Nenad Piskač: Oporbu pod tepih, narod pod masku

0

 

Opće je poznato staro pravilo koje kazuje da je dobra unutarnja politika temelj zdrave vanjske politike. U Hrvatskoj je, nažalost, sve izokrenuto naglavačke, pa tako i to pravilo svake uređene države i zdravoga društva. U nas su podobni, šutljivi i anemični političari dokazani u svojoj servilnosti vanjskim središtima moći postali glavnim kreatorima unutarnje politike. Plenković pleše kako Bruxelles svira. Pupovac pak onako kako odgovara velesrpskoj fruli. Ne čudi stoga što je naša unutarnja scena svedena na režimsku formulu: Oporbu pod tepih, narod pod masku.

Suhoparni sekretari zamijenili narodne zastupnike

U nas vrijedi pravilo da u vrhu unutarnje politike trebamo loše vanjskopolitičke trudbenike s nekoliko godina staža u eurounijskoj ili nekoj drugoj multi-kulti birokraciji. Gotovo sam siguran da će poput Plenkovića iz tog bazena doći i novi „spasitelj“, neki sada „mladi (europski) lav“, vjerojatno hadezeov nositelj liste na posljednjim europarlamentarnim izborima. Bilo bi naravna stvar puno logičnije da se ključne osobe političkoga terena formiraju i formatiraju doma, kaleći se i dokazujući se na unutarnjem planu. Ali, velim, u nas je sve okrenuto naglavačke.

Zato i nemamo jasnu vlastitu vanjsku politiku. Zato su nam unutarnje neprilike postale normalnim stanjem države i nacije. Zato je hrvatskosrpska vlada logična posljedica, a ne iznimka. Zato i nemamo jasne odgovore kad nam izvana, primjera radi, pljuju po Stepincu – budući da se čvrsto i razgovijetno izjasnio za hrvatsku državu i vjernost Svetome Stolcu. Ali, imamo fikciju o „22 milijarde“ iz EU prikazanu kao spasonosnu injekciju (protiv gospodarskih promašaja i virusa). Imamo i fikciju o tomu da je pobjeda svedena na politiku „malo hrvatskih, puno srpskih komemoriranja“. I tako po svim sektorima, sve do školstva u kojemu je besmislenu „školu za život“ zamijenila jednako nesaglediva „korona škola“ po A, B i C programu, što god to značilo. A kako i ne bi kad nam već mjesecima unutarnje odnose u većoj mjeri određuje magloviti Stožer sa svojim suhoparnim sekretarima negoli Hrvatski sabor s narodnim zastupnicima pod maskom.

Našu unutarnju politiku kreira nedostatak istine, zatim i pravde. Rupe nadomještaju poluistine i laži, nepravda i fikcije „konstruktivnog“ režimizma. Objektivne nacionalne politike nema. Nedostatak oporbe nadomješta se s nekoliko lastavica, koje tu i tamo polete, pa opet nestanu na određeno vrijeme, u međuvremenu sezonski lete ptice selice. Naposljetku, kao što je Tuđman, vidjevši kud stvari idu, ustvrdio – „ostaje narod“. No i to pouzdavanje u „narod“, koje je gojio, i ono je došlo u pitanje. Narod se nezaustavljivo iseljava, enormno demografski izumire, stari, razbolijeva se i rasipa, konstantno gospodarski nazaduje.

Niz dlaku srbijanskim strateškim ciljevima

Ključna „narodna“ vanjska politika jest iseljavanje. Ključna vanjska politika elita jest ne biti proaktivan, već što više biti sluga pokoran. Unutarnja kakva-takva narodna politika svedena je, po načelu ispušnog ventila, na dvije tri političke kratkovidne emisije na dalekovidnicama bez nacionalne koncesije i jedan tjednik, koji ni u sinergiji ne mogu biti objektivnom prijetnjom uspostavljenom poretku neoproštene pobjede. Najvažnijim unutarnjopolitičkim ciljem režimskih elita postalo je održavanje neodrživa stanja.

Hrvatska vanjska politika, budući da nije utemeljena na nacionalnim konsenzusom prihvaćenim vrijednotama unutarnje politike, nije se odredila ni prema novom bujanju velikosrpskoga balkanskog poretka. Pa tako ni naspram postizbornom stanju u Crnoj Gori, sukladno već ustaljenoj praksi neaktivne, iako se održava privid da je obrnuto, politike prema Bosni i Hercegovini. A Srbija, ne od jučer, već sustavno prihvaćanim strateškim dokumentima i proaktivnom vanjskom politikom ponovo diže glavu prema već viđenim obrascima „ugrožena srpstva“ kojega treba „osloboditi“ zajedno s tuđim teritorijima, a onda i „prisajediniti“. Što na taj izazov radi Hrvatska? Ide joj niz dlaku uspostavom hrvatskosrpske PP-vlade! Je li to normalno? Jest. Ali, samo u državi u kojoj sluge stranih gospodara kreiraju unutarnju politiku i njome gospodare, u režimu gdje je nerazvijena oporba pod tepihom, a narod, koji u raljama režima ionako teško diše, pod maskom.

Cvjetaju samo „konstruktivni“ režimci, oni bi i tepih zamijenili čizmom, a masku brnjicom. Lijevi i desni s istim žarom natječu se u izljevima oportunizma. Brane neobranjivo, kako u mainstream medijima, tako i u onima manje vidljivima u kojima između dvaju državnih izbora statiraju navodno proturežimska stajališta, a onda pred izbore odjednom p(r)okažu svoje režimsko naličje. Postali su jednim od posljednjih oružja unutarnje agresije koja su preostala nesposobnom režimu bratstva i jedinstva. U svakom slučaju časnije je biti pod tepihom i pod maskom, negoli se s klateži valjati po „konstruktivnoj“ kaljuži. I kad jednom dođe do neminovne promjene, natjecat će se u cipelarenju nositelja sadašnjega poretka i u uvlačenju pod kožu nekim budućim političkim vrhovima, kao što je to bilo i u početku devedesetih i dvijetisućitih godinica.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara