Marija Dubravac: SVETI MARKO KRIŽEVČANIN – HRVAT (Križevci, 1589. – Košice, 7. rujna 1619.)

SVETI MARKO KRIŽEVČANIN – HRVAT

(Križevci, 1589. – Košice, 7. rujna 1619.)

Silna j’ snaga ljubavi Kristove, milijuni zbog nje rado mrli.

Sad i nekad, knjige pomno slove – narod Božji na stratište hrli.

Ah, što li je u tom svetom križu pa krštenik rado mu prianja?

Po njem sveci imena si nižu, po njemu nam muka žića manja.

Od Nerona, Dioklecijana, Galerija pa do turske čalme,

Od Staljina, do današnjeg dana, mučeništva stjecaju se palme.

I naš Hrvat mnogi glavom plać’o, pobiše ih protivnici Krista,

Bog im slavom u Nebesim’ vrać’o, muka njina kroz povijest se blista.

Biše u nas, a u Križevcima, sveta duša, Bogom danim, momak,

Marko Krizin, ponos djedovima, čistokrvni hrvatski potomak.

Resilo ga nebesko znamenje, ljiljanom mu duša mirisala

Djela njeg’va ko alem kamenje putem žića pred Gospodom sjala.

Posta Marko Kristov brat i sluga, al’ ne bi mu stoljetnoga vijeka,

Odabranom nije staza duga, mučenike vazda žrtva čeka.

Stiglo pismo molećivih riječi, kardinal se Pazmany odziva:

‘‘Marko, sine, Ugarsku izliječi, puku treba tvoja revnost živa.

U Trnavi ravnatelj ćeš biti, ostrogonski kanonik se zvati

Lako ćeš se sinko odužiti – srce svoje narodu ćeš dati.”

Ode Marko, krijepila ga vjera, a gdje bio, svud Hrvatom osta.

Marnom radu prevršila mjera, mlađan stvorak gle, opatom posta.

Kod Košica opatija fina, ostrogonskog kaptola imanje.

‘Szeplak’ kuća hrvatskoga sina, tu će Marko vršiti poslanje.

Tko uzljubi put žrtve i križa, toga trnje i kroz perje bode.

Od haljine pokora mu bliža, putevi ga Kalvariji vode.

U prastarom mjestu Košicama, utvrda je ugarskih kalvina.

Katolika, reć bi, šaka sama, krivovjernih ogromna većina.

Hrvat Marko kličuć propovijeda, poruka mu snažno odjekuje:

‘‘Ljudi, braćo, kalvini odreda, nauk vaš se na zabludi snuje.

Kruh i vino, vjerujte posvema, nisu Krista puka uspomena.

Bez tih dvoje čovjek žića nema, duša mrtva u vječna vremena.

Sjetite se u ‘no zadnje veče’ kada Isus krušac blagoslovi;

Jasno, glasno, apostolim’ reče, Biblija sveđ poruku mu slovi:

‘‘Jedite ga, to je moje Tijelo, vino pijte, čašu moje Krvi.”

Eto braćo djela na vidjelo – bez tih dvoje ništavni smo crvi.

Prihvatite riječi pisma Svetog, Jean Kalvin u pak’o vas vodi,

Maknite se od zlotvora kletog i vjerujte što Isusu godi.”

Marko zbori, sve u ime Krista, slijedili ga razboriti ljudi.

Mahom planu mržnja kalvinista –  tom opatu neka zakon sudi.

 Buknu požar lijepim Košicama, tko je krivac užasnome činu?

‘‘Katolici! Rimobagra sama! Reži glavu hrvatskome sinu!

Izazva nam bunu i neslogu, smutnjom vel’kom osvetu si stvori.

Nauk njegov protivi se Bogu, u paklu mu neka duša gori.”

 Ko u doba krvničkog Nerona, koj’ za požar okrivi kršćane,

Juraj Rakocz’ il’ bolje sotona, Marku Krizin zagorčio dane.

U tamnicu nevina ga djenu, glađu, žeđu, siromaha mori.

Judinu mu nudio ucjenu, slatkom riječju umiljato zbori:

‘‘Dat ću tebi crkveno imanje, poslušnosti papi se odreci,

Budi kalvin, imaj novo zvanje, kalvinistom ime časno steci.”

Pravedniku viče glas iz groba, glas pradjeda, tvrdog katolika:

‘‘Bolja je smrt poštenoga roba, već bogatstvo vražjeg sljedbenika.”

Odbi Hrvat slatka obećanja, plaća njeg’va muka strašna bila.

Vjerna duša uz Krista prianja, dok mu vatra udove palila.

Oj pogledaj stvora ispaćena, nad njim baklja zlikovaca sijeva.

Junak opat, ko da j’ od kamena, zube stišće, suze ne proljeva.

Na zapovijed Rakoczy-ja vraga, hrabrom Marku odrubiše glavu.

Mučenika dobi Zemlja draga, ode Hrvat u nebesku slavu.

–

Oj junače križevačkog grada, moli za nas kroz teška vremena,

Nek si rodu utjeha i nada, doziva te Zemlja ispaćena.

Stvore mladi dične Kroacije, nek ti Marko zaštitnikom bude.

Tek za dvoje srce neka bije: za Isusa i stijeg rodne grude.

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo