjećate mu metafizičke vibracije u andjeoski čistim kantilenama nostalgične alpinske melodike iz Schubertove i Schumanove glazbe. Uzbibana i fantastična dinamika baroka i katoličke protureformacije slavi slavlje oko gotskog zvonika sv. Stjepana u Beču. Beč dobija za katolicizam bitku u Češkoj i zlatni Prag postaje prijestolnica sve raskoši katoličkog baroka kao kakav basnoslovni i blistavi grad iz Tisuću i jedne noći. Dobija je nadalje u Bavarskoj, u Wuertenbergu, u Badenu, u Porajnju, u Belgiji protiv Lutera i Melanchtona te u Madjarskoj protiv Kalvina. I sve se ovo zbiva zbilja u nevrijeme, u doba najžešćih turskih invazija protiv Evrope. Iza ledja pojasa katoličkih graničarskih naroda od Baltika do Jadrana, koji biju bitke na život i smrt protiv nadirujućeg Islama, protestantizam neskrupulozno dijeli Evropu, ruši duhovno jedinstvo i pali požare.
Austrija nadčovječanskim naporima, koji je izcrpljuju i biološki i ekonomski, dijeli svoje snage. Jedne šalje proti Turaka, a druge protiv protestanata.
HRVATSKA U OČAJNIČKOJ BORBI PROTIV PRUSIJE I ISTOKA
Reliquiae reliquiarum olim inclyti Regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae dijele također svoje posljednje snage, ograničene brojem, ali kvalitativno na vrlo visokoj razini. Jedne ginu protiv Turčina od Burgenlanda do Senja i Klisa, a druge postaju pravi bič Božji protiv pruskih protestanata, osobito u tridesetgodišnjem ratu. Kažu oni, koji se razumiju u povijesnu nauku i poznaju fakte, da je Gustav Adolf bio pobijedio kojim slučajem u svom pobjedonosnom pohodu protiv Katoličke Lige, da bi protestantizam bio potpuno prevladao u Evropi. U odlučnoj bitci, u kojoj je bio konačno zaustavljen nesavladiv pohod Gustava Adolfa i svih njemačkih protestanata, a za ishod koje je drhtao Rim i sva katolička Evropa, hrvatske su čete odigrale sjajnu ulogu, a tvrdi se da su u toj bitci baš Hrvati bili oni koji su ubili Gustava Adolfa i tako spasili Beč i Evropu od nordijsko-pruske protestantske poplave.
Od toga je dana Beč postao dinamička točka prema kojoj ili protiv koje je težio vojnički organiziraniji i kulturno siroviji pruski protestantski Sjever, ne bi li je svladao. Hrvatska je vjerno izvršila svoju zadaću i poduprla Beč u borbi protiv pruskoga protestantskoga Sjevera, kao što je Beč podupirao Hrvatsku protiv Turaka. Nisu tu bili posrijedi osobiti politički računi, osim borbe za opstanak te idealnih motiva. Hrvatska je podupirući austrijski katolicizam branila svoja leđa i svoju katoličku duhovnu baštinu, svoju dušu, kao što je Austrija podupirući Hrvatsku protiv Turaka branila svoje granice. A iz Austrije kao i iz Hrvatske provaljivali su kroz čitavu historiju u to silnijoj dinamici katoličke snage i religiozni zanos, što su katoličke kulturne pozicije na tom delikatnom neuralgičnom području bile ugroženije. Jedan od najljepših momenata hrvatske povijesti, koji je nas Hrvate uvijek ispunjao ponosom, a iz koje se najbolje vidi determiniranost Hrvatske prema kriteriju horizontalne kulturne podjele Evrope, jest ona neposredna i upravo kraljevski suverena reakcija hrvatskoga bana i pobjednika nad Turcima pod Siskom („junak sisačkoga sloma“ – kako bi rekao A. G. Matoš) Tome Bakača Erdedija, koji je istrgnuo mač iz korica na zajedničkom sastanku delegacija hrvatskog i madjarskog sabora u Požunu, kad su madjarski grofovi bili uporno zahtijevali da i Hrvatska otvori vrata kalvinizmu, a valovi reformacije već bili počeli zapljuskivati hrvatsko Međimurje i hrvatsku Istru, te uskliknuo one intrasigentne riječi: „Ostale su nam još samo tri rijeke: Sava, Drava i Kupa jer smo sve drugo izgubili u borbi protiv Turaka, ali jednu ćemo od tih dati piti tim novim gostima ako se drznu doći k nama!“
Onda je odjeknula u savezu s ovim pitanjem i ona nezaboravna historijska izreka koja upravo zorno karakterizira kakav je bio državno-pravni odnos Hrvatske prema Madjarskoj. „Regnum Regno non praescribit leges!“ Hrvatska je tim odlučno zaprijetila: Gospodo Madjari, smisao je naše državnopravne zajednice u tome što smo mi Hrvati htjeli obraniti svoju duhovnu baštinu na svom životnom prostoru. Ako sada pak budete inzistirali svojim zahtjevom da otvorimo vrata razornim silama, koje ugrožuju duhovno jedinstvo Hrvata i njegovu duhovnu baštinu, onda otpada raison d’etre personalne unije i kidat ćemo je. Jer ona je i onako jedini vez koji veže naša dva inače potpuno suverena kraljevstva. Madjari su bili razumjeli i nisu više dalje inzistirali.
PROTIV MOSKVE I PROTIV BERLINA
Nakon reformacije vertikalni pojas katoličkih graničarskih naroda od Baltika do Jadrana, koji se formirao kao borbena predstraža Zapada prema Istoku (rimski pape nazivaju sad Hrvatsku, sad Madjarsku, sad Poljsku predziđem i štitom kršćanstva) dobija izrazitu horizontalnu funkciju u obrani pozicija katoličko-mediteranske kulture protiv pruskoga protestantskoga nordijstva. Hrvati podržavaju Austriju, koja je u toj borbi najizloženija i dva joj puta u ratovima protiv Fridriha Velikoga osvajaju Berlin. Katolička Poljska i katolička Litva, t.j. sjeverni vršak tog pojasa uz Baltik, ostale su katoličke u najplemenitijem i najčišćem značaju te riječi te vjekovna zapreka najprije pruskom križarstvu, a onda pruskom protestantskom i junkerskom imperijalizmu prema Istoku i ruskom pravoslavnom imperijalizmu prema Zapadu. Beč i Varšava dobili su dva teška historijska zadatka: i onaj horizontalni, da zaustave prodor pruskog protestantskoga militarizma sa Sjevera prema evropskom Jugu, Jugoistoku i Istoku, a u prvom redu protiv Beča i Varšave; te onaj vertikalni, da zaustave prodor ruskog pravoslavnoga imperijalizma prema evropskom Zapadu, a u prvom redu protiv Varšave i Beča.
PRUSI I RUSI PO PRVI PUT U BEČU
Prvi put u povijesti pregazili su Prusi Beč tek prije desetak godina pomoću hitlerovskih rasistički zadojenih vojnih formacija i koncepcija, da malo kasnije pregaze i Varšavu, da dođu u Budimpeštu i Zagreb i još dalje prema Balkanu. Iza njih eto invazije s Istoka u obliku ruske komunističke Crvene armije, koja gazi Varšavu, da se smiri kao na kakvoj etapnoj postaji jedino u toliko dugo kroz čitavu historiju željkovanom Beču!
Nikad se ovaj povijesni apsurd ne bi bio desio da nisu zapadne demokracije najprije nakon Prvoga svjetskog rata napravile onaj nemoćni metež u Podunavlju i sankcionirale ga mirom u Versaillesu, odnosno nizom mirovnih ugovora koji su iz njega slijedili, a u Drugom svjetskom ratu da nisu bile poduprle Ruse, da bi tako lakše potukle hitlerovskog vraga boljševičkim Belzebubom. Bez engleske i američke pomoći nikad ne bi rusko kopito lupilo u zagrebačku i bečku kaldrmu!
Da se Hrvatska pokori, trebalo je samo pokoriti Beč. I zaista Hrvatska se nadljudskim naporima odupirala kad su ruske čete, porazivši njemačke vojske i pregazivši Rumunjsku, Bugarsku i Madjarsku, pokušavale prijeći Dravu od Pečuha do Velike Kanjiže i odbacivale ih natrag preko rijeke, ali je klonula kao zrela kruška čim je Crvena armija osvojila Beč. Hrvatska se osjetila u tom časa osamljena i opkoljena i nije joj u njenom očaju preostalo ništa drugo nego da započne svoju golgotu prema Klagenfurtu ususret pobjedonosnih četa koje su nadirale s evropskog Zapada! Eto, zašto bih ustvrdio da se hrvatske granice brane na Dunavu, Alpama, Visli i Karpatima, a Austrija i Madjarska na Drini.
(Nastavit će se)
Hrvatsko nebo
