PHB Priopćaj br. 38.: Apologeti hrvatskosrpske vlade bez ikakva legitimiteta

Apologeti hrvatskosrpske vlade bez ikakva legitimiteta

„Ovo doživljavamo kao napad na Tomu Medveda, napad na hrvatske branitelje i napad na hrvatsku Vladu koja je uspjela tijekom posljednjih godina premostiti niz kriza” – riječi su kojima je umirovljeni general Josip Lucić, potpredsjednik Hrvatskog generalskog zbora (HGZ-a), na jučerašnoj konferenciji za novinare u Spomen-domu Tigrova u Rakitju, oštro osudio naslovnicu jednog hrvatskog tjednika. Na njoj je ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved „prikazan na vulgaran način“.

Satirična karikatura s prikazom ministra obrane, koji na putu u Grubore pleše „ko mečka“ onako kako Pupovac svira, dok ga predsjednik Vlade vodi s lancem oko vrata, izazvala je tako neuobičajeno hitru i oštru osudu HGZ-a. Pomislilo bi se da je riječ o vojnom odvjetništvu (“tužilaštvu”), koje je upravo protiv jednog slobodnog medija najavilo ili obrazložilo svoju tužbu pred vojnim sudom. No što je zapravo HGZ? To je samo jedna od pedesetak tisuća udruga. U statutu joj piše da je to „braniteljska, dragovoljna, nevladina, nestranačka, stručna udruga“ (čl. 1.2. Stauta HGZ-a). Nije dakle ni savez udruga, a kamoli što više.

Nadalje, to je udruga koja je zaslugom svog „(ne)djelovanja“ tijekom proteklih nekoliko godina izgubila ne samo pravo, nego i moralni legitimitet da se kiti tako zvučnom titulom. Kao da bi u njoj, eto, bili svi generali i admirali, aktivni i umirovljeni. I kao da bi taj “zbor” uopće imao u ovom društvu neke posebne ovlasti i neku posebnu zakonom definiranu ulogu.

A istina je to da je više uglednih, nacionalno i demokratski orijentiranih članova napustilo taj Zbor ogorčeno ponajviše njegovim nedjelovanjem onda kada je djelovati trebalo. Ali ne!

Naprotiv, aktualno i ‘nesmjenjivo’ vodstvo HGZ-a propuštalo je obavljati svoju osnovnu zadaću – obvezu „zaštite ugleda i dostojanstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata; promicanja zajedništva, hrvatske nacionalne tradicije i temeljnih vrijednosti na kojima je stvorena hrvatska država“ (čl. 6.1 Stauta HGZ-a).

Ono nije nikada, a pogotovu ne ovako hitro i oštro, reagiralo u svim onim slučajevima kada je neka od „osnovnih zadaća“ od njih to iziskivala. Na žalost, jedina javno vidljiva dosljednost u kojoj se HGZ iskazuje jest dosljednost u podaničkom služenju predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću i njegovoj prethodnoj, a i sadašnjoj vladi, odnosno služenju uskim jednostranačkim interesima.

Dovoljno je prisjetiti se uloge HGZ-a prigodom prosvjednog skupa održanog u Vukovaru u listopadu 2018. zbog nezadovoljstva radom državnih institucija na procesuiranju počinitelja ratnih zločina. Svojom odlukom o nedolasku na taj prosvjedni skup dotični su generali iz vodstva Zbora „amortizirali“ očekivane neželjene učinke tog skupa na prethodnu Vladu Andreja Plenkovića, na mareći odveć što su time „okrenuli leđa hrvatskoj žrtvi“ i javno se prokazali kao „jedna od podružnica HDZ-a“, kako je to ustvrdio umirovljeni general Željko Sačić, koji je zbog toga i podnio neopozivu ostavku na mjesto u Upravnom odboru udruge. Nekoliko mjeseci poslije toga, odluku zagrebačkog gradonačelnika da se Budimiru Lončaru, ministru bivše SFRJ zaslužnom za uvođenje embarga na uvoz oružja u trenutcima kada je Republika Hrvatska bila izložena velikosrpskoj agresiji, dodijeli Medalja Grada Zagreba, HGZ nije smatrao dostatnim razlogom da se javno oglasi. „Dopuštajući i šuteći na mogućnost da se osobama, pripadnicima totalitarnog komunističkog režima odnosno njegovim izravnim izvršiteljima dodjeljuju priznanja i medalje“ HGZ se uvrstio, po riječima umirovljenih generala Ivana Tolja i Ivana Kapulara, u red onih institucija koje „ne ispunjavaju svoju društvenu funkciju i razlog svoga postojanja“, zbog čega su i oni podnijeli ostavke u svim tijelima i članstvu u HGZ-u. Njihov korak ubrzo su slijedili i neki drugi istaknuti članovi zbora, što nimalo nije obeshrabrilo prorežimsko vodstvo udruge u izvršavanju „osnovnih zadaća“, a kamoli potaknulo na razmišljanje kako bi se takvo osebujno „promicanja zajedništva“ moglo odraziti na ugled i sam legitimitet HGZ-a.

Svoju ulogu HGZ je nastavio izvršavati i nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Neki članovi sada su počelu nastupati kao apologeti hrvatskosrpske vlade. Kud Plenković okom, oni skokom!

Svjesni kako je „sporna“ satirična karikatura uperena prvenstveno protiv sadašnje PP vlade, koja je svoj novi mandat započela trgujući Olujom, “trgujući time hrvatskom pobjedom, hrvatskom zahvalnošću i hrvatskim braniteljima. Dakle, temeljima moderne hrvatske države. U ime imaginarne ‘normalizacije odnosa’ s političkim krilom poraženih agresora, vlada uistinu trguje i s hrvatskom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću.“ (PHB Priopćaj br. 37 – Trgovanje Olujom izdaja je povijesne istine, prava i interesa hrvatske države).

PHB Priopćaj br. 37.: Trgovanje Olujom izdaja je povijesne istine, prava i interesa hrvatske države

Kako je takvu vladu teško „braniti“ s obzirom na vlastite „osnovne zadaće“, HGZ je svoju akciju “usredsredio” (termin iz JNA) na satiričnu karikaturu jednog tjednika. Pritom je svjesno pokušao težište staviti na nešto što ona nije – napad na Tomu Medveda kao bivšeg generala i na sve hrvatske branitelje. Tomo Medved u konkretnom slučaju nije prikazan ni kao general ni kao branitelj, već kao ministar i potpredsjednik vlade. On naime nije niti u demokraciji smije biti general-ministar. On je dakle član vlade isključivo kao civilna osoba i kao svaki drugi član vlade u svoje osobno ime.

Prikazivati satiru na račun ministra kao nedopustiv napad na branitelje otkriva pak ne samo duboko nerazumijevanje smisla i uloge novinarske i umjetničke satire u demokratskom društvu, već i tendencije koje sa slobodom govora i izražavanja, kao temeljem demokracije, imaju malo toga zajedničkoga. Umirovljeni general Lucić, kao potpredsjednik udruge bez pravog moralnog legitimiteta, morao bi paziti što govori. Posve je neutemeljeno i stoga nedopustivo tvrditi da je „ovo udar na sve hrvatske dragovoljce, (…) na sve naše poginule, na sve naše ranjene, na sve naše umrle, na sve nesretne obitelji čiji sinovi su izginuli u postrojbama hrvatske policije i vojske.“

Osim toga, kao osoba koju je na čelo Glavnog stožera Oružanih snaga RH u dva navrata (2003. i 2008.) imenovao tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić, a čije se djelovanje doista uklapalo u stvarni udar na sve one koje je Lucić naveo u svom obraćanju javnosti, taj general svakako nije niti ima moralno pravo biti tužitelj drugih. Ako mu pak zapravo smeta kritika vlade i njezine politike, neka se uključi u jednu od stranaka ove koalicije (HDZ, Čačićevi Reformisti, Štromarov HNS, Pupovčev SDSS ili koju od manjinskih stranaka bez izbornog legitimiteta), nazvane ‘odmilja’ hrvatsko-srpskom trgovačko-nagodbenjačkom koalicijom, pa neka onda brani režimske snage i proziva političke neistomišljenike i oporbenjake do mile volje zbog čega god hoće. Ali ne kao general ni kao član “generalskog zbora”.

 PHB, Hrvatsko nebo