Islamističko divljanje u Malmöu ne može se ničim opravdati

Europska politika koja se ne snalazi u odnosu na sve jaču prisutnost islama, pogotovo onoga uvezenoga jako konzervativnoga i agresivnoga, pokušava nastale probleme, poradi lažnoga mira u kući, gurnuti pod tepih.

Zadnjih dana je u američkom magazinu Harper´s objavljeno otvoreno pismo 150 svjetskih intelektualaca protiv diktature javnoga, politički i lobistički, dirigiranoga mnijenja (mainstreama). U njemu se upozorava na opasnosti koje proizlaze iz pokušaja potiskivanja slobode pojedinca da se odredi prema određenim društvenim pojavama i problemima. Politolog Yoscha Munk, jedan od supotpisnika, govori o tome kako je već na jednoga od njih izvršen pritisak da povuče potpis. Naravno, to se nije dogodilo u javnom diskursu nego tihim zaobilaznim putem, prijetnjom otpuštanja s posla, kako se ne bi stekao dojam da u zapadnom svijetu ne vlada sloboda individualnoga razmišljanja o svim problemima i pojavama u društvu.

Tihe diktatorske metode

Dok se u današnjem zapadnom društvu na jednoj strani jako puno govori o slobodi pojedinca, pri čemu se, s pravom, kritiziraju diktature u pojedinim zemljama kao što je Bjelorusija, stvara se istovremeno ozračje jednoumlja u vlastitoj sredini, gdje se jasno govori o tome što smije biti tema javnoga diskursa, kao i to o čemu bi bilo najbolje šutjeti. Istina, zapadna društva se služe drugačijim metodama od Putina ili diktatora Bjelorusije, što se može iščitati iz slučaja potpisnika pisma. Sve se odvija tiho iza debeloga zastora ili javnim medijskim linčovanjem onih koji drugačije misle. Stvara se klima straha i nepovjerenja umjesto kulture slobodne razmjene mišljenja. Diskriminacija pojedinca i njegovo javno razapinjanje na stup srama, kad se suprotstavi dirigiranom političkom lobističkom razmišljanju, dovode do vrlo opasnoga stanja u društvu. Ponovno postaju aktualne riječi poznatoga psihologa Karla Gustava Junga kako se zapadnom svijetu iz  komunističkih (despotskih) sistema u lice smije njegova vlastita sjena. Jer često prikriveno čini ono što despoti poput nekih modernih diktatora iz tranzicijskih zemalja čine bez imalo srama. Takav odnos prema slobodi mišljenja, pokušaj vrlo suptilne diskriminacije onih koji se drugačije određuju prema aktualnim društvenim događanjima, mogao bi se pokazati tempiranom bombom koja bi mogla jednoga dana svojom eksplozijom nanijeti velike, nesagledive posljedice zapadnoj civilizaciji.

Nesnalaženje s uvezenim islamom

To se ne odnosi samo na određena lobistička liberalna protežiranja od strane javnoga političkoga mišljenja, na što je u sovom djelu Identitet (Identity) svojevremeno upozorio poznati politolog Francis Fukuyama – što je već dovelo do velikih razilaženja unutar Europske unije – nego i na sve učestaliju diskriminaciju i difamiranje onih koji u uvezenom islamu vide veliki potencijal budućih sukoba na europskom tlu. Europska politika koja se ne snalazi u odnosu na sve jaču prisutnost islama, pogotovo onoga uvezenoga jako konzervativnoga i agresivnoga, pokušava nastale probleme, poradi lažnoga mira u kući, gurnuti pod tepih. Ovdje nije riječ samo o indoktriniranim islamskim teroristima nego i o onim mladim, uvezenim muslimanima, koji misle da se prema slobodi pojedinca smiju ponašati kao u azijskom i afričkom svijetu u kojem dominira politički islam.

Ogromni potencijal vjerskoga nasilja

Ovih dana počinje suđenje islamskim teroristima koji su u siječnju 2015. u redakciji francuskoga satiričkoga časopisa Charli Hebdo ubili 12 novinara i čuvara reda samo zato što je spomenuti tjednik objavio karikaturu islamskoga proroka Muhameda. Taj satirični časopis, koji je na svoj način pokazatelj sekularnoga europskoga društva i slobodnoga određivanja prema svakoj temi pa i onoj religijskoj, upozorio je već 2006., objavljujući pismo 12 uglednih islamskih intelektualaca, među kojima je bio i poznati književnik Salan Rushdi, na opasnost koja dolazi od neprosvijećenog shvaćanja islama, pogotovo onoga političkoga koji misli da ima pravo određivati ponašanje u društvu. Upravo se zadnjih godina pokazuje koliko su ti intelektualci, kao i mnogi drugi koji upozoravaju na problem političkoga islama, imali pravo. Nisu samo islamski teroristi opasnost po mir u Europi, nego i svi oni pridošli muslimani koji misle da se na brutalan način mogu obračunavati s kritičarima političkoga islama. Koji se potencijal vjerskoga nasilja krije u tim indoktriniranim mladim ljudima pokazalo se nedavno u Stuttgartu i Frankfurtu kad su bez ikakvoga velikoga povoda demolirali središte tih gradova uzvikujući pri tome „Allahu akbar“.

Zadnje događanje u Švedskoj bi napokon trebalo otvoriti oči europskoj politici da shvati kako se mnogi mladi muslimanski došljaci, pa i oni domaći indoktrinirani, teško snalaze u sekularnom društvu.

Demoliranje Malmöa

Povod mladim muslimanima za demoliranje grada Malmöa bilo je spaljivanje Kurana što je učinio jedan europski desničar. Nitko razuman ne može opravdati spaljivanje „muslimanske svete knjige“. Onaj koji to čini vrijedan je prezira. Ali to ne može i ne smije biti povod za nasilje. Ono što vrijedi u sekularnoj Europi za ateiste, kršćane, hinduiste i budiste, mora vrijediti i za muslimane. Zapad koji je godinama navikao da se europski muslimani, radnici iz drugih europskih zemalja, ponašaju tolerantno u društvu, prakticirajući svoju religiju neprimjetno, suočava se u zadnje vrijeme s vrlo samosvjesnim, agresivnim mladim muslimanima koji remete javni red i mir, reagirajući agresivno i na najmanju provokaciju od strane europskih desničara, pa i iskrenih kritičara.

Upravo sam u svojoj knjizi Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije koja je izašla u Sarajevu (Rabic, 2013.) upozorio na dolazak takvoga stanja ukoliko europska politika ne posveti više pozornosti uvezenom azijskom i afričkom islamu, te ne poradi na jačoj integraciji pridošlih muslimana, ukazujući na to da prava i sloboda u društvu uključuju također i odgovornost prema njemu. Već je u samom početku jačih migracijskih kretanja propušteno upozoriti one koji dolaze u Europu da se moraju europski i ponašati, što znači biti također spreman prihvatiti kritičan i satiričan odnos prema njihovoj religiji. Trebalo je na početku pojasniti došljacima ne samo to da nije dopušteno nasilje nad neistomišljenicima, nego i to da se mora uvažavati i mišljenje onih koji se drugačije odnose i prema vjeri, pa i onomu što je vjernicima svetinja.

Moguće nesagledive posljedice

Europsko kršćanstvo se naviklo na to da su i religije postale tema satiričnih časopisa, umjetničkoga izražavanja i  radikalne kritike. Na to se moraju naviknuti i muslimani Europe, ukoliko doista žele u njoj mirno živjeti. Jer sekularna i prosvijećena Europa ne može više nikada dopustiti da u njoj vjerski fanatici određuju što je sloboda i o čemu umjetnici i satiričari smiju govoriti. Spaljivanje Kurana, kao i Biblije, izaziva s pravom zgražanje ne samo kod vjernika nego i kod svakoga civiliziranoga čovjeka, ali ono ne može biti povodom za nasilje. Europa je u svojoj povijesti krvavo platila izvojevanu slobodu mišljenja i individualnoga određivanja prema društvenim događanjima, pa i prema religijama, i ne može si priuštiti vraćanje nekoliko stoljeća unazad. Europski političari su na potezu. Ne smije se gurati pod tepih probleme. Jer s porastom broja muslimana u Europi, rasti će i broj onih koji misle da mogu određivati o čemu se smije, a o čemu ne smije govoriti. Oni koji misle da se mogu ponašati kao u Pakistanu, Afganistanu ili nekoj od drugih zemalja u kojima vlada zakon vjerske rulje, treba poslati tamo odakle su došli. U suprotnom dogodit će se to da će zatrovati i druge mlade muslimane što bi imalo nesagledive posljedice po mir u Europi. Jer što bude više jačao muslimanski ekstremizam, jačat će i onaj desni zapadni. Tih naznaka već imamo. Zadnjih godina se dogodilo nekoliko terorističkih čina protiv muslimana u Europi i svijetu, koji jako zabrinjavaju. Ukoliko se neki od mladih muslimana budu ponašali onako kako su to činili u Stuttgartu, Frankfurtu ili Malmöu, izazvat će revolt i kod onih umjerenih Europljana koji su navikli na mir i slobodu mišljenja na svom kontinentu. A to bi moglo imati nesagledive posljedice po mir u Europi.

Opasno mlako reagiranje

U svoji 38 godina provedenih u Njemačkoj načitao sam se mnoštvo satiričnih i kritičnih tekstova o kršćanstvu i Katoličkoj Crkvi, pa i onih neukusnih i nekorektnih. No, ipak nisam doživio da netko od kršćana zbog toga čini nasilje nad kritičarima, pa makar ovi prešli i crtu dobroga ukusa. Kršćanstvo koje je u želji da vlada kroz povijest prouzročilo dosta zla, naviklo se da zbog tih pogrješaka bude i predmet ismijavanja i oštre kritike. Na to se moraju naviknuti i muslimani, pogotovo oni koji dolaze iz svijeta političkoga islama. To je cijena sekularnoga i slobodnoga društva u kojem nitko nije izuzet od kritike i satire. Mlako reagiranje zapadne politike u odnosu na ekscese kao što su spomenuti u Stuttgartu, Frankfurtu i Malmöu, u strahu da ne bude antimuslimanski shvaćena, može biti jako opasno. Pogotovo opasan može biti pokušaj diskreditiranja kritičara političkoga islama od strane javnog politički dirigiranoga mnijenja (mainstream), trpajući ih u isti koš s rasistima. I to s jednim ciljem da se zadrži lažni mir u kući. Svako odgađanje problema donosi veće nevolje. Nažalost, toga ima jako puno. Ljudi se ne boje samo agresivnih islamista nego i toga da ne budu proglašeni rasističkim smećem. Krajnje je vrijeme da se o svemu, pa i ponašanju muslimanskih krugova, i to ne samo onih ekstremnih, počne ozbiljno razgovarati. Ukoliko do toga ne dođe, doći će do problema s nesagledivim posljedicama.

Dr. fra Luka Marković/nedjelja.ba/ https://www.nedjelja.ba/Hrvatsko nebo