LIRIK I SANJAR KOJI NIJE MOGAO ŽIVJETI GLEDAJUĆI KAKO BARBARI RAZARAJU DOMOVINU

“Ostala si uvijek ista”, “Djevojka za jedan dan”, “Stare ljubavi”, “Samo simpatija”, “Zagrljeni”, “Volim te budalo mala”, “Netko te tajno voli”, “Opijaš me jače nego vino”, “Pusti me da spavam”, “Sutra je novi dan”, “Tiho sviraj pjesmu ljubavnu”, “Zakuni se ljubavi”, “Netko te tajno voli”, “More, more”…

Ovo su samo neke su od vrlo popularnih pjesama koje tako često čujemo, a da mnogi od nas možda i ne znaju kako ih je napisao Željko Sabol, Bjelovarčanin koji je živio u Zagrebu; poeta, lirik, sanjar, romantik, književnik, leksikograf, slikar, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, tekstopisac, član Društva hrvatskih književnika, hrvatskog centra PEN, Matice hrvatske…ali iznad svega čovjek, filantrop, Hrvat, domoljub.

Svestrano nadarena osoba s ranjivom i osjetljivom, lirskom, umjetničkom dušom i jedna od prvih žrtava velikosrpske agresije koja nije sudjelovala u ratu. Njega nije metkom ili granatom usmrtio agresor – on je svojevoljno odabrao smrt jer nije mogao preživjeti barbarsko razaranje Domovine, masakriranja nedužnih, palež, pljačku, zlo i destrukciju, taj dah smrti koji su sobom nosili i oko sebe širili oni kojima ništa nije bilo sveto…neljudi koji su mu došli oteti i uništiti ono što se voli više od života.

U čudu i nevjerici promatrajući to što se događa, rekao je: “Ako još jedna granata padne na Hrvatsku – ubit ću se”.
I oduzeo je sebi život tog 5. rujna 1991. godine, u zagrebačkom stanu, ne dočekavši pedesetu.

Znate li možda koga sličnog njemu – Željku Sabolu?

Ne, nećete ga pronaći, koliko god se trudili. Takvi se rijetko rađaju.
Sanjari zagledani u zvijezde i zaljubljeni u plavetnilo neba, oni koji u dašku vjetra, njihanju grane pod prozorom i zvucima pjesme nalaze smisao života, ljudi kojima su mržnja i zlo strani, nepojmljivi, neshvatljivi i nisu dio njihova svijeta, takvi jako teško opstaju u vremenima kad razum ustukne pred destrukcijom a ratne trube zamjene zvuke glasovira, gitare i violine.

Željko, počivaj u miru.

Ostavio si nam dio sebe u svojim pjesmama. I iz godine u godinu, svakog rujna, sa smirajem ljeta, podsjećaš nas kako postoje ljubavi koje su važnije i veće od života.

KAD IZGOVORIM TVOJE IME

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
preda mnom je lice onog koji se podrijetla svoga odrekao
pa ostaje sam na putu, zatravljen pred ponorima
ne sjeća se svojih mrtvih, onih što su sve iskusili
nevjeru i omču, kajanje i prijetnju
i slijedi slijepo sunce što se zorom diže
nad tvoje gluhe uvale, nad tvoje prazne kolijevke
nikada u tvome srcu nije bilo toliko nesreće
nikada u tvome tijelu
nije bilo toliko metaka
nikada u tvojim snovima nije bilo manje ljubavi
za prah iz koga iznikosmo i koji će nas jednom natrag pozvati.

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
tu čudnu riječ što stoljećima sam je samo sricao
i pođem bosonog kroz tvoje šume, hridi, šikarje
kuće bez ljudi, posjed bez gospodara
sakrivat ću se kao uhoda
i mahovinu naći da me ne bi korak odao
pred došljacima koji sretni u pijanstvu
ne žele ništa znati, ništa čuti, ništa vidjeti
i kada trijezni budu neće se zapitati
odakle teku tvoje rijeke i u koji se ocean slijevaju
još samo jednom javit ću se glasom i znati da je prošao moj vijek.

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
umjesto bajke preda mnom se prostire pustinja
strah i varka, ili smijeh u vječnom zaboravu
napustit ću gradove i živjeti gdje nema ljudske stope
domahujući konjanicima koji silaze sa vrha planine
govor njihov, sastavljen od zapovijesti, ne mogu razumjeti
mi ostajemo oči u oči i uvijek ćemo tako ostati
jer molitva i kletva jednako su teške
a vrijeme prije sna i vrijeme kad se gube prijatelji
već je tako blizu da me topot taj zaglušuje
ja sadih stabla, a oni nose crne sjekire
i traže mjesta na kojima je bila zapisana
istina o zemlji gdje ni cvijeće više rasti ne može.

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
grane se uznemire i zmija pojavi iz mojih njedara
za ugriz pravi čas, svi tragovi su već u prašini
a gorka kap na ovoj usni dovoljna je da me omami
ja te prizivam, i otkrivam u nedaćama
koje me okružuju, pretvarajući čitav svijet u sjenu
tvoga lika, sazdanog od kamena i soli
hladnoća je već tolika da se naše ruke jedva pokreću
u očima bez sjaja naziremo strane svijeta
a ja ne znam kamo da se vratim
jer što je jučer bilo danas više nema važnosti
na ovom otoku gdje u nekom zaklonu nas čeka
posljednji dio zakopanog blaga: SRETNA HRVATSKA.

Željko Sabol (1971.)

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo