Z. Miliša: Promatrači i snimatelji nasilnih scena i komentari koji pozivaju na linč na “društvenim” mrežama su opasni kao i nasilnici

Nasilje

Nasilje nad djecom i mladima generira međuvršnjačke obračune, autodestrukciju i nasilje. Pored toga, sve se više mladih odlučuje živjeti po matrici grafita na Tvrđi u Osijeku iz 2007.g “gdje je krvi, tu si prvi”. Neka istraživanja su pokazala da jedan dio mladih ubija ili zlostavlja iz dosade i /ili zabave!

Kada sam svojevremeno gostovao u jednoj osnovnoj školi, jedna je djevojčica rekla pred svima: “Jedva čekam izaći iz ovog razreda jer je opasan, svi su protiv svakoga. Ponašaju se kao prijatelji, a u stvarnosti misle drukčije.” Poznata je činjenica kako djeca uče po modelu ponašanja odraslih te nasiljem žele postati „vidljivi“ (osobito među vršnjacima). Na žalost, tako dobivaju viši status u skupini. “Pozitivan stereotip” prema vlastitoj skupini stvara se i kod nasilnih vršnjačkih skupina mladih. Takve osobe homogeniziraju se diskreditirajući druge i drugačije. Evo jedan priloga koji potvrđuje izrečeno…

Mladić Philipp Budeikin iz Rusije je od prosinca 2016. zatvoren zbog optužbi da sa svojom morbidnom igrom Blue Whale (Plavi kit) navodio šesnaest tinejdžerica na suicid. Mjesec dana nakon toga dobiva u zatvoru desetke pisma podrške zaluđenih srednjoškolki. I nakon njegova pritvora, skupine koje potiču na samoubojstvo nastavile su se širiti. Priznavši svoj morbidni čin poticanja na zločine otkriva da su njegove žrtve ‘biološki otpad’ te da on na taj tako “čisti društvo” od labilnih osoba.

Djeca-počinitelji najbrutalnijih iživljavanja postaju brendirani osobito kod vršnjaka koji imaju izražen nedostatak empatije i višak dosade

Svojevremeno sam za jedan portal izjavio neka se svi oni koji pišu komentare podrške osumnjičenima za silovanje (na jednoj plaži u Zadru) zapitaju kako bi reagirali da je silovana njihova sestra. U tim se komentarima na “društvenim” mrežama počinitelji zločina slave, a žrtva osuđuje. Kada se u medijima detalji čina silovanja “recikliraju”, silovana osoba iznova postaje dodatno stigmatizirana/silovana.

Užasavajuća je spoznaja da počinitelji najbrutalnijih iživljavanja nad drugima postaju brendirani osobito kod vršnjaka koji imaju izražen nedostatak empatije i višak dosade. Često se pitam zašto vlasnici i urednici portala dopuštaju komentare ispod tekstova, posebno kad su maloljetnici u pitanju i kad su traumatizirane osobe u pitanju, ako svi znamo da je većina tih komentara puna mržnje, poziva na linč, vrijeđanja, blaćenja…Ne dajemo li na taj način ravnopravni legitimitet nasilnim hejterima?

Prije više godina pisao sam o internetu kao o antidruštvenoj mreži i ustvrdio da s internetom umire briga za druge. Ovdje vrijedi spomenuti intrigantnu činjenicu kako je 2009. godine riječ unfriend odabrana kao riječ godine iz američkog rječnika New Oxford Dictionary. Glagol “unfriend” označava radnju kada se nekoga “uklanja s liste prijatelja na društvenoj mreži”. To dodatno potvrđuje moju tezu da internet ima antidruštvenu aplikaciju izolacije “internetskih prijatelja” .

Djeca-mrzitelji kriju se iza internetske anonimnosti

Psihijatar Elias Aboujaoude, u knjizi Virtually You: Dangerous Powers of the E–Personality analizirao je utjecaj online ponašanja na stvarni život. Zaključio je da anonimnost interneta potencira osjećaj da za neprimjereno ponašanje neće biti sankcija. Djeca-mrzitelji kriju se iza internetske anonimnosti i šire skupinu koja maltretira roditelje, nastavnike, a najčešće vršnjake. U hrvatskim medijima je 21. prosinca 2010. objavljena vijest o Facebook skupini “Tko je za da ubijemo učiteljicu?”, koju su pokrenuli učenici 5. i 6. razreda jedne bjelovarske osnovne škole. Djeca sve učestalije na Facebooku osnivaju grupe protiv učenika/ce koji nije “u trendu” zato što je pretio, štreber i sl. Djeca zlostavljači misle da je to igra, dobra zabava kao i svaka druga. Sve je više slučajeva premlaćivanja ili pokušaja ubojstva (vršnjaka), iz „zabave“.

Istraživačka organizacija Statistical Cybermetrics došla je do zaključka da djecu korisnike interneta u komentarima privlači sve što je negativno. Kako bi dokazali istinitost te tvrdnje, cybermetričari su se poslužili algoritmom simbolična naziva – analiza osjećaja. Uz pomoć toga algoritma, nastojali su odrediti emocionalni sadržaj u komentarima objavljenim na internetskom forumu BBC-a i na stranici digg.com, piše New Scientist. Mladima se daju upute kako biti zapažen na internetu: “Ako želiš dugo chatanje i komentiranje, ne započinji komentar riječima poput ‘volim’, ‘sviđa mi se’… Ako želiš da ti se prijatelji na Facebooku ili ‘sljedbenici’ na Twitteru aktiviraju, počni ih živcirati, provocirati i ljutiti.”

S internetskom revolucijom došli smo do verbalnog terorizma. Epidemija blaćenja „protivnika“ postaje internetsko zlostavljanje. Dijete od običnog nasilja može pobjeći, promijeniti školu, ali od cyberbullyinga ne može. Od ekspanzije interneta sve popularniji je pojam hejteri. To su osobe koje se naslađuju tuđoj nesreći, sklone su tračevima, ili ismijavanju neistomišljenika. Svojim komentarima i/ili frustracijama drugima nanose boli. Neki od njih otvaraju hejterske Facebook skupine ili stranice po kojima ismijavaju ili blate vršnjake, prijatelje ili nepoznate osobe.

Gladijator je jedan bio od najgledanijih filmova 2000. godine. Borbe robova u arenama za život i smrt prikazuju se kao prvorazredna zabava plemićkog staleža. Palac dolje plemića, značio je presudu na smrt. Danas, na Facebooku kada se netko odluči za omalovažavanje, izrugivanje ili zlostavljanje nekoga, slijedi isti palac dolje! Ikonica “blokiraj”, like-palac dolje je poziv na internetsku smrt.

Nema razlika između snimatelja nasilnih scena, podržavatelja nasilja i samih nasilnika

Posljednja snimke koja je uzburkala javnost je ona gdje se nekoliko momaka nabildanih mišićima u Kaštelima iživljavaju nad dječakom s posebnim potrebama. Prema navodima medija pretučeni dječak posudio je 200 kuna s kamatama, a “junaci” iz ove priče digli su dug na 2.000 kuna. Kada to nije imao odakle vratiti krenulo su s iživljavanjem. Nasilnici su odabrali žrtvu koja je fizički nemoćnija. Dvojica su se iživljavali nad njim, a druga dvojica snimala iživljavanje. Jedni i drugi su sudionici u nasilju. Sramotno iživljavanje još više su podgrijali komentari na tzv. društvenim mrežama, poput onih da će nasilnike (uskoro) likvidirati.

Rijetko brutalan zločin nedavno je šokirao Švedsku. Skupna tinejdžera je otela, zvjerski se iživljavala nad dvojicom vršnjaka. Počinitelji tog zlodjela su žrtvama ponudili prodaju droge, a kad su to odbili, odveli su ih na groblje i tamo žive pokopali. Srećom policija je brzo reagirala i ostali su živima.

Petnaestogodišnja Australka Cassidy Trevan je u prosincu 2015. počinila samoubojstvo. Njezina majka je na svom Facebook profilu otkrila razloge zbog kojih se njena kćerka odlučila na suicid. Opisuje kako su njenu kćerku namamile vršnjakinje u ekipu mladića iz škole koji su ju potom silovali (tada 13-godišnjakinju), dok su vršnjakinje sve promatrale i snimale. Scene silovanja su objavili njeni vršnjaci iz razreda na “društvenim” mrežama. U oproštajnom pismu Cassidy je zapisala: “Ne radim ovo iz osvete učenicima koji su me silovali, dogovorili silovanje, maltretirali me zbog njega i rugali. Ne radim to zbog privlačenja pažnje… Mislim da je moja dužnost to napraviti i upozoriti drugu djecu kojoj bi se to moglo dogoditi… Školski djelatnici nisu napravili ništa da mi pomognu. Mijenjala sam škole, selili smo se i mijenjali kuće, ali još uvijek doživljavam da mi učenici koje nikad nisam upoznala šalju poruke na Facebooku nazivajući me droljom…”, između ostalog je napisala. Počinila je samoubojstvo dvije godine nakon silovanja, ne mogavši živjeti pod teretom uvreda i izopćenosti.

Krajnje je morbidno kada se suicid komentira kao zabava

Na internetskom portalu www.monitor.hr prikazan je u listopadu 2010. prvi slučaj online vješanja studenta u Švedskoj. Nekoliko njegovih (virtualnih) prijatelja znalo je za njegovu namjeru, no nije ništa učinilo kako bi spriječilo tu tragediju. Policija je zatvorila tu mrežnu stranicu tek nakon što su se pojavili patološki komentari povodom toga čina, kao, primjerice: “Ako je ovo vješanje pravi suicid, zašto nema krvi?”, “Ima super majicu!” Ni u jednom komentaru nije bilo suosjećanja! To je krajnje morbidno – kada se suicid doživljava (u komentarima) kao zabavu!

U srpnju 2017. jedan azilant prijetio je samoubojstvom u Zagrebu. Na televizijskoj Facebook stranici, uz tu vijest pojavili su se brojni komentari užasavajućeg sadržaja: “Neka mu netko pomogne da skoči, Neka skoči, Ma pustite ga neka se ubije, njih treba otjerat odakle su došli, Samo da ne padne na nečiji auto…” Gotovo nigdje suosjećanja, a i kada netko apelira na savjest onda istoga ironiziraju. “Društvene” mreže ne samo da daju prostor hejterima, nego i povećavaju bezobzirnost i okrutnost zbog osjećaja anonimnosti i nedostatka realnog kontakta sa žrtvom, pa svoju okrutnost doživljavaju kao zabavu.

Ravnatelj srednje škole iz Maribora, koga su učenici potajno snimili mobitelom u oralnom (spolnom) činu s učiteljicom (u njegovu uredu), počinio je samoubojstvo potkraj studenoga 2014. Nakon toga Slovenski dnevni list Delo objavio je tekst pod nazivom “Mediji ubijaju, zar ne?” Slovensko udruženje novinara izdalo je priopćenje u kojemu se ističe da bi urednici koji su “prešli sve granice profesionalno dopuštenog i dostojanstvenog morali biti pozvani na odgovornost”.

Tužna istina o tome kako je ubijen Simke

Simke (kako su ga zvali) je bio riječki “dobri duh”, mladić s mentalnim poteškoćama, koji je nestao je u travnju 2009. godine. Deset dana poslije njegovo beživotno tijelo je pronađeno na dnu mora, uz obalu, u samom centru Rijeke. Njegovi prijatelji nisu vjerovali u službenu verziju njegove smrti – suicida te su na Facebooku otvorili stranicu “U sjećanje na Vitomira” pozvavši sugrađane da im se pridruže u otkrivanju istine njegove smrti. Uskoro su doznali su da je Simke, pred očima vršnjaka bačen preko ograde mosta u nabujalu Rječinu. Nenad Kuljanin koji je pokrenuo akciju izjavio je: “Probudili smo građansku savjest i senzibilizirali javnost… No, nikada neću shvatiti ljude koji su gledali zločin i nisu ništa poduzeli. Nevin i bespomoćan čovjek bačen je u smrt pred njihovim očima, a oni su šutke stajali i gledali tragediju. Nitko nije skočio za Simkeom, nitko mu nije pružio ruku pomoći. Ne znam je li ubojica bio pod utjecajem droge, alkohola ili je samo želio ispasti frajer.”

Zaključno: Dvije poučne priče

Kada sam svojevremeno gostovao u jednoj osnovnoj školi na otoku Krku s predavanjem posvećenim pitanju kako se oduprijeti nasilnim vršnjacima, na kraju sam skupini od stotinjak slušatelja predložio da svi solidarno ignoriraju jednog učenika s nasilnim ponašanjem i da ne pridaju pažnju njegovim provokacijama. Toga sam učenika uočio već za vrijeme predavanja. Po njegovim neverbalnim znakovima- nervozim kretnjama vidio sam kako pokušava biti glavna “faca”. Od ravnateljice sam, poslije predavanja, doznao da je taj učenik mjesec dana prije moga dolaska napravio nemalu štetu u školskoj sportskoj dvorani. Dva tjedna poslije toga iznenadila me telefonskim pozivom i oduševljeno izjavila: “Vaš je eksperiment uspio. Problematičan učenik molio je za oprost sve koje je maltretirao i sada vlada neopisiv mir. Na moju radost, roditelja i sedmaša.”

… I jedna priča s interneta: “U jednoj obitelji došlo je do rasprave oko toga hoće li se posuditi film iz videoteke. Otac je bio protiv jer je čuo da u filmu ima nasilja. Djeca su ga pokušavala nagovoriti govoreći kako je to samo jedan mali dio filma, ali da je film ‘super jer svi to govore’. Otac je ostao pri svom. Sutradan su se djeca vratila iz škole i dočekao ih je ugodan miris kolača – onih koje oni najviše vole. Otac reče: ‘Evo djeco, da se iskupim što vam jučer nisam dopustio gledati film, ispekao sam vam kolače koje najviše volite. Radio sam ih po našem starom receptu, samo sam ovoga puta napravio malu iznimku. Znate, dodao sam malu količinu sastojaka iz kante za smeće. Ali ne brinite, to je tako malen i sićušan dio da to nećete uopće opaziti. Vjerujte, tako je malen nije promijeniti okus kolača.” Djeca su s gađenjem odbila kolače, ali su dobila jasnu poruku: NEMA ZLA KOJE JE MALENO!”

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo