Šiljo: Stari i novi, tvrđi i mekši totalitaritarizam

Prave, pouzdane i pravodobne brane od zloporabe vlasti i njezine totalitarizacije zapravo, u izvanrednim okolnostima, nema. Onako kao što je nije bilo u kritičnim situacijama prošloga stoljeća.

Zagreb – Vidikovac, 22. kolovoza 2020.

Uoči spomendana totalitarizama dvadesetoga stoljeća, mora se razmisliti ne samo o komemoriranju, nego i o samom pojmu te o prošlim, današnjim i budućim pojavama i značajkama „totalitarizma“. Stvari tu nisu više ni blizu onako jednostavne ni jednoznačne kao što se obično misli kada se (liberalnu) demokraciju i suvremena demokratska društva ljudskih prava, sloboda i blagostanja suprotstavlja „totalitarizmu“.

Počelo je s Mussolinijem

Sam naziv potječe iz trećeg desetljeća prošlog stoljeća. Godine 1922. talijanski kralj Victor Emmanuel III. imenovao je Benita Mussolinija, vođu talijanske fašističke stranke, za premijera. Mussolini je sljedećih godina uspostavljao autoritarnu vlast, koja je pokazivala smjer i drugim diktatorima prošloga stoljeća, kao što su bili Staljin i Hitler. Pojam „fašist“ postao je i do danas ostao znamen radikalno „desne“ autoritarnosti, iako je ona u jednakoj mjeri bila i „lijeva“. Sljedeće godine, 1923., Giovanni Amendola, novinar i političar protivan fašizmu, uporabio je pojam totalitario, koji znači totalitaran, da bi opisao kako su fašisti na lokalne izbore izašli s dvjema uvelike istovjetnim listama. Forma natjecateljske demokracije bila je sačuvana, no ljudi su zapravo birali između dvije gotovo iste opcije. Drugim riječima, nisu imali pravog izbora, odnosno pravi izbor bio im je zamagljen dvjema prividno rivalskim listama. 

Poslije su drugi pisci uzeli Amendolin izraz totalitario i počeli ga primjenjivati na razne druge zemlje i pojave. Već g. 1925. sam Amendola usporedio je Mussolinijevu vladu s mladim sovjetskim komunističkim režimom u Moskvi, a takvo su opisivanje prihvaćali i neki drugi, posebice na engleskom govornom području. No poslije su mnogi došli do zaključka kako se fašističku Italiju nije možda ni trebalo smatrati totalitarnom. Hannah Arendt to je izrazila ovom ocjenom: “Pravi cilj fašizma bio je samo taj da prigrabi moć i uspostavi fašističku ’elitu’ kao neupitnog vladara nad zemljom.“ I danas brojni istraživači smatraju kako Mussolinijeva Italija i nije bila istinski totalitarna. Slične ocjene iznose se i o Sovjetskom savezu, o Istočnoj Njemačkoj, pa i o samoj Hitlerovoj Njemačkoj, iako tu postoje najjači tabui, a i žrtve su bile toliko brojne i zločini grozni, posebice u dimenziji Holokausta, i posljedice Hitlerovih osvajačkih politika toliko strašne da se nerado osvjetljavaju i oni unutarnji netotalitarni aspekti, kojih je i u takvoj Njemačkoj nedvojbeno bilo.

Što je dakle uopće temeljna odrednica „totalitarizma“, o tomu ne postoji suglasje ni među znanstvenicima ni među intelektualcima općenito. U nemogućnosti da se točno definira o čemu je riječ, mnogi se vraćaju na temeljnu karakterizaciju H. Arendt, po kojoj totalitarni režimi (ona ne govori o „totalitarnim državama“) teže za tim da uspostave totalnu (posvemašnju) kontrolu nad javnošću, nad privatnim i unutarnje-osobnim životima državljana. Na to se nadovezuje i dimenzija uništenja ljudskog dostojanstva, što nam je jako dobro poznato i na hrvatskim i ostalim područjima iz iskustava s fašističkim, nacističkim, pronacističkim, komunističkim, socijalističkim i neokomunističkim vlastima i režimima.

Nije primjerena crno-bijela slika

Bez dubljeg ulaženje u zapetljane rasprave o toj temi, može se sa sigurnošću reći da, poput svega ostaloga, ni odnos totalitarizam – demokracija nije moguće opisati u ’crno-bijeloj’ tehnici. Mora se priznati da je u svakom totalitarizmu bilo određenih područja privatnosti, osobnih i drugih sloboda i prava u koja državne vlasti nisu načelno ili nisu odveć grubo zadirale, a isto tako i da u demokraciji ima područja privatnosti i osobnih sloboda u koja državne vlasti jučer i danas dosta grubo zadiru.

Uzmimo primjerice pojam „verbalnog delikta“. Kada je g. 1990. kod nas padao komunistički sustav, sa svojim restriktivnim zakonodavstvom i takvom praksom na planu slobode izražavanja, svi smo mislili da se nikada više ljude ne će kažnjavati zbog vica, zbog izražene misli, zbog puke riječi, pa čak i da je u samoj riječi sadržana i prijetnja vlasti ili autoritetima. Zato što je, na kraju krajeva, riječ samo o riječi, o simbolici, o gesti, a ne o fizičkom činu prijetnje ni o tvornom nasrtaju na bilo koga ili što. No posljednjih godina sve više i sve češće doživljavamo da se i pojedine riječi i izrazi i geste i simboli zabranjuju i strogo kažnjavaju odnosno „cenzuriraju“: od uzdignute ruke kada je ona tako uzdignuta da to može policajca podsjetiti na nacistički pozdrav, vrlo sličan starorimskomu, preko uporabe određenih simbola, insignija ili izvikivanja recimo „Za dom! – Spremni!“ pa sve do pjevanja „zabranjenih pjesama“ ili do takozvanog „govora mržnje“, dakle do izraza u kojima je sadržana kakva „politička nekorektnost“, ili patvorena poruka (fake news), ili izraz diskriminacije.

Nema društva bez represije

Nema toga društva u povijesti u kojemu bi svatko činio sve što poželi, a da se ne suoči s represivnim aparatom. Sva društva i države imaju zakone i pravila koja obvezuju svakoga. Sloboda osobe ili intima obitelji poštuje se, ali samo do određene granice, a tada se umiješaju službe represije i kažnjavanja. Na političkoj pak razini mora se razlikovati troje: vladavina prava, diktatura (despocija, oligarhija i sl.) i totalitarizam.

Diktatura i totalitarizam nisu jedno te isto. Netko je to dobro razlučio ovom razlučnicom: U diktaturi ljudi se ponašaju onako kako se moraju ponašati (odnosno ne ponašaju se onako kako se ne smiju ponašati), a u totalitarizmu se ponašaju onako kako misle da se od njih očekuje. Što ne znači da je sloboda ograničena samo sviješću, nego je ograničena i realnom fizičkom silom i drugim vrstama prisile, ako je „zloupotrijebljena“. Nema totalitarnog društva bez fizičke represije, ali ni bez nastojanja da preoblikuje svijest ljudi. I nema totalitarnog društva bez dovoljno „opakih“ neprijatelja, stvarnih ili izmišljenih.

I u demokraciji imamo i sustave unutarnjih i sustave vanjskih ograničenja, zabrana i kazni. No kada se „država“ odnosno politička ili neka druga vlast počinje sve više petljati i zadirati u osobne, privatne i obiteljske slobode, ili kada jača sustavna i planska zloporaba vlasti, politička diskriminacija i nepravda, počinjemo govoriti o tendenciji prema totalitarizmu.

„Uništavanje zida između javnoga i privatnoga“

Jedan suvremeni američki publicist kaže ovo: „Zapravo, ako je uništavanje zida između javnoga i privatnoga određujuća značajka totalitarizma, može li se ijedno suvremeno društvo opisati drukčije doli kao totalitarno? Što, uostalom, znači [slobodno] „djelovanje“ u svijetu u kojem Facebook nastoji znati što želimo prije no što to i sami znamo, ili u zemlji u kojoj NSA [središnja američka obavještajna služba] prikuplja goleme količine podataka o vlastitim građanima? Po mojem mišljenju, neupotrebljivost izraza ’totalitarizam’ kao razlikovne kategorije vladavine zgoljno isparuje kada počnemo na sve gledati na načine na koje tehnika [’tehnologija’] zadire u individualnu privatnost i [slobodno] djelovanje u dvadeset prvom stoljeću.“

Dokle smiju sezati izvanredne mjere?

Na takvo stanje nadovezuje se i pojačava ga i uvođenje sustava mjera u obuzdavanju širenja virusa SARS-CoV-19. Čovjekovo temeljno pravo da bude slobodan od vlasti – da se ponaša „kako hoće“ –sudara se sa zadiranjem vlasti u ponašanje svih ljudi na području njezine nadležnosti i s ograničavanjem slobode kretanja, postupanja, ponašanja, okupljanja i ostaloga. I postavlja se pitanje: Do koje mjere – i uz koje procedure – izvršne i zakonodavne vlasti smiju zadirati u ljudska prava, a da se to zadiranje ne pretvori u neki novi oblik „totalitarizma“? To pitanje proširuje se i na sferu slobode izražavanja: Do koje mjere itko više ima pravo osporavati ili ne prihvaćati službena tumačenja toga što se događa i što se u epidemiološkom smislu poduzima, nego širiti suprotne tvrdnje? Imamo li pravo tvrditi da je riječ o perfidnoj uroti i time zbunjivati ljude, ili smo svi dužni, gotovo kao ovce, prihvaćati sva službena tumačenja i podvrgavati se svemu što nadležna tijela odluče?

Suvremeni talijanski filozof nedavno je ocijenio da je izvanredni i pretjerani odgovor na Covid-19 u biti totalitaran: „Nerazmjerno reagiranje … posve je očito. To je gotovo onako kao da nas je terorizam do te mjere iscrpio te time dao razloga za izvanredne mjere; iznašašće epidemije ponudilo je idealan pretekst za pojačavanje izvanrednih mjera povrh svih mogućih ograničenja.“ Teoretski, on je možda u pravu, no u praksi uvođene mjere nisu bile ni tako žurne ni toliko sveobuhvatne kakve su trebale biti ako se htjelo sačuvati od smrti i bolesti desetke tisuća života. To pitanje nije nimalo jednostavno, a nositelji vlasti ujedno su i nositelji velike odgovornosti za živote i zdravlje i potrebe ljudi.

Citirani američki mislilac dolazi do ovog zaključka: „Želimo li doći do istančanijeg odgovora na pitanje o tomu kako demokratski upravljati [državom] u 21. stoljeću, moramo početi time da priznamo kako sva suvremena društva nastoje kontrolirati i utjecati na živote svojih državljana, te kako sve vlade posežu za izvanrednim ovlastima kako bi se borile protiv kriza. A problem s idejom totalitarizma i sastoji se u tomu da se ona ne prilagođava razlozima koji stoje iza takve primjene moći prisile.“ Zanemare li se razlozi, takve represivne demokratske politike nužno pred našim očima poprimaju značajke totalitarnih politika.

Neizmjerne tehničke mogućnosti nadzora nad ljudima

Nije problem u samoj borbi protiv virusa, nego u stanju u kojem tehnička i druga sredstva omogućuju državi, i ne samo državi, dosad nevjerojatnu kontrolu nad ljudima, što zorno pokazuju metode nadzora uz pomoć posvudašnjih kamera koje prepoznaju tko je tko i svih drugih metoda primijenjenih nad ljudima u Kini, i ne samo u Kini. Razložnu borbu protiv epidemije vlasti i centri moći (informatički, farmaceutski i ostali) mogu – ako žele – zloupotrijebiti za podčinjavanje ljudi, njihovih privatnih života, za čuvanje ili narušavanje zdravlja, za zatiranje ljudskih prava i sloboda, za obezvrjeđivanje čovjekova dostojanstva, a nadasve za svakovrsne manipulacije. Na taj način može se onemogućiti i redovna, poštena demokratska provjera, demokratsko odlučivanje većine naroda. 

S druge strane, i većina državljana očekuje od državnih i ostalih vlasti da ih zaštite od epidemije i da im omoguće ostvarivanje temeljnih prava, a ponajprije osobnu zdravstvenu, ekonomsku i socijalnu sigurnost. Mnogi pritišću vlasti da budu još rigoroznije, još „totalitarnije“. Društva su zapravo raspolućena, podijeljena na uzajamne „neprijatelje“. A takva situacija uvijek je bila pogodna za totalitarne zloporabe u smislu neograničenog jačanja i što dužeg zadržavanja vlasti u rukama onih u kojima su poluge vlasti i moći sada. 

Uvijek je riječ o žudnji za moću i vlašću

Totalitarizam, naime, uvijek i svagda izvire iz „potrebe“ odnosno žudnje za moću i vlašću: za vlašću partije ili stranke, frakcije ili klike, strukture ili establišmenta, društvenog sloja ili globalnih „frajera“, a u konačnici za vlašću samo jednog čovjeka, sukladno onoj „zločestoj“ tezi po kojoj je „vlast nedjeljiva“. Demokratske i nacionalne snage raspolagat će sve slabijim polugama kojima bi mogle spriječiti ulaženje u određene oblike starog ili novog, tvrđeg ili mekšeg totalitarizma. S vremenom će vladajuće snage dobivati u tom smislu za sebe i nove „argumente“: ekonomske i financijske posljedice, prijetnje nacionalnoj sigurnosti (izvana ili iznutra), potrebu za maksimalnom koordinacijom, za efikasnošću (a diktature i totalitarna društva nerijetko su bila mnogo efikasnija od labavih i dekadentnih demokracija).

Prave, pouzdane i pravodobne brane od zloporabe vlasti i njezine totalitarizacije zapravo, u izvanrednim okolnostima, nema! Onako kao što je nije bilo u kritičnim situacijama prošloga stoljeća. Stoga nam, ne kao jedini, ali ipak kao najjači od svih oslonaca, osim povijesnog iskustva svrgavanja ili propasti totalitarnih i samovoljnih režima i vladara, svakako nešto govori i prvo čitanje današnje nedjelje (koja je u liturgijskom smislu počela već večeras), u kojem Jahve poručuje Šibni, nadstojniku dvora (dakle neke vrste predsjedniku vlade), uzurpatoru vlasti nad Izabranim narodom:

Lišit ću te tvoje službe,

otjerat’ te s tvoga mjesta;

i pozvat ću svoga slugu

Elijakima, sina Hilkijina. 

Obući ću mu tvoju haljinu,

tvojim ću ga pojasom opasat’,

tvoju ću mu vlast predati u ruke

te će biti otac žiteljima jeruzalemskim

i kući Judinoj. 

Prije svega i poslije svega jest ili nas čeka Bog, kojega smatramo – u krajnjoj liniji – gospodarom povijesti i sudcem naših postupaka. On je i najviši kriterij i jamac pravednosti i budućnosti. Već i na ovom, a pogotovu na onom svijetu. On u povijesti djeluje posredstvom ljudi koje pozove i koji mu se stave na raspolaganje. Koji nisu totalitarni, ni oholi, najčešće ni imućni ni moćni, ali ni kukavice ni konformisti ni kalkulanti. I koji se ne pouzdaju u lažne ovozemaljske sigurnosti. A oni koji se u njih pouzdaju, svakako propadaju. Kad-tad. I često na vrlo grde načine.

 Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo